Hrvatski jezik
Hrvatski jezik jest normativna varijanta srpskohrvatskog jezika[6][7][8] kojim govori 4,2 miliona ljudi u Hrvatskoj (po popisu stanovnika 2001.), te neodređen broj ljudi u drugim državama. Službeni je jezik u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Vojvodini (Srbija) i u Gradišću (Austrija).
| Hrvatski jezik | |
|---|---|
| Regije govorenja | Evropa |
| Države govorenja | |
| Jezička porodica | |
| Etnički govornici | 7 miliona |
| Broj govornika | 7 miliona kao drugi jezik |
| Sistem pisanja | Latinica |
| Službeni status | |
| Služben u |  Hrvatska,  Bosna i Hercegovina] (su-služben)  Crna Gora (su-služben),  Srbija (u Vojvodini),  Austrija (u Gradišću),  Evropska unija |
| Manjinski jezik u |  Slovačka,[2]  Češka,[3]  Mađarska u Baranjskoj županiji,[4]  Italija[5] |
| Regulator(i) | Institut za hrvatski jezik |
| Jezički kod | |
| ISO 639-1 | hr |
| ISO 639-2 / 5 | hrv |
| ISO 639-3 | hrv |
| Linguasphere | dio 53-AAA-g |
| Glottolog | croa1245 |
| Karta | |
 Hrvatski nije ugrožen po klasifikaciji UNESCO Atlas svjetskih ugroženih jezika | |
| Također pogledajte: Jezik | Jezičke porodice | Spisak jezika | |
Na dijalekatskom nivou, hrvatski jezik obuhvata dijalekte čakavskog, kajkavskog i štokavskog narječja. Hrvati u Gradišću (Austrija) služe se posebnim, gradišćansko-hrvatskim jezikom koji je čakavsko-štokavski amalgam. U osnovama hrvatski jezik je sličan bosanskom i srpskom standardnom jeziku.
Sredinom 18. stoljeća započeli su prvi pokušaji stvaranja hrvatskog književnog standarda na bazi novoštokavskog narječja koji je služio kao nadregionalni lingua franca – potiskujući regionalne čakavske, kajkavske i štokavske narodne govore.[9] Odlučujuću ulogu odigrali su hrvatski vukovci, koji su učvrstili upotrebu ijekavske novoštokavštine kao književnog standarda krajem 19. i početkom 20. stoljeća, uz osmišljavanje fonološkog pravopisa.[10] Hrvatski je napisan Gajevom latinicom.[11]
Osim štokavskog narječja, na kojem se temelji standardni hrvatski, na području Hrvatske govore još dva glavna narječja, čakavski i kajkavski.
Nauka koja se bavi hrvatskim jezikom naziva se kroatistika.
Početak hrvatskog jezika
Od 9. do 11. vijeka dolazi do pojave pismenosti na crkvenoslavenskom ili staroslavenskom jeziku, prvom općeslavenskom književnom jeziku zasnovanim na jednom južnomakedonskom dijalektu iz okoline Soluna. Vremenom se razvijaju i nacionalne redakcije tog jezika (češka, bugarska, hrvatska, srpska, ruska,...), obilježene glasovnim i drugim jezičnim karakteristikama koje odražavaju raslojavanje slavenskih jezika u pisanoj baštini.
Prvo pismo hrvatskog jezika bila je glagoljica, za koju se pretpostavlja da su je u Hrvatsku donijeli učenici Ćirila i Metodija. Ubrzo se javlja i drugo pismo, ćirilica (nastala izvorno u Bugarskoj u Preslavu), koja je, došavši u Bosnu također prošla kroz više grafijskih i pravopisnih promjena, te je tako nastao specifičan vid ćirilice, bosančica, kojim su se služili Bošnjani, ali je pismo bilo u upotrebi nekad i među Hrvatima. Latinica u hrvatski jezik ulazi kasnije, u 14. vijeku, tako da do 1300ih Hrvati pišu na tri pisma: glagoljici, bosančici ili zapadnoj ćirilici i latinici.
Prvi pisani spomenici Hrvata na slavenskom jeziku su Bašćanska ploča (ostrvo Krk, 11. vijek), dijelovi Kločevog glagoljaša (11. vijek), te Valunska ploča (Istra, 11. vijek). To su tekstovi na staroslavenskom s elementima narodnog govora, pisani uglavnom glagoljicom. Međutim, zlatno doba pismenosti i književnosti na hrvatsko-crkvenoslavenskom pada kasnije, u 14. i 15. vijeku (Misal kneza Novaka, Hrvojev misal, Petrisov zbornik, Berčićeva zbirka). Ta vrsta književnosti uglavnom prestaje sredinom i krajem 15. vijeka.
