Heinrich Cornelius Agrippa von Nettesheim
Heinrich Cornelius Agrippa von Nettesheim (Köln, 14. rujna 1486. - Grenoble, 18. veljače 1535.), njemački liječnik, filozof, diplomat, teolog, kabalist, okultist, astrolog i alkemičar. U svojim djelima žestoko je kritizirao skolastiku i crkvene dogme, zbog čega je proglašen heretikom, a knjige su mu zabranjene.[1]
Potomak je drevne plemićke obitelji iz Nettesheima u današnjoj Belgiji.[2] Rodio se u Kölnu gdje je 1499. godine diplomirao na sveučilištu. Smatra se da je vjerojatno tijekom studiranja razvio je interes za okultnu filozofiju.[3]
Poslije studija, započeo je vojnu karijeru u službi njemačko-rimskog cara Maksimilijana I. Habsburga (1486.-1519.), stekavši viteški naslov zbog zasluga u borbi.[4]
Oko 1505. putovao je u Francusku gdje je neko vrijeme bio student Johanna von Tritheima, okultnog autora, kojeg je upoznao u Parizu oko 1507. godine i uz kojeg je Agrippa razvio interes za okultne znanosti i magiju čemu je posvetio veći dio života. U Parizu se, između ostalog bavio alkemijskim eksperimentima, a vjeruje se i da je tamo osnovao prvo od brojnih tajnih društava kakve je kasnije utemeljio širom Europe.
Neko vrijeme proveo je i u Španjolskoj da bi 1509. godine predavao na sveučilištu Dole u Francuskoj gdje su ga redovnici denuncirali kao heretika zbog predavanja Reuchlinovog djela De Verbo Mirifico, zbog čega se vrato vojnoj karijeri i otputovao na diplomatsku misiju u Englesku.[5]
Do 1510. godine završio je prvu verziju svojeg najznačajnijeg djela De occulta philosophia, koji je otada tajno kružio u rukopisnom obliku, da bi bio objavljen tek dva desetljeća kasnije u bitno proširenom izdanju.[5]
Tijekom boravka u Italiji 1511.-1518. godine u službi cara, upoznao se s humanističkom kulturom koja je bila pod jakim utjecajem neoplatonističkih, hermetičkih i kabalističkih radova.[3]
Godine 1518. vratio se na sjever Europe i nastanio se u Metzu, gdje je radio kao pravni savjetnik. Tu se nastavio baviti alkemijskim istraživanjima.[5] Kasnije je otišao u Genovu (1521.-1523.) pa u Fribourg (1523.-1524.) gdje je radio kao liječnik.[3]
Godine 1524. otišao je u Lyon kako bi prihvatio službu liječničkog pomoćnika Louise Savojske, majke francuskog kralja Franje I..[5] U Francuskoj je ostao do 1528. godine, kada se odselio u Antwerpen, gdje mu je slijedeće godine umrla supruga. U Nizozemskoj je stekao naklonost regentkinje Margarete Austrijske koja ga je imenovala carskim arhivarom i povjesničarom. Kao povjesničar, napisao je nekoliko kraćih radova uključujući posvetu krunidbi Karla V. za rimsko-njemačkog cara (1530.) i govor povodom smrti Margarete Austrijske.
Godine 1532. ušao je u službu kod Hermanna von Wieda, nadbiskupa-izbornika Kolna, u čijoj je službi ostao dvije godine, nakon čega se odselio u Bonn.
Agrippa je bio oštar protivnik službene znanosti toga doba, što je izrazio u djelu "O ispraznosti i nesigurnosti znanosti i umjetnosti" iz 1530. U nekim momentima prelazi granicu dobroga ukusa, naime ruga se tadašnjim znanstvenim postignućima. Unatoč tome, i sam upada u proturječje, budući da istodobno nastoji propagirati predodžbe o mističnoj strani prirode, drevnim hermetičkim znanjima i okultnome. To je osobito prisutno u njegovom djelu De occulta philosophia u kojoj na temelju istraživanja kabale, gnosticizma i hermetičkih spisa razvija teoriju o trima svjetovima i o "Duhu Svemira".[1] Njegovo filozofsko naučavanje tipičan je primjer renesansne mistike.
Tijekom svoga lutalačkog života, putujući po Njemačkoj, Francuskoj i Italiji radio je kao liječnik, teolog i vojnik.
