Bugarski jezik
| Bugarski jezik български език | |
|---|---|
| Regije govorenja | Evropa |
| Države govorenja | |
| Jezička porodica | |
| Etnički govornici | Bugari |
| Broj govornika | 7.6 miliona u Bugarskoj[4] oko 10 miliona u ostatku svijeta |
| Sistem pisanja | Ćirilica (Bugarska azbuka, od 893), Latinica (Banatbugarska latinica) |
| Službeni status | |
| Služben u | Bugarska Evropska Unija |
| Manjinski jezik u | |
| Regulator(i) | Institut za bugarski jezik, Bugarska akademija nauka |
| Jezički kod | |
| ISO 639-1 | bg |
| ISO 639-2 / 5 | bul |
| Linguasphere | 53-AAA-hb |
| Glottolog | bulg1262 |
| Karta | |
 Svijet bugarskog govornog područja: regije gdje je bugarski jezik većine regije gdje je bugarski jezik značajne manjine | |
| Također pogledajte: Jezik | Jezičke porodice | Spisak jezika | |
Bugarski jezik (bugarski: български език), narodni i književni jezik Bugara kojim govori oko 18 miliona ljudi. Pripada južnoslavenskoj jezičnoj grupi; najbliži je makedonskom jeziku (u Bugarskoj se smatra da je makedonski jezik druga varijanta bugarskog jezika). Ova dva jezika imaju nekoliko karakteristika koje ih izdvajaju od svih ostalih slavenskih jezika, uključujući eliminaciju padežne deklinacije, razvoj sufiksnog određenog člana i nedostatak glagolskog infinitiva. Zadržali su i dalje razvili praslovenski glagolski sistem (iako analitički). Jedan takav veliki razvoj je inovacija evidentnih glagolskih oblika za kodiranje izvora informacija: svjedočio, zaključio ili izvijestio.
Službeni je jezik Bugarske, a od 2007. je među službenim jezicima Evropske unije.[12][13] Njim govori najveći dio stanovnika Bugarske i manje grupe u Grčkoj, Rumuniji, Turskoj, Ukrajini, Srbiji i SAD.
Historija
[uredi | uredi izvor]Bugarski jezik, a naročito pismenost na tom jeziku, razvojno nastavlja stari jezik istočnobalkanskih Slavena (stanovnika nekadašnjih "Slavinija"), kojem su književni oblik dali slavenski učitelji Ćirilo i Metodije na osnovu jednog južnoslavenskog govora iz okoline Soluna u 9. vijeku, tj. u vrijeme kada su jezičke razlike na slavenskom jugoistoku i istoku bile još neznatne. Početno pismo Bugara bilo je glagoljica, međutim kasnije je prevladala ćirilica, izum koje se pripisuje episkopu Konstantinu (9. vijek), čije je najpoznatije djelo "Učitelno evangelie" (Poučno evanđelje).
Prvi jezički spomenici bugarskog jezika su "Preslavski grafit" (893.) i "Assemanijevo evanđelje" (9. - 10. vijek), oba na glagoljici. U početku svog samostalnog razvoja bugarski jezik (jezik istočnobalkanskih Slavena) bijaše izložen snažnom utjecaju susjednih neslavenskih jezika, posebice grčkoga. Neko vrijeme, počev od kraja 7. vijeka, stanovite promjene u njemu izaziva bilingvizam nastao prodorom turkofonih Bugara (osnivača bugarske države) na Balkan; na kasniji jezični razvoj utiče crkvenoslavenski jezik različitih slavenskih književnosti istočnopravoslavnog uljudbenog kruga. Zlatno doba starobugarske književnosti pada na prijelaz iz 9. - 10. vijeka: djela Joana Egzarha ("Šestodnev"), te "Skazanie o pismeneh" polihistora Černorizca Hrabrog, međaši su tog perioda. U 10. vijeku dominiraju tekstovi prezbitera Kozme, polemičke besjede uperene protiv bogumilskog pokreta koji je u to doba nabujao u Bugarskoj.
