1

Alma Deni-Grabi
Karneval identitet

Neprekidna istorija je nuan korelativ zasnivajue funkcije subjekta:
garancija da sve to mu je izmaklo moe biti ponovo uspostavljeno;
sigurnost da vreme nee rasuti nita bez ponovnog uspostavljanja u
obnovljenom jedinstvu; obeanje da e jednog dana subjekt u obliku
istorijske svesti opet biti kadar da prisvoji, da vrati pod svoj uticaj sve
stvari koje udaljuje razlika i u njima pronae ono to bi se moglo nazvati
njegovim prebivalitem. Pretvaranje istorijske analize u diskurs
neprekidnog i pretvaranje ljudske svesti u originalan subjekt celokupnog
istorijskog razvoja i svake delatnosti su dve strane istog sistema miljenja.
Michel Foucault

Pojam subjekt nije naziv za celinu u kojoj se povezuju mnogobrojni
delovi. Subjekt jest skup hipoteza ili tekstova koji u ponaanju, govoru,
pismu ili razliitim umetnostima konstituiu, kontekstualizuju i zastupaju to
pojavno i prepoznatljivo ja.() Re je o subjektu shvaenom, dakako, ne
kao govornom pojedincu koji je izrekao ili napisao neki tekst bivajui iznad
teksta, ve o subjektu/autoru kao principu grupisanja diskursa, kao
jedinstvu i izvoru njegovih znaenja, kao aritu njegove koherentnosti.
M. uvakovi

Raskid sa modernistikom predstavom homogenosti i linearnosti historijskog toka i
odbacivanje tenji kartezijanskog projekta dovelo je do kraja autonomne buroaske
monade ili ega, kako kae Jameson, u okviru ega se javlja fragmentacija i smrt
subjekta, smrt autora. U fokusu kritike i knjievnosti jeste epistemoloka priroda
subjekta, to je bitan momenat u govoru o postmodernistikom diskurzu odnosno
postmodernom uope.
Problematizovanje predstave o subjektivnosti i predstavljanje, prokazivanje
subjekt/a/ivnosti je jedan od teorijskih aspekata koji se iznose u Karahasanovom
romanu ahrijarov prsten.
Upitnost subjekt/a/ivnosti u razliitim kontekstima realizirano, nita bitnije nije od
pitanja gdje smjestiti subjekt, u koju historiju i ta je to historija. Ovaj kruni pro/tok
uzrono-posljedinih pitanja o historiji, subjektu i njegovoj/njenoj ulozi, u
postmodernizmu ne samo da su dovedeni do radikalizirane pozicije nego je potpisana
i njihov pos(t)mrtnica.
Kako historija funkcionira u prii? Kako se moe narativizirati povijest?
Nije nikakav novum da je historija predmet preokupacije knjievnosti, ali bitna
razlika se uspostavlja na crti, u napuklini, procjepu kakva nas to koncepcija
povijesti danas zanima i kako je mi uope moemo spoznati. Postmodernizam kae
samo preko tekstova, gdje se monumentalistikoj ideji povijesti sa izrazitom
2
tendencijom ka selekcijskom uljepavanju i idealizaciji povijesnih, velikih
linosti i dogaaja, teleolokom vienju, namee kritiki osvrt na prolost (podjelu
daje Nietzsche gdje spada i antikvarna koncepcija). Na takav nain i historijsko
pripovijedanje je ve naelno diskurzivno, a ne samo anrovsko, to znai da mu
nije samo do mimetinosti, nego i do retorinosti, estetske vrijednosti. (Milanja,
104.)
Pozitivistikoj ideji povijesti stalnog progresa, suprotstavlja se neteleoloka
koncepcija razvijena u okviru postmoderne paradigme. Tretira je i Karahasan u
romanu ahrijarov prsten. Naravno da ne moemo govoriti o pravom
novohistorijskom romanu, ve o postmodernim impostacijama.
