UNIVERZITET U SARAJEVU

FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA PSIHOLOGIJU

SHIZOFRENIJA: PSIHIČKI POREMEĆAJ ILI STANJE UMA?

Završni magistarski rad

Kandidat: Mentor:
Samra Pljevljak Doc. dr. Sabina Alispahić

Sarajevo, 2018. godine

 SADRŽAJ

1. UVOD .................................................................................................................................... 1

2. DEFINICIJE I HISTORIJSKI RAZVOJ KONCEPTA SHIZOFRENIJE ........................... 4

3. KLINIĈKA SLIKA, ETIOLOGIJA I PREVALENCIJA SHIZOFRENIJE ......................... 7

3.1. Klinička slika shizofrenije .............................................................................................. 7

3.1.1. Prve pojave i razvojni tok shizofrenije ......................................................................... 9

3.1.1.1. Shizofrenija u dječijoj dobi ................................................................................. 10

3.1.1.2. Shizofrenija u adolescenciji ................................................................................. 11

3.1.1.3. Razvojni tok i faze shizofrenije ............................................................................ 12

3.2. Etiologija shizofrenije .................................................................................................. 14

3.3. Prevalencija shizofrenije ............................................................................................... 16

4. SHIZOFRENIJA: PSIHIĈKI POREMEĆAJ ILI STANJE UMA? ..................................... 18

4.1. Logičke kontradiktornosti DSM-a ................................................................................. 18

4.2. Medikalizacija života..................................................................................................... 19

4.3. Antipsihijatrijski pokret: gledišta T. Szasza .................................................................. 20

4.4. Shizofrenija kao stanje zarobljenosti izmeĎu budnosti i spavanja............................... 21

4.5. Pokret čujenja glasova (eng. Hearing voices Movement)............................................ 24

5. DIJAGNOZA I TERAPIJA SHIZOFRENIJE ..................................................................... 27

6. ZAKLJUĈCI ........................................................................................................................ 32

LITERATURA ........................................................................................................................ 33
 SHIZOFRENIJA: PSIHIČKI POREMEĆAJ ILI STANJE UMA?

Samra Pljevljak

Sažetak
Shizofrenija je mentalni poremećaj kojem je u nauĉnom svijetu posvećena velika
pažnja. Rijeĉ je o poremećaju koji još uvijek nije u potpunosti opisan i objašnjen do mjere da
se shvati njegova kliniĉka slika. Treba imati na umu ĉinjenicu da istraživaĉi vrlo ĉesto
rezultate vlastitih istraživanja uzimaju sa dozom rezerve, jer je rijeĉ o oboljenju koje je jako
specifiĉno, a kliniĉka slika, etiologija i prevalencije su znaĉajno kompleksne. Cilj ovog rada
je pokušati odgovoriti na sva tekuća pitanja koja sadrže elemente dileme koja je prisutna u
vezi sa pitanjem shizofrenije kao psihiĉkog poremećaja, s jedne strane i stanja uma, s druge
strane. Shizofrenija se prepoznaje na osnovu jasnih simptoma, ali se spomenuti simptomi
akutne bolesti i simptomi koji se pojavljuju izvan akutne faze bolesti znaĉajno razlikuju.
Jedan od kljuĉnih faktora promjene same svijesti oboljele osobe jeste sadržan u ĉinjenici da
je shizofrenija poremećaj koji mijenja naĉin kako bolesnici sami sebe doživljavaju, te kako se
ponašaju prema drugima i okolini. Posmatrajući sveukupnost simptoma jasno se uoĉava
saznanje da ovaj poremećaj i njegovi simptomi obmanjuju bolesnika. S druge strane,
posmatrajući i prouĉavajući neke od teorija vezanih za samu prirodu shizofrenije, može se
stvoriti slika i ideja da je rijeĉ o oboljenju koje je u jednu ruku psihiĉki poremećaj, dok u
drugu, stanje uma. U skladu sa analizama i teorijama, simptomi shizofrenije u kombinovanoj
formi i stanju aktivno i vrlo precizno utjeĉu na um i mentalno zdravlje osobe. Uoĉavanje
simptoma i dijagnosticiranje samog oboljenja je kljuĉno u prvoj fazi lijeĉenja. Nakon
dijagnoze se postavlja odgovarajuća terapija, a rijeĉ je o kombinaciji više faza i elemenata
lijeĉenja simptoma i stanja. S obzirom na ĉinjenicu da su najnovija istraživanja pokazala nove
elemente i karakteristike spomenutog oboljenja, postavljaju se nove teze koje glavninu
problema usmjeravaju ka razumijevanju stanja uma kod oboljele osobe. Postavljeno pitanje
ovog rada jeste: “Da li je shizofrenija psihički poremećaj ili stanje uma?”, a odgovor leži
upravo u novijim istraživanjima, koja su dosadašnje koncepte shizofrenije dovela u pitanje.
Dilema je zasnovana na konkretnim primjerima u praksi, a posmatranje simptoma je
shizofreniju dovelo do nove definicije, a to je da je rijeĉ o kombinaciji psihiĉkog poremećaja,
sa promjenama stanja uma kod oboljele osobe.

Ključne riječi: shizofrenija, psihiĉki poremećaj, stanje uma.

1. UVOD

Prema DSM 5 (Ameriĉka psihijatrijska udruga, 2014) kategorije poremećaja iz

spektra shizofrenije i drugih psihotiĉnih poremećaja ukljuĉuje shizofreniju i druge psihotiĉne
poremećaje, te shizotipni poremećaj liĉnosti. Ovi poremećaji su definisani abnormalnostima u
jednoj ili više od navedenih pet domena: sumanutosti, halucinacije, dezorganizirano
ponašanje (govor), jako dezorganizirano ili abnormalno motoriĉko ponašanje (ukljuĉujući
katatoniju) i negativne simptome. Prema Wenaru (2003), shizofrenija je teški i pervazivni
psihopatološki fenomen s kognitivnim, afektivnim i socijalnim promjenama. U svom
najtežem obliku ona je onesposobljavajuća.

Na osnovu podataka dobivenih iz DSM 5 (Ameriĉka psihijatrijska udruga, 2014)

dijagnostiĉki kriteriji za shizofreniju su:

A: Dva (ili više) od sljedećih, svaki prisutan znaĉajan dio vremena tokom jednomjeseĉnog
razdoblja (ili manje, ako su bili uspješno lijeĉeni). Barem jedan mora biti (1), (2), ili (3):

1. Sumanutosti.

2. Halucijacije.

3. Disocirani govor (naprimjer uĉestalo labavljenje asocijacija ili inkoherentnost).

4. Jako dezorganizirano ili katatono ponašanje.

5. Negativni simptomi (tj. smanjena emocionalna ekspresija ili avolicija).

B: Znaĉajan dio vremena od pojave ove smetnje, razina funkcioniranja u jednom ili više
glavnih podruĉja, poput rada, meĊuljudskih odnosa ili brige o samom sebi, upadljivo je ispod
nivoa postignutog funkcioniranja prije pojavljivanja (ili ako se javi u djetinjstvu ili
adolescenciji, ne postiže se oĉekivani nivo meĊuljudskog, akademskog ili radnog
funkcioniranja).

C: Kontinuirani znakovi ove smetnje traju najmanje 6 mjeseci. Spomenuto šestomjeseĉno

razdoblje mora ukljuĉivati najmanje mjesec dana trajanja simptoma (ili kraće, ako su
uspješno lijeĉeni) koji zadovoljavaju Kriterij A (tj. simptome aktivne faze) i može ukljuĉivati
i razdoblja prodromalnih ili rezidualnih simptoma.

1
D: Shizoafektivni poremećaj i depresivni ili bipolarni poremećaj sa psihotiĉnim obilježjima
su iskljuĉeni zato što: 1) nije se javila epizoda velike depresije ili manije istovremeno sa
simptomima aktivne faze, ili 2) ako su se tijekom simptoma aktivne faze javile epizode
vezane uz raspoloženje, one su bile prisutne manji dio vremena u odnosu na cjelokupno
trajanje aktivnih i rezidualnih razdoblja ove bolesti.

E: Ova smetnja ne može se pripisati fiziološkim uĉincima neke psihoaktivne tvari (npr. neke
droge ili nekog lijeka) ili drugog zdravstvenog stanja.

F: Ako postoji anamneza poremećaja iz spektra autizma ili komunikacijski poremećaj sa

poĉetkom u djetinjstvu, dodatna dijagnoza shizofrenije postavlja se samo ako su prominentne
sumanutosti ili halucinacije, uz ostale obavezne simptome za shizofreniju, bile prisutne
najmanje mjesec dana (ili manje, ako su uspješno lijeĉene) (Ameriĉka psihijatrijska udruga,
2014).

Iako se shizofrenija smatra jedinstvenom bolešću, već više od jednog stoljeća, njene
definicije i granice su se tokom ovog perioda promijenile, a njena etiologija i patofiziologija
ostaju još uvijek nedostižne istraživaĉima (Tandon, Gaebel, Barch, Bustillo, Gur, Heckers,
Malaspina, Owen, Schultz, Tsuang, Van Os, Carpenter, 2013). Nezadovoljavajuća priroda
postojećih modela koji nastoje objasniti fenomen shizofrenije, razliĉiti etiološki uzroĉnici,
razliĉita priroda ĉinjenica, naveli su na zakljuĉak da trenutni svijet shizofrenije vjerovatno
ukljuĉuje više fenotipski preklapajućih sindroma i bolesti, te da jedinstveni koncept trenutno
nije moguće napraviti (Keshavan, Nasrallah, Tandon, 2011).

Nekoliko ograniĉenja leži u trenutnoj konceptualizaciji shizofrenije. Iako je

pouzdanost dijagnoza poboljšana sa tekućim revizijama Dijagnostiĉkog i statistiĉkog
priruĉnika (DSM), valjanost definicije shizofrenije ostaje ozbiljno pitanje. Jedan od kljuĉnih
razloga taĉnosti definicije shizofrenije je zamagljena granica izmeĊu shizofrenije i
“normalnosti”, kao i izmeĊu shizofrenije i drugih psihiĉkih poremećaja, kao što je bipolarni
poremećaj. Nadalje, u literaturi o shizofreniji autori se ĉesto pozivaju na heterogenost kako bi
objasnili nekonzistentne nalaze. MeĊutim, prema Keshavan i sur. (2011), heterogenost je
problem, a ne rješenje. Autori navode da bi heterogenost trebala biti centralni argument za
ponovno razmatranje neadekvatne konceptualizacije ove definicije bolesti.

U posljednje vrijeme dovodi se u pitanje konstrukcija shizofrenije kao jedinstvene

bolesti koja je daleko od zadovoljavajuće, te je potrebna rekonceptualizacija. Trenutna
terminologija shizofrenije je korisna kao polazna taĉka za identifikaciju pacijenata za

2
lijeĉenje i istraživanje, meĊutim termin ima stigmatizirajući uĉinak. U Japanu su predloženi
alternativni nazivi, poput “poremećaja integracije”, gdje je promjena spomenutog imena
smanjila negativne percepcije shizofrenije. Rijeĉ shizofrenija znaĉi “rascjep uma”, što se
odnosi na poremećaj uobiĉajne ravnoteže osjećaja i razmišljanja (Dokoza, 2015).

Cilj ovog rada je da se na osnovu najnovije relevantne literature i rezultata istraživanja

predstavi pregled argumenata koji objašnjavaju prirodu shizofrenije kao psihiĉkog
poremećaja, odnosno stanja uma.

U radu će se pokušati odgovoriti na sljedeća pitanja:

1. Kakva je kliniĉka slika, etiologija i prevalencija shizofrenije?

2. Koja su najnovija nauĉna otkrića koja ukazuju na to da je shizofrenija stanje uma?

3. Koji je savremeni pristup u tretmanu shizofrenije?

3
2. DEFINICIJE I HISTORIJSKI RAZVOJ KONCEPTA SHIZOFRENIJE

Shizofrenija predstavlja duševnu bolest sa vrlo znaĉajnim kratkotrajnim i

dugotrajnim posljedicama za pojedince, njihove porodice, sistem zdravstvenih usluga i
društvo u cjelini. Rijeĉ je o velikom psihijatrijskom poremećaju koji utjeĉe na percepciju,
mišljenje, afekt i ponašanje. Spomenuti poremećaj izaziva znaĉajnu individualnu patnju, kao i
ĉestu dugotrajnu nesposobnost, što negativno utjeĉe na zaposlenost, a time i socijalni status,
životno zadovoljstvo i odnose sa drugim individuama (Kuĉukalić, Džubur-Kulenović, Bravo-
Mehmedbašić, 2006).

Autorica Ostojić (2012) shizofreniju smatra kroniĉnom duševnom bolešću, odnosno

kliniĉkim sindromom karakteriziranim specifiĉnim psihiĉkim i ponašajnim simptomima,
znaĉajnim individualnim varijacijama kliniĉke slike, odgovora na terapiju i toka bolesti, te
ĉesto prisutnim znaĉajnim padom funkcionalnih kapaciteta bolesnika u svim sferama, bilo da
je rijeĉ o privatnom, porodiĉnom, radnom ili socijalnom aspektu životnog djelovanja. Ona
nadalje naglašava da savremeni koncepti sagledavanja shizofrenije kao neurodegenerativnog
procesa podrazumijevaju neophodnost razvoja specifiĉnih ranih intervencija koje su
usmjerene na detekciju bolesti i terapijsku intervenciju.

