Asanaginica

Asanaginica (izvorno Žalosna pjesanca plemenite Asanaginice), južnoslavenska balada nastala između 1646. i 1649. u okrilju begovske bošnjačke porodice iz Imotske krajine, koja je tada bila dio Bosanskog pašaluka i prepričavala "sa koljena na koljeno" u Imotskom i okolini, dok je nije otrgnuo od zaborava 1774. italijanski putopisac, etnograf Alberto Fortis nazivajući je "morlačka balada" (morlačka = ilirička).

Prvi put je objavljena u njegovoj knjizi "Put po Dalmaciji" u Veneciji. Od tog trenutka su se počeli nizati prijevodi ove pjesme na raznim jezicima svijeta. Veliki umovi toga vremena kao Johann Wolfgang Goethe (1775), Walter Scott (1798), A. S. Puškin (1835), Adam Mickiewicz (1841) su samo neka od imena koja su prevodila Asanaginicu.

Pozadina i stvarni likovi balade

Ova balada je nastala u Imotskoj krajini, na mjestu odakle se u daljini naziru sjeverni visovi planine Biokovo (1762m). Radnja se dešava u Vrdolu, današnje Rašćane i Župi gdje je Asan-aga Arapović imao velika imanja. Temelji Asan-agine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Asanagica sahranjena. Njen mezar leži u blizini ruševina kule, kraj tri bunara odakle je zahvatala vodu. Povrede koje se spominju u baladi Asan-aga je zadobio u borbi sa kršćanskim odmetnicima (1645-69, Kandijski rat). Dok je ležao ranjen, njegova žena Fatima Arapović (rođ. Pintorović) ga nije nijednom posjetila, "od stida" kako navodi pjesma. To je bilo u jednom jako patrijarhalnom vremenu gdje se smatralo da je ženino mjesto u kući sa djecom. Međutim, Asan-aga se naljutio i poslao ženi poruku da da ga ne čeka na dvoru, te da se vrati svojoj majci u Klis. Ona ga ipak čeka i nada se da će se predomisliti, no on je po dolasku otjera sa dvora.

To se dešava najvjerovatnije između 1645. i 1648. Fatimin brat, beg Pintorović, mimo njene želje ugovara brak sa "Imotskim kadijom". To je bio jedan od bogatijih Imoćana te je beg Pintorović htio izvući ličnu korist iz toga braka.

Asanaginica je tada već psihički slomljena žena koja pati za svojom djecom. Zaustavila je svatove kraj dvora da vidi djecu i da se oprosti od njih. Asan-agina surovost se tada primjećuje kad doziva djecu: "sirotice svoje koje majka neće ni da pogleda."

Njeno srce nije moglo više da izdrži te pada na zemlju i umire od bola i nepravde gledajuću u svoju djecu:

Uput se je s dušom rastavila
Od žalosti gledajuć sirota!

Teško je znati šta se od ovoga stvarno dogodilo, možda sve a možda samo poneki fragmenti. Ipak, zna se da su sljedeće osobe stvarno postojale:

Asan Arapović - Asanaga, vjerovatno graničar tadašnje bosanske države (vidi kartu dolje)
Asanaginica - Fatima Arapović (rođ. Pintorović), Asan-agina žena
Beg Pintorović, brat Fatime Arapović

Takođe postoje ostaci Hasan-aginih dvora i kule, kao i Fatimin mezar u blizini.

Bosanski književnik Alija Isaković je iznio zanimljivu konstataciju, napola u šali, da je baladu mogla napisati i sama Asanaginica (Fatima Arapović) nemajuću kome drugom da ispriča svoju bol i patnju za djecom. Ni ta se mogućnost ne bi trebala isključiti.

Adaptacije

Asanaginica je u Jugoslaviji ekranizirana tri puta - prvi put kao igrani film 1967. godine sa Milenom Dravić u naslovnoj ulozi; drugi put 1983. godine kao dvodijelna TV-drama sa Aleksandrom Nikolić u naslovnoj ulozi, te iste godine kao televizijski film sa Nadom Đurevskom u glavnoj ulozi.

Asanaginica je također više puta adapatirana kao kazališni tekst, a godine 2009. je poslužila za Hasanaginicu, prvu operu na bosanskom jeziku.

Eksterni linkovi

Asanaginica, cjelovit tekst redigiran suvremenom ortografijom
Ostaci Asan-agine kule Arhivirano 2007-01-16 na Wayback Machine-u
Karta Bosne 17-19.vijek Arhivirano 2004-10-19 na Wayback Machine-u