Prostor romana uspostavlja uporedni tok razliitih pria, vremena shvaenog relativno
jer u romanu ahrijarov prsten mijeaju se i povezuju prolost, savremenost i
budunost, sudbina se ponavlja kroz apokrifnu historiju, ili se zapravo uoavaju
paralelizmi izmeu glavnih likova tri glavne prie (postoji niz rubnih) Faruka,
Figanija i Bela, a sve ih povezuje farnak dvostruko bie ija sudbina jest da budu
provedeni na magarcu, osramoeni i naposlijetku rastrgani (valjda zbog neodluivosti
kome ili emu pripadaju). Farnak je razlika/differance, nedovoljno ist ( bez
znaenja) da bi se na njega pristalo, da bi bio prihvaen. Zato rtva da budu
rastrgani postaje mogunost za izbavljenje, neka vrsta transcendencije, koju od ova
tri lika ne dobija jedino Faruk.
Razraujui bitne antropoloke i ontoloke pretpostavke, Karahasan problematizira
kljune pojmove postmodernizma pitanje identiteta,
konstituiranje/konstruiranje subjekta i mogunosti uspostavljanja dijaloga, ono
to Bahtin naziva dijalogizirani subjekt, pitanja su to mue, misle svi likovi
Prstena. Zapravo pitanje uspostavljanja dijaloga jeste pitanje razumijevanja govora
drugoga. U toj prii krije se ono to, ini se, roman uz osnovno pitanje koje postavlja
a to je pitanje identiteta, jeste insistiranje na pripovjednoj raznorodnosti i kritiziranje
metanarativnosti i monologizma protivei se time svakoj vrsti unitarizacije. ini se,
da se u veini Karahasanovih tekstova upravo moe uoiti konstanta u obliku
insistiranja na diskurzivno-drutvenoj raznorodnosti koja se suprotstavlja svakoj vrsti
ujednaavanja, a to je opet u vezi sa identitarnim procedurama i konstrukcijama. To
insistiranje na razliitosti pripovjednih strategija u vezi je sa jezikim igrama toliko da
su jezike igre () minimum odnosa potrebnih da bi drutvo uope postojalo.
(Lyotard, u:Bahtin i drugi, 30.)
Upravo je roman dijaloki zato to je otvorena konstrukcija koja ostavlja nerijeene
konfliktne situacije, parodira sve druge anrove i zato to se razilaenje glasova i
jezika koji ine roman opire iskuenju da smanji drugost drugoga na istovjetnost
istoga. (Carroll, 170.)
Destrukcija i zavretak vladavine grand recit kao i svih tradicionalnih pojmova u
vezi je sa dezintegracijom i diseminacijom drutvenog subjekta. Meutim, njegovo
rastvaranje jest poetak njegove dijalogizacije. Ali, ta initi s ljudima u vremenu u
kojem jezik nije sposoban za jasna pitanja? U kojem ljudi upotrebljavaju jezik, u
kojem jezik upotrebljava ljude, a ni jedno ni drugo nisu sposobni za jasna pitanja?
pita se Figani, jedan od likova iz ahrijarovog prstena, gdje je pitanje jezika, ustvari,
mjesto gdje se oituje pravi identitet, gdje je ovjek u skladu sa sobom i djeluje u
vlastito ime. Kada u jeziku prevladaju samo prisile, a nisu samo one u njemu, onda
3
valja posegnuti za drugim formama, drugim nainima, jer, drugi/a/o uvijek postoji;
treba nai put povratka na neposrednost jezika. Najsubverzivniji element za
potkopavnje svih totalitarnih i monoglasnih kultura, stereotipa, ideologija,
represivnih, hegemonijskih diskurza politikih institucija jeste smijeh i karneval. Oni
su, moglo bi se kazati, najradikalniji oblici dijaloga. Upravo kroz ahrijarov prsten
kao laitmotiv proima se karnevalesknost, gdje karneval nudi mogunost
uspostavljanja dijaloga s drugim i time zasnivanja identiteta, ali i mogunost za rtvu
u vremenu kad je rtva zabranjena, za vraanje smislenosti, a u vezi je sa pravednou
i etinou:
otkrie da bi sve ovo naporno trajanje ovdje moglo imati nekog smisla ako bi se ovjek
na kraju mogao rtvovati za neto do ega mu je stalo i to je ire od njega samoga. Ali
je na problem danas u tome to je nae doba zabranilo rtvu i ukinulo stvari za koje bi
se normalan ovjek mogao rtvovati, pa smo mi osueni na uvjerenje da smo besmrtni,
tako da drimo dijete, odravamo kondiciju, skrivamo od sebe mrtve, bolesne, slobodne,
radimo sve odnosno rade nam sve da sauvamo uvjerenje o svojoj besmrtnosti
(ahrijarov prsten, 321.)