Prema mišljenju Wenara (2003), shizofrenija posjeduje odreĊena obilježja koja su

prisutna i kod autizma i depresije. Poput autizma, shizofrenija je teški i pervazivni
psihopatološki fenomen s kognitivnim, afektivnim i socijalnim promjenama. S druge strane,
poput depresije shizofrenija poĉinje u dva vremenska razdoblja, iako su ova razdoblja školska
dob i adoloscencija, a ne dojenaštvo i školska dob.

Na osnovu istraživanja grupe autora, koji su vršili analizu definicije i opisa

shizofrenije u DSM-5, shizofrenija je konceptualizirana kao psihotiĉni poremećaj i ova
promjena zahtijeva samo psihotiĉku patologiju u dijagnozi. Oni ujedno naglašavaju da, na
osnovu odsustva jasnih granica oko stanja i mnoštva impliciranih etioloških faktora i
patofizioloških mehanizama, shizofrenija je vjerovatno spoj višestrukih poremećaja (Tandon
i sur., 2013).

Dakle, shizofrenija je psihiĉka bolest koja se sastoji od skupa karakteristiĉnih

simptoma, a rijeĉ je prvenstveno o simptomima poremećaja u socijalnom i profesionalnom
funkcioniranju, zatim o pozitivnim psihotiĉnim simptomima (sumanutost, halucinacija,
katatonija, smetnje u govoru i ponašanju), negativno-deficitnim simptomima (osjećajna

4
tupost, ograniĉen govor, nedostatak interesa i motivacije), te kognitivnim (pažnja, pamćenje i
izvršne funkcije) i simptomima poremećaja raspoloženja (Radić, Škrbina, 2011).

Cooke (2000) navodi rezultate istraživanja koji naglašavaju da je shizofrenija

progresivna neurološka bolest odnosno poremećaj vrlo vjerovatno izazvan biohemijskom
neuravnoteženošću unutar samog mozga. Ona ujedno naglašava da na simptome i samu
pojavu ove bolesti djeluju razliĉiti faktori meĊu kojima je kljuĉan onaj biološki jer se veže za
liĉno iskustvo individue koja vremenom razvija sklonost ka shizofrenim epizodama.

Još jedna definicija shizofrenije kaže da je rijeĉ o kompleksnom psihiĉkom

poremećaju koji je posljedica meĊusobnog djelovanja multiplih gena u interakciji sa
okolinom (Folnegović-Grošić, 2016).

Sva navedena mišljenja vezana za pojam shizofrenije na svojstven naĉin daju

sveukupno znaĉenje i univerzalnu definiciju onoga što ova bolest podrazumijeva. Dakle,
sažeto posmatrajući, shizofrenija je hroniĉna psihiĉka bolest odnosno poremećaj nastao pod
utjecajem raznih bioloških, neuroloških, genetiĉkih i socijalnih faktora, a koja se manifestuje
kroz ĉitav niz sistemskih simptoma i obilježja, koja dovode do podjele same bolesti na
razliĉite oblike ovisno o spomenutim faktorima. Napredak u nauĉnom i istraživaĉkom koru je
doveo do stvaranja jasnih parametara i obilježja koja omogućavaju kvalitetno i odgovarajuće
lijeĉenje simptoma koji su svojstveni spomenutoj bolesti. Vrlo je znaĉajno spomenuti
ĉinjenicu da su simptomi shizofrenije vrlo sliĉni drugim oblicima psihiĉkih poremećaja, pa je
potrebno simptome posmatrati dublje i detaljnije kako ne bi došlo do uspostavljanja pogrešne
dijagnoze i primjene neadekvatne terapije. Shizofrenija je jedan od glavnih uzroka
onesposobljenosti odreĊenog dijela populacije, a sama terapija zahtijeva integraciju
bioloških, socioterapijskih i psihoterapijskih pristupa.

Pojam shizofrenije se prvi put spominje 1911. godine od strane švicarskog psihijatra
Eugena Bleulera, ali se vrlo brzo spomenuti pojam poĉinje koristiti u pogrdne svrhe. Njegov
cilj je bio da se izbjegnu negativne konotacije spomenutog pojma. Dakle, treba imati na umu
ĉinjenicu da se još uvijek koristio neutralni termin koji je 1869. godine Emil Kraepelin
definisao kao sindrom dementia praecox. Rijeĉ je o sindromu koji je poĉinjao veoma rano, te
se odlikovao trajnim oštećenjem kognitivnih i bihevioralnih funkcija. Sam prijevod ovog
termina je prerano gubljenje umnih sposobnosti. S druge strane, Bleuler se nije slagao sa
spomenutim mišljenjem njemaĉkog psihijatra, te je naglasio kako je rijeĉ o rascjepu
mišljenja, nejedinstvenosti i proturjeĉje mišljenja, osjećanja i htijenja. Do tog trenutka su u

5
nauĉnom koru bile poznate tri vrste odnosno oblici shizofrenije, a Bleuler je otišao korak
naprijed i uveo ĉetvrti oblik pod nazivom simplex tip shizofrenije. A sam pojam shizofrenije
je nastao njegovom idejom spajanja dvije rijeĉi grĉkog porijekla, a to su schizo (rascjep) i
phren (razum) (Folnegović-Grošić, 2016).

Pored Bleulera i Kraepelina, veliku važnost i doprinos u shvatanju shizofrenije je

imao i Kurt Schneider koji je opisao grupu simptoma prvog ranga gdje je smjestio specifiĉne
oblike i tipove deluzija i halucinacija (umetanje misli, emitovanje misli, deluzije kontrole).
Ono što je zajedniĉko za spomenute tipove deluzija jeste onaj faktor koji ih povezuje, a to je
zapravo utisak osobe da gubi autonomiju vlastitih misli, osjećanja, pa i tijela. S tim u vezi,
najprihvatljivije je da se shizofrenija posmatra kao multisistemska bolest sa dominantnim
manifestacijama u domenu mišljenja, emocija i interpersonalnih odnosa (Kasalica, 2015).

S obzirom da se shizofrenija jednim dijelom definiše kao duševna bolest, onda je

potrebno da se spomene i par historijskih ĉinjenica vezanih za ovaj pojam. Godine 1908. se
osniva Društvo za mentalnu higijenu u SAD-u, ĉija je osnovna uloga bila da se zalaže za
konzervaciju mentalnog zdravlja, te da radi na prevenciji neuro i mentalnih poremećaja, a sve
sa ciljem pouzdanog informisanja. Naredne godine osnivaju i Nacionalni komitet za MH, a
1917. godine izdaju ĉasopis „Mentalna higijena“. Šezdesetih i sedamdesetih godina 20.
stoljeća se pojavljuje antipsihijatrijski pokret ĉija pobuna je bila protiv onih koji su se koristili
medicinskom interpretacijom duševne bolesti, sa ciljem lijeĉenja duševno oboljelih
medicinskim metodama bez shvatanja legitimnosti patnje i nesreće oboljelih osoba
(Vlajković, 1990). Ovo je ujedno bio i prvi pokušaj da se shizofrenija ne definiše kao bolest.

6
3. KLINIČKA SLIKA, ETIOLOGIJA I PREVALENCIJA SHIZOFRENIJE

U prethodnom poglavlju se raspravljalo o historijatu same pojave i razvoja

istraživanja i otkrivanja konkretnih ideja i podataka vezanih za shizofreniju. U procesu
sagledavanja definicije samog pojma spomenutog poremećaja se tražila smisao i srž onoga
što je znaĉajno za shizofreniju i njenu dijagnostiku, te terapiju. Nakon stvaranja kljuĉnih
zakljuĉaka unutar same definicije, stvorena je podloga za sljedeće poglavlje koje govori o
kliniĉkoj slici, etiologiji, te prevalenciji shizofrenije. Poĉetne faze ovog poglavlja u prvom
redu obraĊuju samo prepoznavanje problema kod bolesnika, a završne se baziraju na
statistiĉkim podacima i brojkama koje govore o samoj zastupljenosti shizofrenije kod
odreĊenih individua, grupa i društava u cjelini.

3.1. Klinička slika shizofrenije

Kako je već naglašeno, shizofrenija je hroniĉni psihotiĉni duševni poremećaj koji

predstavlja kliniĉki sindrom sastavljen od psihiĉkih i ponašajnih simptoma. Sama kliniĉka
slika ovog poremećaja je vrlo specifiĉna i kompleksna, a može ukljuĉivati simptome kao što
su abnormalnosti percepcije u obliku halucinatornih doživljavanja, poremećaje prosudbe sa
primjesama sumanutih misli i vjerovanja, poremećaje toka misli koji se manifestuju kroz
poremećaj govora, redukciju emocionalne i voljne sfere i osjećaja zadovoljstva, razliĉite
kognitivne poteškoće (vezane za pamćenje i izvršne funkcije), uoĉljivo ponašanje bazirano na
psihotiĉnim iskustvima i oštećenom sistemu samokontrole, te motoriĉke promjene
funkcioniranja (Ostojić, 2012).

Simptomi shizofrenije se pojavljuju u razliĉitim oblicima koji su na prvi pogled

meĊusobno vrlo razliĉiti, ali postoje karakteristiĉna obilježja odnosno poremećaj mišljenja i
percepcija, afekt koji je otupljen ili neskladan. Iako su na samom poĉetku oĉuvana jasna
svijest i intelektualna komponenta, vremenom se mogu pojaviti kognitivni deficiti. Oboljela
osoba je ravnodušna spram zbilji, povlaĉi se u sebe, u svoj vlastiti svijet i život kojim
gospodare fantazmatski objekti nesistematiziranog porijekla. Kada je rijeĉ o psihopatološkim
obilježjima u ovom sluĉaju se odnose na nametanje i oduzimanje misli, sumanuta opažanja i
sumanutost kontrole, slušne halucinacije kod kojih glasovi meĊusobno komentarišu ili
raspravljaju o bolesniku u trećem licu, uz negativne simptome (Dadić-Hero, Pernar, Medved,
Ružić, Ronĉević, 2009).

Istraživanje oblika i vrsta simptoma su dovela do njihove podjele na pozitivne,

negativne, kognitivne, agresivne i depresivne simptome. U pozitivne simptome se svrstavaju

7
halucinacije i sumanutosti, te poremećaj govora i ponašanja. Halucinacija, kao nenormalna
percepcija je uzrokovana ĉulnim i reprezentativnim psihiĉkim faktorima. Rijeĉ je o percepciji
bez objekta koja prodire u psihiĉki život individue, i po tome se razlikuje od imaginacije.
Stvaranje halucinantnih fenomena se može vezati za organska oboljenja centralnog ili
perifernog nervnog sistema, za patološko savijanje budne svijesti, te ĉulno izdvajanje.
Halucinantni fenomen uĉestvuje u raznim procesima nadraživanja, depresije, pogoršanja i
destrukcije psihoza. Percepcije halucinacije mogu biti povezane i sa odreĊenim sistemom
vjerovanja i tumaĉenja. Ostvarenu patologiju ĉine iskustva u vezi sa spavanjem, praćena
promjenljivim stepenom mentalne pometnje, poremećaja raspoloženja i oduševljenja
(Larousse, 1990).

Drugi simptom, odnosno sumanute ideje su posljedica temporolimbiĉke difunkcije, te

se ne mogu korigirati uvjeravanjem ili predoĉavanjem. Naime, razvojem psihotiĉnosti
bolesnik sve ĉvršće vjeruje i poĉinje se ponašati u skladu sa njim. Dakle, u prvom redu rijeĉ
je razliĉitim vrstama sumanutosti, a najĉešće suparanoidne, erotske, religiozne,
hipohondrijske, mistiĉne i sumanutosti veliĉine. Oboljela osoba ĉvrsto vjeruje u sumanute
misli, koje mogu biti primarne i sekundarne, te u odnosu na afekt sintimne i katatimne
(Folnegović-Grošić, 2016).

Poremećaji govora izazvani mentalnim oboljenjima su vrlo specifiĉni, a u ovom

sluĉaju je govor teško pogoĊen. U izvjesnim oblicima shizofrenije, oboljele osobe se rado
služe ĉudnim, nastranim, apstraktnim i simboliĉnim govorom, sastavljenim od novih rijeĉi
(neologizmi), skovanih od strane subjekta, sa skuĉenim i tajanstvenim znaĉenjem. Njihov
govor liĉi na nepoznat strani jezik, potpuno nerazumljiv, koji je izraz izvanredno zgusnutog
delirijuma u koji je nemoguće proniknuti. U izvjesnim delirijumima mašte i parafrenijuma,
govor može sadržati mnogobrojne izraze koji su istovremeno rijetki i poetiĉni (Larousse,
1990).

