Lou Reed

Lewis Allan "Lou" Reed (Brooklyn, 2. ožujka 1942. – Southampton, 27. listopada 2013.), bio je američki glazbenik i tekstopisac.

Reed, 2011.

Životopis

Reed je od 1965. do 1970. godine bio frontmen grupe The Velvet Underground. Iako sastav nije postigao komercijalan uspjeh, s vremenom je postao jedna od nautjecajnijih grupa 20. stoljeća. Od 1972. godine Reed je imao uspješnu samostalnu karijeru s hitovima poput "Walk on the Wild Side", "Perfect Day" te "Satellite of Love", a do 2007. godine izdao je 20 solo studijskih albuma.

Nakon što je napustio Velvets, ponovo se pojavio kao solo izvođač u Engleskoj, gdje je stvorio obožavatelje poput pionira glam rocka Davida Bowieja, koji je producirao i nastupio na Reedovom hitu "Walk on the Wild Side" (1973.) i Mott Hoople, koji je obradio Reed's Velvets klasik “Sweet Jane”. Kasnije će ga Patti Smith i Tom Verlaine navesti kao inspiraciju za punk scenu New Yorka sredinom 1970-ih. Njegovi albumi obuhvaćali su sve od rote popa do heavy metala i uključivali orkestrirani ciklus pjesama o sado-mazo ljubavnoj aferi, Berlin (1973.), i dvostruki album gitarskih dronova, Metal Machine Music (1975.), koji su među njegovim najozloglašenijim djelima. Reed se nerijetko upuštao u konzumaciju raznih opojnih sredstava.

Na pozornici, njegov imidž i izgled mijenjali su se iz godine u godinu, od ghoula u kožnom ropstvu koji je glumio injekcije heroina do mrtvog trubadura koji svira gitaru. Početkom 1980-ih, Reed je stvorio svoj najbolji post-Velvets bend, uključujući gitarista Roberta Quinea i basista Fernanda Saundersa, i ponovno se upustio u sirovi gitarski rock na The Blue Mask (1982). Više nije opsjednut svojim ovisnostima, Reed je usvojio ozbiljniji, ali manje smion ton na svojim snimkama, dosegnuvši vrhunac s tri izdanja koja su bila manje konceptualni albumi nego ciklusi pjesama: New York (1989.), o duhovnoj smrti njegova rodnog grada; Pjesme za Drellu (1990.), elegija za njegovog mentora iz 1960-ih, konceptualista pop arta Andyja Warhola, urađena u suradnji s bivšim kolegom iz Velvetsa Johnom Caleom; i Magic and Loss (1991.), inspiriran smrću dvoje prijatelja. Romantična veza s američkom izvođačkom umjetnicom i glazbenicom Laurie Anderson ponovno ga je pomladila sredinom 1990-ih, što je rezultiralo razigranim Set the Twilight Reeling (1997.) i snažnijim Ecstasyjem (2000.).

Također se udružio se s heavy metal ikonama Metallica na dva albuma Lulu (2011.). Album, inspiriran dramama njemačkog dramatičara Franka Wedekinda, kritičari su ismijavali, ali je pokazao da su Reedove eksperimentalne sklonosti ostale odvažne kao i uvijek.

Reed je primljen u Rock and Roll Hall of Fame kao član Velvet Undergrounda 1996. i kao solo izvođač 2015.

Diskografija

Studijski albumi Lou Reed (1972.) Transformer (1972.) Berlin (1973.) Sally Can't Dance (1974.) Metal Machine Music (1975.) Coney Island Baby (1976.) Rock and Roll Heart (1976.) Street Hassle (1978.) The Bells (1979.) Growing Up in Public (1980.) The Blue Mask (1982.) Legendary Hearts (1983.) New Sensations (1984.) Mistrial (1986.) New York (1989.) Magic and Loss (1992.) Set the Twilight Reeling (1996.) Ecstasy (2000.) The Raven (2003.) Hudson River Wind Meditations (2007.)

Suradnje Songs for Drella (s Johnom Caleom) (1990.) Lulu (s Metallicom) (2011.) S The Velvet Undergroundom The Velvet Underground & Nico (1967.) White Light/White Heat (1968.) The Velvet Underground (1969.) Loaded (1970.)

Izvori

Nedovršeni članak Lou Reed koji govori o glazbeniku treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.