Sljedeća važna pojava je raslojavanje staroslavenskog i dijalekatska diferencijacija. Od 12. do 15. vijeka, na području od Sutle do Timoka dolazi do pojave niza dijalekata koji se mogu klasificirati u tri narječja, čakavsko, štokavsko i kajkavsko:
- Prvo se od staroslavenske matrice odvojilo čakavsko narječje, kojeg prvi pisani spomenici, pomiješani s elementima crkvenoslavenskog, potiču iz 13. vijeka: Vinodolski zakonik (1288) i Istarski razvod (1275, prijepis 1325). Prvi hrvatski rječnik, djelo Fausta Vrančića iz 1595, pretežno je čakavskog idioma.
- Štokavsko narječje je zasvjedočeno, kao i čakavsko, prvo u mješavini s crkvenoslavenskim. Problematično je pitanje koji hrvatski tekst možemo smatrati kao prvi (ili među prvima) na štokavštini. Nesporno je da je prvi cjeloviti spis "Vatikanski hrvatski molitvenik", nastao oko 1380-1400 u Dubrovniku kao prijepis sa čakavskog izvornika. Središta hrvatske štokavske pismenosti i književnosti su Dalmacija s Dubrovnikom i Slavonija.
- Kajkavsko narječje najkasnije ulazi u hrvatsku književnost, 1578. s "Postilom" Antuna Vramca. Kajkavština se brzo nametnula kao snažan idiom zbog političko-upravne važnosti kajkavskih krajeva, koji većinom nisu pali pod Osmanlije. Od 16. do 18. vijeka niz pisaca, među kojima su najpoznatiji Blaž Đurđević, leksikograf i pisac Andrija Jambrešić i Tituš Brezovački, afirmira kajkavsko narječje koje je na početku 19. vijeka ostalo jedinim "konkurentom" štokavštini za općehrvatski jezik.
Međutim, izuzetno je zanimljiva pojava interdijalekta na kojem prva značajna djela u 16. vijeku objavljuju Antun Dalmatin i Stjepan Konzul Istranin. Taj miješani čakavsko-štokavsko-kajkavski jezik karakterističan je u 17. vijeku za tzv. Ozaljski krug, kojeg su njegovale velikaške porodice Zrinski i Frankopani. Najvažnija djela na tom hibridnom idiomu su dali Zrinski, Frankopan, kao i Pavao Ritter-Vitezović u epu, te Belostenec u velikom rječniku od preko 2.000 stranica. Taj interdijalekt doživljava javni slom pogubljenjem Zrinskog i Frankopana 1671. od strane Bečkog dvora. Ipak i nakon toga neki književnici u Hrvatskoj još pišu ovim interdijalektom - donedavno Stjepko Težak i danas najviše M.H. Mileković, a sada je to iznova postao na internetu i službeni jezik nove Čakavsko-kajkavske Wiki-enciklopedije (chak.volgota.com). Inače je ovo već vijekovima bio izvorni narodni govor dijela sjeverozapadne Hrvatske (8% stanovnika), te ga i danas koriste npr. Ozalj, Fužine, Buzet i niz sela u slivu Mirne, Kupe, Mrežnice, Sutle itd.
Hrvatski standardni jezik
Štokavski ili novoštokavski je postao osnovom hrvatskog standardnog jezika zbog društvenih okolnosti koje su potisnule čakavsko narječje na rubove hrvatskog etničkog prostora i dovele do slabljenja kulture zasnovane na njemu. Hrvatski jezik je formativan, tj. njegova bitna karakteristika je jezični purizam ili sklonost zamjenjivanja tuđih riječi domaćim neologizmima ili novotvorenim riječima. Još jedna osobina tog jezika je tronarječnost, tj. činjenica da se hrvatski kao sistem dijalekata sastoji od kajkavskog, čakavskog i štokavskog.