Negativni simptomi se manifestuju u vidu nemogućnosti uživanja (anhedonija),

osjećajnu (afektivnu) zaravnjenost, smanjenu produkciju misli i govora (alogija), poremećaj
pažnje (attention), socijalno povlaĉenje (autizam). Svi navedeni simptomi su rezultat slabijeg
premorbidnog funkcioniranja i rezultiraju smanjenjem normalnog fukncioniranja. Ujedno se
neki od simptoma mogu javiti usljed dugotrajnog lijeĉenja antipsihoticima, hroniĉnog toka
bolesti, te dugotrajnog boravka u instituciji (sekundarni negativni simptomi). Primarni
negativni simptomi su zaravnjeni afekt, emocionalno povlaĉenje, osiromašen raport,
pasivnost, apatija, socijalno povlaĉenje, poteškoće apstraktnog mišljenja, gubitak spontanosti,

8
stereotipno razmišljanje, alogija, avolicija, nedostatak zadovoljstva i poremećaj pažnje
(Folnegović-Grošić, 2016).

Kognitivni simptomi su vrlo sliĉni negativnim, s tim da se u prvom redu nalazi

poremećaj kontrole impulsa. Prema tome, oboljela osoba sa sistematizovanim poremećajem
psihomotorike ispoljava simptome na naĉin da vrši impulsivne akte bez razmišljanja o
posljedicama. Manjak voljne kontrole može da dovede i do pojave agresivnosti prema
drugima, ali i samom sebi (anksiozno suicidalni raptus). Tu su zastupljeni i egzibicionizam,
toksikomanija odnosno zadovoljenje instinkta, te neusklaĊeno ponašanja (Larousse, 1990).

Depresivni simptomi mogu biti sastavni dio same kliniĉke slike ili kao rezultat
terapije, a vrlo ĉesto su i prvi simptomi shizofrenije, i to još u fazi nastanka bolesti. MeĊutim,
spomenuti simptomi se uoĉavaju i prepoznaju, tek nakon pojave pozitivnih simptoma koji
onda navode na zakljuĉak i saznanje o prisutnosti depresivnih simptoma (Folnegović-Grošić,
2016).

Posljednji spomenuti simptom unutar ovog spektra jeste nedostatak kritiĉnosti, što je
zapravo i najvažnije obilježje shizofrenije. Sama spoznaja o postojanosti problema odnosno
oboljenja, te potrebe za primjenom terapije sa ciljem poboljšanja mentalnog zdravlja, može
da dovede do potpunog odbijanja oboljele osobe da suraĊuje u tom procesu. Kao rezultat tog
negiranja, bolesnici odbijaju da se lijeĉe, poriĉu da problem uopšte postoji, a u krajnjem
sluĉaju odbijaju hospitalizaciju. Sa ovakvim tipom simptoma vrlo je teško primijeniti
odgovarajuće korake sa ciljem lijeĉenja simptoma bolesti i olakšavanja mentalnih poteškoća
kod oboljele osobe (Kuĉukalić i sur., 2006).

3.1.1. Prve pojave i razvojni tok shizofrenije

Dijagnosticiranje shizofrenije, kao mentalnog poremećaja odnosno oboljenja je samo

po sebi vrlo zahtjevno i iziskuje pomno posmatranje simptoma kod odrasle oboljele osobe.
Kada je rijeĉ o djeci taj proces je dosta kompleksniji, a dijagnosticiranje se vrši upotrebom
istih dijagnostiĉkih kriterija kao kod odraslih. Poĉetne faze samog poremećaja su najĉešće
postepene, i to uz ispoljavanje niza razvojnih poremećaja na najmlaĊem uzrastu. Još je jako
bitno naglasiti da je rijeĉ o simptomima kao što su slušne halucinacije, poremećaji mišljenja
po formi i sadržaju, te vidne halucinacije (Popović-Deušić, Aleksić, Pejović-Milovanĉević,
Stanković, 2002).

9
 Wenar (2003) je shizofreniju kao teško mentalno oštećenje u ranoj dobi podijelio na
dva razdoblja prve pojave. Definisanje spomenutih razdoblja je omogućilo shvatanje same
problematike dijagnosticiranja shizofrenije u ranom periodu ljudskog života. Već je
naglašeno da se prve pojave simptoma mogu pronaći kod djece u dobi od deset godina, tako
da je u ovom sluĉaju autor dva spomenuta razvojna razdoblja podijelio na shizofreniju u
djeĉijoj dobi i shizofreniju u adolescenciji.

3.1.1.1. Shizofrenija u dječijoj dobi

Mnogobrojna istraživanja su pokazala da shizofrenija sa nastankom prije

adolescencije ima više postepen i manje akutan poĉetak nego shizofrenija sa poĉetkom u
odraslom životnom dobu. Na osnovu prognostiĉkih shvatanja i faktora, istraživaĉi su saglasni
sa mišljenjem da shizofrenija u djetinjstvu predstavlja teži oblik poremećaja. Popović-Deušić
i sur. (2002) prenose istraživanja i zakljuĉke vezane za same simptome i dijagnostiku ovog
poremećaja kod djece. Dakle, na osnovu rezultata dobivenih istraživanjem kliniĉke slike i
etiologije, došlo se do zakljuĉka kako je registrovan sliĉan odnos muškog i ženskog spola
odnosno 2,5:1. Ispoljavanje psihotiĉnih simptoma je istog tipa, a najĉešći su: slušne i vidne
halucinacije, iluzije, poremećaj mišljenja po formi i sadržaju, sumanute ideje, zaravnjen ili
neadekvatan afekt, dezorganizovan govor i ponašanje.

Slušne halucinacije su prisutne kod 80% djece oboljele od shizofrenije, dok su vidne
halucinacije manje ĉeste i javljaju se kod 30-40% oboljele djece. S vremenom sama struktura
halucinacija postaje složenija, dok sadržaj istih je odraz dobi odgovarajuće brige. Sumanutost
je zastupljena kod 58% djece, a vrlo su ĉeste proganjajuće sumanutosti, te somatske koje se
manifestuju u vidu uvjerenja da se u njihovim glavama nalazi mozak suprotnog spola.
Poremećaji mišljenja i ponašanja su vrlo zastupljeni kod djece oboljele od shizofrenije.
Najviše se mogu uoĉiti labavljenje asocijacija kod kojih je djetetov govor fragmentaran,
disociran i bizaran. Kod disociranog mišljenja je vrlo važno da se uoĉi nepredvidljiva
promjena teme, a kod nelogiĉnog mišljenja su prisutne proturjeĉnosti i neodgovarajući
uzroĉni odnosi. Istraživanja su pokazala da ne postoje dvije vrste poremećaja mišljenja, a da
nisu u meĊusobnoj vezi. Pa je tako, disocirano mišljenje povezano sa rastresenošću,
nelogiĉno mišljenje sa kratkotrajnim održavanjem pažnje (Wenar, 2003).

Premorbidna faza bolesti i studije o istoj su pokazale da se razvojne abnormalnosti

mogu naći kod ĉetvrtine od polovine djece visokog rizika za razvoj bolesti. Dakle, rijeĉ je o
djeci ĉiji su roditelji bolovali od shizofrenije, a sami simptomi ukljuĉuju: hipoaktivitet i

10
hipotoniju u neonatalnom razdoblju, neobiĉno i usporeno emocionalno vezivanje, meke
neurološke znakove u ranom djetinjstvu, loša motoriĉka koordinacija, te deficit pažnje i
procesuiranje informacija u kasnijem djetinjstvu. Svi ovi parametri su znak genetske
vulnerabilnosti za shizofreniju, a povezane su sa abnormalnostima neurorazvoja (Ostojić,
2012).

Ono što je još bitno naglasiti jeste ĉinjenica da postoje odreĊene dodirne taĉke
simptoma koji su aktuelni kod dva psihopatološka fenomena, odnosno shizofrenije i autizma.
Njihova kliniĉka slika je ipak pokazala da se spomenuta dva fenomena razlikuju od školske
dobi nadalje. Simptomima autizma nedostaju sumanutosti i halucinacije, labavljenje
asocijacija i smetnje raspoloženja, što je sluĉaj kod shizofrenije. Dijete oboljelo od autizma je
vrlo ritualizirano, neobiĉno i usamljeno, dok dijete sa shizofrenijom se ponaša jako upadljivo,
prenaglašeno i bizarno. S druge strane, roditelji ĉija djeca boluju od autizma su prosjeĉno ili
iznadprosjeĉno inteligentni, te nisu dio neke posebne socioekonomske skupine. Roditelji
djece oboljele od shizofrenije su obiĉno ispodprosjeĉne inteligencije, te dolaze iz nižih
socioekonomskih slojeva društva (Wenar, 2003).

3.1.1.2. Shizofrenija u adolescenciji

Prodromalna faza shizofrenije se javlja u dva razdoblja života, i to u adolescenciji i

ranim dvadesetim godinama života. Ova faza može trajati i nekoliko godina, ali nije nužna
pojava jasnih simptoma i znakova shizofrenog procesa. Ona je karakterizirana izrazitom
varijabilnošću nespecifiĉnih simptoma i promjena ponašanja oboljele osobe koje se najĉešće
oĉituju znaĉajnim promjenama liĉnog i socijalnog funckioniranja, autodestruktivnim i
suicidalnim ponašanjem i zloupotrebom sredstava ovisnosti. Neki od prodromalnih simptoma
i znakova su: redukcija koncentracije i pažnje, redukcija motivacije, depresivno raspoloženje,
poremećaji ponašanja, anksioznost, socijalno povlaĉenje, sumnjiĉavost, pad funkcioniranja u
razliĉitim podruĉjima života, te iritabilnost. U prediktore razvoja psihotiĉnog poremećaja
spadaju: shizotipni poremećaj osobnosti, kratkotrajno javljanje pozitivnih i negativnih
psihotiĉnih simptoma, opći psihopatološki simptomi, depresivnost i anksioznost, pad općeg
funkcioniranja, zloupotreba psihoaktivnih supstanci, stres i neurokognitivne i neurobiološke
promjene (Ostojić, 2012).

Postotak prevalencije shizofrenije u periodu adolescencije iznosi 0,33%, a

hospitalizovani postotak iznosi 15-30% onih koji su zaista shizofreni. Kada je rijeĉ o spolnoj
razlici u oboljenju, ona ne postoji, a simptomi pojave oboljenja su zapravo jednaki kao kod

11
odraslih osoba. MeĊu simptomima su: poremećaji mišljenja, socijalna izolacija, poremećaji
motoriĉkog ponašanja, s tim da se svi ovi simptomi mogu podijeliti u dvije velike kategorije.
Pozitivni simptomi ukljuĉuju poremećaje mišljenja, sumanutosti i halucinacije, a u negativne
spadaju odsutnost društvenosti, ugode, energije i afekta. Sadržaj mišljenja je poremećen na
više naĉina, ali sumanutosti i halucinacije su dva najznaĉajnija u ovom sluĉaju. Kod
sumanutosti je ukljuĉena sumanutost veliĉine i proganjanja, a kod halucinacija su prisutne
slušne, a rjeĊe vidne halucinacije. Socijalna izolacija dovodi osobu u stanje potpunog
zanemarivanja ljudi oko sebe, a ĉesto su zbunjeni i smušeni zbog svih zbivanja u okolini.
Njihov afekt je vrlo ĉesto zaravnjen, a mogu biti i osjetljivi i hipersenzitivni, te skloni
neprimjerenim izljevima bijesa ili ĉak, luckastog smijeha. Poremećaji vezani za motoriĉko
ponašanje su razliĉiti, ali se mogu izdvojiti sljedeći: grimase, neobiĉni položaji i pokreti,
neprestano njihanje tokom stajanja i sjedenja, dugotrajna razdoblja nepokretnosti, bizarne
opetovane aktivnosti, neprekidno trljanje ĉela, srdito udaranje zapešćem, grebanje po koži
koje izaziva otvorene rane i krvarenje (Wenar, 2003).

Folnegović-Grošić (2016) je mišljenja da predispozicija za razvoj shizofrenije može

nastati zbog priroĊenih i steĉenih oštećenja u prenatalnom i perinatalnom razvoju, a sami
simptomi se pojavljuju upravo u toku adolescencije. Spomenuta oštećenja su vrlo ĉesto
rezultat virusne infekcije, te je otkrivena povezanost IgG protutijela na herpes virus tipa II i
razvoja psihoze kod djece. Shizofrenija kao posljedica poremećaja u razvoju mozga se
odigrava u dvije faze: rana-intrauterina i kasna-adolescentna faza i u tom sluĉaju se govori o
teoriji dvostrukog udarca. U adolescentnom periodu života razliĉiti socijalni stresori mogu
precipitirati nastanak prodromalnih simptoma iz kojih se može razviti shizofrenija.

Ostojić ( 2012) jasno naglašava ĉinjenicu da je shizofrenija hroniĉna duševna bolest,

odnosno kliniĉki sindrom karakteriziran specifiĉnim psihiĉkim i ponašajnim simptomima.
Rijeĉ je o neurodegenerativnom procesu kojem se treba pristupiti kao jedinstvenom entitetu
jer se sastoji od niza heterogenih, još uvijek nepoznatih, poremećaja. Mnoga istraživanja su
ukazala na ĉinjenicu da je javljanje ove bolesti uvjetovano genetskom predispozicijom.

