Douglas DC-9
McDonnell Douglas DC-9 (u početku poznat kao Douglas DC-9) je linijski putnički mlazni avion dizajniran za učestale, kratke letove. Proizveden je 1965. godine kada je i imao svoj prvi let. Izrađivan je sve do 1982. godine.
Douglas DC-9
| |
|---|---|
Douglas i McDonnell Douglas | |
 | |
Iberia McDonnell Douglas DC-9-32 na zračnoj luci u Zurichu
| |
Opći podatci
| |
| Tip | Linijski putnički avion |
| Proizvođač | Douglas Aircraft, McDonnell Douglas |
| Probni let | 25. veljače 1965. |
| Uveden u uporabu | 8. prosinca 1965. |
| Prvotni korisnik | Northwest Airlines ABX Air Aserca Airlines Aero California |
| Broj primjeraka | 976 |
Portal:Zrakoplovstvo 
| |
Dizajn i razvoj
urediDouglas je pokrenuo razvojni projekt za DC-9 u travnju 1963. godine, namjeravajući izraditi zrakoplov kraćeg doleta kao pratilac njihovog četveromotornog DC-8.[1] Za razliku od konkurentnog i neznatno većeg Boeinga 727 koji je koristio onoliko komponenti s 707 koliko je bilo moguće, DC-9 je bio posve nov u dizajnu. DC-9 je prepoznatljiv po svoja dva Pratt & Whitney JT8D turbofen motora ugrađena na zadnji dio trupa, relativno malim ali efikasnim krilima i T-repnim površinama.[1] U većini konfiguracija putnička kabina DC-9 ima 5 redova (2+3) i ovisno o razmještaju klasa može povesti od 80 do 135 putnika.
Prvi DC-9 prototip imao je probni let u veljači 1965. godine[1] a drugi DC-9 poletio je nekoliko tjedana kasnije. Krajem te godine Delta Air Lines počinje redovne letove. Uz više preinaka, produživanja i redizajna zadnji DC-9 serije-50 svoj prvi let je imao 1974. DC-9 je doživio komercijalni uspjeh, izrađeno je 976 aviona a zadnji je iz tvornice izašao 1982. godine.[1]
DC-9 je jedna od najduže korištenih zrakoplova. Njegova pouzdanosti i učinkovitost zadržala je dobru prodaju i njegovih kasnijih nasljednika. Jednan je od najuspješnijih mlaznih putničkih zrakoplova s ukupno više od 2.400 proizvedenih inačica što ga svrstava na treće mjesto odmah iza Airbusa A320 (preko 3.000 proizvedenih inačica) i Boeinga 737 (preko 5.000 proizvedenih inačica).
U 1980. godini DC-9 su naslijedili avioni MD-80 serije (izvorno nazvani DC-9-80). Avion je produženi model DC-9-50 s većom maksimalnom težinom uzlijetanja većim krilom, novim glavnim podvozjem i većim spremnicima za gorivo. Na MD-80 serije ugrađivane su razne inačice Pratt & Whitney JT8D turbofen motora s kojima je avion imao veći potisak od onog na DC-9.
Iz MD-80 serije se u ranim 1990-im razvija McDonnell Douglas MD-90 s još dužim trupom, EFIS opremljenom pilotskom kabinom (prvi put uvedena MD-88) i potpuno novim International Aero V2500 turbofen motorima. U odnosu na vrlo uspješnu MD-80 izrađen je relativno mali broj MD-90.
Konačna inačica DC-9 grupe bio je MD-95 koji je nakon spajanja McDonnell Douglasa i Boeinga 1997. godine, prije svoje prve isporuke, preimenovan u Boeing 717-200. Trup aviona i krila su vrlo slični onima na DC-9-30, ali je većina komponenti rađena od lakših, modernih materijala. Avion pogone dva Rolls-Royce BR715 turbofen motora.
Inačice
urediDC-9-10: Najraniji je i najmanji DC-9 s dužinom od 31,8 m najvećom težinom od 37.000 kg. Ugrađivani su Pratt & Whitney JT8D-5 motori od 56 kN ili JT8D-7 motori s 62 kN. Ukupno je izrađeno 137 aviona. Modeli ove serije su -11, -12, -13, -14, -15,-15F-15RC. Prvi korisnik bila je Delta Air Lines.