Ilirski pokret i 19. vijek: dovršetak standardizacije
U prvoj polovini 19. vijeka, Hrvatsku je zahvatio Ilirski pokret, poznat i kao Hrvatski narodni preporod. U klimi "proljeća naroda" nakon Napoleonskih ratova, u Hrvatskoj je počelo nacionalno buđenje među gradskom inteligencijom, ponajviše mladim ljudima. Središte pokreta bio je Zagreb. Politički vođa je bio Ljudevit Gaj, a osnovne crte, kao i rezultati pokreta se mogu sažeti u sljedećem:
- Ilirski pokret je bio hrvatski nacionalni preporod, tj. presudan preokret u konačnoj hrvatskoj nacionalnoj unifikaciji
- pokret je, iako je imao podršku i nekih aristokratskih krugova, uglavnom vodila mlada građanska inteligencija
- ideologija samog pokreta nije bila isključivo hrvatska - naprotiv, smjerala je ujediniti sve južne Slavene, od Slovenaca do Bugara, u zamišljenoj Ilirskoj naciji. Ali, u praksi se aktivnost pokreta svela na hrvatske okvire, iako je bilo značajnih pokušaja i pomoći drugim slavenskim narodima
- sam pokret je vođen pod ilirskim imenom kako zbog velikih ambicija, tako i zbog toga što je hrvatsko ime tada bilo ograničeno na područje sjeverozapadne Hrvatske. Susjedni narodi su, uz nekoliko značajnih izuzetaka, odbacili ilirski projekt
- najtrajnije dostignuće pokreta je na polju buđenja nacionalne svijesti i samopouzdanja, te jezičke standardizacije
- trajnim ostaju Gajeve zasluge na konačnom formiranju latinične grafije i na formalnom hrvatskom jezičnom ujedinjenju: štokavski ijekavski idiom je protegnut i na neštokavske krajeve, i time je nestalo tradicije regionalnih dijalekatskih književnosti
- formalno, Gaj je standardizirao latiničnu grafiju u nekoliko pokušaja
Jedan od značajnijih jezičko-političkih događaja tog doba je tzv. Bečki dogovor, ili sporazum pet hrvatskih pisaca i filologa (Ivan Mažuranić, Dimitrija Demetar, Vinko Pacel, Stjepan Pejaković, Ivan Kukuljević Sakcinski) i dva srpska (Vuk Karadžić, Đuro Daničić), u organizaciji poznatog slovenskog slavista Franca Miklošiča. Taj sporazum nastao je kao posljedica inicijativa Austrijske vlade da se ujednači pravna terminologija, jer je "zemaljski jezik" na više područja prestajao biti njemački. U biti, radilo se o shvatanjima da su hrvatski i srpski jedan jezik, pa ga treba ujednačiti u svim vidovima.
Osnivanjem Jugoslavenske Akademije u Zagrebu, druga polovina 19. vijeka je u Hrvatskoj obilježena borbom tzv. filoloških škola, među kojima se ističu dvije: Zagrebačka, u neku ruku nastavljač Ilirskog pokreta, te "hrvatskih vukovaca", ili sljedbenika ideja srpskog jezičnog reformatora Vuka Karadžića. Mladogramatičari ili "hrvatski vukovci" se dijele u dva ili tri naraštaja, međutim, najveći uticaj su imali oni na prijelazu 19. u 20. vijek. Trajne zasluge mladogramatičara su stabilizacija hrvatskog pravopisa na glasovnoj osnovi, te utemeljenje standardnog jezika na novoštokavštini.
Zagrebačka škola je nasljednik ilirskih ideja, pa je hrvatski jezik pokušavala u 1870-im godinama i kasnije oblikovati u mnogim vidovima pazeći na ostale slavenske jezike (slovenski, ruski, češki,..). Stoga njihovo insistiranje na korijenskom pravopisu, razlikovanju padeža u množini (koji su u novoštokavštini izjednačeni u dativu, lokativu i instrumentalu), obzir prema ostalim hrvatskim narječjima, te neke druge karakteristike. Najznačajnija djela Zagrebačke škole ostaju veliki rječnici Bogoslava Šuleka u kojima je izgradio modernu hrvatsku terminologiju na svim poljima, tako da je hrvatski (i ne samo hrvatski) nezamisliv bez njegovih neologizama (pojam, vodovod, olovka, nogostup, veleizdaja, kišobran, računovođa,..). Jedan od posljednjih značajnih književnika koji je uglavnom još pisao jezikom zagrebačke škole, bio je Ksaver Šandor Đalski (1854-1935) - čija djela su posmrtno prerađena i iznova izdana fonetskim pravopisom. Nakon njega, kroz više decenija, jezik zagrebačke škole uglavnom nestaje iz javnosti, ali se dijelom obnavlja od 1971. do danas, pa ga sada u Hrvatskoj opet zastupaju, koriste i razrađuju lingvisti Laszlo Bulcsu, Ivo Škarić, Zorislav Šojat i Marijan Krmpotić, te književnici Mato Marčinko, Branko Petener, M.H. Mileković i drugi.