Između 7. i 15. vijeka vijeka u starobugarskom jeziku zbivaju se znatne glasovne i gramatičke promjene, ali one se malo odražavaju u jezičkim spomenicima iz tog perioda, jer se bugarska pismenost, odvija na arhaičnom staroslavenskom jeziku (najznačajniji spomenici srednjovjekovne bugarske književnosti su, između ostalih, "Kuklenski pesnivec", 1337; "Ivan-Aleksandrovi zbornici", te djela nastala pod utjecajem patrijarha Evtimija- korektora vjerskih knjiga, pisca hagiografija i narodnog mučenika. Iz njegove škole nastali su: "Razkaz za sv. Ivan Rilski", Vladislava Gramatika (umjetnička starobugarska pripovijetka), "Pohvalno slovo za Evtimija«, Grigorija Camblaka, te niz rasprava iz područja jezičke i pravopisne problematike. Osmanlijskim osvajanjem (1393.) opada kulturni život u Bugarskoj, a bugarska nacionalna jezička kultura opstaje u narodnim pripovijetkama i pjesmama.
Prvi jezički spomenici u kojima se jače odražavaju novobugarske jezične crte potiču iz 16. vijeka; to su uglavnom crkveni zbornici, tzv. damaskini, među kojima je najpoznatiji autor Josip Bradati. Tokom stvaranja književnosti na novobugarskoj osnovici (18. - 19. vijeka) prijelomna djela su oca Pajsija Hilandarskog "Istorija slavjanobolgarskaja", 1762. i tekstovi Sofronija Vraničanskog. Još u prvoj polovini 19. vijeka, kada se pojavljuju prve bugarske gramatike (Neofit Rilski, 1835.), u Bugarskoj postoji snažna struja koja želi sačuvati crkvenoslavensku tradiciju u književnom jeziku, ali ona biva djelotvorno suzbijana i prevladana pojavom pisaca koji počinju pisati narodnim jezikom.
Novobugarski književni jezik
[uredi | uredi izvor]Novobugarski književni jezik stvoren je na osnovi sjeveroistočnog dijalekta, kojem po rođenju pripadaju glavni predstavnici bugarske književnosti 19. vijeka (Ljuben Karavelov, Hristo Botev, Ivan Vazov, Petko Slavejkov), ali u 20. vijeku na oblikovanje savremenog književnog jezika u znatnoj mjeri su utjecali i zapadni govori. Krajem 19. vijeka pojavljuje se i bugarska slavistika (L. Miletič, B. Conev). Pravopis, koji se razvijao na osnovu crkvenoslavenske tradicije i ruskih uzora, bio je više puta reformiran; posljednja reforma od 1945. uklonila je iz pisma nepotrebne jerove, a nekadašnji jat "ě" (ѣ) razlučila prema izgovoru na "ja" i "e". U glasovnom pogledu za bugarski jezik karakterističan je prijelaz praslavenskih konsonantskih grupa /tj/ i /dj/ u /št/ i /žd/ (npr. "svešt", "mežda" prema bosanskom "svijeća", "međa", ruskom "sveča", "meža").
Praslavenski nazali i oba jera svedeni su na neodređen (»bezbojan«) vokal i na "e". U književnom jeziku, po uzoru na sjeveroistočne govore, jat (ě) se odražava kao "ja" i kao "e", u zapadnim dijalektima uvijek kao "e", a u jugoistočnim uvijek kao "ja". Naglasak može stajati na različitim slogovima i pomičan je. Uz makedonski, bugarski jezik jedini je slavenski jezik koji ima član; on se razvio iz pokazne zamjenice, te je (poput člana u rumunskom i albanskom jeziku) postpozitivan, tj. nalazi se na kraju imenske riječi (imenice, pridjeva, broja, zamjenice) stopljen s njom. Uloga člana u bugarskom jeziku analogna je funkciji koju on ima u drugim evropskim jezicima.