Pria o smijehu funkcionira kao metonimija smijeh je sam ivot, ureen na poseban
nain koji u svojoj osnovi ima igru/karneval kao oblik slobode i drugosti. Jer smijeh
kazuje da je dijaloka interakcija jo uvijek mogua, ak i u najrepresivnijim
situacijama. (Carroll, 172.)
Ali postoji smijeh djece, objanjavao je Bel, razdragani smijeh tijela koje upoznaje sebe i
raduje se sebi i tom upoznavanju. (ahrijarov prsten, 251.)
U povijesti romana likovi luda i klovnovi zauzimaju posebana poloaj, mjesto i
funkciju. Tamo gdje treba rei ono to se ne smije, potkopati i razotkriti konvencije i
zablude filozofskih, religioznih diskurza, javlja se luda, lakrdija ije postojanje je
isti trop, metafora. Zapravo oni i ne postoje direktno ne treba ih shvatiti bukvalno,
nisu ono to predstavljaju njihovo postojanje predstavlja odraz nekog drugog
postojanja, pri tome to nije direktan odraz. (Bahtin, u: Bahtin i drugi, 278.). Stoga u
prii o smijehu Bel je din, ne-ovjek, bie od plamena, duh, nevidljiv, sposoban da se
pojavi u raznim oblicima, a on da bi ljudima vratio smijeh, uzima ulogu puha,
smijenog kraljevog zamjenika, a zapravo, drugo kralja.
Bel je bio opremljen svim znakovima svog zamjenikog dostojanstva glinenom krunom
u obliku none posude, titom u obliku pladnja, ogrtaem od crijeva, ezlom od crveno
obojenog drveta i butom mlade koute kao najvanijim orujem. (str. 268)
Dinovo ne/postojanje ukazuje na to da je identitet posljedica ne-identiteta, tj.
kulturoloki subjekt se konstituira samo onda kada nije jedinstven, utemeljen, kada je
proet mnotvom glasova. to znai da diskurz kritike usmjeren na drutvene i
ideoloke dogmatizme moe iskazati i luda, puh, pisac romana a ne samo neko ko je
primarno naunik ili teoretiar. Takav pristup znai otvorenost za druge glasove i
druge diskurze. Na ovome mjestu ostvara se bitno pitanje postmodrnistike teorije
estetizacije, literarizacija teorije i teoretizacija literature. Povlateni prostor
nauke, naunog diskurza koji se legitimizirao istancom naunosti, to znai iz
vladajue institucije, demistificira se narativiziranjem unutar svoga naunog prostora,
te nakon ovoga moralo je biti postavljeno pitanje razlike izmeu nauke i prie, teorije
i fikcije. Znanost igra svoju vlastitu igru, ona nije u stanju da opravda druge jezike
igre Ali, iznad svega, ona nije u stanju da opravda sebe kao to se nagaalo da
moe. (Lyotard, u: Bahtin i drugi, 171.)
