Ne primamo vilenjake

Hrvoje Šalković

NE PRIMAMO VILENJAKE

Impresum

Copyright © 2013 Hrvoje Šalković

Copyright za srpsko izdanje © 2016 Agencija TEA BOOKS

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Stevan Šormaz

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. 069 4001965

info@teabooks.rs

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

Zadnji uvjet za godinu

Snažno zamahne glavom i zabaci dugu mokru kosu preko leđa. Kapljice prsnu po ogledalu, ona otkine komad toalet-papira i počisti nered. Zastane i načas se zagleda u odraz. Duguljasto pravilno lice, krupne crne oči, blistava koža i valovita, gusta smeđa kosa zbog koje su je žene u prolazu, za šetnji gradom, ustrajno mrzile. Čvrste, lijepe grudi, uzak struk i obli, puteni bokovi.

Umota kosu u ručnik, zabaci ga preko ramena, navuče ogrtač i povuče lanac na vodokotliću.

– I, što ćeš napraviti? – upita je cimerica kad su sjele za kuhinjski stol i zapalile cigarete.

– Ne znam... zaista ne znam.

– Pa jesi li išta učila?

– Nisam, znaš da ne stižem.

Cimerica dohvati džezvu i izlije kavu u šareni porculan.

– Trebala si lijepo upisati ekonomiju, tamo se takve stvari rješavaju s pet stotina eura. Ima nekih ispita koje možeš riješiti i s dvije tisuće kuna.

– Ne zanima me ekonomija.

– A kao, zanimaju te političke znanosti.

– Pa onako...

– Mogla si znati da je to s butikom loša ideja – nastavi cimerica. – Mislim, ima ljudi koji uspijevaju raditi i studirati u isto vrijeme, ali oni su ipak malo pametniji od nas.

– Tako je kako je – slegne ramenima.

– Jesi li konačno rekla svojima da si se prebacila na izvanredni studij? – upita je cimerica.

– Nisam, ne bi razumjeli, mislili bi da nešto muljam.

– Pa muljaš li?

– Ne znam...

– Pitaju li te da im pokažeš indeks?

– Otkad sam se odselila, ne pitaju previše.

– A daju ti lovu?

– Mama, nešto sitno, skrivećke.

– A što je s onim tvojim konobarom... kako se ono zove?

– Bubi.

– Da, Bubi... to funkcionira?

– Aha.

– Kvragu, koliko je već prošlo?

– Tri mjeseca.

– Opa... super... samo znaš što, čula sam neke stvari...

– Što si čula?

– Pa poznam još neke konobare koji rade s njim, tamo u Pepermintu. Kažu da nije baš previše...

– Što?

– Pametan...

Šutjela je.

– Ali da je lijep, bome je lijep – nasmije se cimerica. – Kô slikica.

– Pa je... zgodan je.

– Jesi ga upoznala sa svojima?

– Ne, danas ću.

– Frka?

– Malo.

– A čuj, stara, nikada nisi željela biti prosječna cura. Htjela si toliko zgodnog dečka da te sve cure mrze zbog njega! Sada ga imaš, pa fino trpi kada počne pričati gluposti. Hoćeš fine krpice, onda lijepo radi u tom ekskluzivnom butiku. Hoćeš živjeti solo, bez obzira na to što ti starci imaju super stan na Gornjem gradu? Pa onda tako i živi.

– Glupo mi je studirati, imati dvadeset jednu i još živjeti sa starcima. To nije... to nije cool...

– Pa onda budi cool, ali nemoj kukati.

Šutke su otpuhivale dimove cigareta.

– I dobro, što kažu za njega? Kakav je? I kako se uopće zove?

– Profesor Babić, politička modulacija.

– Mlad, zgodan?

– Nemam pojma...

– Kako nemaš pojma?! – začudi se cimerica.

– Pa nemam pojma, nikada ga nisam vidjela.

– Pa kako?!

– Na izvanrednom studiju predavanja nisu obavezna. Nabaviš popis literature, sjedneš, naučiš, profesora vidiš prvi puta tek kada izađeš na ispit.

– A sjela i naučila nisi?

– Nisam.

– Koliko ti ispita nedostaje?

– Samo ta modulacija, to mi je zadnji uvjet za godinu. Ako ne položim, onda moram iznova platiti... nemam tu lovu...

– I?

Šutke je gledala u pod.

– Zaista ćeš to napraviti? – tihim glasom upita cimerica.

I dalje je šutjela.

