Barbara Gittings

Barbara Gittings 2006. godine

Barbara Gittings (31. srpnja 1932. - 18. veljače 2007.) bila je istaknuti američki aktivist za LGBT ravnopravnost. Organizirala je njujoršku podružnicu Kćeri Bilitis (DOB) od 1958. do 1963., uređivala nacionalni DOB magazin Ljestve od 1963. do 1966. i blisko surađivala s Frankom Kamenyem 1960-ih na prvim redovima piketa koji su skrenuli pozornost na zabrana zapošljavanja homoseksualaca od strane najvećeg poslodavca u SAD-u u to vrijeme: vlade Sjedinjenih Država. Njezina rana iskustva s pokušajima da nauče više o lezbijstvu potaknula su njezin životni rad s knjižnicama. Sedamdesetih je Gittings bila je najviše uključena u Američko udruženje knjižnica, posebno u njegove gay klubove, prve takve u profesionalnoj organizaciji, kako bi promovirao pozitivnu literaturu o homoseksualnosti u knjižnicama. Bila je dio pokreta da se Američko psihijatrijsko udruženje 1972. godine odbaci od homoseksualnosti kao mentalne bolesti. Njezina samopropisana životna misija bila je otrgnuti "pokrov nevidljivosti" povezan s homoseksualnošću, koji je do tada bio povezan s kriminalom i mentalnim bolestima.

Nagrađena je doživotnim članstvom u Američkom knjižničarskom udruženju, a ALA je godišnju nagradu za najbolji gay ili lezbijski roman proglasio Barbara Gittings Award. Gej i lezbijski savez protiv klevete (GLAAD) također joj je dodijelio aktivističku nagradu. Na njezinu parastosu Matt Foreman, izvršni direktor Nacionalne radne skupine za homoseksualce i lezbijke, rekao je: "Što dugujemo Barbari? Sve."

Rani život i obrazovanje

Barbara Gittings rođena je od majke Elizabeth (rođene Brooks) Gittings i oca Johna Steretta Gittings u Beču, gdje je njezin otac bio američki diplomat. Barbara i njena braća i sestre pohađali su katoličke škole u Montréalu. Bila je toliko uronjena u katoličanstvo u jednom trenutku djetinjstva da je razmišljala da postane redovnica. Njezina se obitelj vratila u Sjedinjene Države izbijanjem Drugog svjetskog rata i nastanila se u Wilmingtonu, Delaware. Iako svjesna toga da su je privlačile druge djevojke, Gittings je rekla da je riječ "homoseksualac" prvi put čula kad joj je u srednjoj školi odbijeno članstvo u Nacionalnom počasnom društvu. Iako je bila izvrsna učenica, učitelj koji je imao rezerve prema njezinom karakteru odveo ju je u stranu i rekao joj da se odbijanje temelji na onome što je učitelj vjerovao da su "homoseksualne sklonosti".

Dok je studirala dramu na Sveučilištu Northwestern, Gittings je razvila blisko, ali neseksualno prijateljstvo s drugom studenticom, što je potaknulo glasine da su njih dvoje lezbijke. To je Gittings navelo na ispitivanje vlastite seksualne orijentacije. U pokušajima da to razumije, sumnje joj je potvrdio psihijatar koji joj je ponudio da je izliječi. Budući da nije imala dovoljno novca za redovite posjete, nije mogla dobiti novac od oca koji je zaključio da psihijatar nije mogao riješiti probleme koje svećenik nije mogao. Bliski prijatelj predložio je da se viđaju manje kako ne bi dodatno potaknuli glasine o njima.

