Paleolit
Paleolit (starije kameno doba) je prvo razdoblje u razvoju kulture roda Homo, a traje otprilike od 2,000.000. godine p. n. e. pa do oko 10.000. godine p. n. e. Počinje upotrebom prvih kamenih oruđa (alata).
kremena, kosti i rogova (Howell F. C.: Early Man)
Kružićima su označeni broj i vrsta operacija tokom usložnjavanja obrade kamena,
(prema: Constable G.: The Neanderthals)
Prema stupnju razvijenosti glavnih obilježja, paleolit se obično dijeli na
- Donji paleolit: prije 2,5 mil. - 120.000 godina (Homo habilis i Homo erectus)
- Srednji paleolit: prije 300.000 - 30.000 godina (Homo neanderthalensis),
- Gornji paleolit: prije 30.000 - 10.000 godina (Homo sapiens = Homo sapiens praesapiens)
U geohronologiji, kulture paleolita su se razvijale u pleistocenu.
Starije kameno doba obuhvata nekoliko glavnih karakterističnih cjelina praihstorijske kulture. Koliko je do sada poznato, tvorci prvog pravog oruđa (napravljenog upotrebom "oruđa za proizvodnju oruđa") bili su pripadnici vrste Homo habilis, prije gotovo 2 miliona godina. Iako se u novije vrijeme insistira na pretpostavci da su i raniji prehominidi (Australopithecinae, npr.) mogli upotrebljavati kamene rezač za deranje i komadanje mesa, ni uz jedan od njihovih fosila još uvijek nije pronađen alat koji je posigurno ručne izrade.[1][2]
Pregled
urediU nalazištima fosila drevih pripadnika roda Homo, nađeno je grubo cijepano kamennje ili grumenju lave od kojih su odbijani iveri (okresine), tako da je u svega nekoliko poteza dobijano oruđe sa jednostrano naoštrenim sječivom (chopper), u vidu satare, sjekire, bradve obrađenih oblutaka. Za pripadnike vrste Homo habilis se pouzdanu zna da su u svojoj alatnici imali oruđe koje je pravljeno od biranih materijala sa višekilometarskih udaljenosti. Kasnije se prave i dvostrano obrađena sječiva, strugači, ubadala, klinovi, noževi, lamine, lamele itd. Prema tome da li je kao orude češće upotrebljavano jezgro obrađivanog materijala ili pak odbijeno iverje, u daljem razvoju kamenog doba mogu se razlikovati širi ili uži krugovi "jezgraških" ili "iveraških" kultura, a na osnovu dominantnog oblika oruđa opisane su kulture klina, sjekire, noža itd.[3][4]
U razvijenijim paleolitskim kulturama naročito je usavršeno listoliko kameno oruđe (najčešće u obliku lista vrbe i lovora), pedantno obraeno i mnogostruke namjene (kultura označena kao levalois ili levaloisien). U gornjepaleolitskorn stupnju razvoja kulture, posebno karakteristina pojava je sprava oznaëena kao "graver", sa oštrirn vrhom, koja se dovodi u vezu sa prvim rezbarijama, crtežima i slikama (kultura: gravetian). Prapočeci likovne umjetnosti još i danas izazivaju divljenje eksperata; takvi ostaci kulture su očuvani u mnogim pećinama Staroga svijeta, kao (na primjer) na Pirinejima, u južnoj Francuskoj, Italiji, Zimbabveu, itd. Na osnovu karakterističnih formi likovnog izraza, u evropskim uslovinia eksperti razlikuju tri regije:
- (1) franko-kantabrijska (naturalističko prikazivanje likova),
- (2) mediteranska (gravire deformiranih oblika), i
- (3) kontinentalna (skulpture, posebno ljudskih oblika).
