Amigdala
Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Amigdala ili corpus amygdaloideum (od grčke riječi αμυγδαλή, amygdalē, badem) u anatomiji je naziv za velik sklop jezgara smješten u dorzomedijalnom dijelu vrha sljepoočnog režnja i predstavlja glavnu bazalnu gangliju limbičkog sistema. Amigdala je struktura u kojoj dolazi do integracije specifičnih osjetnih informacija kojima se daje adekvatna emocionalna važnost i kontekst, a električna stimulacija rezultira doživljajima pozitivnih ili negativnih emocija, u zavisnosti od toga koje jezgre su podražene.
Jezgre amigdale se dijele u dvije glavne grupe: kortikomedijalnu i, mnogo veću, bazolateralnu. Glavne jezgre kortikomedijalog područja su: nucleus corticalis amygdalae i nucleus medialis amygdalae, a bazolateralnog područja: nucleus lateralis amygdalae, nucleus basalis amygdalae i nucleus basalis accessorius amygdalae. Pored toga, nucleus centralis amygdalae ima posebnu funkcionalnu ulogu i neuronske veze, pa je napogodnije razmatrati kao zasebni dio amigdale. Nucleus centralis je glavna stanica iz koje kreću impulsi koji regulišu autonomne i reakcije ponašanja u stanju anksioznosti dolazeći do locusa courelusa, periakveduktalne sive materije i hipotalamusa.
Tri velika snopa aksona povezuju amigdalu s ostalim moždanim područjima. To su stria olfactoria lateralis, stria terminalis i ventralni amigdalofugalni put. Stria olfactoria lateralis dio je sistema čula mirisa, a upravo zato što čulo mirisa ide pravo u limbički sistem jednostavno je shvatiti zašto on ima tako snažan učinak na osjećaje. Eferentni aksoni iz amigdale odlaze u brojna moždana područja: septalno-preoptičko područje i hipotalamus, brojna područja moždanog debla i moždane kore te u corpus striatu. Aferentna vlakna uglavnom dolaze iz onih područja u koja se eferentna projiciraju i upravo zbog svoje dvosmjerne povezanosti s limbičkim, paralimbičkim, unimodalnim i heteromodalnim poljima moždane kore te ranije navedenim dijelovima, amigdala učestvuje u regulaciji nagona, afektivnih i motivacijskih stanja, autonomnih i endokrinih funkcija.
Uloga amigdale u emocionalnom životu
[uredi | uredi izvor]Joseph LeDoux, neurolog u centru za neurologiju Univerziteta New York, prvi je otkrio ključnu ulogu amigdale u emocionalnom mozgu. LeDouxova istraživanja ukazuju na to kako amigdala, koja se ponaša kao svojevrsna stanica za uzbunu ili "neuralni alarm", može preuzeti kontrolu nad ponašanjem čak i dok je prefrontalni korteks još uvijek u fazi odabiranja adekvatne reakcije. Nervni putevi koji regulišu emocije mogu zaobilaziti korteks. LeDouxovo istraživanje pokazalo je da signali iz oka ili uha u mozgu najprije putuju do talamusa, a potom, prekopčajući se samo u jednoj sinapsi, do amigdale; drugi signal (koji prolazi duži put jer prolazi kognitivnu obradu) iz talamusa usmjerava se u neokorteks, a zatim iz njega u limbički mozak, iz kojeg se odgovarajuća reakcija širi cijelim tijelom.
Ovaj kraći put kojem je potrebno samo 12 milisekundi da aktivira amigdalu, može objasniti zašto se neke emocionalne reakcije i uspomene mogu sačiniti bez u najmanjeg svjesnog, kognitivnog doprinosa. Hipokampus pomaže u stvaranju emocionalne reakcije davanjem adekvatnog konteksta, analizom i usporedbom dolazećih signala sa onima pohranjenima u sjećanju. Kad sistem amigdala-hipokampus reaguje bez povratne informacije iz korteksa, dovodi do jakih i brzih emocionalnih reakcija, ali u isto vrijeme površnih i netačnih jer se analiza situacije vrši metodom asocijacije.
Godine 1937. Kluver i Bucy zapazili su vrlo izražen sindrom kod majmuna koji nastaje kad se operativnim putem prekinu veze amigdale i moždane kore, tj. kad se izvrši amigdalektomija. Prirodno obilježje majmunovog ponašanja je iskazivanje odbojnosti, nepovjerljivosti i određenog stepena agresivnosti u susretu sa nepoznatim ili neželjenim bićima (npr. naučnikom koji majmuna drži zatvorenog u kavezu), ali i razvijanje suptilnih socijalnih i hijerarhijskih odnosa s drugim članovima čopora (pogotovo ženkama).
Upravo ti vidovi ponašanja su poremećeni u Kluver-Bucyjevom sindromu, koji se može opisati s tri bitne karakteristike:
1. Majmun nastoji spolno općiti sa svakim (i ženkama i mužjacima, bez obzira na posljedice, npr. da ga dominantni mužjak potom istuče) i svakakvim okolnim predmetima,
2. Majmun više ne iskazuje uobičajenu odbojnost i agresivnost prema drugom članu čopora (ili čuvaru kaveza),
3. Majmun više gledanjem ne razlikuje jestivo od nejestivog, pa sve trpa u usta i nejestive predmete ispljune tek kad ga okusni receptori pouče o tome.