3.1.1.3. Razvojni tok i faze shizofrenije

Tok shizofrenije se može pratiti kroz deterioraciju funkcionalnih kapaciteta bolesnika,

za ĉiju progresivnost su zaslužni simptomatska pojavnost i neurodegenerativni procesi. U
periodu izmeĊu roĊenja i adolescencije, shizofrenija zapoĉinje asimptomatski što rezultira
održanom funkcionalnošću osobe. Naredna faza, odnosno prodromalna faza od adolescencije

12
do ranih dvadesetih se sastoji od sistemskih pojava simptoma kao što su neobiĉno ponašanje,
nespecifiĉni negativni simptomi i blaži pad funkcionalnih kapaciteta. Dvadesete godine
života sa sobom donose aktivnu fazu shizofrenog procesa koja je karakterizirana pozitivnim
psihotiĉnim simptomima, remisijama i relapsima, i to najĉešće bez povratka na razinu
funkcioniranja prije pojave bolesti. Posljednja faza shizofrenije se može pojaviti u
ĉetrdesetim godinama života i tada bolest u znatnoj mjeri ulazi u fazu prominirajućih
negativnih i kognitivnih simptoma sa povremenim poboljšanjima općeg stanja oboljele osobe
(Ostojić, 2012).

Kada je rijeĉ o spolnim razlikama treba naglasiti da vršna pojavnost prve psihotiĉne
epizode kod muškarca rane su do srednje dvadesete, a kod žena kasne dvadesete godine
života. Sama pojava simptoma bolesti može biti nagla i podmukla, ali kod većine oboljelih
dolazi do polaganog i postupnog razvoja raznovrsnih kliniĉki signifikantnih znakova i
simptoma. Sami tok bolesti je povoljan za približno 20% osoba oboljelih od shizofrenije, s
tim da se mali dio osoba u potpunosti oporavi. U toku samog razvoja bolesti psihotiĉni
simptomi imaju tendenciju smanjenja svoje pojavnosti, ali je razlog tome tok životnog
ciklusa u kojem dolazi do prirodnog pada dopaminske aktivnosti, koja je povezana sa
hronološkom dobi. Osnovna obilježja shizofrenije u djetinjstvu su ista, ali ih je i teže
dijagnosticirati. Simptomi kao što su vidne halucinacije se mogu vrlo ĉesto pogrešno
protumaĉiti kao djeĉija mašta i igra. Djeca koja kasnije budu dijagnosticirana, ĉešće imaju
nespecifiĉne emocionalno-ponašajne poremećaje i psihopatologiju, intelektualne i jeziĉne
promjene, te blaga kašnjenja u motoriĉkom razvoju. Kasne pojave simptoma bolesti u
ĉetrdesetim godinama, su ĉešće kod ženske populacije koja je u braĉnoj zajednici. Tok je
karakteriziran dominantnim psihotiĉnim simptomima, sa oĉuvanim emocionalnim i
socijalnim funkcioniranjem (Ameriĉka psihijatrijska udruga, 2014).

Kada je rijeĉ o samim razvojnim fazama shizofrenije, ne postoji taĉan urnek, niti
definicija koja je općeprihvaćena u nauĉnom svijetu. S obzirom na ĉinjenicu da su odreĊena
pitanja vezana za shizofreniju još uvijek neodgovorena i aktuelna, onda nije ni moguće da se
daju jasne faze njenog razvoja i samog toka. Postoji saznanje da je shizofrenija povezana sa
složenim patofiziološkim procesima, pa se mogu razlikovati faze shizotaksije, shizoidije,
shizotipije, shizoakrije, te rezidualna shizofrenija. Sama bolest se može podijeliti na već
spomenute faze premorbidnu, prodromalnu, psihotiĉnu, te postpsihotiĉnu odnosno rezidualnu
fazu. U premorbidnoj fazi oboljela osoba se osamljuje, neprilagodljiva je i loše se nosi sa
socijalnim vještinama. Prodromalnu fazu ĉine poteškoće sa koncentracijom, napetost,

13
depresivno raspoloženje, smetnje spavanja, disfunkcionalnost, te zapuštenost. S druge strane
kliniĉka slika shizofrenije u toku psihotiĉne faze je karakterizirana simptomima sumanute
distorzije realiteta, sumanutog doživljaja sebe i okoline, povlaĉenje u vlastiti bizarni svijet,
mentalna dezorganizacija i dezintegracija psihiĉkih funkcija, poremećeno ponašanje i
socijalna disfunkcionalnost, te agresivnost, depresivnost i sliĉni simptomi. Rezidualna faza sa
sobom donosi simptome oslabljenog mentalnog funkcioniranja i osiromašenja liĉnosti.
Negativni simptomi dominiraju kao posljedica neurodegenerativnih promjena (Folnegović-
Grošić, 2016).

3.2. Etiologija shizofrenije

Autori Štrkalj-Ivezić i Horvat (2017) naglašavaju ĉinjenicu da postoje mnogi

nedostaci prilikom uvida kod oboljelih od shizofrenije. Tome je i razlog njihov pristup
etiologiji kroz kliniĉke, neuropsihološke, psihodinamske i fenomenološke procese.

Kliniĉki pristup se bazira na nedostacima uvida u same simptome shizofrenije, jer

postoje teorije istraživaĉa koji govore da manjak uvida predstavlja pozitivan simptom
shizofrenije, kao deluzije zdravlja, gdje oboljela osoba odbija da prihvati ĉinjenicu da
posjeduje simptome shizofrenije, te da im ista predstavlja smetnju u normalnom
funkcionisanju. S druge strane, manjak uvida se tumaĉi kao negativni simptom shizofrenije
odnosno kao psihološko povlaĉenje od pokušaja razmijevanja vlastitog fenomenološkog
doživljaja svijeta. Još jedna hipoteza naglašava da je niska razina uvida rezultat poremećaja
formalnog mišljenja, koji oboljelu osobu dovodi u stanje umanjenog kapaciteta apstraktnog
mišljenja. Neuropsihološke teorije manjak uvida kod shizofrenije objašnjavaju kao posljedicu
patološkog procesa mozga kod oboljelih osoba. Svi postojeći dokazi upućuju na ĉinjenicu da
bi deficit uvida mogao biti posljedica trajnih kognitivnih disfunkcija, uglavnom deficita u
prefrontalnom kortikalnom podruĉju. Manjak uvida, psihološka tumaĉenja vide kao strategiju
suoĉavanja s bolešću u kojoj pacijent, u odreĊenoj mjeri svjestan svoje bolesti, negira je kako
bi zaštitio vlastito samopoštovanje. Tradicionalni pristup, odnosno fenomenološki je
usmjeren na subjektivnost, te na razumijevanje osnovnih teškoća shizofrenije iz pacijentove
intrasubjektivne perspektive. Ova perspektiva naglašava da je svjesnost o iskustvima ili
posljedicama povezanim sa shizofrenijom utkana u životnu priĉu individue, te da je
neraskidivo povezana sa njegovom sposobnošću davanja liĉnog smisla onome što se desilo u
prošlosti i šta ĉiniti u budućnosti kako bi se pospiješila kvaliteta života (Štrkalj-Ivezić,
Horvat, 2017).

14
 Dakle, treba imati na umu ĉinjenicu da sam uzrok shizofrenije još uvijek, u potpunosti
nije nauĉno utvrĊen. MeĊutim, sva dosadašnja istraživanja ukazuju na interakciju genetskog
habitusa i znaĉajnih vanjskih poremećaja za vrijeme razvoja mozga, kao glavne razloge
razvoja shizofrenije. S jedne strane se nalazi smjer istraživanja koji sugerira neurorazvojni
poremećaj koji može biti genetiĉkih i vanjskih faktora odnosno stresora u ranoj fazi razvoja
što rezultira suptilnim promjenama na mozgu. S druge strane su prisutni vanjski faktori koji
za vrijeme razvoja mozga mogu egzacerbirati ili melolirati ekspresiju neurorazvojnih ili
genetiĉkih faktora. Iako postoje jasni dokazi o genetiĉkoj vulnerabilnosti, istraživanja još
uvijek nisu identificirala gen koji je odgovoran za pojavu spomenutog poremećaja, što je
ostavilo prostora nauĉnicima da doĊu do zakljuĉka da je za to zaslužan veći broj gena. Od
brojnih moždanih anomalija koje bi mogle biti uzrok shizofrenije, najĉešće se spominje
uvećanje moždanih ventrikula, smanjena veliĉina mozga u usporedbi sa kontrolnim grupama,
neuobiĉajena kortikalna lateralnost sa disfunkcijom lokaliziranom u lijevoj hemisferi.
Istraživanja su pokazala da osobe koje boluju od shizofrenije posjeduju disregulaciju
dopamina i serotonina, što u jednu ruku može da se poveže sa ovim mentalnim poremećajem
jer je rijeĉ varijacijama u njihovim receptorima. Pored toga, bitno je da se spomene i model
stres-dijateze koji integrira biološka, psihološka i socijalna istraživanja. Prema ovom modelu,
osobe posjeduju razliĉite nivoe osjetljivosti na shizofreniju, što je determinirano spomenutim
faktorima. Tek kada su prisutni vanjski stresori, individualna odjetljivost će rezultirati
pojavom poremećaja (Kuĉukalić i sur., 2006).

Folnegović-Grošić (2016) je mišljenja da je shizofrenija najvjerovatnije skupina

poremećaja, pa je njena etiopatogeneza vrlo složena i ukljuĉuje osjetljivost, ali i komponentu
stresa. Da se može govoriti o prisutnosti genetske predispozicije u ovom sluĉaju je glavna
znaĉajka povećana uĉestalost shizofrenije u nekim porodicama. Na osnovu istraživanja i
analize konkretnih podataka došlo se do zakljuĉka da je ovaj poremećaj posljedica
meĊusobnog djelovanja multiplih gena u interakciji sa okolinom.

Nedavna istraživanja su probudila odreĊene sumnje vezane za samu etiologiju

shizofrenije. Naime, studije slikovnih neuroloških metoda su dale odreĊene rezultate koji bi
mogli navesti istraživaĉe da posumnjaju da je shizofrenija neurodegenerativni proces
karakteriziran strukturalnim i funkcionalnim abnormalnostima mozga, kod kojih je gubitak
funkcije neurona progresivan tokom cjelokupnog toka bolesti (Ostojić, 2012).

Na osnovu zakljuĉaka koji su doneseni od strane jednog dijela nauĉnog kora,

etiologija shizofrenije je vrlo kompleksna i ne postoje jasni podaci o samom razlogu nastanka

15
spomenutog poremećaja. Priroda njenog nastanka i pojave kod oboljelih osoba je još uvijek
upitna, što u krajnjem sluĉaju otežava terapijski proces i ponovno integrisanje oboljele osobe
u zajednicu i društvo u cjelini.

3.3. Prevalencija shizofrenije

Iako postoje odreĊene varijacije, cjeloživotna prevalencija shizofrenije se obiĉno

procjenjuje na 0,3 – 0,7 %. Kada je rijeĉ o spolnim razlikama one variraju o uzrocima i
stanovništvu, a to se najbolje može uoĉiti kroz primjer gdje naglašeni negativni simptomi i
duže trajanje poremećaja su ĉešće prisutni kod muške populacije. S druge strane, definicije
koje omogućavaju ukljuĉivanje više simptoma uz raspoloženje i kratku pojavnost poremećaja
pokazuju podjednaku zastupljenost i rizik kod oba spola (Ameriĉka psihijatrijska udruga,
2014).

Shizofrenija je poremećaj koji se podjednako javlja kod oba spola, ali postoji razlika u
životnoj dobi javljanja bolesti. U periodu od osamnaeste do dvadeset pete godine života više
od polovice oboljelih od ovog poremećaja su muškarci. Kada je rijeĉ o ženama njihova vršna
pojavnost poremećaja je na svom vrhuncu u periodu izmeĊu dvedeset pete i trideset pete
godine, a nakon toga pojavnost opada kod oba spola. U prosjeku oko 90% lijeĉenih bolesnika
u dobi je izmeĊu šesnaeste i pedeset pete godine života, s tim da se treba naglasiti ĉinjenica
da je javljanje shizofrenije vrlo rijetko prije desete i nakon šezdesete godine života (Ostojić,
2012).

Na 100 000 stanovnika godišnje, incidenca shizofrenije u industrijalizovanim

zemljama se kreće izmeĊu deset i sedamdeset sluĉajeva bolesti. Tendencija rane i hroniĉne
pojave i toka bolesti su elementi koji doprinose relativnoj visokoj prevalenciji shizofrenije
koja zahvata 1% stanovništva. Kada je rijeĉ o srodnicima, genetska istraživanja su pokazala
da su oboljeli roĊaci najvažniji riziko faktor za shizofreniju. Rizici su sljedeći: za srodnike
prvog stepena rizik se povećava 9 – 10 %, za potomstvo 12,8 % (Kasalica, 2015).