Ostaci paleolitske likovne urmetnosti na jugozapadnom Balkanu su registrirani samo u pećini Badanj kod Stoca (gravure - crteži konja) i u Kulašima kod Prnjavora (kamena figura ptice). S druge strane, ovih prostora do sada je evidentirano oko 150 nalazišta različitih paleolitskih predmeta. Najviše ih ima u planinskom i kraškorn području Slovenije (oko Postojne, Domažala i Kočevja, na Karavankama itd.) i Hrvatske (Zagorje, Istra, sjeverna i srednja Dalmacija), te u srednjoj i sjevernoj Bosni (oko Doboja, Dervente i Prnjavora). U ostalim krajevima bivše Jugoslavije, ostaci paleolitske kulture su nađeni, na primjer, u okolini Vršca, Subotice, Smedereva, Aranđelovca, Kragujevca (današnja Srbija), Petrovca (Nikšić, Crna Gora), Bitolja i Skoplja (Makedonija) itd. Posebnu pozornost svjetskih eksperata svojevremeno su privukla nalazišta Krapina Vindija i Betalov Spodmol.
U razvijenijoj fazi donjeg paleolitika, čovjek (Homo erectus) je poznavao i upotrebljavao vatru. Živio je u nomadskim hordama lovaca i sakupljača plodova. Tokom srednjeg (Homo neanderthalensis) i gornjeg (H. sapiens praesapiens'') paleolita ljudi su sve češće tražili obitavališta u sigurnijim skloništima (pećine i sl.).
Kulture
urediOlduvaiska
uredi
Olduvaiska kultura – poznata i pod engleskom nazivu oldowan – je arheološki termin koji se odnosi na indusdtriju prvih kamenih alata koje su hominidi koristili tokom najranije faze paleolitskog perioda. Dugo vremena se mislilo da je ona obuhvata najraniji kamen u prahistoriji, od prije oko 2,6 miliona, sve do prije 1,7 miliona godina. Zatim slijedi sofisticiranija ašelska industrija. Oldovaiski alati su stoga najraniji alati u ljudskoj historiji i označavaju početak materijalnih arheoloških zapisa. Izraz "Oldowan" je preuzet prema lokalitetu Olduvai Gorge u Tanzaniji, gdje je Louis Leakey, 1930-ih otkrio prve alate rane kulture. Sada se misli da su se kameni alati pojavili mnogo ranije (prije 3,3 miliona godina) i to definitivno prije pojave roda Homo. Međutim, ta hipoteza još uvijek ostaje nepotkrijepljena pouzdanijim dokazima u vidu nesumnjivih hominidnih rukotvorina.[5] Alati kulture Oldowan ponekad se nazivaju i "alatima oblutaka", tako nazvan jer za njihovu proizvodnju već oblici oblutaka podsjećaju na konačni proizvod.[6]
Ne zna se sigurno pripadnici koje hominidne vrste su zapravo stvarali i koriste oldowanski alat. Poznato je, međutim, da je ova kultura vrhunac dostigla za vrijeme trajanja prvih vrsta roda Homo, kao što su H. habilis i H. ergaster. Čini se da je rani Homo erectus naslijedio ovu tehnologije i oplemenio je tokom razvoja tehnologije pod nazivom ašelska (acheulean), koja počinje prije 1,7 miliona godina. Oldowaiski alati se ponekad nazivaju šljunčani alatili alat oblutaka, koji je tako nazvan jer su za njihovu proizvodnju izabrani komadi kremena/kamena koji već liče na finalni proizvod. Oldovaiski alati se ponekad, prema namjeni, dijele na posebne oblike, kao što su sjeckalice, strugalice i rezači.
Ašelska
urediAšelska (acheulean, bos. = ašelska) je industrija kamenih alata koje su proizvodili rani ljudi donjeg paleolita, u Africi i mnogim dijelovima Zapadne Azije i Evrope. Ašelski alati se obično nalaze uz ostatke fosila Homo erectus. Prvi su se razvili iz primitivne oldovejske tehnologije (oldowan), prije nekih 1,8 miliona godina, pripadnika vrste Homo habilis.
To je bio dominantna tehnologija za veći dio ljudske istorije. Prije više od milion godina tvorci i korisnici ašelskih alata, napustili Afriku za kolonizaciju Evroazije. Njihovi ovalni i kruškoliki oblici ručnih sjekira su pronađeni na širem području. Neki primjeri su fino obrađeni. Iako se razvila u Africi, industrija je dobila ime po tipskom nalazištu Saint-Acheul, sada predgrađu Amiensa u sjeverno Francuskoj, gdje su pronađeni neki od prvih primjeraka u 19. stoljeću.