Budući da nema s kim razgovarati o problemima koji je opterećuju, odlučila je pročitati što više o toj temi. Pronašla je vrlo malo, a velik dio onoga što je pronašla opisala je homoseksualce kao "devijante", "perverznjake" i "nenormalne" u medicinskim knjigama i tekstovima o nenormalnoj psihologiji ili neobičnim generalizacijama koje su navodile da homoseksualci nisu mogli zviždati ili da im je njihov omiljeni boja je bila zelena. Otkrila je da su svi izvori informacija o homoseksualcima fokusirani na muškarce. Prisjetila se u intervjuu 2001. godine, "Mislila sam, ovdje se ne radi o meni. Ovdje nema ničega o ljubavi ili sreći. Mora postojati nešto bolje ". Njezino istraživanje oduzelo joj je toliko vremena na Northwesternu da je na kraju propala u školi. Gittings je za to vrijeme pronašao svrhu rekavši: "Moja misija nije bila steći opće obrazovanje, već saznati o sebi i o tome kakav će biti moj život. Tako sam prestala ići na nastavu i počela ići u knjižnicu. U to doba nije bilo organizacija kojima bi se mogli obratiti, samo su knjižnice bile sigurne, iako su sadržani podaci bili sumorni."

Nakon fakulteta

U dobi od 17 godina vratila se sa ssveučilišta "osramoćena" nakon što je propala u školi, a nije mogla obitelji reći zašto. Ali, bila je prisiljena nastaviti tragati za informacijama. Neke je pronašla u tada dostupnim romanima: Nightwood, Zdenac usamljenosti i Izvanredne žene. Ubrzo nakon toga, njezin je otac otkrio Zdenac usamljenosti na hrpi drugih stvari u njezinoj spavaćoj sobi. Bio je toliko zgrožen onim što je otkrio da joj je naložio da spali knjigu, ali to je učinio u pismu jer nije uspio s njom razgovarati o tome licem u lice. I dalje željna saznati više o homoseksualnosti, Gittings je pohađala noćni tečaj iz abnormalne psihologije, gdje je upoznala ženu, s kojom je imala prvu vezu. U dobi od 18 godina napustila je dom kako bi bila sama i preselila se u Philadelphiju.

Gittings je vikendom počela stopirati do New Yorka, odjevena u muškarca, kako bi posjećivala gay barove jer nije znala za nikoga u Philadelphiji i nije znala ni za jedno drugo mjesto gdje bi se mogla "priključiti gay zajednici". U 1975 intervjuu, sjetila "nosila sam drag jer sam mislila da je to način da se pokaže da sam gay. Sada se promijenio, ali početkom 50-ih u osnovi su bile dvije vrste žena u gay barovima: takozvane butch s kratkom kosom i običnoj muškoj odjeći i takozvane femme u haljinama i štiklama i našminkane. Znala sam da štikle i šminka nisu moj osobni stil, pa sam pomislila. . . Moram biti druga vrsta!" Međutim, Gittings je pronašla vrlo malo zajedničkog sa ženama koje je upoznala u barovima, a nakon što je svjedočila kako su homoseksualnog muškog poznanika pretukli nakon izlaska iz bara, počela je usmjeravati svoje snage na sakupljanje knjiga.

Aktivizam 1950-ih i 1960-ih

Kćeri Bilitis

Godine 1956., Gittings je putovala u Kaliforniju po savjetu Donalda Webstera Coryja kako bi posjetio ured nove ONE, Inc., rane homofilske organizacije koja se posvetila pružanju podrške homoseksualcima u SAD-u. Dok je bila u Kaliforniji, upoznala je Phyllis Lyon i Del Martin, koje su u San Franciscu bili suosnivači Kćeri Bilitis (DOB). "Bila je slatka, mlade žene kovrčave kose koja je nosila sandale. Sjećam se da je imala ovu torbu, ruksak - Nikad nisam vidio nešto slično. Ili nju", sjetio se Lyon. Na svom prvom sastanku Kćeri Bilitisa u nečijoj dnevnoj sobi, Gittings je smislila ovo nejasno ime za organizaciju, za koje je mislila da je nepraktično, teško za izgovoriti i napisati, a pozivala se na izmišljenog biseksualnog lika, čak ni homoseksualnog. "Čak sam i tada bio prilično asertivna. . . Što su radili s takvim imenom? Nije bilo lijepo od mene, ali činilo se da su to pričično dobro prihvatili."