Slavenska mitologija

Slavenska mitologija i slavenska religija razvijale su se kroz otprilike 3,000 godina. Pretpostavlja se da neki njeni dijelovi dolaze iz neolitika, ili čak mezolitika. Ova religija posjeduje brojne zajedničke značajke s ostalim religijama koje su potekle od protoindoeuropske religije.

Izvori

Ne nalik grčkoj ili egipatskoj mitologiji, ne postoje izvori iz prve ruke o proučavanjima slavenske mitologije. Unatoč nekim kontroverznim teorijama (primjerice, Velesova knjiga), ne može se dokazati kako su Slaveni imali ikakav oblik pisma prije kristijanizacije; iz tog razloga, sva njihova vjerska uvjerenja i tradicije vjerojatno su prenošene usmenim putem s generacije na generaciju, i potencijalno se zaboravile nakon stoljeća koja su uslijedila pri dolasku kršćanstva. Prije toga, oskudni spisi o slavenskoj religiji zapisani su od strane neslavenaskih kršćanskih misionara koji nisu bili zainteresirani i/ili objektivni u opisivanjima poganskih uvjerenja. Iako su pronađeni arheološki ostatci staroslavenskih svetišta i oltara, ona ne govore mnogo više od toga da potvrđuju postojeće povijesne zapise. Dijelovi starih mitoloških uvjerenja i poganskih festivala žive i dan danas u običajima, pjesmama i pričama svih slavenskih naroda. Rekonstrukcija drevnih mitova iz ostataka koji su preživjeli u narodu kroz tisuće godina težak je i složen zadatak koji često odvede istraživače u krivom smjeru, što može dovesti do pogrešnih tumačenja, zabluda ili čak potpunih krivotvorina.

Pisani izvori

Ne postoje pisani izvori o slavenskoj mitologiji prije rascjepkavanja protoslavenskih etničkih grupa na zapadne, istočne i južne Slavene. Moguća iznimka možda je kratki zapis u Herodotovoj Povijesti, gdje spominje pleme Neuri na dalekom sjeveru, čiji su se ljudi, kako Herodot veli, pretvarali u vukove nekoliko dana svake godine. Neki istraživači protumačili su ovo kroz vjerovanja slavenskih naroda u vukodlake, dok ostali smatraju kako je Herodot govorio o drevnim slavenskim karnevalskim festivalima, kada su grupe mladića lutale selima noseći maske. Ipak, utvrđivanje identiteta "Neura" s protoslavenima ostaje kontroverza.

Prvi konačan spomen Slavena i njihove mitologije u zapisanoj posvijesti učinjen je u 6. stoljeću od strane bizantskog povjesničara Prokopija, čije je djelo Bellum Gothicum opisivalo uvjerenja stanovitog južnoslavenskog plemena koji je prešao rijeku Dunav u samo dva dana. Prema Prokopiju, ovi su Slaveni štovali jednog boga, gospodara svega, koji je stvorio grom i munje. Iako Prokopije ne spominje ime božanstva, da se zaključiti kako se odnosilo na boga Peruna iz kasnijih povijesnih izvora, jer u mnogim današnjim slavenskim jezicima Perun označava "grom". Istovremeno, Prokopije spominje i vjerovanja u razne demone i nimfe (vile), no ne spominje njihova imena.

Povijest prošlih godina veliko je djelo s mnogim vrijednim referencama o paganskoj vjeri istočnih Slavena. Iako je zapis sastavljen na početku 12. stoljeća, sadrži reference i kopije starijih dokumenata, i opisuje događaje prije krštenja kijevskih Rusa. Dva božanstva, Perun i Veles, spomenuti su u tekstu mirovnih ugovora između paganskih vladara stočnih Slavena i bizantskih careva. Kasnije, Nestor Ljetopisac opisuje državni panteon uveden od strane princa Vladimira u Kijevu 980. godine. Vladimirov je panteon sadržavao Peruna, Horsa, Dažboga, Striboga, Simargla i Mokoš. Hipatijevski ljetopis također spominje Svaroga, kojeg se može usprediti s grčkim Hefestom. Također su zanimljivi odlomci istočnoslavenskog epa Slovo o puku Igorovom, koji se odnose na Velesa, Dažboga i Horsa.