4
Karneval i Bel trebali bi da oslobode narod i pomognu u njihovom postajanju
samima sobom jer se prava priroda ljudi oituje upravo u karnevalskim situacijama,
situacijama kada se oslobaa ego, sopstvenost od razliitih ideolokih indoktrinacija,
pa je maska puha, njegovo zamjeniko dostojanstvo parodirano i ironizirano posebnim
znakovima. U rasutom, dehumaniziranom svijetu, svijetu mehanike nunosti
mogunost da se desi udo da neko umre da bi neko bio spaen odavno je
izgubljena. Stoga je Belovo nastojanje parodirano, a jedino to je izvjesno jeste
snatrenje (da ne kaem iluzija) o promjeni. Mogunost na rtvu kao i mogunost da i
sam postane ovjek ironizirana je tako to e Bel biti proveden na magarcu kroz grad,
pri tome biti gaan, a sve da bi ljudima vratio smijeh. Potraga za identitetom i Bela i
pjesnika Figanija pretvara se u in sramoenja gdje ovjek zavrava nedostojanstveno
tako da na kraju toga pohoda bude ispljuvan, ismijan i umoren, a ideja povijesti
ukazuje se i u ovome sluaju kao cikliko ponavljanje istoga usuda, kao igra Dobra i
Zla:
Znam za jo dosta sluajeva i ljudskih sudbina sa slinim zavretkom, znam za toliko
slinih sudbina da pomiljam kako postoji sorta stvorenja kojima je u naravi ili sudbina
(ako to nije isto) da budu na nekom ivinetu provedeni kroz grad, izloeni smijehu,
poruzi, pljuvanju i udarcima ljudi, da bi na kraju tog pohoda bili umoreni. () ( str. 154)
Budui da ljudi svoj pravi identitet oituju i na trgovima, javnim mjestima, karneval
postaje kritiki prostor za institucije koje njima vladaju, ali karneval je istovremeno
trenutak koji odobrava vlast, trenutaan, dogaa sa samo onda kada ga Zakon dozvoli
i utoliko je kao oblik drutva utopistiki, osim ako se ne shvati kao jedna od
mogunosti, alternativa, kao kritika perspektiva za propitivanje drutvene stvarnosti
koja je zapravo mogua samo u fikciji. Kada narod prestane biti raznorodan i postane
jedno, kada postane istovjetan i kanonski, kada se konstituira kao subjekt trudei se
da sve ovo ispadne onako kako bi po neijoj zamisli trbalo ispasti (ahrijarov
prsten, 270.), karneval prestaje. Smijeh nije vie nevin, ve se pretvara u hladni,
ironini postmoderni podsmijeh razularene rulje. Toga trenutka Bela nalaze
preobraenog u ovjeka, ali mrtvog. A to nam govori, ustvari, da je proces
uobliavanja identiteta dugotrajan i mukotrpan, proces prilagoavanja, prihvatanja i
odbijanja. Bel umire da bi se rodio farnak (koji o/po/staje trag) budui da karneval
ima neto pagansko u sebi te je s njim u vezi i ritual raanja, zametanje ploda i
nicanje. Stoga uloga koju uzima Belitsilim, ulogu Itarine sveenice asocira na samo
raanje plodnost uope i udnju koja je prvi uzrok plodnosti, kako se navodi u
Registru manje poznatih imena i pojmova u ahrijarovom prstenu.
Osim to funkcionira kao metonimija, karneval je u romanu ahrijarov prsten i
elemenat teatralizacije unutar samoga diskurza, odnosno povijesti, on je odreeni
nain pristupa samome pripovjednom tekstu suprotstavljajui se onim
totalitariziranim formama definiranim kao kolektivni identitet, nemaskiran i
jedinstven, to se procesuira kao jedinstvena prisutnost. Premda se karneval moe
percepirati kao sigurnosni ventil, on takoer ima cilj ostvarenja kontinuiteta
drutvenih vrijednosti. S obzirom na neizbjenu zaraenost ideologijom, shvaenom u
najirem moguem kontekstu, sveopem kontekstu, svakog pojedinca i drutva,
karnevalesknost se uzima kao bitna odrednica ivota, toliko da se traganje za
identitetom svodi na pitanje kakav je zapravo odnos izmeu individue i drutva.

5
Ako je identitet proces, jer ga stalno propitujemo i transformiramo prema naelima
politike razlike, onda se njegovo pojavljivanje u postmodernizmu moe shvatiti
samo u kontekstu pitanja mogunosti izbora identiteta izmeu vie varijanti. Stoga ne
moemo govoriti o ja identitetu ve o umnoenome, multipliciranom identitetu.