Zajedničko obilježje sva tri poremećaja je pogrešno usmjeravanje nagona na vidljive ciljeve u okolini. Dakle nije poremećen samo nagon, nego njegovo usmjeravanje na odgovarajući cilj. Kluver-Bucyjev sindrom opažen je kod nekoliko vrsta živih bića uključujući i čovjeka.
Opis tog sindroma i čovjeka s infekcijom mozga:
Prisutne su vrlo slabe emocije i premda je bolesnik prvobitno bio nemiran, sada je postao potpuno spokojan. Djeluje nezainteresovano za ljude i događaje oko njega. Većinu vremena provodi zureći u televizor, ali nikada ga nije naučio uključiti. Kada je televizor isključen, tada na staklenom ekranu gleda odraz ljudi koji su u sobi. U nekim prilikama postaje veseo, neprikladno se smiješeći i oponašajući tuđe geste i pokrete. Pošto počne s oponašanjem, to čini duže vrijeme. Ustima istražuje sve predmete koji su mu na dohvat ruke i čini se da nije u stanju prikupiti podatke samo dodirom ili pogledom. Sve predmete koje može podignuti stavlja u usta, liže ih ili grize.
Premda je prije bolesti bio heteroseksualno usmjeren, u bolnici je opaženo da se približava muškim bolesnicima. Nikada se ne približava ženama.
Uloga amigdale u doživljavanju straha i anksioznosti
[uredi | uredi izvor]Najizrazitija promjena kod bilateralne amigdalektomije u majmuna i sličnih ozljeda u ljudi očit je nedostatak straha, što je navelo istraživače na proučavanje neuralnih osnova straha u koje je uključena amigdala. Strah se može definirati kao pobuđeno averzivno emocionalno stanje čija je funkcija priprema organizma na suočavanje sa prijetećom situacijom.
Danas se smatra da se spremište sjećanja vezanih uz strah nalazi upravo u amigdali što je povezuje sa razvojem anksioznih poremećaja. Kada dođe do poremećaja funkcije amigdale, nivo ili prag okidanja anksiozne reakcije postane nizak, a ako se kao takav konsolidira nekim oblikom kognitivnog uslovljavanja i ako dolazi do pogrešaka u procjenjivanju zastrašujućih situacija, rezultat mogu biti hiperaktivna anksiozna stanja. Upravo zato ablacije amigdale dovode do stanja emocionalne agnozije i nemogućnosti procjene zastrašujućih podražaja. Neurobihevioralna istraživanja indiciraju da je složena mreža sastavljena od amigdale i drugih struktura u medijalnom temporalnom režnju uključena u procese negativnog uslovljavanja tj. učenja averzivnih reakcija. Dok se negativno uslovljavanje na nivou autonomnih reakcija povezuje s funkcijom amigdale, hipokampusu se pripisuje uloga u jednostavnim i složenim oblicima učenja uslovljavanjem. Kod pacijenata sa bilateralnim i unilateralnim lezijama kojima je zahvaćena i amigdala ne može se postići uslovljena elektrodermalna reakcija.
Dokazi su prikupljeni i u studijama slikovnog prikazivanja mozga, npr. Rauch i drugi primijetili su porast prokrvljenosti mozga na području amigdale u ispitanika s anksioznim poremećajima nakon prikazivanja uznemirujućih podražaja. Do sličnih zaključaka o ulozi amigdale navode epileptični napadi u bolesnika koji boluju od temporalne epilepsije, a njih karakterišu navale besmislenog bijesa, snažni osjećaji i neobične promjene raspoloženja što se također dobiva lezijama ili električnom stimulacijom amigdale u eksperimentalnih životinja.
U nekim studijama dobili su se rezultati u skladu sa obilježjima cerebralne asimetrije, pojačanu aktivnost desne amigdale na provokacije pobuđujućim podražajima i veću desnu amigdalu u svi oblicima anksioznih poremećaja. Dosadašnji rezultati istraživanja sugerišu da je lijeva amigdala uključenija u procese izvođenja i tumačenja detaljnih odlika podražaja i u procese vezane uz jezik dok je desna amigdala više zadužena za doziv informacija, s posebnim naglaskom na slikovnom emocionalnom materijalu.
Amigdala i osobine ličnosti
[uredi | uredi izvor]Koristeći magnetnu rezonancu visoke rezolucije na uzorku zdravih ispitanika Omura, Todd i Canli (2005.) istraživali su povezanost između osobina ličnosti, ekstraverzije i neuroticizma, i individualnih razlika u zapremini mozga i koncentracije sive materije, sa posebnim naglaskom na koncentraciju sive materije u amigdali. Pokazalo se da je ekstraverzija u pozitivnoj korelaciji sa koncentracijom sive materije u lijevoj amigdali, dok je neuroticizam u negativnoj korelaciji sa koncentracijom sive materije u desnoj amigdali.