Još jedan vrijedan dokument jest Chronica Slavorum, koju je napisao Helmold, njemački svećanik, u kasnom 12. stoljeću. Spominje Černoboga, Porenuta i Živu, nekoliko neimenovanih bogova čije su statue imale nekoliko glava i, napokon, velikog boga Svantevida, koji je prema Helmoldu bio najvažniji bog svih zapadnih Slavena

Treći, vjerojatno najvažniji zapis dolazi od danskog ljetopisca Saxa Grammaticusa, koji je u svom djelu Gesta Danorum opisao rat između danskog kralja Waldemara i rügenških Venda, osvajanje njihovog grada na rtu Arkona i uništenje velikog hrama boga Svantevida koji je tamo stajao. Saxo je pedantno opisao štovanje Svantevida, običaje vezane uz njega, visoku četveroglavu statuu boga, no spomenuo je i ostale višeglave bogove Slavena: Ruđevida i Porevida.

Arheološki ostatci

Pronađene su statue nekoliko slavenskih božanstava. 1848. godine, na obali rijeke Zbruč, pronađena je visoka kamena statua, s četiri lica ispod jednog kamenog šešira. Zbog sličnosti s Saxovim opisima velikog idola u hramu Rügena, statua je odmah proglašena kao prikaz Svantevida.

Slavenski panteon

Veoma širok raspon božanstava bio je štovan među slavenskim narodima, na širokom geografskom području od obala Baltika do obala Crnog mora, u vremenskom rasponu od preko 600 godina. Povijesni izvori također pokazuju da je svako slavensko pleme štovalo vlastite bogove, te je kao takvo imalo vlastiti panteon. U cjelini, staroslavenske religije čine se prilično lokalne i kultne po naravi, te su se bogovi i uvjerenja razlikovali od plemena do plemena. Ipak, kao što je to slučaj s raznim slavenskim jezicima (svi potječu od jednog-Praslovenski jezik), moguće je uspostaviti neku vrstu protoslavenskog Olimpa, i kroz pažljivo proučavanje običaja naroda, rekonstruirati neke elemente ovog prvotnog panteona, od kojih su potekli razni bogovi slavenskih plemena, koji često imaju različita imena i ulogu od prvotnih.

Vrhovni bog

U prošlosti su Sloveni bili najvjerovatnije najmnogobrojnija grupa u Indo-Evropskoj zajednici. Ipak, pisani dokumenti o njima govore tek kroz krišćanstvo čiji pogledi na svijet moraju biti dugačiji. U Slavenskoj mitologiji se vjeruje da je Bog odredio da se donese šaka pijeska iz dubine mora od koje je on formirao zemlju. Obično je đavo taj koji donese pjesak osim u slučaju Slovenije gdje je on sam taj donosilac. Taj mit je rasprostranjen ckroz cijelu Evroaziju a može se čuti i u Indiji.

U 12-tom vijeku Njemački misionar, Helmond, je ostavio zapis o svojoj iznenađenosti da Baltički Slaveni vjeruju u jednog nebeskog Boga koji se ne miješa u zbivanja ovoga svijeta nego je izabrao svoje izaslanike koji brinu za zemlju. To je jedino mjesto gdje se stvarno pojavljuje vrhovni Bog u vezi sa Slavenskim vjerovanjima ali je njegov centar prazan. Taj Bog koji se spominje je a deus otiosus- neaktivni Bog (nepokretni pokretač?). Možemo reći da je to jedinstveno gledište za Indo-Evropske religije ali su ga imali I drugi narodi: Ugri, Finci i Uralci.

To je sve situacija kad nema dovoljno pisanih izora. U Bjeloruskim pjesmama Božji duh dolazi u 4 forme u kuću: kao Bog, u smislu bogatstva u žitima, kao Biljka, u smislu napretka, kao Raj, poslije poistovjećen sa krišćanskim, i kao Dobro.

