Direktivizam
Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija. |
Moguće je da članak ne poštuje standarde Wikipedije na bosanskom jeziku. |
Sporno je da li ovaj članak poštuje autorska prava. |
Osnovu socijalističke ekonomske doktrine i koncepta ekonomske politike postavili su Marks i Engels, a zatim kasnije razvijali Lenjin i drugi klasici marksizma, kao i savremeni marksisti.
Socijalistička ekonomska doktrina u osnovi znači kritiku i negiranje kapitalističkog načina proizvodnje. Kritika se prvenstveno odnosi na neorganiziranost robne privrede, s obzirom na stihijnost zakona ponude i potražnje, odnosno naknadnog (ex post) djejstva tržišnog mehanizma čime se otvara problem usklađenosti proizvodnje sa potrebama u društvu i pojave nepotrebnog rada (za robe koje nisu valorizirane na tržištu).
Drugo pitanje opće kritike je eksploatacija, jer kapitalistički način proizvodnje neminovno vodi klasnoj podjeli društva.
Klasici marksizma su samo uzgredno i fragmentarno razmatrali ustrojstvo privređivanja u budućem socijalističkom društvu, tako da ne postoji cjelovita teorija socijalističke ekonomije. Međutim, iz njihove kritike kapitalističkog društva, kao osnovni elementi socijalističke privrede mogu se naznačiti:
- osnovu društva i sistema privređivanja čini državna, odnosno kasnije društvena svojina kao njen izvedbeni oblik;
- privredni razvoj i odnosi u privređivanju su pod neposrednom svjesnom društvenom kontrolom na nivou državne zajednice;
- naglašena ekonomska uloga države, posebno u početnom stadiju (kao diktatura proletarijata), kako bi se sačuvali socijalistički odnosi, da bi tokom vremena počeo proces odumiranja države u pravcu izgradnje društva zasnovanog na slobodnoj i neposredno izraženoj zajedničkoj volji svih članova.
Ekonomska uloga države
[uredi | uredi izvor]Osnovni mehanizam organiziranja i povezivanja privrednih tokova je centralni državni plan, zasnovan na 2 principa:
- Direktivnost, što je značilo da ima snagu zakona u smislu obaveznosti i ispunjenja planskih zadataka;
- Sveobuhvatnost, tj.planom su obuhvaćeni svi proizvodni subjekti, odnosno zadaci iz oblasti proizvodnje, input proizvodnje, finansijska sredstva u odnosu na troškove proizvodnje i veličina dobiti.
Glavni instrument općedržavnog plana su finansijski tokovi obuhvaćeni općedržavnim budžetom. Budžet pritom sadrži ne samo prihode od poreza i sl, već i prihode od poslovanja državnih preduzeća. S druge strane, kao glavni budžetski rashodi javljaju se ekonomski izdaci. Praktično su općedržavnim budžetom bili obuhvaćeni svi finansijski tokovi u zemlji, osim oblasti lične potrošnje i skromnog privatnog sektora.
Podešavanje agregata tražnje prema agregatu ponude ostvaruje se putem kreditnih i gotovinskih planova sa centralnom bankom kao jedinstvenim emisionim, kreditnim i blagajničkim centrom.
Ekonomska aktivnost države odnosila se ne samo na državni sektor, već i na dvostruko ograničeni privatni sektor putem intenzivnih regulativnih mjera. Privatni sektor bio je ograničen po osnovu obima sredstava u ličnoj svojini, kao i po vrsti djelatnosti ovog sektora.
Učinci
[uredi | uredi izvor]Učinci direktivizma na ekonomski razvoj su različiti, zavisno od toga da li se posmatraju na kraći ili na duži vremenski period. Na kraći rok direktivističke privrede u odnosu na tržišne ekonomije ostvaruju veću stopu ekonomskog rasta.
Kratkoročne prednosti komandne ekonomije su:
- koncentracija sredstava akumulacije i po tom osnovu ostvarivanje dinamičnije industrijalizacije u zemlji;
- manje oscilacije i poremećaji u privrednim tokovima;
- eliminiranje otvorene nezaposlenosti i intenzivniji angažman raspoloživog fonda rada;
- veća ekonomska i socijalna sigurnost radnika, što se odražava i na produktivnost rada;
- lakše organiziranje krupnih investicionih projekata itd.
Literatura
[uredi | uredi izvor]Kasim I. Begić, Uvod u ekonomsku politiku - opća pitanja, 2. prošireno izdanje, Sarajevo 2000