Zapravo naini postanka ovjekom brojni su, isto kao o kulture, kako kae Berger.
Postmoderna odbacuje, ustvari, ja identitet, u ime uspostavljanja odnosa, otvaranja
mjesta za drugo putem dijaloga. Bel odbacuje svoju dinovsku samobitnost radi
udnje za cjelinom, radi uspostavljanja odnosa i sa pojedincem i sa drutvom.
Pitanje personalne samosvijesti nije nikada neproblematino, i dobro da je tako, s
obzirom na to da je rije o dinaminom i ambivalentnom povijesnom pojmu. A
budui da je govor o subjektivnosti neizbjeno u vezi sa ideologijom, onda se stvar
jo vie komplicira.
Faruk, lik i pripovjeda iz prve prie Tragovi na vodi u romanu ahrijarov prsten jest
decentrirani (u smislu da nije izvor na koji se netko moe osloniti da bi objasnio
dogaaje Culler, 128.) i pluralizovani subjekt ali njegova dezintegracija ne upuuje
nuno i na njegovo nepostojanje, ve pronalaenje mjesta. Subjekt je apsolutno
neizbean. Ja mu nalazim mesto, kae Derrida, a nai mu mjesto znai uznaiti i
priznati razlike spolne, klasne, rasne.
Faruk je ne-cijelo, zbirka pria, jer se i u njegovom doivljaju stvarnost prokazuje
putem teksta preko koga se i on sam identificira,njegov oblik, njegovo tijelo, sve
njegovo izmie i razbija se u fragmente meu kojim moda i postoji neka veza, ali se
svi oni nikada i nikako ne mogu sastaviti u neku cjelinu. (ahrijarov prsten, 14.) On
je postmoderni subjekt, farnak, zbir razliitih dijelova, ije tijelo postaje mjesto gdje
se ispisuju prie. Faruk je i umjetnik, i teoretiar istovremeno, ali ne od krvi i mesa
1
,
ve samo hipoteza o subjektu, kao mimezis drugih hipoteza iz historije knjievnosti,
umjetnosti openito, prohodali zbir tunih sjeanja, kako ga vidi Azra. Njegovo
pismo je rasuto i fragmentirano, prie su razglobljene i uvrnute u same sebe. Kao i
svaki postmoderni, i ovaj subjekt produkt teksta i tekstualnosti pismom/pisanjem, i
igrom tekstualnih znaenja eli dosegnuti do bia. Tu se otvara procjep kako
usaglasiti odnos samoidentifikacije i egzistiranja drugog. U postmodernom drutvu
suoavanje sa mnotvom mogunosti izbora proizvodi nestabilan identitet te se stoga
javlja neodluivost kome i emu pripadati kao i sumnje u samu identifikaciju.
Pojam identiteta iz perspektive Borgesove pjeane knjige nudi upravo takve
dileme u pogledu zasnivanja kulturoloke samosvijesti u romanu ahrijarov prsten.
Sva tri muka lika svoje egzistiranje promiljaju iz drutvenog diskurza, (za razliku od
enskih likova) pa se potraga za identifikacijom pretvara u potragu za izgubljenim
identitetom. Odsutnost oca ime je Faruk pretvoren u stranca uzrokovalo je unitenu
mogunost njegove socijalizacije i time onemoguilo konstituiranje kolektivnog
identiteta, potrebu za imenovanjem, a uvjetovalo konstruiranje pjeanog
personalnog identiteta i njegovo pretvaranje u lakanovsku udnju za drugim kako
Faruk kae moda boljeg, moda samo eljenog, sebe, jasnog sebe na kojeg bih
moda mogao pristati:

1
Derida i dekonstrukcija koja pretpostavlja prvenstvo pisanja, shvaenog na prostoran nain, vele da
u onome to se naziva pravim ivotom egzistencija od krvi i mesa nikada nije bilo nita osim
pisanja.
