Manioka
Manioka (popularno kasava, ponekad je nazivaju i yucca; lat. Manihot esculenta), južnoamerička biljka porodice mlječika (Euphorbiaceae), raširena tropskom dijelu Južne Amerike i Zapadnim Indijama (antilska Amerika), gdje Indijancima služi kao sirovina za proivodnju kruha i pića. Javlja se u dva osnovna tipa, slatku neotrovnu i gorku, otrovnu koja u sebi sadržava cijanovodičnu kiselinu. Manioka raste u obliku žbunja. Korijen (gomolj) joj je dug do 36 inči (90 cm) i debeo 3 inča (8 cm) iz kojeg Indijanci, nakon naročitog postupka dobivanje brašna i njegove detoksikacije, peku velike okrugle lepinje. U 16. stoljeću trgovci robljem prenesli su je i u Afriku.
| Cassave | |
|---|---|
| |
| Naučna klasifikacija | |
| Carstvo: | Plantae |
| Divizija: | Magnoliophyta |
| Razred: | Magnoliopsida |
| Red: | Malpighiales |
| Porodica: | Euphorbiaceae |
| Potporodica: | Crotonoideae |
| Tribus: | Manihoteae |
| Rod: | Manihot |
| Vrsta: | M. esculenta |
| Dvojni naziv | |
| Manihot esculenta Crantz | |
Manioku Indijanci sade na poljima iskrčenima u džungli, koja zbog iscrpljivanja tla moraju napuštati svake dvije do tri godine. Za pripremu kruha i pića od kasave zadužene su žene. Najvažniji pribor za izradu brašna je ribež za kasavu [1], čiji su proizvođači poznati još iz davnina Indijanci Wai-Wai. Sastoji se od prvokutne daske od mekanog drveta, koju izradi muž, nakon čega žena po njenoj površini mora zabiti 5 do 6 tisuća (C. Lévi-Straus; Wai-Wai, str. 53) sitnih komadića oštrog kamena, u unaprijed izbodenu rupicu. Nakon što se u svaku rupicu zabije kamenčić, muž će površinu za ribanje premazati ličilom od cinobera pomiješanog s biljnom mliječi, kako bi se dodatno učvrstili kamenčići u njemu. Ovi ribeži glavni su izvozni artikl Wai-Waija, i izvor 'bogatstva', nožića i druge tehničke robe, a glavni putnici i trgovci bili su Wapisian Indijanci (ib.).
Najprije bi se na njima izribalo brašno, nakon čega se prosijava, da bi se otklonili veliki komadi i zatim pakirali u tube pletene poput cijevi koje vise s kose krovne grede kuće [2]. Ove košare-cijevi (tipiti) za prešanje (njeni su poznati proizvođači bili Indijanci Emerillon, ib.) kod Mawayan Indijanaca imaju ručku, kroz koju je provučena motka, kojom se kao polugom cijevi produljuju i na taj način izažima sadržaj. Iz cijevi mora izaći sav sok jer je otrovan, a sakuplja se u ispod postavljenoj posudi. Nakon što se brašno (danas ga zovu farinha) iscijedi spremno je za pečenje [3] na velikim glinenim pločama. Smrtonosni sok što je iscurio, nakon što se prokuha i iz njega ispari otrov, tamnosmeđi je začin, koji štiti od kvarenja, i Indijanci ga koriste u svim jelima i zove se cassarep.
Sva plemena kišne šume koja uzgajaju manioku proizvode od pečenih kruhova i naročita pića koja piju kad se god sjete. Ogromne količine ovog pića koje izaziva snažnu opijenost, troše prilikom različitih svečanosti. Piće se dobiva na taj način što žene žvaču lepinje od farinhe i pljuju u posebne posude u kojima će uz pomoć sline fermentirati. Indijanci Urubu iz istočnog Brazila nazivaju ga cauin, a poznato je i kao cachiri (kaširi). Isti postupak dobivanja ovih fermentiranih pića je i iz kukuruza (chicha) i drugog bilja koje Indijanci uzgajaju, kao i od meda, čemu se posvetila bezbrojne mitove brojna plemena Južne Amerike.
Izvori
uredi- ↑ „vidi sliku”. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-06. Pristupljeno 2009-06-09.
- ↑ vidi sliku kako to rade Indijanci Kanela
- ↑ vidi sliku, brašno koje je izašlo iz tipiti cijevi