Reference
- ^ "Croatia: Language Situation". Encyclopedia of Language and Linguistics (2nd izd.).
The official language of Croatia is Croatian (Serbo-Croatian). [...] The same language is referred to by different names, Serbian (srpski), Serbo-Croat (in Croatia: hrvatsko-srpski), Bosnian (bosanski), based on political and ethnic grounds. [...] the language that used to be officially called Serbo-Croat has gotten several new ethnically and politically based names. Thus, the names Serbian, Croatian, and Bosnian are politically determined and refer to the same language with possible slight variations.
- ^ Slovenskej Republiky, Národná Rada (1999). "Zákon 184/1999 Z. z. o používaní jazykov národnostných menšín" (jezik: slovački). Zbierka zákonov. Pristupljeno 3. 12. 2016.
- ^ "Národnostní menšiny v České republice a jejich jazyky" [National Minorities in Czech Republic and Their Language] (PDF) (jezik: češki). Government of Czech Republic. str. 2.
Podle čl. 3 odst. 2 Statutu Rady je jejich počet 12 a jsou uživateli těchto menšinových jazyků: [...], srbština a ukrajinština
- ^ "2011. évi CLXXIX. törvény a nemzetiségek jogairól" [Act CLXXIX/2011 on the Rights of Nationalities] (jezik: mađarski). Government of Hungary.
22. § (1) E törvény értelmében nemzetiségek által használt nyelvnek számít [...] a horvát
- ^ "Legge 15 Dicembre 1999, n. 482 "Norme in materia di tutela delle minoranze linguistiche storiche" pubblicata nella Gazzetta Ufficiale n. 297 del 20 dicembre 1999". Italian Parliament. Arhivirano s originala, 12. 5. 2015. Pristupljeno 2. 12. 2014.
- ^ Šipka, Danko (2019). Lexical layers of identity: words, meaning, and culture in the Slavic languages. New York: Cambridge University Press. str. 201. doi:10.1017/9781108685795. ISBN 978-953-313-086-6. LCCN 2018048005. OCLC 1061308790. S2CID 150383965.
the Montenegrin language (one of the four ethnic variants of Serbo-Croatian)
- ^ Ćalić, Jelena (2021). "Pluricentricity in the classroom: the Serbo-Croatian language issue for foreign language teaching at higher education institutions worldwide". Sociolinguistica: European Journal of Sociolinguistics. De Gruyter. 35 (1): 113–140. doi:10.1515/soci-2021-0007. ISSN 0933-1883. S2CID 244134335 Provjerite vrijednost parametra
|s2cid=(pomoć).The debate about the status of the Serbo-Croatian language and its varieties has recently shifted (again) towards a position which looks at the internal variation within Serbo-Croatian through the prism of linguistic pluricentricity
- ^ Mader Skender, Mia (2022). "Schlussbemerkung" [Summary]. Die kroatische Standardsprache auf dem Weg zur Ausbausprache [The Croatian standard language on the way to ausbau language] (PDF) (Dissertation). UZH Dissertations (jezik: German). Zurich: University of Zurich, Faculty of Arts, Institute of Slavonic Studies. str. 196–197. doi:10.5167/uzh-215815. Pristupljeno 8. 6. 2022.
Serben, Kroaten, Bosnier und Montenegriner immer noch auf ihren jeweiligen Nationalsprachen unterhalten und problemlos verständigen. Nur schon diese Tatsache zeigt, dass es sich immer noch um eine polyzentrische Sprache mit verschiedenen Varietäten handelt.
CS1 održavanje: nepoznati jezik (link) - ^ Bičanić et al. 2013, str. 55.
- ^ Bičanić et al. 2013, str. 84.
- ^ "Croatia: Themes, Authors, Books". Yale University Library Slavic and East European Collection. 16. 11. 2009. Pristupljeno 27. 10. 2010.
Izvori
- Bičanić, Ante; Frančić, Anđela; Hudeček, Lana; Mihaljević, Milica (2013), Pregled povijesti, gramatike i pravopisa hrvatskog jezika (jezik: srpskohrvatski), Croatica
- Corbett, Greville; Browne, Wayles (2009). "Serbo-Croat – Bosnian, Croatian, Montenegrin, Serbian". u Comrie, Bernard (ured.). The World's Major Languages. Routledge. ISBN 9781134261567.
- Stokes, Gale (2008). Yugoslavia: Oblique Insights and Observations. University of Pittsburgh Pre. ISBN 9780822973492.