6
Kad god sam razmiljao o svom ivotu, kad god sam pokuao u cjelini sabrati svoj
boravak na svijetu, dogaalo mi se isto: sve to sam pamtio, sve to je ispunjavalo moje
dane i godine, curilo mi je izmeu prstiju koji su ostajali isti i suhi. Curilo kao
pijesak()Svaka inventura mog ivota prije tebe davala je isti rezultat: mnogo sitnica,
bezbroj pjeanih estica koje se ne mogu povezati u bilo kakv oblik i u kojima ne mogu
prepoznati ni sebe ni stvarnost jer u njima nema i ne moe biti oblika. (str. 91)
Farukova pria uvlai Azrinu u sebe, koja preuzimanjem inicijative u pripovijedanju
dobija pravo na razliku i priu, tako da se roman i na ovoj razini promovira kao
vieglasan, polifonian sa mnotvom perspektiva.
Beskonano itanje u neprekidnom traganju za smislom prie/identiteta nastalo je
onda kada smo se rodili u jeziku, dospjeli u knjigu. Stoga tekstualni prostor
proizvodi nestabilne identitarne konstrukcije onih koji dospiju u njega. Stvarnost
posredovana putem teksta/pisma, pa prema tome nestalna i rasuta, reprezentira
neobinu biografiju pjesnika Figanija:
A dogaa se to da curim sebi kroz prste kao pijesak. Upravo tako. Vidim sebe upravo
kako onako bi me vidio drugi, gledam se tuim (moda tvojim?) oima. Vidim se kao da
sam sebe unutranjeg zahvatio rukama, pune dlanove, a onda mi neko rastavio prste i ja
curim, osipam se, klizim niz dlanove i izmeu prstiju (str. 123),
gdje se njegova potraga za tajnom/znanjem/identitetom, isprovocirana nizom zapleta,
pretvara u enigmu, a zavrava smru autora.
U ova dva romana imamo upravo postmodernu postavku privatne male prie i
mnotvo historija i uloga subjekta u njima, naspram Velike prie/Povijesti koja biva
dekonstruirana vie tim mikropriama negoli samim pripovijedanjem. Ovakva
strategija omoguava autoru osjeaj za drugo/razliito, ime je izbjegnut
subjektivizam a ostvarena polifona postavka koja omoguava relativizaciju
pripovijedanog i skeptinu vizuru. Suprotno stvarnosti, svijetu nesigurnosti i ironijske
distance, u romanu ahrijarov prsten, kao njegov generativni kod pojavljuje se
kategorija etinosti, koja s jedne strane doputa/upuuje na vienje pozitivnije strane
povijesti, realiziranu u individualnim sudbinama(Milanja, 111.), a na drugoj strani
relativizira mogunosti da se postigne srea jer je osujeena stalnim, ciklikim
ponavljanjem zla. Ono za ta vrijedi ivjeti, u romanu se ponavlja kao eho, jesu neke
transhistorijske, univerzalne vrijednosti umjetnost, ljubav, mogunost rtvovanja
ono to se vezuje za ovjeka ono to se suprotstavlja povijesti kao politiko-
pragmatinom, kronoloko-temporalnom, pozitivistiko-progresivnom zlu jesu
antropoloko-generike i umjetnike vrijednosti.(Milanja, 111.)
Znam da moram otii ja jer e, ako odemo zajedno, ti izgubiti sve osim mene, a ja u,
ako odem sam, izgubiti samo tebe ( to je dodue, sve jer ja nita drugo nemam, ali
moram, treba mi da jednom, barem pokuam biti plemenit, biti bar malo vie od sebe
samog). (ahrijarov prsten, 96.)
U treoj prii Dolazak u Ereh ponavlja se skoro isti govorni in:
Zato si mi ti dragocjena, zato si mi moje najdragocjenije. Samo jedan trenutak udnje ta
tobom i ja sam ovjek, ja sam osloboen ravnodunosti, ja sam tvoj pravi mu. () Ja u
se odrei svoje besmrtnosti radi udnje za tobom, ja u izgubiti besmrtnost da bih te
udio, ja u se smrti prepustiti udei te. (ahrijarov prsten, 211.)
