Veliki skok naprijed
Veliki skok naprijed ili Veliki korak naprijed (kineski 大跃进) Narodne republike Kine je bio ekonomski i socijalni plan na snazi od 1958. do 1961. čiji je cilj bio iskoristiti kinesku ogromnu populaciju kako bi se zemlja brzo preobrazila iz poljoprivredne ekonomije u modernu industrijaliziranu. Mao Ce Tung je pokrenuo program i osmislio ga po „teoriji produktivnih snaga“. Projekt je završio u katastrofi i pokrenuo jednu od najsmrtonosnijih i najtežih gladi u modernoj ljudskoj povijesti u kojoj je poginulo najmanje 20 milijuna ljudi.[1][2]
Uvod
urediOd kad 1949. formirana Narodna republika Kina, Mao Ce Tung je preuzeo kontrolu i smatrao da je najbolji način da se financira industrijalizacija države taj da vlast preuzme kontrolu nad poljoprivredom čime bi uspostavila monopol nad distribucijom i ponudom žitarica. To bi omogućilo državi da ju otkupi za nisku cijenu i onda proda za veću, čime bi skupio potreban kapital za industrijalizaciju provincija. Iako je vlast shvatila da će ta politika biti nepopularna među seljacima, ipak je krenula sa njenom provedbom kada je počela stavljati seljake pod kontrolu partije uz pomoć uspostave poljoprivrednih kolektiva koji će ujedno olakšati nabavu alata i životinja. U jednoj zajednici je znalo biti između 100 i 300 obitelji do 1956.
Umjereni članovi partije, među kojima je bio i Zhou Enlai, zagovarali su ukidanje kolektivizacije i smatrali da bi Kina trebala način „svoj“ komunizam, a ne slijediti model Sovjetskog saveza. Njihove zahtjeve je ojačao govor Nikite Hruščova 1956. u kojem je razotkrio zločine tijekom vladavine Staljina koji su naglasili neuspjeh njegovih poljoprivrednih politika u SSSR-u. Te činjenice, Istočnonjemački ustanak 1953., Protesti u Poznańu 1956. i Mađarska revolucija 1956. uvjerili su Ce Tunga da Kina mora naći svoj put.
Projekt “Veliki skok naprijed”
uredi„Veliki skok naprijed“ je imao zacrtan plan povećanja industrijskog sektora Kine uz pomoć masovne jeftine radne snage i izbjegavanja uvoza teške mašinerije. Do 1958., uspostavljeno je oko 25.000 zajednica koje su imale prosječno 5.000 domaćinstava. Zajednice su bile uglavnom samoodržive, a umjesto novca i nadnica radnici su dobivali „radne bodove“.
Prema planu, radnici bi u svojim dvorištima uspostavili improvizirane talionice u kojima bi od starog metala proizvodili čelik. Seljaci bi koristili drva za vatru u talionicama, a stari lončići i potrošeni alati su namijenjeni kao opskrba „starog metala“. Mao je predviđao da će „Veliki skok naprijed“ omogućiti Kini da za „15 godina pretekne Veliku Britaniju po proizvodnji čelika“.[1] Seljaci su se masovno preusmjeravali u talionice kako bi proizvodili čelik te je tako velik dio žetve zapušten. Iako je Mao tek kasnije otkrio da se kvalitetni čelik može proizvoditi samo u posebnim velikim tvornicama koja se lože na ugljen, ipak je ostao uvjeren da će plan uspjeti. Program je ipak potiho napušten 1960.