Kako je već spomenuto, stres može u odreĊenoj mjeri potaknuti prve faze shizofrenih
epizoda, ako sama osoba posjeduje predispozicije za pojavu bolesti. Teorija koja je
zastupljena u nauĉnim istraživanjima jeste da povećana prevalencija meĊu urbanim
stanovništvom i nižim socioekonomskih kategorijama obiĉno se pripisuje fenomenu
socijalnog pomaka, što rezultira migracijom prema središtima sa više siromašnog
stanovništva. Najnovija istraživanja, pak naglašavaju da se prevalencija ne može pripisati

16
socijalnom statusu, te da je njena razliĉitost ustvari posljedica nemogućnosti socijalnog
pomaka osoba sa shizofrenijom (Folnegović-Grošić, 2016).

Potrebno je da se sa rezervom uzmu podaci koji govore da siromaštvo i socijalna

izolacija mogu predstavljati okidaĉ za razvoj shizofrenije kod vulnerabilnih pojedinaca.
Alternativa bi mogla biti u vidu zakljuĉka da osobe sa shizofrenijom, zbog socijalne
disfunkcionalnosti koju uzrokuje ovaj poremećaj, imaju veću sklonost da skliznu u niže
socio-ekonomske slojeve, te da se nezaposleni ili bez odgovarajućeg smještaja (Kuĉukalić i
sur., 2006).

17
4. SHIZOFRENIJA: PSIHIČKI POREMEĆAJ ILI STANJE UMA?

DSM je jedna od najuspješnijih tehnologija modernog vremena. MeĊutim, uprkos

kritikama i redefinicijama DSM-a, sve više ponašanja oznaĉava se kao bolest mozga.
Problemi u životu i sliĉne nesreće pretvaraju se u medicinske probleme potiskujući ulogu
okolnih ĉimbenika kao što su siromaštvo, politiĉki, socijalni, moralni i ekonomski faktori,
zbog kojih se ponašamo kontraverzno i zadržavamo status quo. Zanemaruje se literatura koja
ide u prilog tezi da neobiĉna okruženja rezultiraju neobiĉnim ponašanjima, te da mijenjanjem
navika uĉenja možemo mijenjati ponašanja (Gambrill, 2013).

Prema Gambrill (2013) medicinski pogledi na ponašanje ignoriraju nalaze društvenih

znanosti koji istiĉu složenost ponašanja, povijesne varijacije, životne izazove s kojima se
susrećemo, vitalnu ulogu varijabli okoliša, ukljuĉujući ratove, etniĉke sukobe, društvene
nejednakosti, promjene u radnim sposobnostima. Zanemarivanje ovih izvora razumijevanja
kljuĉno je za marketinški uspjeh biomedicinskih gledišta. Humanizirajuće alternative
prepoznaju da je život ĉesto prepun sukoba i izazova, ĉesto nezadovoljavajući i nepošten.
Ulaže se trud za shvatanje osjećaja, misli i ponašanja u svakom kontekstu. Szasz tvrdi da su
problemi sa kojima se moramo svakodnevno boriti pogrešno oznaĉeni kao “mentalni
poremećaji”.

Pored predstavljenih klasiĉnih pogleda na shizofreniju, u zadnje vrijeme sve je više

teorija i navoda koji govore o utjecaju shizofrenije na um oboljele osobe . Rijeĉ je o teorijama
koje su usko vezane za prouĉavanje stanja uma i svijesti osobe koja je oboljela od
shizofrenije. U nastavku teksta će se više pažnje posvetiti novim teorijama vezanim za
shizofreniju u spomenutom kontekstu.

4.1. Logičke kontradiktornosti DSM-a

Halucinacije su druga stavka DSM-a na kojoj se temelji dijagnoza shizofrenije.

Definišu se kao iskustva sliĉna percepciji koja se dogaĊaju bez vanjskog poticaja (APA,
2013, str. 87). Halucinacije se mogu pojaviti u bilo kojem senzornom modalitetu. Najĉešće su
slušne halucinacije koje se doživljavaju kao glasovi koji se razlikuju od vlastitih misli.
MeĊutim, postoji epistemološki problem u korištenju halucinacija kao primarnog kriterija za
mentalni poremećaj. Halucinacije su „privatni dogaĊaji“ ili senzacije poznate samo osobi
koja doživljava halucinaciju. Ne možemo potvrditi halucinacije druge osobe na isti naĉin na

18
koji možemo vidjeti vanjske dogaĊaje. Halucinacije su izrazito neodreĊen tip osobnog
doživljaja jer nisu povezane sa fiziĉkim stanjem. Najĉešće su informacije o halucinacijama
putem samoprocjene ili klijenti daju verbalne izvještaje o senzacijama koje su doživjeli.
Problem oslanjanja na samoprocjene halucinacija je da ne postoji naĉin samostalog
potvrĊivanja prisutnosti ili forme navedenih halucinacija. To je u suprotnosti sa standardima
društvenih i bihevioralnih znanosti koje zahtijevaju pouzdanost, vjerodostojnost i
objektivnost dobivenih podataka. Nadalje, problem je složeniji kada koristimo samoizvješće
o halucinacijama od klijenta koji pokazuje i deluzije. Sliĉne poteškoće nastaju ako uzmemo u
obzir treću kljuĉnu osobinu u kriteriju A, neorganizirani govor. Samoizvješće o
halucinacijama može se shvatiti zdravo za gotovo „u nominalnoj vrijednosti“, ĉak i ako
dolazi od klijenta koji pokazuje manjak asocijacija ili nedosljedan govor (Wong, 2013).
Nadalje, prema Wong (2013), iako neprovjerljiva, privatna senzorna iskustva
klijenata središnja su za dijagnozu shizofrenije. Oĉigledniji ĉimbenici kao što su klijentovi
motivi i iskustvo sa zdravstvenim uslugama, koji bi mogli utjecati na klijentove odgovore u
kliniĉkom intervjuu ĉesto se zanemare. Konkretno, motivi klijenata povezani su sa onim što
se mora izjaviti kako bi se dobila DSM dijagnoza (npr. za dobivanje statusa invalidnosti,
medicinske skrbi, osobne pažnje). Iako postoje kratki opisi o simuliranju i lažnim
poremećajima, ne postoji nikakav protokol za procjenu ove mogućnosti, te u velikoj mjeri
verbalni sadržaj klijenta prihvata se kao ĉinjeniĉno stanje.
Navedene pojmovne i tehniĉke slabosti u dijagnozi shizofrenije uveliko ograniĉavaju
korisnost same dijagnoze za nemedicinske struĉnjake koji rade u prevenciji i lijeĉenju teških
mentalnih i ponašajnih poremećaja. Problemi ove dijagnoze neće biti riješeni preciznijim
definicijama, novim kriterijima ili terenskim eksperimentima provedenim za DSM. Najveća
zabrinutost struĉnjaka za mentalno zdravlje je nekritiĉko prihvatanje institucionalne
propagande o takozvanim mentalnim poremećajima, ĉime se usvaja biomedicinski model koji
zamjenjuje širu prespektivu „osoba u okolini“, te se time guše alternativni i potencijalno
djelotvorniji pristupi prevenciji i intervencijskim programima (Wong, 2013).

4.2. Medikalizacija života

Pojam medikalizacije opisuje proces kojim se nemedicinski problemi definiraju i

lijeĉe kao medicinski problemi, obiĉno u smislu bolesti i poremećaja. Izrazi “zdravi” i
“nezdravi” primjenjuju se na sve širi raspon ponašanja, misli i osjećaja. Prema Gambrill
(2013), Ivan Ilich (1976) tvrdi da su lijeĉnici medikalizirali mnoge aspekte svakodnevnog

19
života kao što su starenje, bol, smrt, iscjeljenje, prevencija. Dao je termin “medikalizacija”, te
tvrdi da djeluje štetno i smanjuje našu slobodu. Biomedicinska psihijatrija i farmaceutska
industrija, uz pomoć države, bili su vrlo uspješni u promicanju medicinskih gledišta o
problemima u životu, ukljuĉujući svakodnevna ponašanja, misli i osjećaje u duševne bolesti
koje zahtijevaju medicinska rješenja (lijekove). Tu ĉinjenicu ilistrira sve veći popis ponašanja
koja se smatraju znakovima duševne bolesti, kao što su bipolarni poremećaj, shizofrenija,
poremećaj hiperaktivnosti s nedostatkom pažnje, te stotine drugih ukljuĉujući kockanje i
žensku seksualnu disfunkciju (Gambrill, 2013).

4.3. Antipsihijatrijski pokret: gledišta T. Szasza

Šezdesetih godina 20. stoljeća, mnogi autori su poĉeli sa argumentiranjima kako

pojam mentalne bolesti ili poremećaja (koji se koristi u psihijatriji) nije medicinski, niti
nauĉno ispravan. MeĊu njima se isticalo jedno ime, a rijeĉ je o psihijatru i profesoru na
Univerzitetu u Sirakuzi, Thomasu Szaszu, koji je iznio niz važnih tvrdnji da su mentalne
bolesti samo mit. Njegovo mišljenje je bilo da mnoge mentalne bolesti nisu bolesti mozga, te
da psihijatri u mnogim sluĉajevima ne lijeĉe niti mogu medicinski lijeĉiti bolesti. Ujedno je
dao i shematski prikaz vlastitih argumenata iznesenih u svom ĉlanku, The myth of mental
illness, koji izgleda ovako:

1. Mentalne bolesti su definisane u terminima biohevioralnih i psiholoških devijacija ili

odstupanja od etiĉkih, psiholoških ili pravnih normi. Na osnovu toga se može reći da
su mentalne bolesti karakterizirane u terminima odstupanja od odreĊenih standarda
koji imaju društvenu vrijednost;
2. Tjelesni poremećaji su odstupanja od objektivnih normi, koje ne ovise o etiĉkim,
pravnim ili psihološkim normama, te su neovisne od društvenih vrijednosti;
3. Sama ĉinjenica da su tjelesni poremećaji odstupanja od objektivnih normi, oni jedini
predstavljaju prave bolesti;
4. Zakljuĉno se smatra da ne mogu postojati mentalne bolesti kao takve, nego se jedne
manifestuju kao rezultat životnih problema, dok druge kao fiziĉka oštećenja mozga
(Szasz, 1960, prema Malatesti, Jurjako, 2016).

Antipsihijatrijski pokret kao idejnu vodilju vlastite interpretacije duševne bolesti je

posjedovao kroz tezu da duševna bolest kao takva ne postoji, odnosno da postojanje bolesti u
ovom sluĉaju ne postoji. Szasz navodi sljedeće: „Kada tvrdim da je mentalna bolest mit, tada
ne kažem da lična sreća i društveno devijantno ponašanje ne postoje, samo kažem da ih mi

20
kategorišemo na vlastitu štetu“. Prema tome, za spomenute tvorce samog pokreta, duševna
bolest ne postoji, nego je rijeĉ o patnji i nesreći odreĊenih osoba, koje se proglašavaju
duševno bolesnim, što je pogrešno. Dakle, pogrešno je spomenutu kategoriju bolesnika
proglasiti bolesnim i jednostavno prebaciti u nadležnost medicine. Ovakav stav oznaĉava
nedovoljno zatvaranje oĉiju pred legitimnošću životnih patnji i nesreća i pred postojanjem
svih društvenih protivrjeĉnosti, koje znaĉajno doprinose i oslovljavaju postojanje tih nesreća
(Vlajković, 1990).

Szasz tvrdi da je potrebno prepoznati ontološku tezu prema kojoj su samo mentalni
poremećaji koji imaju biološku osnovu „pravi“ poremećaji. Prema njegovom mišljenju,
psihijatrija se mora suoĉiti s nepoželjnom disjunkcijom: ili su mentalne bolesti tjelesni
poremećaji (koji spadaju u podruĉje neurologije), ili su oni problemi življenja, te spadaju
izvan medicinske prakse kao takve. On i drugi pobornici antipsihijatrije tvrde da je većina
stanja koja se smatraju mentalnim bolestima, samo problem življenja (Szasz, 1960, prema
Malatesti, Jurjako, 2016).

4.4. Shizofrenija kao stanje zarobljenosti izmeĎu budnosti i spavanja

Kako je već više puta naglašeno, shizofrenija je mentalno oboljenje koje se manifestuje
kroz ĉitav niz emocionalnih i ponašajnih promjena, što za posljedicu ima ĉitav niz usko
povezanih simptoma. Simptomi kao što su senzorne halucinacije, emocionalne nestabilnosti,
te naglo i insinktivno ponašanje na odreĊene podražaje, su sliĉni u dva sluĉaja, a to su
shizofrenija i snovi tokom REM faze spavanja. Još od 17. stoljeća, razni struĉnjaci u polju
psihologije, psihijatrije, neurologije, te neuropsihopatologije su uoĉili i iznijeli u javnost
podatke o sliĉnostima simptoma u ova dva stanja. Imena kao što su Imanuel Kant, Eugen
Bleuler, Carl Gustav Jung, Henri Ey, te mnogi drugi su dijelili mišljenje da snovi i budno
stanje mentalno oboljele osobe imaju isti izvor halucinacija i podražajnih reakcija
(Skrzypinska, Szmigielska, 2013).