John Frere je bio prvi koji je ukazao na drevne ašelske ručne sjekire. On je 1797. poslao dva primjerka Kraljevskoj akademiji u Londonu iz Hoxnea u Suffolku. On ih je našao u praistorijskim jezerskim depozitima, uz kosti izumrlih životinja i zaključio da su su ih proizveli "ljudi, koji nisu poznavali upotrebu metala" i da su pripadali "ranom antičkom periodu, čak i izvan ovog svijeta". Njegove ideje su suvremenici ignorisali, sve do Darvinovih objašnjenja evolucije čovjeka.
Datiranje
uredi
Radiometrijsko datiiranje, često kalij-argon tehnikom, depozita koji sadrže ašelski materijal je u stanju široko smjesti ašelske tehnike u razdoblje od prije oko 1,65 miliona godina, do prije oko 100.000 godina. Najraniji prihvaćeni primjerci, sa starošću od oko 1,65 miliona godina, potiču iz pokrajine Zapadna Turkana, Kenija. Neki misle da njihovo porijeklo može biti još od prije 1,8 miliona godina.
U pojedinim regijama, ova kultura je bila znatno rafiniranija. U Evropi, naprimjer, ašelenski metodi nisu stigli do kontinenta do prije oko 400 hiljada godina,a na manjim proučavanim područjima, opseg datiranja može biti mnogo kraći. Numeričko datiranje može dovesti u zabludu, pa je uobičajeno da se primjeri ove rane industrije ljudskih alata povezuju sa jednom ili više glacijalnih ili interglacijalnih razdoblja ili s posebnim ranim vrstama ljudi. Najraniji korisnik ašelskih alata je bio Homo ergaster, koji se prvi put pojavio prije oko 1,8 miliona godina. Neki istraživači ove korisnike radije nazivaju rani Homo erectus. Kasnije oblici ranih ljudi koristili su ašelske i druge tehnike koje su opisane u nastavku.
Postoji dosta perioda preklapanja ranih praistorijskih industrije kamenih alata. U nekim regijama, ašelska grupa alata je bila savremena sa drugim, manje sofisticiranim industrijama, kao što je klaktonska (clactonian). Zatim, kasnije, ašelski alati se istovremeno javljaju i u eri sofisticiranije kulture musterijena. Ašelska kultura nije bio uredno i svuda povezana sa određenim periodom, ali je bila glavna tehnika koja je posebno cvjetala u ranoj prahistoriji. |To je osnovni i zajednički metod za izradu kamenih alata u mnogim dijelovima Starog Svijeta.[7]
Klaktonska
uredi
Sa njega su skinute prilično sitne okresine
Klaktonska (clactonian, bos. = klaktonska) je industrija evropske proizvodnje kremenog alata, kojadatira iz ranog dijela interglacijskog razdoblja od prije 400.000 godina. Klaktonske alate su pravili pripadnici vrste Homo erectus, a ne moderni ljudi, kako se ranije mislilo. Rani sirovi kremeni alati iz drugih krajeva koji su koristili slične metode nazivaju se klaktonskim ili jezgraško-iverastim tehnologijama.
Klaktonska kultura je dobila ime po nalazištu Clacton-on-Sea u Engleskoj, Essex, u 1911. Tamošnji nalazi uključuju rezane kremene alate, kremeo iverje i drvene motke sa vrhom, zajedno sa ostacima ogromnog slona i nilskog konja. Poslije su primjerci alata su pronađeni i na lokalitetima Swanscombe, Kent i Barnham i Suffolk; slične industrije su nađene i u sjevernoj Evropi.
Klaktonska industrija uključuje jake udare, uz odbijanje debljeg iverja ili okresina nepravilnog oblika od kremenog jezgra, koji je upotrebljavano kao sječivo. Sirovoe okresine su korišten kao noževi ili strugači. Za razliku od oldowanskih alata iz kojih su izvedeni, neki su imali ureze za ručke ili vratila.