Postoje brojne današnje teorije o vrhovnom bogu Slavena, poput Roda ili Svaroga, te povijesni izvori kako su neka plemena štovala Svarožića, Svantevida ili Triglava kao svoje vrhovno božanstvo. No, najboljim se kandidatom za ovo mjesto smatra Perun. Njegovo je ima najčešće spominjano u svim povijesnim zapisima slavenske religije; zapravo, Perun je prvi slavenski bog ikada spomenut u zapisanoj povijesti (Prokopije spominje kako je bog groma i munje jedini bog Slavena, bog svega). Povijest prošlih godina spominje ga kao vrhovnog boga kijevskih Rusa prije kristijanizacije. Kratka bilješka u Helmoldovom djelu Chronica Slavorum tvrdi kako zapadni Slaveni vjeruju u jedinstvenog boga koji vlada nad svim ostalim božanstvima: ime ovog boga nije spomenuto, no otvorena je mogućnost kako je Helmold mislio upravo na Peruna. Iako ne pronalazimo Perunovo ime u nijednom većem zapisu zapadnih Slavena, bio je poznat svim granama Slavena, što se da zaključiti prema velikom broju toponima koji i danas nose njegovo ime u raznim slavenskim zemljama. Naposljetku, analizirajući folklorne tekstove, da se zaključiti kako je Perun jedino slavensko božanstvo koje je izjednačeno s kršćanskim Bogom. Ovo su snažni pokazatelji kako je Perun zapravo bio vrhovni bog originalnog protoslavenskog panteona.

Perun je, doduše, imao svog dvojnika. Kao što je to Roman Jakobson istaknuo, u svakom spominjanju Peruna kroz povijesne zapise, spominje se još jedan bog, Veles. Ova povezanost očita je i kod promatranja toponima. Kada pronađemo brdo ili planinski vrhunac u čijem se imenu nazire povezanost s Perunovim imenom, ispod njega, u nizinama, obično u blizini rijeke, postojat će mjesto čije je ime povezano s Velesom. Nadalje, kako je Perun u narodu ponekad poistovjećivan s Bogom, Veles je poistovjećivan sa Sotonom.

Bogovi

Perun i Veles

Gromoviti znaci, drevni Perunovi simboli, često izdjelani, nacrtani ili ugravirani na krovovima kuća, posebice u istočnoslavenskim narodima, da bi zaštitili ljude od gromova.

Ivanov i Toporov rekonstruirali su drevni mit koji je uključivao dva velika boga protoslavenskog panteona, Peruna i Velesa. Njih su dvoje suprotni jedan drugom u gotovo svakom pogledu. Perun je nebeski bog groma i munje, vatrenog i suhog, koji vlada živim svijetom iz svoje utvrde visoko iznad, koja se nalazi na najvišoj grani Svjetskog drveta. Veles je podzemni bog povezan s vodom, zemljom i vlagom, kralj podzemlja, koji vlada carstvom mrtvih iz korijenja Svjetskog drveta. Perun je davatelj kiše zemljoradnicima, bog rata i oružja, zazvan od strane boraca. Veles je bog stoke, zaštitnik pastira, povezan s magijom i trgovinom.

Svemirska borba između njih dvoje odzvanja drevnim indoeuropskim mitom o borbi između gromovitog boga i zmaja. Napadajući ga munjama i gromovima s nebesa, Perun proganja svog zmijolikog neprijatelja Velesa koji klizi nad zemljom. Veles izaziva Peruna i bježi, pretvarajući se pritom u razne životinje, skrivajući se iza drveća, kuća, ili ljudi. Naposljetku, Perun ga ubija, ili Veles bježi u vodu, u podzemni svijet. Ubivši Velesa, Perun ga ne uništava, već ga jednostavno vraća natrag na njegovo mjesto u svijetu mrtvih. Zato je mir u svijetu, poremećen Velesovim nedaćama, ponovo uspostavljen od strane Peruna. Ideja o gromu i munjama koji su zapravo božanska borba između vrhovnog boga i njegovog zakletog neprijatelja Slavenima je bila veoma važna, i nastavila je postojati kao uvjerenja dugo nakon što su Perun i Veles zamijenjeni Bogom i Sotonom. Grom koji je udario u drvo ili u kuću seljaka koju bi naposljetku i spalio objašnjavan je kroz uvjerenje o vrhovnom božanstvu koje napada svog zemaljskog, podzemnog, neprijatelja.