Jedna od mogunosti (moda i jedina) koja preostaje u dehumaniziranom svijetu jeste
biti plemenit, etian.
7
Tek na kraju romana uspostavljaju se koordinate za priu o nainima postanka
ovjekom, za priu o identitetu: snatrei o nekim duhovnim prostorima, Faruk shvata
da mjesto nije prostor, ime se demistificira dugovjekovni mit naeg podneblja,
antejski mit majice zemlje:
Ovo nije mjesto, a autobusi mogu voziti samo kroz mjesta () treba traiti svoje mjesto,
valjda ga jednom i nae, valjda i on jednom ode. (ahrijarov prsten, 326.)
Kua, grad, nije mjesto identiteta, mjesto gdje treba pronai Oca, socijalizirati se.
Mjesto je transhistorijsko, vanvremensko, vanprostorno, a u vezi je samo sa ovjekom
ljubav i ljudi, dijalog meu razliitima/drugima kao mjesto uspostavljanja identiteta;
treba traiti Drugo mjesto i /ili mjesto Drugog da bi pronaao vlastito. Zato,
pripovjeda se pita zato otii znai pronai svoj prostor:
Zato je to tako? Zato Bosanci (a rekao bih da je slino i s ljudim s juga Italije , s
Ircima ) postanu tako strasni rodoljubi kada odu () Bosna je oduvijek prostor iz kojeg
se odlazi, bjei, protjeruje, a svi sretnici (podvukla A.D.G) koji odu, pobjegnu ili budu
protjerani, iako do tada nisu znali ta su, postanu Bosanci onoga momenta kada se
smjeste negdje drugdje.( podvukla A.D.G) (ahrijarov prsten, 93.)
Slinim iskazima vrvi itav tekst koji postaje polje preoznaavanja, intertekst, aluzija
na savremeni kulturoloki kontekst BiH, ali i na viestoljetnu sudbinu ove zemlje.
Tekst postaje tako dio bosanskohercegovakoga kulturnog sistema, a budui da je
iskaz dvostruko kodiran, nije lien niti ironije i skepse. Bosanac postaje Bosanac zbog
zla, patnje i upravo zato to je protjeran i to je, zahvaljujui tome, to saznao
(ahrijarov prsten, 93.) Ovo mjesto je mjesto obraanja Drugome i otvaranje mjesta
za Drugo, gdje se u jednom trenutku narator direktno obraa itatelju:
Vi ne moete otii, draga princezo, i u krajnjoj liniji se samo o tome radi. (ahrijarov
prsten, 93.)
Bosna i bosanski identitet funkcioniraju kao pozornica, scena za preoznaavanje,
postaju sam tekst otvarajui pitanje multietine sredine i interakcija i mogunosti
uspostavljanja dijaloga s drugim/a, gdje se kulturoloki identitet (i kolektivni i
personalni) gradi u odnosu s drugim kulturnim paradigmama u jednom
plurikulturnom sistemu (Karahasan), gdje su sve zajednice svjesne svog identiteta
i svoje posebnosti jer ga stalno iznova potvruju u suoenjima s Drugim:
(Karahasan)
Moda bi objanjenje moglo biti u naoj izmijeanosti koja nam svakodnevno ivot ini
beskrajno kompliciranim. Dobar Bosanac njeno ljubi svoje susjede raznih vjera, svih
moguih vjera, a to znai da mora voditi rauna o tome kako se ko pozdravlja kako se
kome izraava suut i kako se kome estita, kad je kome koji praznik, kada se i kako koji
praznik slavi kako se kome povodom praznika eli srea. Jedan jedini prolazak kroz
Sarajevo, ako ovjek eli lijepo ivjeti s ljudima oko sebe, zahtijeva toliko znanja o
raznim vjerama i kulturama da se svaki od nas moe smatrati antropologom ili
etnologom pripravnikom. (ahrijarov prsten, 94.)