Ova industrija mogla je imati zajednički period sa ašelskom (koji se koristi ručnim sjekirama). Međutim, u 2004. godini iskopan je zaklani pleistocenski mamut u Dartfordu, Kent. Arheolozi su opisali brojne klaktonske kremene alatke, ali ne i ručne sjekire. Pošto bi za komadanje mamutskog trupa, ručne sjekire bile korisnije od sjekača/rezača, to je shvaćeno kao ovo je dokaz da je klaktonska kultura zasebna industrija. Kremen dovoljnog kvaliteta je u tom području veoma dostupan, tako da vjerojatno ljudi koji su izrezali slona nisu imali saznanja o izradi ručnih sjekira.
Ova industrija je, dfakle, rana tradicija ivereške kulture u Evropi. Umjesto primitivnih alata, udaranjem su dobijanew okresine kremenog jezgra u naizmjeničnim smjerovima. Jezgra su kasnije koristili kao rezače. Obrubljeni iverovi su korišteni kao strugači ili noževi. Neka vrsta konkavnih strugalica, možda su korištene za glačanje i oblikovanje drvenih kopalja, koja su tipski primjer klektonske industrije.
Klektonski alati su bili sličnog izgleda onima proizvedenim u Soan industriji Pakistana i na nekoliko mjesta u istočnoj i južnoj Africi. Industrija datira iz ranog dijela intreglacijacije Mindel-Riss ili Velike interglacijacije (glavni dio pleistocenske epohe, što se dogodilo prije 2,6 miliona do 11.700 godina). Najpoznatija je u Engleskoj kod mjesta Clacton-on -Sea, Essex, i rijeke Temze u Swanscombeu, Kent. Značaj osebujnog priroda klektonske industrije još uvijek nije u potpunosti razjašnjen. Za tajačku (Tayacian) industriju Francuske i Izraela se vjeruje da je jedan manji ogranak klektonske.
Mustijeska
uredi
Mustjeska (musterien, bos. = mustije, mustijeska) industrija kamenog oruđa je iz epohe neandertalaca (Homo neanderthalensis). Datira iz perioda od prije oko 300.000 godina do prije 30.000 godina. Postoji do tridesetak ovakvih vrsta alata, nasuprot samo oko šest u ašelskih.
Ova kultura je imenovana po nalazištu j Le Moustier, kamenom skloništi u regiji Dordogne, Francuska. Slične kremene rukotvorine su pronađene posvuda po neledničkoj Evropi, Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi. Ručne sjekire, dugih oštrica ukazuji na industrije istog tiopa.[8]
Sve u svemu, alati su prevljeni savršenije nego bilo koji dotadašnji. Metod koji se koristi je izrada lopatičastog iverja koje se naziva ''Levallois'' tehnika (bos. = levaloa, levaloaska).
To je svršeniji oblik jezgraške tehnike: jezgro je obrađivano tako dugo, da se može dobiti fini nož. Za ovaj kvalitet rada, potreban je 'mehki' čekić, nešto poput jelenjeg roga, a ne tvrdi kameni čekić. Vjeruje se da je za ovaj napredak relevantna dodatna veličina mozga neandertalaca.
Kulture koje prate musterjensku su u svim kulturama modernih ljudi, vrste Homo sapiens. To je karakteristika naše vrste za proizvodnju mnogo više alata, sve specijaliziranijih za određene potrebe. Postoji najmanje 100 vrsta alata iz gornjeg paleolita u odnosu na maksimum od 30 alata u musterijenu.
