Dadaizam
Dadaizam je umjetnički pokret koji u traženju novoga izraza negira sve ustaljene vrijednosti.[1] Naglašava besmislenost civilizacije koja uništava vlastite vrijednosti, ali i apsurdnost, kroz izlaganje banalnih predmeta kao umjetničkih djela.
Dadaizam teži rušenju, uništenju starih načela i zakonitosti logike, ismijava „vječnu ljepotu”. Dadaizam je protiv nepokretnosti misli i određenja pojmova, Dada je i protiv Dade, pa iz toga mnogi izvode zaključak da dadaizam nije toliko protuumjetnički i protuknjiževni smjer koliko „posebno raspoloženje duha, krajnji čin antidogmatizma koji se za svoju borbu služi svim sredstvima”. (De Michelli)
Nastanak
uredi
Dadaizam nastaje vrlo burno 1916. godine u Zürichu u Švicarskoj, u koji se sklanja velik broj umjetnika za vrijeme Prvog svjetskog rata. Grupa umjetnika okupljena oko kafea Cabaret Voltaire pokrenula je časopis Dada koji je dobio ime po onomatopeji dječjeg tepanja; prema Tristanu Tzari „riječ koja ne znači ništa”.[2] No, postoji vjerovanje da su prilikom jednog sastanka dada umjetnici, u duhu besmislenosti, željeli pokretu dati ime nasumičnim zabijanjem noža u francusko-njemački rječnik; nož se zabio na francuskom pojmu za „igračku drvenog konjića”, Dada.[3] Tristan Tzara (1896. – 1963.) osnivač je i pisac prvog manifesta, a u jednoj je prigodi, nekoliko desetljeća kasnije, izjavio:
»Da bi se razumjelo kako je nastao dadaizam, valja zamisliti s jedne strane duhovno stanje skupine mladih ljudi koji su se nalazili u nekoj vrsti zatvora, kakav je bila Švicarska u vrijeme Prvoga svj. rata, i s druge strane intelektualnu razinu umjetnosti i književnosti u to doba. Dakako, ratu je morao doći kraj, a poslije smo vidjeli i druge. Sve to zbivalo se u poluzaboravu koji se po navici naziva poviješću. No, oko 1916.-1917. činilo se da rat nikada neće završiti.«To je bio razlog za dadaističku pobunu, zagovaranje apsurda, promidžbu nihilizma, odbacivanje svih tradicionalnih vrijednosti. Tristan Tzara je obrazlagao potrebu osnivanja jednog takvog pokreta riječima:
»Dada je nastala iz moralne potrebe. Iz neutažive želje da se postigne apsolutni moral, iz dubokog osjećaja da bi čovjek, koji je u središtu svih tvorevina duha, morao potvrditi svoju nadmoć nad osiromašenim spoznajama o ljudskoj bitnosti, nad mrtvim stvarima i loše stečenim dobrima. Dada je nastala iz pobune koja je u to doba bila zajednička svim mladima, iz pobune koja je od pojedinaca tražila posvemašnje prihvaćanje potreba svoje prirode, bez obzira na povijest, na logiku...«Tzara odbacuje sve teorije te se izruguje i kubističkim i futurističkim "akademijama, laboratorijima formalnih ideja". Iz njegovih tekstova zrači neobična uznemirenost, nepredvidivost. Uz Tzaru, istaknuti dadaisti u književnosti bili su i Guillaume Apollinaire, Hugo Ball, Philippe Soupault, Andre Breton, Paul Éluard, Richard Huelsenback i Louis Aragon.
Osobitosti
uredi
U likovnim umjetnostima pokret je bio odgovor umjetnika na tragične životne okolnosti, prije svega na I. svjetski rat. Odbijali su svaki realizam u umjetnosti, bili su anarhistički i nihilistički orijentirani prema važećim vrijednostima. On je u biti bio negacija umjetnosti, „anti-umjetnost”, ismijavanje njezine uloge u društvu i izrugivanje umjetnika samome sebi.
Nisu umjetnici izgubili razum, nego su besmislom i destrukcijom u svojim djelima htjeli pokazati kakav besmisao i suludo uništavanje vladaju u životnoj zbilji. Želeći ukazati na mane društva izazvali su suprotan učinak, uglavnom su izazvali bijes i prijezir te bili proganjani.
Dadaisti su jednostavno i doslovno prenijeli metodu besmisla iz stvarnosti u umjetnost. Tako je npr. Francis Picabia slikao naizgled ozbiljne tehničke nacrte za strojeve koji bi u praksi bili posve besmisleni (npr. Stroj za ljubav). Predvodnik dadaizma je Marcel Duchamp u svojoj ciničnoj fazi. On bi sasvim obične predmete predstavljao kao umjetnička djela (pisoar nazvan fontana) ili bi sastavljao od običnih predmeta nelogične spojeve (readymade).
Dadaizam se širi i na SAD, Njemačku i Francusku, no početkom dvadesetih godina djelatnost pokreta naglo se smanjuje. Unatoč tome dadaizam uvelike utječe na stvaralaštvo brojnih književnika, čak i u današnje vrijeme.
Dadaisti su bili i oštri kritičari kapitalističkog društva, osobito u Njemačkoj, gdje se isticao Georg Grosz koji je smatrao da se amoralno, nepošteno i nasilno u društvu treba kritizirati likovno ružnim i nakaznim. Kako bi izludjeli svoje kritičare i protivnike, dadaisti su se služili apsurdima i paradoksima, pa čak i:
»Svaki je istinski dadaist protiv dade!«Iako shvaćena kao nekonstruktivna pojava, ipak je iracionalnost dadaizma pokrenula novu mogućnost u europskoj umjetnosti u području imaginacije – nadrealizam.
Istaknuti likovni umjetnici dadaizma
urediIzvori
uredi
- ↑ Dadaizam, definicija pojma na Hrvatskom obiteljskom leksikonu, Posjećeno 30. listopada 2012.
- ↑ Tristan Tzara, Tri dadaistička manifesta; Dada manifest. O ljubavi lomnoj i ljubavi gorkoj. VIII Kako ćemo napisati dadaističku pjesmu u časopisu Kolo br. 12., Zagreb, 1971., str. 1202.
- ↑ Dona Budd, The Language of Art Knowledge, Pomegranate Communications, Inc.
- Dario Abram, Tristan Tzara i dadaizam, Odsjek kroatistike, Filozofski fakultet sveučilišta u Rijeci, siječanj 2012.