Neprijateljstvo između ova dva boga objašnjavana je također kroz Velesovu krađu Perunove stoke, ili Perunove krađe Velesove stoke (pošto je Veles bio bog stoke, vlasništvo nad istom upitno je). Motiv iza krađe božanske stoke čest je u indoeuropskoj mitologiji; stoka se zapravo može protumačiti kao metafora za nebesku vodu ili kišu. Pa tako Veles krade kišnicu od Peruna, ili Perun krade Velesovu vodu radi stvaranja kiše (opet, pošto je Veles povezan s vodama, a Perun s nebom i oblacima, nejasno je kome pripada kiša). Još jedan razlog neprijateljstva mogla bi biti i krađa žene. Kroz priče naroda postaje jasno kako je Sunce smatrano Perunovom ženom. Ipak, Sunce, prema mitskom pogledu na svijet, umire svake večeri kada utone iza obzora u podzemlje, gdje provodi noć, što su Slaveni objasnili kao Velesovu krađu Perunove žene (no, istovremeno, ponovo rađanje Sunca u zoru može se protumačiti kao Perunova krađa Velesove žene).

Jarilo i Morana

Kačić i Belaj nastavili su putem Ivanova i Toparova te rekonstruirali mit koji uključuje boga plodnosti i vegetacije, Jarila, te njegovu sestru i ženu Moranu, žensko božanstvo prirode i smrti. Jarila se povezuje s Mjesecom, dok je Morana smatrana kćerkom Sunca. Oboje su djeca Perunova, rođeni u noći nove godine. Ipak, iste večeri, Jarilo je ukraden iz kolijevke i odveden u podzemni svijet, gdje ga Veles odgaja kao svog sina. Tijekom Jurjeva, proljetnog festivala, Jarilo se vraća iz svijeta mrtvih, noseći proljeće iz vazdazelenog podzemlja u svijet živih. Tada susreće svoju sestru Moranu i udvara joj se. Na početku ljeta, Kupalo slavi njihovo božansko vjenčanje. Sveta zajednica brata i sestre, djece vrhovnog boga, donosi plodnost i izobilje, osiguravajući bogatu žetvu. Istovremeno, kako je Jarilo Velesov posinak, a njegova žena kćer Perunova, ovaj brak donosi mir među dva velika boga; drugim riječima, osigurava kako neće biti oluja koje bi mogle naštetiti žetvi.

Ipak, nakon žetve, Jarilo postaje nevjeran prema svojoj ženi, te ga ona iz osvete ubija (vraća ga natrag u podzemni svijet), oživljavajući neprijateljstvo između Peruna i Velesa. Bez njenog muža, boga plodnosti i vegetacije, Morana – i čitava priroda – vene i smrzava se tijekom nadolazeće zime; Morana postaje stara, užasna i opasna božica tame i leda, i naposljetku umire na kraju godine. Čitav se mit ponavlja svake godine, a prepričavanje njegovih ključnih dijelova pratilo je sve veće godišnje festivale slavenskog kalendara. Priča također pokazuje brojne paralele sa sličnim mitovima baltičke i hetitske mitologije.