Odrasla osoba u prosjeku spava sedam do osam sati, a samo spavanje poĉinje sa NREM-
om, koje se sastoji od površnih do dubokih faza spavanja. Svakih 90-100 minuta ova
prvobitna faza biva prekinuta razdobljem REM spavanja. NREM spavanje je dominantno u
samom poĉetku spavanja, dok je REM duže i aktivnije prema kraju spavanja. Nekoliko
studija je pokazalo da postoje poremećaji u cirkadijanom ritmu kod pacijenata oboljelih od
shizofrenije, što se moglo uoĉiti kroz procese poteškoća usnivanja i održavanja budnosti.
Poremećaji spomenutog ritma su neovisni o trajanju bolesti, ali se najĉešće primjećuju tokom

21
prodromalne faze ili prije pojave psihotiĉnog relapsa. Procenat od oko 80% oboljelih osoba
imali su jedan ili nekoliko poremećaja spavanja, dok je s druge strane, kada je rijeĉ o
pozitivnim simptomima shizofrenije povećana latencija usnivanja, kao i gustoća REM faze,
pa se san fragmentira, a time se smanjuje i dubina sna. Negativni simptomi shizofrenije
izazivaju smanjenu dubinu sna, ali zamjenu dana za noć, što rezultira dominacijom dnevnog
umora (Pastorĉić, 2016).

U odreĊenim sluĉajevima osjećaj budnosti i snivanja, kod osoba oboljelih od shizofrenije

može biti zamagljen i konfuzan, upravo zbog niza simptoma koji su popratna reakcija
spomenutog oboljenja. Sliĉnosti u fenomenologiji snivanja se najĉešće vežu za pozitivne
simptome shizofrenije, kao što su halucinacije. Iako oboljela osoba koja sanja doživljava san
kao prirodan fenomen, u odreĊenim situacijama rijeĉ je o halucinacijama. MeĊutim, kod
snova su više prisutne vizuelne halucinacije, dok kod shizofrenije dominiraju slušne, što je
još uvijek fenomen koji nema nauĉno objašnjenje. U oba sluĉaja, ono što ih veže i
karakterizira jeste ĉinjenica da i u sluĉaju snova i u sluĉaju doživljavanja halucinacija kao
reakcije na shizofreniju, osoba gubi vlast nad svojim mentalnim doživljajima i sadržajima, što
dodatno rezultira gubitkom osjećaja da li je rijeĉ o snu ili halucinacijama. Veliki procenat
osoba oboljelih od shizofrenije je izložen smanjenoj sposobnosti posjedovanja teorije uma, a
ujedno gube osjećaje empatije i emotivne izloženosti prema drugim osobama. U snovima
osobe ipak posjeduju odreĊenu dozu suosjećanja prema drugim liĉnostima koji su dio
njihovog sna (Skrzypinska, Szmigielska, 2013).

Shizofrenija je oboljenje koje je uglavnom popraćeno psihotiĉnim simptomima, kao što

su: depresivna raspoloženja, poteškoće koncentracije, anksioznost, poremećaj sna,
neorganizirani govor, te izolacija od zajednice. Postoji snažna povezanost izmeĊu spavanja i
psihotiĉnih simptoma. Pacijenti sa spomenutim poteškoćama mogu imati razliĉite smetnje, a
dvanaest je kljuĉnih faktora koji povezuju smetnje spavanja i osobe oboljele od shizofrenije.
Neki od njih su: produženje boravka u krevetu zbog nemogućnosti da se obezbijedi dovoljno
sna, strah od spavanja zbog povezivanja sa odreĊenim traumatiĉnim dogaĊajima, strah od
nesanice, uzimanje alkohola i lijekova kako bi se smanjila napetost, te mnogi drugi faktori
(Pastorĉić, 2016).

Mnoge studije su pokazale da je REM faza spavanja kljuĉna u sagledavanju procesa

snivanja, tako i halucinacija koje se pojavljuju kod osoba oboljelih od shizofrenije. Claude
Gottesmann je kroz elektrofiziološka istraživanja došao do saznanja da aktivnosti unutar
centralnog nervnog sistema u sluĉaju REM faze i spavanja oboljelih osoba su igraju jako

22
važnu ulogu u sagledavanju njihovih sliĉnosti. Deformitet kortikalne funkcije je prisutan i
kod osoba koje su u REM fazi spavanja i onih koji su oboljeli od shizofrenije. Ono što je na
kraju bitno naglasiti jeste ĉinjenica da bi mozak tokom REM faze spavanja mogao da bude
jako koristan u istraživanju simptoma i uzroka nastanka i razvijanja shizofrenije
(Skrzypinska, Szmigielska, 2013).

U jednom od istraživanja je ispitana veza izmeĊu tipa grešaka na zadacima teorija uma i
simptoma bolesti odnosno u ovom sluĉaju shizofrenije. Rezultati su ukazali na povezanost
pozitivnih simptoma shizofrenije i grešaka koje ukazuju na pretjeranu mentalizaciju.
Simptomi dezorganizacije su bili povezani sa greškama koje ukazuju na smanjenu
funkcionalnost teorije uma. Ovi podaci dovode do zakljuĉka da kod shizofrenih osoba nije
rijeĉ o odsustvu teorije uma, odnosno svijesti o mentalnim stanjima (Mitrović, 2014).

Etiologija shizofrenije definitivno podrazumijeva genetske faktore i gene u cjelini koji

se smatraju uzrokom vulnerabilnosti i sklonosti ka pojavi shizofrenije kod odreĊenih osoba.
Fenotip shizofrenije je karakteriziran kognitivnim deficitom i negativnim simptomima koji
podrazumijevaju epizode halucinacija i psihotiĉnih deluzija, koje se tipiĉno pojavljuju u
mlaĊoj životnoj dobi (Keshavan, Nasrallah, Tandon, 2010).

Posmatrajući neke od teorija vezanih za samu prirodu i porijeklo shizofrenije, jasno se

mogu uoĉiti zakljuĉci vezani za mišljenja nauĉnog svijeta, ali se opet mora voditi raĉuna o
ĉinjenici da istraživaĉi još uvijek sa rezervom iznose vlastita istraživanja jer je još mnogo
aspekata ove bolesti skoro pa u potpunosti nepoznato. Može se stvoriti pretpostavka da je
shizofrenija psihiĉki poremećaj, u smislu da vrlo jasno daje znakove onoga što bi se moglo
nazvati poremećajem pshiĉkog zdravlja osobe. MeĊutim, potrebno je imati na umu ĉinjenicu
da bolesno stanje samo po sebi je rezultat i fiziĉkog i psihiĉkog poremećaja ravnoteže
njihovih parametara. Na odreĊenom nivou shizofrenija postaje stanje uma, ali ne trajno ako
se na pravilan i odgovarajući naĉin pristupi problemu, dijagnostici i terapiji. Ovisno o prirodi
nastanka same bolesti, mogu se praviti paralele koji simptomi su posljedica psihiĉkog
poremećaja, a koji se prelijevaju u, ni manje ni više, stanje uma sa promjenama osobnosti
same individue. Parcijalno se može dati odgovor na pitanje, da li je shizofrenija psihiĉki
poremećaj ili stanje uma, meĊutim ne postoje jasne naznake koje bi mogle iskljuĉiti jednu od
ovih opcija, te se odluĉiti za samo jednu teoriju. Postoji mogućnost da zapravo ove teorije ne
mogu iskljuĉiti jedna drugu, jer je rijeĉ o kombinovanom stanju koje aktivno i vrlo precizno
utjeĉe na um i mentalno zdravlje osobe. Terapija u odreĊenim sluĉajevima pruža priliku
oboljelim osobama da poboljšaju kvalitetu života, ali dijagnosticiranje je vrlo kompleksno

23
upravo zato što istraživaĉi nisu naišli na jedinstveno i odgovarajuće rješenje i objašnjenje
nastanka i razvoja shizofrenije.

Iako se iz spomenutih uzajamnih sliĉnosti mogu istražiti i uvidjeti novi podaci o samoj
shizofreniji, potrebno je da se naglasi ĉinjenica kako nije rijeĉ o identiĉnim stanjima. Na
osnovu aktivnosti neurotransmitera i neuromodulatora, mogu se u jednu ruku potvrditi teorije
da je shizofrenija bolest stanja uma, jer je mozak zarobljen izmeĊu sna i jave.

4.5. Pokret čujenja glasova (eng. Hearing voices Movement)

Pokret ĉujenja glasova (eng. Hearing voices Movement) naglašava važnost

postavljanja ovog iskustva izvan modela bolesti, a može se reći da je nastao kada se
jednostavno poĉelo pitati osobe kakav je osjeĉaj ĉuti glasove i šta ti glasovi govore. Pokret je
zapoĉeo kao suradnja izmeĊu nizozemskog psihijatra Marius Rommea i njegove pacijentice
Patsy Hague, te istraživaĉa Sandre Escher, te brojnih drugih pojedinaca sa proživljenim
iskustvom ĉujenja glasova (Kovaĉević, 2017). Suradnja zapoĉeta 1980-ih godina nadahnula
je društveni pokret koji razvija okvire za suoĉavanje i oporavak, te promiĉe politiĉko
zagovaranje prava osoba koje ĉuju glasove (Corstens, 2014). Takva suradnja predstavlja
jedinstven sluĉaj gdje se zagovara jednaka važnost uloga u pristupu pitanjima mentalnog
zdravlja, iz perspektive struĉnjaka po profesiji (akademici, kliniĉari i drugi) i struĉnjaka po
iskustvu (osobe koje ĉuju glasove, ĉlanovi porodice) (Kovaĉević, 2017).
Kovaĉević (2017) navodi da se naglasak pokreta stavlja na slušanje onoga što ljudi
govore. Pokret ĉujenja glasova utemeljen je na principima pronalska boljih i novih naĉina
pomoći osobama koje ĉuju glasove, te koje ne znaju kako se nositi sa osobama koje imaju
ovo i druga nesvakidašnja senzorna iskustva poput ĉujenja muzike, te olfaktornih i taktilnih
senzacija i sliĉno. Nadalje, navodi da su neki od ciljeva nauĉiti osobe da se nose sa tim
iskustvima, da nastave sa svojim životima, te osigurati da ono što se nauĉi bude poznato
porodici, prijateljima, profesionalcima, užoj i široj okolini. Ono što se ovim pokretom
zagovara jeste normalizacija stavova prema ovim nesvakidašnjim iskustvima, zatim razvoj
tretmanskih pristupa koji bi ih prihvatili kao iskustvo koje ima svoje znaĉenje, te utemeljili
korisnu poĉetnu taĉku za rad sa osobama koje ĉuju glasove ili imaju neka druga sliĉna
iskustva.
Corstens (2014) navodi da je u Engleskoj prisutno više od 180 grupa koje se nalaze u
razliĉitim okruženjima, ukljuĉujući djeĉje i adolescentne usluge mentalnog zdravlja, zatvore,
bolniĉke jedinice. Organiziran u niz lokalnih i nacionalnih mreža, uspjeh ovog pokreta i
pristupa može se vidjeti u širenju u zadnjih 20 godina diljem Evrope, Sjeverne Amerike,
24
Australije i Novog Zelanda, te inicijative u Latinskoj Americi, Africi i Aziji. Nadalje,
uspješan je bio i šesti svjetski kongres glasova (Malbourne, Australia, 2013), na kojem je
uĉestvovalo gotovo 800 delegata. Jednako važna ĉinjenica je radionica koju su tokom tri
godine u Sarajevu održali predstavnici Pokreta ĉujenja glasova, psihijatar i terapeut Dirk
Corstens, Rachel Waddingham, struĉnjak po iskustvu (osoba koja ĉuje glasove), trener
specijaliziran za inovativne naĉine borbe i pomoći osobama u ekstremnim stanjima, te
Slobodanka Popović, sistemski porodiĉni teraput (Kovaĉević, 2017).
Iako Pokret ĉujenja glasova obuhvata ljude iz razliĉitog spektra, postoje neke temeljne
vrijednosti koje ĉlanovi generalno opisuju. Prvo je normaliziranje uvjerenja da je ĉujenje
glasova prirodni dio ljudskog iskustva. Na glasove se ne gleda kao na abnormalne ili
aberantne, već su konceptualizirani kao smisleni i interpretabilni odgovori na društvene,
emocionalne i interpersonalne okolnosti. Prema toj perspektivi, potencijal za ĉujenje glasova
postoji u svima nama. Za mnoge osobe koje ĉuju glasove ovo je konstruktivnije i više
osnažujuće od konceptualizacije bolesti koja naglašava patologiju, izaziva stigmu, smanjuje
samopoštovanje, te jaĉa potrebu za uklanjanjem iskustava koja mogu biti nerealna koristeći
farmakološke tretmane sa ograniĉenom uĉinkovitošću i opasnim nuspojavama. Doživljaj
ĉujenja glasova ĉešće se javlja u studijama senzorne deprivacije, zatim kod dogaĊaja kao što
su smrt, trauma, gutanje haluciongena, te široko rasprostranjeno prihvatanje glasova kao
normalnog fenomena u brojnim nezapadnim kulturama. TakoĊer, glasovi se ĉesto javljaju
kod osoba koje nemaju historiju psihijatrijskih poremećaja. Epidemiološke studije ukazuju na
to da znatna manjina stanovništva doživi iskustvo ĉujenja glasova u glavi barem jednom u
životu. Budući da se iskustvo ĉujenja glasova javlja u općoj populaciji, prevladavajuće
stavove zapadnog društva da su glasovi neizbježan znak psihijatrijskih poremećaja treba
ponovno procijeniti (Corstens, Longden, McCarthy-Jones, Waddingham, Thomas, 2014).