– Zaista ćeš staviti njegov pimpek u usta?

– Ne znam...

– Kada je rok?

– Danas u tri. Ali kažu cure da on ostaje u kabinetu do kasno u noć. Svaka od cura ga može posjetiti u večernjim satima... tako se priča...

– Ti nisi normalna... što ćeš reći Bubiju?

– Ništa mu neću reći... a i ne znam hoću li to na kraju napraviti.

– Možeš li ti to uopće? S koliko si frajera zapravo spavala?

– S tri dečka prije Bubija... on je četvrti.

Cimerica je samilosno pogleda.

– Sretno ti bilo, stara moja.

– Hvala...

– I čuj... imaš možda pedeset kuna za posuditi, treba mi za bon?

– Imam.

Dohvati torbu i izvadi novčanicu.

– Nije ti to valjda zadnja lova? – upita cimerica.

– Nije – slaže ona.

– Vratim ti za koji dan.

Znala je da nikada neće vidjeti taj novac.

Prošlo je podne kada joj zazvoni telefon.

– Bok, mala – začuje mazni glas.

Razveselila se Bubiju.

– Bok, ljubavi.

– Idemo danas kod tvojih na ručak?

– Idemo – odgovori.

– Pa onda u dva, ispod sata.

– Vidimo se.

Dugo je stajala ispred ormara. Što odjenuti? Što? Nikako da smiri košmar u glavi. Pogleda na sat i shvati da mora požuriti. Navuče svilene samostojeće čarape, usku suknju do koljena i usku dolčevitu. Stavi ogrlicu oko vrata, obuje štikle, ogrne kaput i krene prema centru.

Bubi ju je čekao ispod sata. Poljubi je u usta, zagrli, pa krenu uzbrdo, prema Kamenitim vratima.

– Zgodna si, mala – šapne joj Bubi na uho.

– Hvala... kako je bilo na poslu?

– Okej, završili smo ranije, oko četiri.

– Jesu te gnjavile?

– Ma znaš te trebice, sve su ono, kužiš, banana... Pa ja samo tebe volim.

– Znam... čuj, Bubi, mogu li te nešto zamoliti, ali da me ne shvatiš pogrešno?

– Kaj?

– Kada upoznaš moje, reci im da ti je to privremeni posao.

– Ha?

– Reci im da planiraš upisati nešto... neku visoku menadžersku školu, tako nešto.

– Al’ ne mislim.

– Ma znam, ali bolje da im tako kažemo.

– Kaj se ti mene sramiš?

– Naravno da ne, ti si cool.

– Pa kaj je onda?

– Moji su takvi... čuj... jednom kada te bolje upoznaju, onda im možemo reći što god želimo, može?

– Okej, okej... čuj, dlanovi su ti znojni... zakaj si tak nervozna, pa jebote, neću prdit za ručkom i to.

– Ma znam da nećeš, nije to... imam ispit kasnije.

– Jesi učila?

– Jesam – slaže ona.

Vrata im otvori krupna gospođa kose složene u urednu bijelu punđu.

– Ovo je moja mama.

Rukuju se i izgovore imena, uz kurtoazno iskazivanje dragosti. Ubrzo su sjeli za masivni stol u dnevnom boravku. Pridružio im se i otac, dostojanstveno sjevši na čelo i polagano odmjeravajući Bubija. Tišinu je ometao klopot kazaljki golemog antiknog sata. Smješten u dnu sobe, izgledao je kao drevna austrougarska drobilica vremena, sprava za precizno određivanje kada se točno objeduje, kada je vrijeme za podnevni čaj a kada za vezenje goblena. Čudovišna sprava kakva se sirotim purgerskim služavkama devetnaestog stoljeća redovno javljala u košmarnim snovima.

– I, kako ste se vi, djeco, upoznali? – upita otac.

– Kod mene, na poslu – kaže Bubi.

– A gdje radiš?

– U jednom klubu – ubaci se ona.

– U klubu... književnost? Aktivizam?

– Ne, u noćnom klubu, tata.

– A što točno radiš?

– Konobar sam – kaže Bubi.

– Privremeno – doda ona.

– Kako privremeno? – upita otac.

– Mislim upisati faks... lele... veleučilište... za onog... kak se veli... menadžera.

Otac ga odmjeri, a onda se okrene prema njoj sa samilosnim izrazom u očima.

– Kako je na fakultetu? – upita je.

– Dobro...

– A kako ti je ona tvoja cimerica?

– I ona je