Svarog, Svarožić, Dažbog

Ime Svaroga pronađeno je samo u istočnoslavenskim spisima, gdje je obično ravnan s grčkim kovačem, bogom Hefestom. Ipak, ime je veoma staro, što pokazuje kako je Svarog bio božanstvo protoslavenskog panteona. Korijen imena, svar, znači bistro, jasno, dok sufiks –og označava mjesto. Pri usporedbi sa Svargom, Svarog jednostavno označava (danje) nebo. Moguće je da je Svarog prvotni nebeski bog panteona, slavenska verzija protoindoeuropskog *Dyēus Ph2ter. Svarog se isto tako može protumačiti kao sjajno, vatreno mjesto; kovačnicu. Ovo, kao i njegovo poistovjećivanje s grčkim bogom Hefestom označava njegovu povezanost s vatrom i kovanjem. Prema tumačenjima Ivanova i Toparova, Svarog je imao dva sina: Svarožića, koji je predstavljao vatru na zemlji, i Dažboga, koji je predstavljao vatru na nebu i bio povezan sa Suncem. Smatra se kako je Svarog iskovao Sunce i dao ga svom sinu Dažbogu da ga nosi preko neba.

U ruskim zapisima poistovjećen je sa Suncem, i folklor ga se prisjeća kao dobroćudno božanstvo svjetlosti i neba. Srpski folklor, pak, predstavlja mnogo mračniju sliku; zapamćen je kao Dabog, zastrašujuće i šepavo božanstvo koje je čuvalo vrata podzemlja, povezano s rudarstvom i dragim metalima. Veselin Čajković istaknuo je kako ova dva gledišta zapravo odlično objedinjuju slavenski simbolizam solarnog božanstva; dobroćudna strana predstavlja Dažboga tijekom dana, kada nosi Sunce preko neba. Zastrašujući i neugledni Dabog vodi Sunce kroz podzemlje tijekom noći. Ovaj se uzorak može prenijeti i na Sunčev godišnji ciklus; dobroćudno gledište povezano je s mladim, ljetnim Suncem, dok je zlonamjerno gledište povezano sa zimskim Suncem.

Svarožić je štovan kao vatreni duh od strane ruskih seljaka čak i nakon kristijanizacije. Bio je također poznat među zapadnim Slavenima, no tamo je štovan kao vrhovno božanstvo u svetom gradu Radagestu. Svarožić je jednostavno deminutiv Svarogova imena, i kao takav možda je samo još jedan aspekt Dažboga. Također postoji gledište kako je Svarog predak svih slavenskih bogova, te da je Svarožić zapravo epitet svim ostalim božanstvima, pa su tako Dažbog, Perun i Veles mogući Svarožići.

Svantevid i Triglav

Idol Svantevida

Ironično je kako se ne može jasno razlučiti položaj spomenuta dva boga u protoslavenskom panteonu, iako je o njima najviše zapisano. Lako se da zaključiti kako su igrali važnu ulogu svim poganskim Slavenima po značajnom broju toponima čija se imena povezuju s imenim ovih bogova, te po otkrićima višeglavih statua u raznim slavenskim zemljama. Oba se se boga smatrala vrhovnima na raznim područjima; povezivani su s divljenjem i simbolizirao ih je konj. Moguća značajna razlika među njih dvoje jest ta da je Svantevid imao bijelog konja, dok je Triglav imao crnog, te je Svantevid predstavljan s četiri glave dok je Triglav (kao što mu i samo ime govori) s tri glave. Svantevid je isto tako bio povezan s ratnim pobjedama, žetvom i trgovinom.

Pretpostavljene su mnoge hipoteze o njima: da su zapravo jedno božanstvo, s nekim sličnostima; da zapravo nisu bili jedinstveno božanstvo već dijelovi triju ili četiriju različitih bogova, poput mini-panteona. Slavenski neopogani smatraju kako je upravo Triglav predstavljao Sveto Trojstvo. Svantevid je isto tako bio proglašen kasnim zapadnoslavenskim Perunom ili Jarilom, ili uspoređivan s Svarožićem kao solarno božanstvo. Nijedna od navedenih hipoteza nije poptuno zadovoljavajuća, te su većina samo nagađanja (još jedan pokušaj rekonstruiranja slavenske mitologije kakva bi trebala biti, umjesto otkrivanja kakva je zapravo bila).