Venerine figurice
uredi
Među najranijim tragovima umjetnosti su ožda Venerine figurice. To su figurice (vrlo mali kipovi) uglavnom trudnih žena, sa vidljivim (nesrazmjeerno velikim) dojkama. Figurine nisu pronađene u oblastima Zapadne Evrope i u Sibiru. Većina su stare između 20.000 i 30.000 godina. Dvije otkrivene figurice su mnogo starije: Venera iz Tan-Tana, koja datira od prije 300.000 do 500.000 godina, pronađen je u Maroku. Venera iz Berekhat Rama je pronađena na Golanskoj visoravni, a datira od prije oko 200.000 do 300.000 godina. One mogu biti jedan od prvih arheoloških nalaza koji imaju ljudski oblik.[9] Supstanca je sadržavala tragove željeza i mangana.[9] Figurine iz Berekhat Rama pokazuju tragove da je neko na njima radio pomoću alata. Studija urađena 1997. tvrdi da ove tragove nije mogla ostaviti sama priroda.[10] Za izradu figurica korištene su različite vrste kamena, kosti i slonovače. Neke su također izrađene od gline koja je zatim spaljena u vatri. Ovo je jedan od najstarijih poznatih tragova upotrebe keramike.
Danas se ne zna značenje figurica za ljude koji su ih napravili. Postoje dvije osnovne teorije:
- preredstavljale su ljudsku plodnost, ili su možda pravljene da joj pomognu;
- mogle su pedstavljati boginje (plodnosti).
Naučnici su isključili mogućnost da su ove figurice vezane za plodnost polja, jer poljoprivreda nije bila otkrivena vrijeme nastanka figurica. Dvije najstarije figurice možda su najbliže formi prirodnih procesa. Venera iz Tan-Tana je prekriven supstancom koja bi mogla biti neka vrsta slikama. Figurica iz Berekhat Rama pokazuje tragove nečije obrane pomoću alata. Studija učinjeno 1997. godine navodi da ovi tragovi nisu mogli nastati prirodnim putem.[11]
Pećinske slike
urediPećinske slike su one koje su napravljene na zidovima ili krovovima pećina. Mnoge takve slike potiču iz palaeolitskog doba, od prije otprilike 15.000 do 30.000 godina. Među najpoznatijim su u pećinama Altamira u Španiji i Lascaux u Francuskoj. Pećinske slike su pronađene u oko 350 evropskih pećina. Obično su prikazane obojeni prizori iz lova i same životinje, poput turova, bizona ili konja. Povod stvaranja i namjena ovih slika nisu pouzdano poznati. Da nisu samo ukrasi mjesta gdje su živjeli ljudi, pokazije činjenica da su pronađene i pećine koje obično ne pokazuju znakove života ljudi u njima.[12]
Jedan od najstarijih pećina je da je Chauvet u Francuskoj. Slike u pećini spadaju u dvije grupe. Jedna je od oko prije 30.000 do 33.000 godina, a druga od prije 26.000 ili 27.000 godina. Najstariji poznati pećinski crni crteži su na osnovu radiougljika, vjerovatno rađeni bakljama na podlogama, a 31 uzorak iz pećine su prijavljeni su 1999. godine. Najstariji slike datiraju od prije 32.900 ± 490 godina.[13]
Neki arheolozi su doveli u pitanje to datiranje. Züchner vjeruje u dvije grupe slika, od prije 23.000-24.000, i prije 10.000-18.000 godina. Pettitt i Bahn vjeruju u suprotno. Kažu da su ljudi u tom vremenskom periodu slikali stvari bitno drugačije. Oni nisu znali gdje se nalazi ugalj koji se koriste za bojenje neke stvari i koliko je velika oslikana površina. Ljudi iz paleolitskog doba su znali postizanje o perspektive i različite načine da bi vizuelno „približili“ objekte . Oni su bili u mogućnosti da posmatraju ponašanje životinja koje su oslikane. Neke od slika pokazuje kako se naslikana životinja ponašala. Slikanje je možda bilo važan dio rituala.[12][14]
Glavna obilježja
uredi| Doba | Period | Oruđa | Ekonomija | Obitavališta | Društvo | Religija |