DC-9-20: Dizajniran je prema zahtjevima SAS-a za mogućnost korištenja kraćih pista koristeći jače motore, poboljšana krila s inačice -30 u kombinaciji s kraćim trupom koji se koriste na inačici -10. Ukupno je izrađeno 20 aviona i svi su Model -21.[2] Jedan DC-9-21 (informacija od travnja 2008.) koristi se kao platforma za skakanje padobranaca na zračnoj luci u Perrisu, Kalifornija. U tu svrhu sa zrakoplova je maknuto zadnje stepenište.[3]
DC-9-30: -S 662 aviona ovo je najproizvođenija serija. Prvi korisnik od veljače 1967. bio je Eastern Airlines. Na avionu je produžen trup za 4,5 m a raspon krila je uvećan za 0,9 m. Predkrilca su ugrađena uzduž cijele napadne ivice što je poboljšalo osobine uzlijetanja i slijetanja. Ukupna težina uzlijetanja iznosi 50.000 kg. Na modele -31, -32, -33 i -34 ugrađivani su P & W JT8D-7 i JT8D-9 motori s 64 kN potiska ili JT8D-11 s 67 kN potiska.
DC-9-40: Dodatno produžena inačica s kojom je SAS počeo letjeti u ožujku 1968. godine. S dva metra dužim trupom u avion se moglo smjestiti 125 putnika. Izrađeno je 71 zrakoplov -40 serije a na njih su ugrađivani Pratt & Whitney motori snage od 64 do 71 kN.
DC-9-50: Serija -50 najveći je DC-9. S dodatnim produženjem od 2,5 m avion je imao 139 sjedišta. S komercijalnim letovima u kolovozu 1975. započela je kompanija Eastern Airlines. Inačica uključuje niz poboljšanja, novi interijer putničke kabine i jače JT8D-15 ili -17 motore s 71 i 73 kN potiska. McDonnell Douglas isporučio je 96 aviona, svi model -51. Od drugih inačica -50 se razlikuje po ugrađenim stabilizatorima na prednjem dijelu trupa ispod pilotske kabine.
Vojni idržavni zrakoplovi
urediC-9: Nekoliko aviona serije -30 s ugrađenim teretnim vratima kupile su Oružane snage SAD-a. C-9A Nightingale konfiguracija je za prijevoz medicinskog osoblja Ratnog zrakoplovstva SAD-a. C-9b Skytrain II koristi Ratna mornarica SAD-a kao logističku podršku, premještanje osoblja i manje količine tereta. VC-9C je VIP inačica u službi Ratnog zrakoplovstva SAD-a koji se koriste za transport pripadnika američkog kabineta i visokih vojnih dužnosnika.
Inačice DC-9 također se koriste u Ratnom zrakoplovstvu Kuvajta i Ratnom zrakoplovstvu Italije.
Usporedba
uredi| DC-9-10 | DC-9-20 | DC-9-30 | DC-9-40 | DC-9-50 | |
|---|---|---|---|---|---|
| Putnici (1 klasa) |
90 | 115 | 125 | 135 | |
| MTOW | 41.100 kg | 44.500 kg | 49.900 kg | 51.700 kg | 54.900 kg |
| Dolet | 2.340 km | 3.430 km | 3.030 km | 3.120 km | 3.030 km |
| Brzina krstarenja | 903 km/h | 896 km/h | 917 km/h | 898 km/h | |
| Dužina | 31,82 m | 36,37 m | 38,28 m | 40,72 m | |
| Raspon krila | 27,25 m | 28,47 m | |||
| Visina (u repnom dijelu) | 8,38 m | ||||
| Motori (2x) | Pratt & Whitney JT8D-5 ili 7 | Pratt & Whitney JT8D-11 | Pratt & Whitney JT8D-7, -9, -11 ili -15 | Pratt & Whitney JT8D-15 ili -17 | |
| Potisak | 62,275 N | 66,723 N | 68,947 N | 71,172 N | |
Izvori
uredi- ↑ a b c d Norris, Guy; Wagner, Mark. 1999. Douglas Jetliners. MBI Publishing. ISBN 0-7603-0676-1
- ↑ The Boeing Company
- ↑ Perris Valley Skydiving DC-9 Video