Zora i Danica

Iako njihova imena predstavljaju normalne prirodne pojave u okolini, u svim slavenskim narodima opisivalo ih se kao osobe, ili povezivalo s osobama, na sličan način kao što je to učinjeno sa Suncem i Mjesecom. Danica (mitologija) je često nazivana Sunčevom mlađom sestrom ili kćerkom, i vjerojatno je povezivana s Moranom. Isto tako, Zora (mitologija) je smatrana Sunčevom majkom ili starijom sestrom.

Izuzev navedenih, u ovom trenutku ostatak bogova ne može se sa sigurnošću prozvati protoslavenskim božanstvima. Ipak, treba napomenuti kako je moguće da su svi ovi bogovi bili poznati pod različitim imenima čak i na istom jeziku. Religiozni tabui korištenja pravih imena božanstava zasigurno je postojao među Slavenima, i radi toga bogovima su često dodijeljivana dodatna imena ili pridjevi, opisivajući njihove vrline i kvalitete. Tijekom vremena, ovi su pridjevi preuzeli vlastita značenja.

Popis slavenskih božanstava

Bjelobog, rekonstruirani svijetli bog, upitnog postojanja
Černobog (Crnobog), bog tame, zla i nesreće
Dabog (Daždbog, Daba), bog sunca, kiše
Danica, personifikacija istoimene zvijezde
Davor (Rugovit), sedmoglavi bog rata
Drinus, bog rijeke Drine
Dzidzilelya, poljska boginja djece
Hors, bog sunca
Jarilo, bog proljeća
Jarovit (Gerovit), bog rata
Kupalo, boginja uroda, obilja i veselja
Lada, boginja ljubavi, ljepote i proljeća, usporedi: Afrodita
Morana, boginja smrti i zime
Nia-Nya, poljska boginja smrti
Pagod, bog lijepog vremena
Perun, bog gromovnik i zaštitnik pravde, vladar neba, usporedi: Zeus
Perunika (Perperuna, Dodola), braniteljica pravednosti u braku
Pikutik, bog mrtvih
Radogost, bog gostoprimstva
Semenik (Karas), bog jela i pića
Slava, boginja časti, junaštva, slave i pobjede, usporedi: Nika
Stribog (Stribor), bog vjetra i šume
Svarog (Svarun), stvoritelj svijeta, prvi bog sunca
Svarožić, bog svjetlosti, sunca i topline
Svantevid (Svetovid), četveroglavi bog rata i proricanja
Triglav, troglavi bog
Veles (Volos, Voloh), bog zemlje, ratarstva, zaštitnik pastira, ali također i voda i podzemlja, prijevare, Perunov protivnik, ratnički bog (općenito štovano božanstvo)
Vesna, boginja mladosti, proljetne radosti i bujnosti
Vida, zaštitnica bračne sloge, usporedi: Hera
Vodan (Vodna), bog voda, rijeka i mora, usporedi: Posejdon
Voloska, zaštitnica kućnog ognjišta i doma
Zermagla, boginja zime
Zimstrla, boginja protivnica zime, družica Pagoda
Zora, personifikacija zore.
Živa i Žibog, božanstva života i plodnosti

Druga nadnaravna bića

Banik, duh saune
Domovoj, kućni duh
Kikimora, zao kućni duh
Lešij, šumski duh
Pokola, zloduh podzemlja
Rusalke, ćudljive šumske i vodene vile
Vampir, povratnik iz mrtvih koji se hrani ljudskom krvlju
Vodanoj, vodeni demon
Vodenjak, vodeni duh

Bibliografija

Franjo Ledić: Mitologija Slavena - tragom kultova i vjerovanja starih Slavena; Tiskara Epoha, Zagreb, 1969.
Natko Nodilo: Stara vjera Srba i Hrvata, Zagreb 1878 Arhivirano 2012-11-06 na Wayback Machine-u

Vanjske veze

Izgubljena slavenska mitologija Arhivirano 2007-09-08 na Wayback Machine-u
Hrvatska mitologija^{[mrtav link]}
Božanstva starih Slavena Arhivirano 2009-11-28 na Wayback Machine-u
Webstranica sa Forumom - Perunova Svetinja^{[mrtav link]}