- Šute, Ivica (april 1999). "Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika – Građa za povijest Deklaracije, Zagreb, 1997, str. 225" [Declaration on the Status and Name of the Croatian Standard Language – Declaration History Articles, Zagreb, 1997, p. 225]. Radovi Zavoda Za Hrvatsku Povijest (jezik: srpskohrvatski). 31 (1): 317–318. ISSN 0353-295X. Pristupljeno 5. 7. 2014.
- "SOS ili tek alibi za nasilje nad jezikom" [SOS, or nothing but an alibi for violence against language] (jezik: srpskohrvatski). Zagreb: Forum. 16. 3. 2012. str. 38–39. ISSN 1848-204X. Šablon:CROSBI. Arhivirano s originala, 21. 12. 2012. Pristupljeno 9. 4. 2015.
Dodatna literatura
- Bičanić, Ante; Frančić, Anđela; Hudeček, Lana; Mihaljević, Milica (2013), Pregled povijesti, gramatike i pravopisa hrvatskog jezika (jezik: srpskohrvatski), Croatica
- Banac, Ivo: Main Trends in the Croatian Language Question, YUP 1984
- Blum, Daniel (2002). Sprache und Politik : Sprachpolitik und Sprachnationalismus in der Republik Indien und dem sozialistischen Jugoslawien (1945–1991) [Language and Policy: Language Policy and Linguistic Nationalism in the Republic of India and the Socialist Yugoslavia (1945–1991)]. Beiträge zur Südasienforschung ; vol. 192 (jezik: njemački). Würzburg: Ergon. str. 200. ISBN 978-3-89913-253-3. OCLC 51961066. (CROLIB).
- Franolić, Branko: A Historical Survey of Literary Croatian, Nouvelles Editions Latines, 1984
- —— (1985). A Bibliography of Croatian Dictionaries. Paris: Nouvelles Editions Latines. str. 139.
- —— (1988). Language Policy in Yugoslavia with special reference to Croatian. Paris: Nouvelles Editions Latines.
- ——; Žagar, Mateo (2008). A Historical Outline of Literary Croatian & The Glagolitic Heritage of Croatian Culture. London & Zagreb: Erasmus & CSYPN. ISBN 978-953-6132-80-5.
- Greenberg, Robert David (2004). Language and identity in the Balkans: Serbo-Croatian and its disintegration. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-925815-4. (reprinted in 2008 as ISBN 978-0-19-920875-3)
- Gröschel, Bernhard (2009). Das Serbokroatische zwischen Linguistik und Politik: mit einer Bibliographie zum postjugoslavischen Sprachenstreit [Serbo-Croatian Between Linguistics and Politics: With a Bibliography of the Post-Yugoslav Language Dispute]. Lincom Studies in Slavic Linguistics ; vol 34 (jezik: njemački). Munich: Lincom Europa. str. 451. ISBN 978-3-929075-79-3. LCCN 2009473660. OCLC 428012015. OL 15295665W. (Inhaltsverzeichnis).
- Kačić, Miro: Croatian and Serbian: Delusions and Distortions, Novi Most, Zagreb 1997
- Kordić, Snježana (2010). Jezik i nacionalizam [Language and Nationalism] (PDF). Rotulus Universitas (jezik: srpskohrvatski). Zagreb: Durieux. str. 430. doi:10.2139/ssrn.3467646. ISBN 978-953-188-311-5. LCCN 2011520778. OCLC 729837512. OL 15270636W. Šablon:CROSBI. Arhivirano (PDF) s originala, 1. 6. 2012. Pristupljeno 7. 3. 2013.
- Moguš, Milan: A History of the Croatian Language, NZ Globus, 1995
- Težak, Stjepko: "Hrvatski naš (ne)zaboravljeni" [Croatian, our (un)forgotten language], 301 p., knjižnica Hrvatski naš svagdašnji (knj. 1), Tipex, Zagreb, 1999, ISBN 953-6022-35-4 (Croatian)
- Zanelli, Aldo (2018). Eine Analyse der Metaphern in der kroatischen Linguistikfachzeitschrift Jezik von 1991 bis 1997 [Analysis of Metaphors in Croatian Linguistic Journal Language from 1991 to 1997]. Studien zur Slavistik ; 41 (jezik: njemački). Hamburg: Dr. Kovač. str. 142. ISBN 978-3-8300-9773-0. OCLC 1023608613. (NSK). (FFZG).
Vanjski linkovi