Nekoliko je kljuĉnih vrijednosti ovog pokreta:

1. Ĉujenje glasova je prirodan dio ljudskog iskustva, gdje se na ĉujenje glasova ne gleda kao
na nešto abnormalno, već se radije shvata kao odgovor koji ima svoje znaĉenje i može se
interpretirati u okviru socijalnih, emocionalnih, i/ili interpersonalnih okolnosti.
2. Razliĉita objašnjenja za iskustvo su dobrodošla.
3. Osobe se ohrabruju da preuzmu “vlasništvo nad svojim iskustvima” te da ih definiraju
sami za sebe.
4. Vjeruje se da većina sluĉajeva ĉujenja glasova moţe biti shvaćena i objašnjena u kontekstu
životnih dogaĊaja i interpersonalnih odnosa.

25
5. Na sam proces prihvatanja glasova se općenito gleda kao na nešto što više pomaže i donosi
veću korist, od pokušaja potiskivanja ili uklanjanja glasova. U skladu s tim, (vršnjaĉka)
podrška predstavlja dobar naĉin pomaganja osobama da pronaĊu znaĉenje i suoĉe se sa
svojim glasovima (Kovaĉević, 2017).
Kovaĉević (2017) u svom radu navodi da osobe koje govore o svojim doživljajima
psihijatrijske prakse, izjavljuju kako je ĉesto njihovo iskustvo ĉujenja glasova bilo pogrešno
interpretirano kao simptom psihiĉke bolesti, da su obeshrabrene, te ĉesto ĉak sprijeĉene da
govore o svojim glasovima – što je postala prepreka za njhovo razumijevanje o tome što se
dogaĊa, te su pronašli svoje vlastite odgovore na svoje probleme. TakoĊer, mnoge osobe koje
ĉuju glasove, lijeĉene su visokim dozama neuroleptika koji dovode do toga da zapnu negdje u
vremenu i prostoru te da nisu u stanju ići naprijed, te je time znatno otežana ili ĉak sprijeĉena
mogućnost da ponovo uspostave kontrolu nad svojim životom.

26
5. DIJAGNOZA I TERAPIJA SHIZOFRENIJE

Mentalno zdravlje je kljuĉan faktor za aktivno i neovisno funkcioniranje u svim

poljima životnog djelovanja. Svaki vid poremećaja mentalnog zdravlja može da dovede do
disbalansa u samozbrinjavanju, produktivnosti i slobodnom vremenu. Shizofrenija je psihiĉka
bolest koja se sastoji od skupa karakteristiĉnih simptoma, ĉija pojava dovodi do poremećaja
funkcioniranja u porodici, društvu i na radnom mjestu (Radić, Škrbina, 2011).

Dijagnosticiranje shizofrenije je moguće zahvaljujući jasnim simptomima ove bolesti,

meĊutim spomenuti simptomi nekada mogu biti naznaka drugog vida mentalnog oboljenja.
Obilježja shizofrenije ukljuĉuju razliĉite kognitivne, bihevioralne i emocionalne disfunkcije,
a dijagnoza ukljuĉuje prepoznavanje sklopa znakova i simptoma povezanim sa narušenim
radnim i socijalnim funkcioniranjem. Osobe oboljele od shizofrenije mogu iskazivati ĉitav
niz neodgovarajućih afekata, disforniĉnih raspoloženja (depresija, anksioznost, srdžba),
poremećaja u ritmu spavanja, manjka interesa prema hrani i piću. Javljaju se i
depersonalizacija, derealizacija, zabrinutost oko somatskog stanja, pojavljivanje fobija, a u
najgorem sluĉaju i potpuni nedostatak svjesnosti o bolesti, te teško nošenje sa bolešću
(Ameriĉka psihijatrijska udruga, 2014).
Definirajući problem klijentu u biomedicinskim terminima, dijagnoza DSM-5 može
uzrokovati štetu klijentu. Korištenje termina „mentalni poremećaj“ i pretpostavljene bolesti
ili oštećenja mozga mogu imati snažne uĉinke na naĉin na koji klijenti gledaju na svoje
probleme, te negativno utjeĉu na njihovu sposobnost oporavka. Nadalje, DSM dijagnoza
ĉesto je put do lijeĉenja psihijatrijskim lijekovima. Prema Lacasse (2013), Robert Whitaker
(2010), pretpostavio je da psihijatrijski lijekovi ĉesto rezultiraju kratkoroĉnom koristi, no
pogoršavaju dugoroĉne rezultate. Ove nedovoljno istražene teme zaslužuju više pažnje
istraživaĉke zajednice. U svjetlu ovih kritika DSM-5, prirodno je pitati što se može uĉiniti
kako bi se uĉinilo nešto na tom polju. Frances (2013) zagovarao je proces “stepped”
dijagnoze, gdje se konzervativni dijagnostiĉki proces odvija tijekom produljenog vremenskog
razdoblja, poĉevši od najmanje utjeĉuće dijagnoze. To je nastojanje da se smanji stigma i
invazivni tretman kada se to može izbjeći. U mnogim postavkama u praksi to bi predstavljalo
pozitivan korak naprijed. Garland i Howard (2014) zagovaraju taj transdijagnostiĉki pristup
ljudskoj nevolji. Drugi tvrde da odbijanje psihijatrijske dijagnoze (npr., Anthony, 2004,
Boyle, 2005) i kliniĉki uĉinak takvih pristupa treba dodatno ispitati. Postoje velike barijere za
provoĊenje takvih ideja u stvarnost u praksi, no istraživanja o ovim alternativnim pristupima
bit će izuzetno vrijedna za to podruĉje (Lacasse, 2013).

27
 Zajednica je takoĊer vrlo znaĉajna u sagledavanju problema kod individue oboljele od
shizofrenije, jer pristup društva prema pojedincu može u velikoj mjeri napraviti razliku u toku
samog shvatanja i prihvatanja ĉinjenice da postoji problem i da je potrebno lijeĉenje istog.
Sifneos (1987) je dao praktiĉan primjer jedne ovakve teorije, tako što je prepriĉao priĉu svog
prijatelja antropologa. Naime, jedno indijansko selo u Centralnoj Americi je na vrlo zanimljiv
naĉin pristupilo muškarcu sa shizofrenijom, ĉije su se halucinacije poĉele tek pojavljivati.
Postavljen je na viši društveni položaj, a cijelo selo mu je posvetilo potpunu pažnju. Posebna
ĉast je bila da se pojave u njegovom društvu ili da ga dodirnu. Dakle, jedno primitivno
društvo ne samo da ga nije smatralo bolesnim, nego je otišlo i korak dalje i uzdiglo ga na viši
status umjesto da mu omoguće da razumije vlastitu slabost i zapoĉne sa lijeĉenjem svoje
bolesti. Moderno društvo bi trebalo da postupa na naĉin da kolektivno djeluje sa ciljem
shvatanja i razumijevanja shizofrenije, te da aktivno uĉestvuje u fazama otkrivanja uzroka i
lijeĉenja oboljelih.

Ameriĉka psihijatrijska udruga (2014) jasno naglašava da su razliĉiti faktori uzrokom

nastanka oboljenja ove vrste. Naime, u odreĊivanju rizika za shizofreniju vrlo su znaĉajni
genetski faktori, a sama odgovornost se pripisuje spektru riziĉnih alela gdje svaki alel
pridonosi samo jednom malom dijelu promjena u ukupnoj populaciji. Ujedno se spominje i
ĉinjenica da su svi navedeni i pronaĊeni uzroĉni aleli zaslužni i za druge psihiĉke
poremećaje, kao što je depresija i poremećaj iz spektra autizma. Nadalje, druga teorija
navodi kako je shizofrenija pervazivni psihopatološki fenomen sa kognitivnim, afektivnim i
socijalnim promjenama. Prenatalna skrb i sam pristup trudnice prema vlastitoj trudnoći može
biti važan faktor u osjetljivosti novoroĊenĉeta prema shizofrenim procesima. Istraživanja su
pokazala da neka dojenĉad shizofrenih majki imaju neurološka oštećenja, što je dugoroĉno
ostavljalo prostora za razvitak shizofrenih simptoma. Ujedno je bitno naglasiti da se
shizofrenija može razviti kada se genetski vulnerabilno dijete odgaja u neodgovarajućoj
porodiĉnoj sredini (Wenar, 2003).

Lijeĉenje shizofrenije zahtijeva veliku predanost svim parametrima koji obećavaju

dugotrajnu funkcionalnost nakon primjene terapije. Moderna psihijatrija djeluje velikim
spektrom antipsihotika koji su unaprijedili lijeĉenje oboljelih od shizofrenije (Folnegović-
Grošić, 2016).

Na osnovu dugogodišnjih istraživanja i primjene razliĉitih metoda lijeĉenja, danas je

općeprihvaćena ĉinjenica da je prvih pet godina od pojave prvih simptoma bolesti presudno
razdoblje tokom kojeg se adekvatnim terapijskim intervencijama mogu potencijalno sprijeĉiti

28
nepovoljni ishodi shizofrenog procesa. Rijeĉ je o kritiĉnom razdoblju tokom kojeg je
neophodno primijeniti sveobuhvatne terapijske intervencije, a sve sa ciljem prevencije
deterioracije, ali i kolateralnih zdravstvenih i socijalnih oštećenja usljed bolesti. Sam tretman
podrazumijeva primjenu farmakoloških, psihosocijalnih i psihoterpijskih pristupa, pri ĉemu
primjena psihofarmaka osnovni preduvjet za postizanje redukcije psihotiĉnih simptoma.
Neophodno je multidiciplinarno lijeĉenje i rehabilitacija u kojem su zastupljeni razliĉiti
profili struĉnjaka, u prvom redu psihijatri, specijalizirane medicinske sestre i tehniĉari,
socijalni radnici, psiholozi, radni i okupacioni terapeuti, socijalni pedagozi, te mnogi drugi
struĉnjaci (Ostojić, 2012).

Savremena farmakoterapija je do te mjere olakšala lijeĉenje osoba oboljelih od

shizofrenije, da nema potrebe za izolacijom u prostorima intramuralne psihijatrije, nego je
velika pažnja posvećena komunikaciji sa bližnjima što je vrlo važan aspekt u procesu
oporavka. Kada je rijeĉ o farmakoterapiji shizofrenije bitno je naglasiti da su antipsihotici
pokazali najznaĉajnije i najvrijednije rezultate uspjeha. Antipsihotici mijenjaju prirodni tok
poremećaja, a njihovo uvoĊenje u tretman lijeĉenja prve epizode shizofrenije povećava
mogućnost boljeg ishoda u dugogodišnjem tretmanu. Opšta preporuka je da se antipsihotici
uvode postupno, od nižih prema višim dozama unutar terapijskog raspona, do postizanja
zadovoljavajućeg terapijskog djelovanja (Kasalica, 2015).

Psihoterapijom kod shizofrenije se rješavaju psihotiĉne simbolike, radi se na

povećanju funkcionalnosti oboljele osobe, nude joj se racionalna objašnjenja za doživljaj
simptoma bolesti i njihove interpretacije, a ujedno se educira sa ciljem nošenja sa
simptomima bolesti. Individualna terapija je dugoroĉno preporuĉljiva, sa ciljem separacije od
grupe oboljelih, umanjivanja preplavljujućeg straha, sprjeĉavanja dezorganizacije i
fragmentarnosti ega. Kombinovana primjena psihoterapije i psihofarmaka je u mnogo
sluĉajeva pokazala potpunu efikasnost u ostvarivanju dobrih rezultat lijeĉenja, odnosno
dugotrajne remisije bolesti i zadovoljavajućeg oporavka oboljele osobe (Dadić-Hero i sur.,
2009).

Biohevioralno lijeĉenje je takoĊer vrlo karakteristiĉno za terapiju osoba oboljelih od

shizofrenije. Spomenuto lijeĉenje ukljuĉuje potkrepljivanje adaptivnih reakcija, kao što su
realistiĉno razmišljanje, te umanjivanje neprilagoĊenih, kao što su sumanutost, i to na naĉin
da se one ne potkrepljuju. Struĉnjaci koriste uvježbavanje socijalnih vještina, kako bi
oboljeloj osobi pomogli da prevlada socijalnu izolaciju. Društvo i porodica su još jedan od
faktora koji mogu da dovedu do uspješnog terapijskog ishoda. Saradnja struĉnih osoba,

29
porodice i prijatelja je recept za pravilnu i efikasnu dijagnostiku i terapiju, te vraćanje
oboljele osobe u funkcionalno stanje sa solidnim mogućnostima za ponovnu integraciju u
društvo i zajednicu u cjelini (Wenar, 2003).