U zajednicama, uvedene su mnoge radikalne i besmislene inovacije u poljoprivredi, kao što je pregusto sijanje sjemenja ili duboko oranje zemlje (katkad i do 2 metara) zbog pogrešnog vjerovanja da će biljke imate jače korijene. Zbog masovnog broja seljaka u talionicama, velik dio žetve je zanemaren. Time je umjesto povećanja došlo do smanjenja proizvodnje žitarica.[3]
U međuvremenu, lokalni vođe su bili pod pritiskom da pogrešno javljaju kako je žetva uspješnija nego prije. Tako su proizvodnje žetve uvećane i do 10 puta od stvarnog stanja na terenu kako bi se udovoljili poglavari. Zbog toga, država je naređivala da se izvozi više žitarica zasnovano na pogrešnim podacima.[3]
Peng Dehuai je jedini imao hrabrosti izravno kazati Maou da njegov plan ne ide u dobrom smjeru, nakon čega je smijenjen i osuđen kao „buržuj“. Penga je zamijenio Lin Biao, koji je započeo sustavne čistke Pengovih pristaša u vojsci.
Klimatski uvjeti i glad
uredi
Velika pošast skakavaca (čiji je broj naglo porastao nakon kineske kampanje protiv vrabaca) pojačao je probleme sa žetvom. Zbog pogrešnih informacija o žetvi, žitarice su transportirane u gradove tako da je u selima nastala nestašice hrane i postepeno zavladala glad.[1] Iako je neuspjeh kampanje bio očit, Mao je naredio da Kina nastavi izvoziti žitarice od 1958. do 1960. kako bi sačuvao obraz i uvjerio svijet o uspjehu svojeg pothvata.
1959. i 1960. klimatski uvjeti nisu bili povoljni za Kinu pošto je neke provincije zahvatila suša a neke poplave. U srpnju 1959., Žuta rijeka je poplavila istok Kine. Poplave na jednoj strani, suša i glad na drugoj ubili su 1959. oko 2 milijuna ljudi [4] 1960., loše vrijeme pogodilo je 55 % obradive zemlje Kine a oko 60 % sjeverne poljoprivredne zemlje nije dobilo dovoljno kiše.[5]
S vremenom, redukcije hrane su pogodile i urbana područja, no masovna glad je najočitija bila, ironično, u ruralnim područjima. Provincije Anhui, Gansu i Henan su pogođeno gotovo katastrofalno, dok je Sichuan zabilježio najveći broj mrtvih. Kanibalizam se pojavio u nekim dijelovima države.[6]
Konačno, u siječnju 1961. se stanje počelo poboljšavati kada je prekinut „Veliki skok naprijed“ a seljaci su se vratili starim poljoprivrednim navikama. Zaustavljen je izvoz žitarica a pokrenut je čak i uvoz iz Kanade i Australije koji su pomogli u smanjivanju nedostatka hrane, ponajviše u obalnim gradovima.
Posljedice
uredi“Veliki skok naprijed” se danas smatra „velikim korakom unatrag“. Trebalo je godinama dok se Kina nije oporavila od katastrofe i vratila na staro kada je stanovništvo imalo dovoljno hrane. Službena kineska vlast je stavila smrtnost tijekom tri godine gladi „Velikog koraka naprijed“ na 14 milijuna, no stručnjaci smatraju da je bilo između 20.000.000 i 43.000.000 žrtava.[7][2] S obzirom da je Kina tada brojala oko 650 milijuna stanovnika[8], od gladi je poginulo između 3 i 7 % njenog stanovništva. Te tri godine se znaju i kao „Tri gorke godine“. Mnogi lokalni službenici su izvedeni pred sud i javno smaknuti zbog davanja krivih informacija o stanju žetve.[9]. To je jedna od najvećih gladi 20. stoljeća.
