Jean Calvin
Jean Calvin (Noyon, Pikardija, 10. srpnja 1509. - Ženeva, 27. svibnja 1564.), vjerski reformator i teolog, utemeljitelj kalvinističke protestantske crkve
Tokom studija teologije i prava 1533. je doživio obraćenje odnosno duhovni susret s Kristom, a onda igrom životnih okolnosti susreće sa naukom reformacije koje prihvata. No kako je u to vrijeme bilo opasno slijediti to učenje tako je i njegov život polahko postajao pod pritiskom, a glava više "u torbi nego na ramenu" upravo je ta činjenica uvjetovala da pobjegne u Genevu tako su njegove aktivnosti u tom gradu započele 1536. Ispočetka su njegove ideje činile previše radikalne i rigidne, tako je zbog općeg neprihvatanja morao pobjeći 1538. te je boravio u Baselu i Strasburgu, ipak ono što nisu odmah razumjeli poslije su sve više počeli prihvatati tako je ponovo pozvan da se vrati u Genevu i nastavi tamo gdje je počeo sa reformama.
Svoja teološka razmišljanja je otpočeo sistematizirati u svojim (Christianae Religionis Institutio) "Institucijama kršćanske religije" 1536. Ono što ga je stavilo na listu nepoželjnih bila je činjenica da je u ključnim elementima otišao od doktrine Rima. Tako je odbacio vrhunski autoritet Pape, te naglašavao spasenje po vjeri neovisno od dijela, ali je i reanimirao i pristao uz učenje temeljeno na sv. Pismu poznat kao predestinacija. On je također vjerovao da je Biblija jedini izvor Božjeg zakona i teologije, a da vjernici trebaju interpretirati ali i očuvati u njenom izvornom naučavanju, isto tako i svijet koji je Bog stvorio i uspostavio zakonitosti. Pokušao je nešto što je bilo nezamislivo u to vrijeme, on je uspostavio teokratsko društveno uređenje, kada se izuzme Izrael, onda je to jedino društvo koje je funkcioniralo po teokratskom principu. Zakoni koji su donošeni imali su izvorište i temelj na Sv. Pismu, ne znači da je tamo sve bilo u savršenom stanju ali kršćanstvo je imalo znakovit društveni uticaj. Njegovim naporima razvijena je tzv. kalvinistička teologija iako on nikada nije imao namjeru razvijati svoju teologiju i praksu unutar kršćanstva. Protivno svojoj volji postao je uzor mnogima, a njegov teološki sistem imao veliki uticaj na Evropsku misao te u kasnijim stoljećima proširio širom cijelog svijeta mahsuz u anglo-američkim i saksonskim zemljama. Kalvinizam je ima uticaj na području teologije, ekonomije, društvenog i pravnog sistema. Termini kalvinizam se koristi u nekoliko različitih slučajeva, ono označava učenje Jean Calvina koji je razvio teološki sistem doktrine i prakse koji je pronašao načina da se razvije posebno u zemljama gdje je reformacija pustila svoje korijene; pr. Švicarska, Njemačka, Holandija, Velika Britanija, Skandinavija, Srednja i Centralna Evropa, SAD, Kanada i Novi Zeland i Australija. Taj sistem korespondirao je sa socijalnim, političkim, etičkim, ekonomskim napose teološkim aspektima života i ponudio odgovore i dao smjernice u tim područjima. U teologiji posebni naglasak stavlja se na dvije doktrinalne specifičnosti, a to je sakramentalnost Večere Gospodnje ili Euharistije u smislu mistične i duhovne prisutnosti Krista u činu, ali ne i elementima te biblijski nauk o predestinaciji ili predodređenju svetih za spasenje i vječni život s Bogom.
Teološko učenje o predestinaciji se uglavnom povezuje sa Jeanom Calvinom, često tumači kao da je on ¨stvorio¨ taj sistem. Ipak to nije u potpunosti tačno jer je učenje vrlo jasno izraženo u Bibliji, a sv. Augustin je također izražavao slične stavove. Dakle to je teološko učenje koje tvrdi da Bog na temelju svog sveznanja (omnisciencia) i svemoći (omnipotencija), polazeći od mogućnosti da je predvidio sve unaprijed i voli ljude te im iskazuje milost i milosrđe, pojedine predodređuje (predestinira) za spasenje, a druge za vječnu propast. U tom učenju koje se podudara i sa Rimokaličkim razumijevanju predestinacije pojavljuje se jedna različitost, a ta je da "kalvinistička" teologija slobodnu volju podređuje Božjem pozivu dok Rimokatolička naglašava da Božja surađuje sa ljudskom voljom.
Ako bi trebalo u nekoliko rečenica istaknuti ono što je Kalvin tvrdio onda bi se to moglo ovako formulisati: on je naglašavao suverenost Suverena – Boga, Biblija je Božja objava čovjeku, a sve knjige Sv. Pisma su nadahnute i Božja objava, Crkva je zajednica odabranih za vječno spasenje, a Objava vodi kršćanina u razvijanju osobnog karaktera. Društvo i Crkva su jedinstvene cjeline a država ne smije kontrolisati Crkvu, Krist je uspostavio dva sakramenta (krštenje i Večeru Gospodnju), a vjerska disciplina i crkveno vodstvo zajednice trebaju biti usmjeravani od prezbitera (staratelja ili starješina), edukacija je sastavni i važan dio crkvenog života, a predestinacija temelj spasenja i vječne utjehe.