Deklinacija je u bugarskom jeziku reducirana; padežni odnosi izražavaju se najčešće prijedložnim konstrukcijama, ponajviše prijedlogom "na", uz koji ime redovno dobija značenje genitiva ili dativa. Komparacija pridjeva vrši se prefiksima: "po" za komparativ, "naj" za superlativ. Glagolski sistem je bogat: postoji više oblika za prošlo vrijeme, dva jednostavna: aorist i imperfekt, te nekoliko složenih. Među glagolskim oblicima koji izražavaju različite načine i vidove glagolske radnje specifična je razlika među oblicima koji neku tvrdnju izražavaju kao nezavisnu (kategoričnu, vlastitu) ili kao zavisnu (presumptivnu). U bugarskom jeziku, u većoj mjeri nego u ijednom drugom slavenskom jeziku, sačuvan je rječnički fond staroslavenskog jezika.
Bugarsko pismo
[uredi | uredi izvor]| А a /a/ a |
Б б /b/ b |
В в /v/ v |
Г г /g/ g |
Д д /d/ d |
Е е /ɛ/ e |
Ж ж /ʒ/ ž |
З з /z/ z |
И и /i/ i |
Й й /j/ j |
| К к /k/ k |
Л л /l/ l |
М м /m/ m |
Н н /n/ n |
О о /ɔ/ o |
П п /p/ p |
Р р /r/ r |
С с /s/ s |
Т т /t/ t |
У у /u/ u |
| Ф ф /f/ f |
Х х /x/ h |
Ц ц /ʦ/ c |
Ч ч /tʃ/ č |
Ш ш /ʃ/ š |
Щ щ /ʃt/ št |
Ъ ъ /ɤ̞/,/ə/ ə |
Ь ь /◌ʲ/ ' |
Ю ю /ju/ ju |
Я я /ja/ ja |
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Loring M. Danforth, The Macedonian Conflict: Ethnic Nationalism in a Transnational World, 1995, Princeton University Press, p.65 , ISBN 0-691-04356-6
- ^ Djokić, Dejan (2003). Yugoslavism: Histories of a Failed Idea, 1918-1992. Hurst. str. 122. ISBN 978-1-85065-663-0.
With such policies the new Yugoslav authorities largely overcame the residual pro-Bulgarian feeling among much of the population, and survived the split with Bulgaria in 1948. Pro-Bulgarians among Macedonians suffered severe repression as а result. Bulgarian sources assert that thoнsands have lost their lives since 1944, with over 100,000 beiпg imprisoned uпder "the law for the protection of Macedonian national honour" for opposing the new ethnogenesis. However, while occasional trial continued troughout the life of Communist Yugoslavia, the vast bulk took place in the late l 940s. The new authorities were successful in building а distinct national coпsciousness based on the available differences between Macedoпia and Bulgaria proper, апd bу the time Yugoslavia collapsed in the early 1990s, those who continued to look to Bulgaria were very few indeed.18 The change from the pre-war situatioп of unrecognised minority status and attempted assimilation by Serbia to one where the Macedonians were the majority people in their own republic with consideraЫe autonomy within Yнgoslavia's federation/con-federation had obvious attractions...
18 However, in Macedonia today remain those who identify as Bulgariaпs. Hostility to them reшaiпs, even if less than in Communist Yugoslavia, where it was forbidden to proclaim Bulgarian identity, with the partial exception of the Strumica regioп where the popнlation was allowed more leeway and where most of the 3,000-4,000 Bulgarians in Macedonia in the censнses appearcd. Examples of the coпtinuing hostility are: thc Supreme Court iп January 1994 banпed the pro-Bulgarian Нumап Rights Party led by Ilija Ilijevski and the refused registration of aпother pro-Bulgariaп group in Ohrid and other harassment. - ^ "Bulgarians in Albania". Omda.bg. Arhivirano s originala, 4. 5. 2008. Pristupljeno 23. 4. 2008.