Ponovna integracija u društvo podrazumijeva pronalazak odgovarajućeg zaposlenja

koje će odgovarati novim uslovima života sa simptomima shizofrenije. Postoje jasni dokazi
koji govore da podrška u pronalasku posla i zdravo radno okruženje su vrlo važan faktor u
rehabilitaciji i kvalitetnijem terapijskom ishodu (Tandon, Nasrallah, Keshavan, 2010).

Ujedno je bitno da se posveti pažnja i alternativnim naĉinima lijeĉenja, koji gore nisu
navedeni. Trebali bi postojati programi i efikasne metode primjene alternativnih lijeĉenja, a
ĉiji bi troškovi bili pokriveni zadravstvenim osiguranjem. Servisi unutar zajednica bi trebali
biti pristupaĉni i dostupni svima koji trebaju podršku u svom putu ka lijeĉenju mentalnih
oboljenja. Medikamenti su vrlo važni za lijeĉenje, ali vrlo ĉesto mogu da dovedu do stvaranja
ovisnosti o istima, što pojedinca, ali i zajednicu ĉini dosta nestabilnijom. Potrebno je kroz
odreĊene programe da se potaknu, kako društvo, tako i zdravstveno osoblje, da pruže pomoć
oboljelima u skidanju sa psihijatrijskih lijekova. Spomenuti proces skidanja sa lijekova je
dosta kompleksan, a o tome svjedoĉe mnogi praktiĉni primjeri. U primjeni
farmakoterapijskog lijeĉenja shizofrenije, mora se pratiti stanje pacijenta kroz cijelu terapiju.
Razlog tome leži u ĉinjenici da je smanjenje i skidanje sa lijekova potencijalno moguće za
svakoga, ali jedini naĉin da se to zaista i sazna jeste da se pokuša postepeno i oprezno pratiti
sam proces, zadržavajući mogućnost nastavljanja njihove upotrebe. Studije koje su
sprovedene od strane MIND-a u Velikoj Britaniji su potvrdile da se „dužina vremena
korištenja lijekova javlja kao glavni faktor koji najjasnije utječe na uspješnost pri skidanju sa
istih. Četiri od pet osoba (81%) koje su koristile lijekove manje od šest mjeseci su se
uspješno skinule sa lijekova. Nasuprot tome, manje od polovine (44%) osoba koje su koristile
lijekove više od pet godina, su takoĎer uspjele u skidanju sa lijekova (malo više od polovine
onih koji su bili na lijekovima izmeĎu pet i šest mjeseci i pet godina su uspjeli).“Društvo je tu
opet da saraĊuje sa oboljelima, a sve sa ciljem uspostavljanja bolje atmosfere i uslova za
efikasno i uspješno oporavljanje (Hall, 2012).

MeĊutim, kljuĉno pitanje u procjeni svih terapijskih strategija je definiranje najprikladnijih

ishoda. Iz perspektive Pokreta ĉujenja glasova, ĉujenje glasova se prihvata kao smisleno
iskustvo koje treba potvrditi i priznati. Prema tome, intervencijsko i terapijsko djelovanje
koje je usmjereno iskljuĉivo na uklanjanje prisutnosti glasa može se shvatiti kao
potkrepljujuće na prvi pogled, no u praksi obiĉno nije moguće pouzdano postići potpuno

30
iskorjenjivanje glasa niti farmakološkom, niti psihosocijalnom terapijom. Biti sposoban
doživjeti ĉujenje glasa sa smanjenim negativnim utjecajem na subjektivno blagostanje i
neovisno funkcioniranje, razvijanje osjećaja ponosa, miroljubivosti, te osnaživanja vlastitog
identiteta kao „slušatelja“ glasova, mogu biti jednako važni terapijski ciljevi (Corstens i sur.,
2014).

31
6. ZAKLJUČCI

Istraživanja o shizofreniji su jako aktuelna i znaĉajna za nauĉni svijet, ali i individue

koje boluju od ove bolesti. Rijeĉ je o hroniĉnom, mentalnom poremećaju koji u velikoj mjeri
otežava kvalitetu života pojedinca, ali i grupe koja je okružena oko tog pojedinca. Simptomi
koji su karakteristiĉni za ovaj vid oboljenja su brojni, a njihovo pojavljivanje periodiĉno i
ĉesto jako sporo. Rane faze ovog oboljenja nisu do tolike mjere agresivne da bi odmah
oboljelu osobe izbacile iz društvenog konstrukta. Spomenuto periodiĉno i usporeno
pojavljivanje simptoma je ujedno i najznaĉajnije za terapiju i ponovno integrisanje u
zajednicu. Naime, pravovremeno prepoznavanje simptoma i primjena terapije, mogu da skoro
pa bezbolno proĊu za oboljelu osobu. Nažalost, to nije sluĉaj za one osobe koje nisu bile u
mogućnosti da se lijeĉe na vrijeme, pa su dostigli do akutne faze bolesti, što je njen vrhunac
djelovanja.

Ono što se vrlo ĉesto zna zaboraviti u ovom sluĉaju, jeste ĉinjenica da se simptomi
shizofrenije u nekim oblicima podudaraju sa drugim psihiĉkim poremećajima, što može
dovesti do uspostavljanja pogrešne dijagnoze i primjene neadekvatne terapije. Dakle, na
struĉnjacima je da pomno i detaljno posmatraju samu liĉnost i njene simptome, te da na
osnovu detaljnih ispitivanja, uspostave dijagnozu i propišu odgovarajuću terapiju.

Dijagnostika i terapija su jako dobro isplanirane i vrlo detaljno postavljene, sa ciljem

što boljeg ishoda po oboljelu osobu. Planiranje terapije je zadatak svake struĉne osobe koja
dolazi u dodir i kontakt sa osobom oboljelom od shizofrenije. Terapija upotrebom
odgovarajućih antipsihotika nije jedina opcija koja postoji u ovom sluĉaju. Rijeĉ je o
predanom radu i komunikaciji sa pacijentom, kako bi se pratio tok lijeĉenja i tok same
bolesti. Ovo je znaĉajno, ne samo za osobu koja se trenutno lijeĉi, nego i za sve oboljele
osobe, jer se u svakom trenutku može uoĉiti neka nova referenca ili neki novi simptom, koji
bi možda mogao da dovede struĉnjake do novih saznanja na polju shizofrenije.

Na samom poĉetku rada je postavljeno pitanje da li je shizofrenija psihiĉki poremećaj

ili stanje uma, odgovor leži u ĉinjenici da je ona, vrlo vjerovatno i jedno i drugo. Dakle,
kombinacija simptoma psihiĉkog poremećaja, sa promjenama stanja uma odreĊene liĉnosti.

32
LITERATURA

1. Ameriĉka psihijatrijska udruga (2014). Dijagnostički i statistički priručnik za duševne

poremećaje, peto izdanje. Jasterbarsko: Naklada Slap.

2. Cooke, A. (2000). Understanding Psychosis and Schizophrenia. Division of Clinical

Psychology. Leicester: The British Psychological Society.

3. Corstens, D., Longden, E., McCarthy-Jones, S., Waddingham, R., Thomas, N. (2014).
Emerging Perspectives From the Hearing Voices Movement: Implications for Research
and Practice. Schizophrenia Bulletin Vol. 40, 4, S285-S294

4. Dadić-Hero, E., Pernar, M., Medved, P., Ružić, K., Ronĉević, D. (2009). Psihijatrijske
dileme: terapija shizofrenije – prikaz sluĉaja. Medicina Vol. 45, 4, 397-401

5. Dokoza, N. (2015). Negativni simptomi kod shizofrenije. Završni rad – preddiplomski

studij. Rijeka: Sveuĉilište u Rijeci.

6. Folnegović-Grošić, P. (2016). Objektivnost terapijskog odgovora u liječenju prve

epizode shizofrenih bolesnika novim antipsihoticima – Doktorska disertacija. Zagreb:
Sveuĉilište u Zagrebu, Medicinski fakultet.

7. Gambrill, E., (2013). The Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders as a
Major Form of Dehumanization in the Modern World. Research on Social Work
Practice 2014, Vol 24 (1), 13-36.

8. Hall, W. (2012). Vodič za skidanje psihijatrijskih lijekova: Pristup smanjenja štete.

Sarajevo: Udruženje „Metanoia“, Udruženje za destigmatizaciju i društvenu
afirmaciju osoba sa psihosocijalnim poteškoćama.

9. Kasalica, M. (2015). Atipični antipsihotici u negativnim formama shizofrenije –

Diplomski rad – neobjavljen. Novi Sad: Univerzitet Privredna akademija u Novom
Sadu, Farmaceutski fakultet.

33
10. Keshavan, M.S., Nasrallah, H.A., Tandon, R. (2011). Schizophrenia, „Just the Facts“
6. Moving ahead with the schizophrenia concept: From the elephant to the mouse.
Schizophrenia Research, 127, 3-13.

11. Kovaĉević, M. (2017). Auditorne verbalne halucinacije kod studenata: uĉestalost i

studija sluĉaja – Diplomski rad. Sarajevo: Filozofski fakultet Univerzitet u Sarajevu.

12. Kuĉukalić, A., Džubur-Kulenović, A., Bravo-Mehmedbašić, A. (2006). Vodič za

liječenje shizofrenije. Sarajevo: Ministarstvo zdravstva Kantona Sarajevo.

13. Lacasee, J.R. (2013). After DSM-5: A Critical Mental Health Research Agenda for
the 21 st Century. Research on Social Work Practice 2014, Vol 24 (I), 5-10.

14. Larousse (1990). Medicinska enciklopedija - Prvi tom, Sarajevo, Svjetlost.

15. Malatesti, L. i Jurjako, M. (2016). Vrijednosti i pojam mentalne bolesti. S. Prijić-

Samardžija, L. Malatesti, E. Baccarini (Ur.) Moralni, politički i epistemološki
odgovori na društvene devijacije (str. 153-181). Rijeka: Filozofski fakultet.

16. Mitrović, M. (2014). Teorija uma. Filozofski fakultet u Nišu: Godišnjak za

psihologiju. Vol.11. No.13. str. 191-208.

17. Ostojić, D. (2012). Prva epizoda shizofrenije: važnost ranog otkrivanja bolesti.
Ljetopis socijalnog rada, 19 (1), 53-72.

18. Pastorĉić, M. (2016). Poremećaji spavanja u psihotičnih bolesnika-Diplomski rad.

Osijek : Medicinski fakultet Osijek.

19. Popović-Deušić, S., Aleksić, O., Pejović-Milovanĉević, M., Stanković, M. (2002).

Shizofrenija sa poĉetkom u detinjstvu – I : Kliniĉka slika i prikaz sluĉajeva –
Pregledni rad. Psihijat.dan./34/3-4/237-249/. Niš: Klinika za zaštitu mentalnog
zdravlja i neuropsihijatriju razvojnog doba.

20. Radić, S. i Škrbina, D. (2011). Uloga radnog terapeuta u rehabilitaciji oboljelih od

šizofrenije. Med Jad, 41 (1-2), 71-81.

21. Sifneos, P. (1987). Kratka psihoterapija i emocionalna kriza. Zagreb. ITRO:

Naprijed.

22. Skrzypinska, D., Szmigielska, B. (2013). What links schizophrenia and dreaming?
Common phenomenological and neurobiological features of schizophrenia and REM
sleep. Archives of Psychiatry and Psychotherapy, 2: 29-35.

34
23. Stevović–Injac, L., Đedović, J. i Tomĉuk, A. (2012). Shizofrenija: Nacionalne
smjernice dobre kliničke prakse. Podgorica: Ministarstvo zdravlja.

24. Subašić, N. (2015). Programi rehabilitacije i problem svakodnevnog funkcioniranja

shizofrenih bolesnika - Neobjavljeni diplomski rad. Sarajevo: Filozofski fakultet
Univerzitet u Sarajevu

25. Štrkalj-Ivezić, S. i Horvat, K. (2017). Nedostatak uvida kod oboljelih od shizofrenije:

Definicija, etiološki koncepti i terapijske implikacije. Preuzeto sa: hrĉak.srce.hr., dana
10.06.2018.

26. Tandon, R., Gaebel, W., Barch, D. M., Bustillo, J., Gur, R. E., Heckers, S.,
Malaspina, D., Owen, M. J., Schultz, S., Tsuang, M., Van Os, J., Carpenter, W.
(2013). Definition and description of schizophrenia in the DSM-5. Schizophrenia
Research, 150, 3-10.

27. Tandon, R., Nasrallah, H.A., Keshavan, M.S. (2010). Schizophrenia, „Just the Facts“
5. Treatmant and prevention Past, present and future. Schizophrenia Research, 122,
1-23.

28. Vlajković, J. (1990). Teorija i praksa mentalne higijene (I). Beograd: Savez društava
psihologa Srbije.

29. Wenar, C. (2003). Razvojna psihopatologija i psihijatrija. Od dojenačke dobi do

adolescencije. Jastebarsko: Naklada Slap.

30. Wong, S. E. (2013). A Critique of the Diagnostic Construct Schizophrenia. Research

on Social Work Practice, Vol 24 (I), I 32-I 41.

35