Zaposlenica američke vlade Judith Banister objavila je u 1980-tima utjecajan članak u kojem se procjenuje da je u Kini 30 milijuna ljudi izgubilo živote zbog posljedice gladi. Međutim, Wim F. Wertheim sa Amsterdam sveučilišta je izjavio da se ne slaže sa takvom brojkom jer nemaju znanstvene potpore.[10]. Jedan značajan iskaz je studija od 1.100 stranica koju je napisao Yang Jisheng, dugogodišnji član komunističke stranke i novinar za službenu kinesku agenciju vijesti Xinhua, koji stavlja broj umrlih od gladi na 36 milijuna ljudi. U svojoj knjizi „Nadgrobni spomenik“ osporava službenu verziju komunističke stranke da je glad uzrokovana „prirodnim katastrofama“ i krivicu isključivo stavlja na Mao Ce Tunga.[11][12] Yang također optužuje da je vlast bila ravnodušna na umiranje ljudi oko njih jer im je glavna briga bila dostava žitarica kako bi se otplatio dug Sovjetskom savezu od 1.973 milijarde yuana. U Xinyangu, ljudi su umirali od pothranjenosti ispred velikih skladišta žitarica.[13] Mao je odbijao otvoriti državna skladišta hrane te je čak optuživao seljake da lažu i skrivaju hranu.[14]
Glad je u nekim slučajevima čak korištena kao oružje da se država riješi „nepoželjnih elemenata“: religijski vođe, desničari i bogati seljaci su stavljeni na najniži prioritet dostavljanja hrane pa su stoga i umirali u najvećim brojevima.[15]. Neke su seljake službenici smaknuli jer nisu ispunili kvote žetve. Tijekom „Velikog koraka“, kineska je ekonomija isprva rasla: proizvodnja čelika je porasla za 30 % od 1958. do 1960., no spala je 1961. te nije dosegnula prijašnju razinu sve do 1964. Nakon završetka programa, nastupila je svojevrsna de-kolektivizacija pod vodstvom Deng Xiaopinga.
Izvori
uredi- ↑ 1,0 1,1 1,2 Dennis Tao Yang. "China's Agricultural Crisis and Famine of 1959–1961: A Survey and Comparison to Soviet Famines." Palgrave MacMillan, Comparatrive economic Studies (2008) 50, 1–29.
- ↑ 2,0 2,1 Stéphane Courtois (ed.), 1999: The Black Book of Communism: Crimes, Terror, Repression, Harvard University Press, ISBN 0-674-07608-7
- ↑ 3,0 3,1 Hinton, William (1984). Shenfan: The Continuing Revolution in a Chinese Village. New York: Vintage Books. str. 236-245. ISBN 0394723783.
- ↑ The Most Deadly 100 Natural Disasters of the 20th Century as of 3 July, 2006, The Disaster Center (accessed 3 July, 2006)
- ↑ Mao and Lincoln (Part 2): The Great Leap Forward not all bad Arhivirano 2018-08-18 na Wayback Machine-u, Asia Times, 1 April, 2004 (accessed 3 July, 2006)
- ↑ Horror of a Hidden Chinese Famine, New York Times
- ↑ Peng Xizhe (彭希哲), "Demographic Consequences of the Great Leap Forward in China's Provinces," Population and Development Review 13, no. 4 (1987), 639-70.
For a summary of other estimates, please refer to this link - ↑ „China: Population growth of the whole country”. Arhivirano iz originala na datum 2009-12-15. Pristupljeno 2012-11-21.
- ↑ Chinese Village, Socialist State By Edward Friedman, Kay Johnson, page 243, as seen in Google Book Search[1]
- ↑ Mao and Lincoln (Part 2): The Great Leap Forward not all bad[mrtav link], Asia Times, 1 April, 2004 (accessed 3 July, 2006)
- ↑ Verna Yu. Chinese author of book on famine braves risks to inform new generations. The New York Times, November 18, 2008
- ↑ Anne Applebaum. When China Starved. The Washington Post, August 12, 2008
- ↑ Mark O'Neill. A hunger for the truth: A new book, banned on the mainland, is becoming the definitive account of the Great Famine. Arhivirano 2009-04-27 na Wayback Machine-u South China Morning Post, 2008-7-6.
- ↑ Jasper Becker. Hungry Ghosts: Mao's Secret Famine. Holt Paperbacks, 1998. ISBN 0-8050-5668-8 p. 81
- ↑ Benjamin A. Valentino. Final Solutions: Mass Killing and Genocide in the Twentieth Century Cornell University Press, 2004. p. 127. ISBN 0-8014-3965-5