- ^ Национален Статистически Институт (2012). Преброяване на населението и жилищния фонд през 2011 година (jezik: bugarski). Том 1: Население. София. str. 33–34, 190. Of the 6.64 million people who answered the optional language question in the 2011 census, 5.66 million (or 85.2%) reported being native speakers of Bulgarian (this amounts to 76.8% of the total population of 7.36 million).
- ^ "Národnostní menšiny v České republice a jejich jazyky" [National Minorities in Czech Republic and Their Language] (PDF) (jezik: češki). Government of Czech Republic. str. 2. Arhivirano (PDF) s originala, 14. 7. 2014.
Podle čl. 3 odst. 2 Statutu Rady je jejich počet 12 a jsou uživateli těchto menšinových jazyků: ..., srbština a ukrajinština
- ^ "Implementation of the Charter in Hungary". Database for the European Charter for Regional or Minority Languages. Public Foundation for European Comparative Minority Research. Arhivirano s originala, 27. 2. 2014. Pristupljeno 16. 6. 2014.
- ^ Frawley, William (2003). International Encyclopedia of Linguistics (jezik: engleski). Oxford University Press, USA. str. 83. ISBN 978-0-19-513977-8.
- ^ Bayır, Derya (2013). Minorities and nationalism in Turkish law. Cultural Diversity and Law. Farnham: Ashgate Publishing. str. 88, 203–204. ISBN 978-1-4094-7254-4.
- ^ Toktaş, Şule; Araş, Bulent (2009). "The EU and Minority Rights in Turkey". Political Science Quarterly. 124 (4): 697–720. ISSN 0032-3195. JSTOR 25655744.
- ^ Köksal, Yonca (2006). "Minority Policies in Bulgaria and Turkey: The Struggle to Define a Nation". Southeast European and Black Sea Studies (jezik: engleski). 6 (4): 501–521. doi:10.1080/14683850601016390. ISSN 1468-3857.
- ^ Özlem, Kader (2019). "An Evaluation on Istanbul's Bulgarians as the "Invisible Minority" of Turkey". Turan-Sam (jezik: English). 11 (43): 387–393. ISSN 1308-8041.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
- ^ EUR-Lex (12. 12. 2006). "Council Regulation (EC) No 1791/2006 of 20 November 2006". Official Journal of the European Union. Europa web portal. Pristupljeno 2. 2. 2007.
- ^ "Languages in Europe – Official EU Languages". EUROPA web portal. Arhivirano s originala, 2. 2. 2009. Pristupljeno 12. 10. 2009.
Izvori
[uredi | uredi izvor]- Pisani, Vittore (2012). Old Bulgarian Language. Sofia: Bukvitza. ISBN 978-9549285864. Arhivirano s originala, 5. 3. 2016. Pristupljeno 9. 9. 2017.
- Comrie, Bernard; Corbett, Greville G. (1993). The Slavonic Languages. Routledge. ISBN 978-0-415-04755-5.
- Klagstad Jr., Harold L. (1958), The Phonemic System of Colloquial Standard Bulgarian, American Association of Teachers of Slavic and East European Languages, str. 42–54
- Ternes, Elmer; Vladimirova-Buhtz, Tatjana (1999), "Bulgarian", Handbook of the International Phonetic Association, Cambridge University Press, str. 55–57, ISBN 978-0-521-63751-0
- Бояджиев и др. (1998) Граматика на съвременния български книжовен език. Том 1. Фонетика
- Жобов, Владимир (2004) Звуковете в българския език
- Кръстев, Боримир (1992) Граматика за всички
- Пашов, Петър (1999) Българска граматика
- Vladimir I. Georgiev; et al., ured. (1971–2011), Български етимологичен речник [Bulgarian etymological dictionary], I–VII, Българска академия на науките
- Notes on the Grammar of the Bulgarian language – 1844 – Smyrna (now Izmir) – Elias Riggs
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]
Nedovršeni članak Bugarski jezik koji govori o lingvistici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.
 | ||