|---|---|---|---|---|---|---|
| Kameno doba | Palaeolit | Alati: naoštreni kremeni ili kameni alat: ručne sjekire, strugači, drvena koplja | Lovci i sakupljači | Mobilni način života – pećine, kolibe pokrivene kožom i zubima, straćare, pretežno uz rijeke i jezera | Plemena sakupljača biljnog materijala (plodova) i lovaca (oko 25-100 ljudi) | Dokazi o vjerovanju u zagrobni život, u gornjem paleolitu: pojava ritualnih sahrana i obožavanje predaka. U prehistoriji se pojavljuju svećenici i svetišta, sluge. |
| Mezolit (poznat i kao epipalaeolit, u područjima koja nisu bila usmjerena na poljoprivrednički način života) | Fine male alatke: lukovi i strijele, harpuni, koševi za ribolov, čamci | Plemena i bande | ||||
| Neolit | Alati: bradva za tesanje, motika, plug, srp, lijevci za žito, ječam, razboj, keramika i oružje | Poljoprivreda, lov i sakupljanje plodova, ribolov domestikacija | Seoska imanja tokom neolita i bronzanog doba, formiranje stalnih naselja i gradova tokom bronzanog | Plemena i šefovati poglavica u nekim neolitskim društvima, na kraju neolita. Pojava prvih država civilizacija tokom bronzanog doba | ||
| Bronzano doba | Pisanje, bakarni i bronzani alati, grnčarski točak | Poljoprivreda, uzgoj stoke, zanati i trgovina | ||||
| Željezno doba | Željezni alati | |||||
Također pogledajte
urediReference
uredi- ^ Lambert D. (1989): The Cambridge guide to prehistoric man. Cambridge University Press, Cambridge, ISBN 0 521 33364 pogrešan ISBN 4; ISBN 0 521 33364 pogrešan ISBN 9.
- ^ Campbell B. G. (2009): Human evolution: An introduction to mans adaptations. British Museum of Natural History, London, ISBN 0-202-02041-X; ISBN 0-202-02042-8.
- ^ Hadžiselimović R. (1986). Uvod u teoriju antropogeneze. Svjetlost, Sarajevo. ISBN 9958-9344-2-6.
- ^ Wood B. (2005). Human evolution – A very short introduction. Oxford: Oxford University Press. ISBN 0-19-280360-3.
- ^ [1].
- ^ Napier, John. 1960. Fossil hand bones from Olduvai Gorge. Nature, December 17th.
- ^ Miller, Barbra (2006). Anthropology (PDF). Boston Massachusetts: Allyn and Bacon. str. 768. ISBN 0205320244. Arhivirano s originala (PDF), 9. 4. 2008. Pristupljeno 16. 7. 2016. Nepoznati parametar
|coauthors=zanemaren (prijedlog zamjene:|author=) (pomoć) - ^ [2] Smithsonian: Middle Stone Age tools.
- ^ a b "'Oldest sculpture' found in Morocco". BBC News online. 23. 5. 2003.
- ^ Alexander Marshack (1997). "The Berekhat Ram figurine: a late Acheulian carving from the Middle East" (PDF). Arhivirano s originala (pdf), 26. 7. 2008. Pristupljeno 16. 7. 2016.
- ^ Alexander Marshack (1997). "The Berekhat Ram figurine: a late Acheulian carving from the Middle East" (PDF). Arhivirano s originala (pdf), 26. 7. 2008. Pristupljeno 16. 7. 2016.
- ^ a b Züchner, Christian (septembar 1998). "Grotte Chauvet Archaeologically Dated". Communication at the International Rock Art Congress IRAC ´98. Pristupljeno 23. 12. 2007. Referenca sadrži prazan nepoznati parametar:
|coauthors=(pomoć)
Clottes (2003b), pp. 213-214, has a response by Clottes. - ^ Clottes 2003b p33. The oldest is sample Gifa 99776 from "zone 10". See also Chauvet (1996 p131, for a chronology of dates from various caves. Bahn's foreword and Clottes' epilogue to Chauvet 1996 discuss dating.
- ^ Pettitt, Paul (2003). "Current problems in dating Palaeolithic cave art: Candamo and Chauvet". Antiquity. 77 (295): 134–141. Nepoznati parametar
|month=zanemaren (pomoć); Nepoznati parametar|coauthors=zanemaren (prijedlog zamjene:|author=) (pomoć); CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