Ženio se dvaput. Prva supruga, rodom iz Pavije, umrla je 1521. godine i s njom je imao jednog sina. S drugom ženom, rodom iz Genove, imao je troje djece, dvojicu sinova i jednu kći.[2]
.jpg)
Prvotnu verziju svog kapitalnog djela Okultna filozofija u tri knjige (De occulta philosophia libri tres) napisao je još 1510. kada je imao dvadest i četiri godine. Otada je djelo kružilo u rukopisu, stekavši veliki ugled djelomice zahvaljujući tajanstvenosti kojom je bilo obavijeno. Rukopis je tiskan u proširenom izdanju tek 1533. godine.[5]
To djelo predstavlja enciklopedijski pregled i egzegezu ezoterijske i osobito hermetičke misli u kojem je Agippa nastojao obuhvatiti sve ono što je u njegovo vrijeme bilo poznato o hermetizmu i magiji.
Djelo se sastoji od tri knjige. U prvoj knjizi Agrippa obrazlaže ono što naziva Prirodnom Magijom i tu raspravlja o četiri elementa (zemlja, zrak, voda i vatra), te o divinaciji, o planetama i njihovim hermetičkim korespondentima. Druga knjiga bavi se Nebeskom Magijom koja uključuje gematriju, brojeve, kabalu, pentagrame, geomantijske oblike, anđeosko pismo, astrologiju, talismane, magijske kvadrate i planetarne pečate. Treća knjiga posvećena je Obrednoj ili Božanskoj Magiji koja obuhvaća platonizam, kabalistiku, zle duhove i demone, božanska imena i pečate duhova.[6]
Agrippa se dosta trudio stvoriti auru tajnovitosti oko sebe i svojeg djelovanja pa su o njemu, još za njegova života, kružile, razne fantastične priče.
Moglo ga se vidjeti u pratnji crnog psa za kojeg su praznovjerni ljudi vjerovali da je demon.[7] Također, pronijele su se priče da je u krčmama plačao novcem koji bi se, nakon njegova odlaska, pretvarao u bezvrijedne materijale. Navodno je posjedovao magičnu kuglu kojom je mogao vidjeti vremenski i prostorno udaljene događaje.[8]
Iako se većina ovih priča, bez problema može razotkriti kao šarlatanstvo i prijevara, o čemu postoje dokazi[9], nedvojbeno je da je Agrippa ostavio traga u razvitku i sistematizaciji hermetičke misli ondašnjega vremena i doprinio daljnjem širenju okultističkih tradicija.
- Izuzev tri knjige "Okultne filozofije", Agrippi se pripisuje autorstvo i nad četvrtom, tiskanom 1559. koja sadrži tekstove crne magije. Agrippin učenik i poznati demonolog Johann Weyer (1515.-1565.) odbacuje navodno Agrippino autorstvo te knjige.
- U PC igri "Amnesia: The Dark Descent" (horor survival), on je još navodno bio živ a godina je bila 1839. Radio je kao savjetnik rada antagonista, misterioznog Alexandra Brennenburg
- De incertitudine et vanitate scientiarum atque artium declamatio invectiva (O ispraznosti i nesigurnosti znanosti i umjetnosti), 1527.
- Declamatio de nobilitate et praecellentia foeminei sexus (Recitat o plemenitosti i odličnosti ženskog roda) 1529.
- De incertitudine et vanitate scientiarum atque artium declamatio invectiva (O ispraznosti i nesigurnosti znanosti i umjetnosti) (1530.)
- De occulta philosophia libri tres (Okultna filozofija I-III) (1531.-1533.)
- ↑ 1,0 1,1 Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. I, str. 73.
- ↑ 2,0 2,1 sacred-texts.com
- ↑ 3,0 3,1 3,2 Stanford Encyclopedia - Agrippa
- ↑ Eliksir i kamen, str. 145.
- ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 Eliksir i kamen, str. 146.
- ↑ Eliksir i kamen, str. 149.
- ↑ Eliksir i kame, str. 150.
- ↑ Eliksir i kamen, str. 151.
- ↑ Eliksir i kamen, str. 150.
- Baigent, Michael i Leigh, Richard, Eliksir i kamen: naslijeđe magije i alkemije, Stari Grad, Zagreb, 2000. ISBN 953-6716-11-9
- Magus, Francis Barrett Arhivirano 2013-06-19 na Wayback Machine-u
- Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. I, Pro Leksis, Zagreb, 2005. ISBN 953-7224-01-5