Pitanje kolektivne samosvijesti bremenito je ideolokim implikacijam ali i vulgarnim
pojednostavljenjima, tako da se pria uglavnom zavrava prizivanjem unificiranja
gdje takva vrsta fantazmatine nakalemljene konstrukcije neizostavno podlijee
izostavljanju i iskljuivanju nekoga/drugog. To je posebno osjetljiva tema kada se tia
bosanskohercegovakoga konteksta. I Karahasan je posebno osjetljiv i skoro
opsesivno vezan za ovu temu:
8
Kako biti ovjek s fizionomijom, s identitetom, s nepokolebljivim moralnim uvjerenjima,
u stanu koji je jednak svim drugim stanovima jer je ispunjen stvarima koje su jednake
svim drugim stvarima iste namjene? Visoko kompatibilni stanovi ispunjeni visoko
kompatibilnim namjetajem. ta u tome moemo biti mi? Samo visoko kompatibilni ljudi,
pojedinani stabilni, vrsti kao djeije guze. Iverje. (ahrijarov prsten, 11.)
Problem iskrsava pojavom tzv. globalizacije koja insistira na unifikaciji i potiranju
svake vrste regionalnih razlika, a sve je zapravo u vezi sa pitanjem moi ko namee
pravila taj zagovara da je svaka vrsta lokalnog, rubnog, marginalizovanog shvaena u
peorativnom smislu, i valorizovana kao provincijalizam i izolacija. Istina, to jesu
prve zamke kada je u pitanju diskurz o identitetu gdje je reprezentacija odnosa ja-ti,
nae-tue na tankom ledu da sklizne u stereotip i normativni govor o kolektivnoj
samosvijesti. A zapravo, pitanje o identitetu je arino mjesto razlike izmeu
totalitarnog i demokratskog drutva, jer totalitarizam nastoji da ugui svaku
personalnost i posebnost nastojei pri tome da subjekte, izgraene linosti potini
(kolonizira) pretvarajui ih u objekte, anonimne, bezline, najnii oblik najvieg
stupnja oposti, kako bi rekao Karahasan. (ahrijarov prsten, 10.) Ono to se
podrazumijeva pod Mi-identitetom jeste slika koju jedna grupa izgrauje i sa kojom
se njezini lanovi identificiraju. Kolektivni identitet je pitanje identifikacije individua
koje u tom procesu uestvuju i ne postoje 'za sebe', ve samo u onom smislu kako se
individue prema njemu odnose. (N.M.Bambura, 32.)
Osnovna nit kojom se vodi roman je insistiranje na prii, fabuli, to ga odvaja od
postmodernizma. Na drugoj strani, njegovanje male prie i rad na individui, mjestu
subjekta u historiji, gdje fakti nisu zbog historije ve u funkciji prie, pribliava
roman postmodernom tekstu, ili kako kae Ricoeur da historija ponovo 'upisuje'
vrijeme prie u vrijeme univerzuma.


Izvori:
Karahasan, Devad. ahrijarov prsten. Sarajevo: Bosanska knjiga, 1994.

Literatura:
1. Caroll, David. "Pripovjedni tekst, raznorodnost i pitanje politinosti. Bahtin i Lyotard." // Bahtin i
drugi / uredio V. Biti. Zagreb. Naklada MD, 1992. str.157-189.
2. Culler, Jonathan. Knjievna teorija vrlo kratak uvod. Zagreb:AGM, 2001.
3. Milanja, Cvjetko. Hrvatski roman od 1945-1990. Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti
Filozofskog fakulteta, 1996.
4. Moranjak-Bambura, Nirman. "Bosanski duh i aveti postmodernizma". // Razlika/Difference. 1,
broj 2, Tuzla, zima 2001/2002, 31-48.


Alma Deni-Grabi, roena je 1973. godine u Brkom. Diplomirala je
na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Objavljuje u bosanskohercegovakim
knjievnim asopisima. Odsluala postdiplomski studij na Filozofskom
fakultetu u Sarajevu i pred odbranom je magistarske teze "Elementi
postmodernog diskursa u romanima Istoni diwan i ahrijarov prsten
Devada Karahasana". Bavi se prouavanjem savremene
bosanskohercegovake knjievnosti. ivi u Tuzli.