Nikta
Nikta (Νýξ, Nýx = noć)[1] boginja je noći[2] i primordijalno božanstvo u grčkoj mitologiji. Nikta je stajala na početku stvaranja ili blizu njega i bila majka drugih personificiranih božanstava, kao što su Hipno (San) i Tanatos (Smrt), s Erebom (Tama). Ona je prvo dijete Haosa. Obično je prikazana kao krilata boginja sa oreolom tamnog oblaka ili odjevena u crno okružena tamnom maglom.[3] Njen pandan u rimskoj mitologiji je Nox (lat. "noć"; Vergilije).
| Nikta | |
|---|---|
_-_La_Nuit_(1883).jpg) La Nuit od William-Adolphe Bouguereau (1884) | |
| Grupe | Grčki primordijalni bogovi |
| Suprug(a) | Ereb |
| Braća | Ereb |
| Mitologija | Grčka mitologija |
Kult
urediNikta je u Grčkoj bila rijetko poštovana. Prema Pauzaniju, imala je proročište u megarskoj akropoli.[4] Često je stajala iza većine drugih kultova. Zbog toga je postojala statua zvana Noć u Artemidinim hramovima u Efesu.
Spartanci su imali kult Sna i Smrti, koje su smatrali blizancima, a Niktu su smatrali njihovom majkom. Naziv kulta sastojao se od sloga nyx- , a mnogi bogovi imaju taj slog u pridjevu koji ih opisuje, npr. Dioniz Nyktelios ("noćni") i Afrodita Philopannyx ("ona koja voli čitavu noć").
Hesiod
urediPrema Hesiodovoj Teogoniji, Niktu je rodio Haos,[5] a i sama je imala brojne potomke. Sa bratom Erebom, Nikta rađa Etera ("atmosfera") i Hemeru ("dan").[6] Kasnije, sama od sebe rađa Moma ("krivnja"), Pona ("umor"), Mora ("sudbina"), Tanatosa ("smrt"), Hipna ("san"), Hesperide, Kere i Mojre, Apatiju ("izdaja"), Filota ("prijateljstvo"), Geru ("vrijeme") i Eridu ("razdor").[7]
U svom opisu Tartara, Heziod tamolocira dom Niks,[8] i domove njene dece Hipnosa i Tanatosa.[9] Hesiod dalje kaže da je Niktina kćer Hemera ("dan"), koja je Niktina sestra, a ne kći, napustila Tartar u isto vrijeme kada Nikta ulazi u njega; kada se Hemera vrati, Nikta odlazi.[10] Ovo odražava Ratrijevo prikazivanje "noći" u Rgvedi, gdje ona radi u bliskoj saradnji i sa sestrom Ushasom ("zora").
Homer
uredi
U 14. pjevanju Homerove Ilijade, postoji zanimljiv citat Hipna, nižeg božanstva sna, u kojem on podsjeća Heru na staru uslugu koju joj je ispunio kad ga je zamolila da uspava Zeusa. Jednom, Hipno je uspavao Zeusa zbog Herine molbe, dopustivši joj da na Herakla (koji se morem vraćao iz Laomedonove Troje) baci veliku nesreću. Zeus se razbjesnio i ugušio bi Hipna u moru da ovaj u strahu nije pobjegao Nikti, svojoj majci. Homer dalje kaže da je Zeus, plašeći se Niktinog gneva, zadržao svoj bijes i na taj način je Hipnos izbjegao Zeusov gnjev obraćajući se svojoj moćnoj majci. Uznemiravao je Zeusa samo nekoliko puta nakon toga, uvek se plašio Zeusa i trčao nazad svojoj majci Nikti, koja bi se majčinskim bijesom suočila sa Zeusom . Ova priča se često navodi kao dokaz da se Zeus boji Nikte.[11]
Orfej
urediNikta je imala važniju ulogu u nekoliko pjesama posvećenih Orfeju. U njima je Nikta, umjesto Haosa, prvobitno božanstvo iz kojeg su kasnije nastajali bogovi i Titani. Nikta se nalazi u pećini, u kojoj daje proročanstva. Kron - koji je unutra vezan, uspavan i opijen medom – sanja i proriče. Izvan pećine, Adrasteja udara u svoje timpane, pomičući cijeli svemir u ekstatičan ples, u ritmu Niktinog čaranja.
Ostali grčki zapisi
urediNikta je prvobitno božanstvo u uvodnom pjevanju Aristofanove komedije Ptice. Ovdje je Nikta Erosova majka. U ostalim zapisima, spominje se da je Haronova majka (s Erebom) i Ftonova (s Dionisom). Tematika Niktine pećine ili kuće, ispod okeana (prema Hesiodu) ili negdje na samom rubu svijeta vjerovatno se odražava u Parmenidovim pjesmama.
Reference
uredi- ^ Oxford dictionary
- ^ Grimal, s.v. Nyx.
- ^ D'Aulaire, Ingri (1962). Ingri and Edgar Parin d'Aulaire's Book of Greek myths. Edgar Parin D'Aulaire ([First edition] izd.). Garden City, NY. ISBN 978-0-385-01583-7. OCLC 303182.
- ^ Pausanias, 1.40.1
- ^ Hesiod, Theogony 116–124; Gantz, str. 4; Hard, str. 24; Fowler, p. 5; Caldwell, p. 6
- ^ Hesiod, Theogony 124–125; Gantz, p. 4; Smith, s.v. Nyx
- ^ Hesiod, Theogony 212–225; Gantz, str. 4–5
- ^ Hesiod, Theogony 744–745
- ^ Hesiod, Theogony 758–759
- ^ Hesiod, Theogony 746–750
- ^ Homer. (1990). The Iliad. Viking. ISBN 0-670-83510-2. OCLC 20825683.
Vanjski linkovi
uredi