Lingua franca
Lingva franka (od latinskog lingua franca) je jezik koji uvelike prelazi granice zemlje u kojoj se govori. Pojam dolazi od arapskog naziva za sve zapadne Europljane i križare – Franci. Kako će jezik postati lingua franca ovisi o političkoj i ekonomskoj moći zemlje u kojoj se govori.
U antičko je doba lingua franca bio grčki, a u srednjem vijeku na Zapadu je tu ulogu imao latinski, a u Bizantu grčki. Latinski je u 16. i 17. vijeku zamijenio španski jezik, dok njega nije potisnuo francuski.
Francuskim se služilo i u diplomaciji, sve dok ga u 20. vijeku nije potisnuo engleski.
Njemački je bio lingua franca u 19. i dijelu 20. vijeka. S njim se sporazumijevalo u Europi, Americi i Aziji, recimo u državama kao što su Turska, Rusija i Azerbejdžan. Bio je jezik fizike, kemije i sociologije. Služio je kao poslovni i politički jezik. Njemački je i danas potreban u filozofiji i teologiji, a njegovo se znanje katkad traži za doktorate.
Na Starom Istoku neki od primjera lingua france su akadski i aramejski jezik. Od 7. vijeka primat na Bliskom Istoku preuzima arapski čija dominacija traje pola milenija. U Jugozapadnoj i Srednoj Aziji odnosno Indijskom potkontinentu tokom kasnog srednjeg i novog vijeka lingua franca bio je perzijski jezik.
Diplomatski jezik je sredstvo diplomacije. Među sredstva diplomatije se često ubraja i korištenje radnog jezika u komunikaciji. Ovdje se po pravilu koriste "svjetski jezici". To su, po definiciji, danas oni jezici koji se smatraju službenim u UN-u. Prije svega to su engleski i francuski jezik. Do polovine 20. vijeka je bilo nepisano pravilo da se u diplomatskoj komunikaciji koristi "diplomatski jezik" za koji se podrazumevalo da ga diplomate moraju poznavati. Od srednjeg vijeka do perioda Vestfalskog mira 1648, a i kasnije u 17. vijeku, latinski jezik se smatrao diplomatskim sredstvom komunikacije. Od polovine 18. vijeka, počinje da se kao diplomatski jezik koristi francuski jezik koji je i do danas ostao službeni diplomatski radni jezik. Od perioda Versajskog ugovora 1919. g. uz francuski, počinje da se koristi i engleski jezik, koji će nakon Drugog svjetskog rata postati prvi jezik u diplomatskoj komunikaciji.
Demokratizacijom međunarodnih odnosa sve više imamo praksu da se umjesto francuskog i engleskog jezika, kao "diplomatskih" jezika, komunikacija vrši na svom (nacionalnom) jeziku. Ipak, i u okviru ove komunikacije postoje pravila, posebno kada se radi o komunikaciji između diplomatskog predstavništva i ministarstva države u kojoj je se predstavništvo nalazi. Ako se prilikom otpočinjanja rada diplomatske misije, ministarstvo vanjskih poslova države domaćina obrati misiji na engleskom ili francuskom, tada će misija nastaviti komunikaciju na tom jeziku, jer je takva komunikacija dio diplomatskog običaja u toj državi (prijema).
U vezi sa jezikom između dvije strane, ove se mogu suglasiti da se pismena komunikacija vrši na svom nacionalnom jeziku, a može se napraviti i sporazum dvije strane o "radnom jezuku" (koji ne mora da bude bilo koji od "diplomatskih jezika"). Praksa kod zaključivanja bitnih ugovora je da se tekst sačinjava na oba nacionalna jezika, kao i na diplomatskom jeziku (koji se zajednički "uređuje"). Ipak, kod direktne komunikacije, da bi se izbjeglo prevođenje i povećala efikasnost rada, danas se gotovo po pravilu koriste engleski ili rjeđe francuski jezik. Ovo je ponekad bitno jer je potrebno smanjiti vrijeme upoznavanja diplomate sa sadržajem nekog dopisa ili akta, ili je potrebno odmah regirati na određene poruke ili stavove druge strane.
- Stanko Nick, Diplomacija: Metode i tehnike, Barbat, 1997.