Henri Bergson

Henri Bergson
Rođenje	(1859-10-18) 18. oktobar 1859. Pariz, Francuska
Smrt	4. januar 1941(1941-01-04) (81 godina) Pariz, Francuska

Henri Bergson (Pariz, 18. oktobar 1859. - Pariz, 4. januar 1941.), francuski filozof.

Henri Bergson je velik filozof koji je ostavio traga u 20. vijeku. Bio je izvrstan matematičar, a zatim prelazi na humanističke nauke. Predao je dvije doktorske radnje: Esej o neposrednim datostima svijesti, i jedan na latinskom o Aristotelovu poimanju mjesta. Predaje na koledžu "de France", sluša ga Ettienne Gilsone, T. E. Elliot, predaje i u Americi, član je francuske akademije i to kao prvi jevrej koji je ušao u nju. Imao je i političku karijeru, umire sa 81 godinom. Naginjao je katoličanstvu, a da nikada nije prešao na njega, a 1927. dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Čitava mu je filozofija spiritualistička alternativa pozitivizmu 20. vijeka.

Djela

• Materija i pamćenje
• Stvarateljska evolucija (ovo mu je najbitnije djelo, a zbog te evolucije katolička ga Crkva nije voljela)

Temeljna Bergsonova intuicija koja hrani njegovu filozofsku špekulaciju skupljena je u iskaz da vrijeme nije atomsko već ono što traje. Time je izjednačio vrijeme i trajanje (DUREÉ). Pod uticajem pozitivizma i prirodnih nauka na vrijeme se gledalo kao i na prostor – da je djeljivo na dijelove međusobno različite po tome što je prije, a što poslije. Bergson smatra da to nije tako pa se utiče neposrednim datostima svijesti: vrijeme nije nešto poput tačaka već kontinuirano i protežno, sastavljeno od dimenzija: prošlost, sadašnjost i budućnost.

Ispitujući činjenice svijesti vidimo da one nisu homogene već da se svijest sastoji od heterogenih međusobno prožimajućih momenata koji konstituišu jedno trajanje. Vrijeme je stoga logika trajne svijesti te je u svojoj biti trajanje, proces u neprestanom obogaćivanju te je nedjeljivo. Trajanje osim datosti svijesti karakterizira čitavu stvarnost – stvarnost nema kao najviši princip bitak već je posljednji princip svekolike stvarnosti životni zamah, ELAN VITAL. Zbilja je stvaralačka evolucija sa bitnom karakteristikom trajanja, a koja je onda metoda istraživanja takve stvarnosti?

Metoda ne može biti pozitivistička – ona je pogodna za stvarnost koju reducira na šeme, a nije pogodna za filozofiju – tu je potrebna metoda koja je u mogućnosti približiti se stvarnosti, a da je ne iskrivi. Ta metoda ne dolazi od ratia – on je kompetentan samo za atomičnu stvarnost. Zato je naša metoda intuicija koja povezuje instinkt i intelekt.

Elan vital za svoj početak ima stvarnost koja je ispunjena različitim energijama: anorganska materija, vegetativna sfera i intelektualni život – tu Bergson vidi tri različitosti jednog pregnuća zamaha elana koji se akumulira u tim oblicima. Vegetativnu razinu karakterizira određena tromost i tupost, životinjski je svijet akcija, pokret i limitirana inteligencija, dok su u čovjeku sublimirani um, inteligencija i instinkt – ne postoji inteligencija koja ne bi bila dio instinkta i obratno. Ovo se ne može objasniti bez jednog prototipa – od te se početne stvarnosti rađaju divergentne unije života i materije pri čemu je život viši stvaralački princip materije koja je silazne putanje. Objekt je filozofije stoga životni zamah temeljne karakteristike trajanja, a zato nam je potreban jedan studij evolucionizma. Nastajanje je sam bitak stvarnosti iznad kojeg nema ništa više, to je jedna stvarateljska evolucija. Njoj odgovara dioba na STATIČKU I DINAMIČKU RELIGIJU te OTVORENI I ZATVORENI MORAL koji se pokazuju u distinkciji razuma i metode intuicije – dok ratio zatvara sve u šeme, intuicija je otvorena spram stvarnosti.

Zatvoreni je moral moral razuma, a inspirira se na ideji vremenske sakcije nagrade i kazne – to je naime metoda socijalnog pritiska i pokoravanja nametnutim zakonima društva koji ima za cilj održavanje istog motivima pozitivne i negativne sankcije. Tu je djelovanje automatizirano: činim tako jer svi tako čine. Otvoreni moral jest onaj po kojem se neko obvezuje na radnju nadahnjujući se na pojmu dobrobiti čovječanstva utemeljenog na ljubavi. Ovaj moral nije statičan već stvarateljski otvoren pa daje osjećaj slobode te se poistovjećuje sa samim životnim principom. U tome je sličan muzici. Ovdje Bergson slijedi Augustinovu ama et quod vis fac. Bergson je taj moral pronašao u Buddhi, Sokratu, svecima kršćanstva i judaizma kao onih koji su bili propagatori dobra. Oba ova morala ne pojavljuju se u čistoj formi već su dvije pojave jednog te istog zamaha.

Statička religija temelji se na pripovijedanju kojim se čovjek brani od štetnih uticaja, a motivirana je obećanjem vječne kazne ili nagrade. Dinamička religija temelji se na intuiciji apsolutnoga i na mističnom sjedinjenju s Njime tako da je praktični vid ove religije mistični život. Tu Bergson proučava grčki i istočni misticizam, jevrejske proroke te kršćansku mistiku pa zaključuje da je mistika kršćanstva jedina koja je uspjela u posvemašnjoj mjeri – tu se mistika posve iskristalizirala. Ovdje Bergson stiže do Božije opstojnosti koju postavlja na temeljima posve drugačijim od logičkih, za koje drži da ne dokazuju ništa: potrebno je ovdje vjerovati misticima – to su eksperti koji znaju o čemu govore baš kako vjerujemo doktoru kad je u pitanju naše zdravlje. Počekom 20. vijeka u Francuskoj se formira bergsonovska škola na koju utiče anglosaksonski pragmatizam, a koja ide dalje od Bergsona. On je pak na svojoj samrti zaželio da mu se spale spisi pa nam od njega nije ništa ostalo osim nekih.

Također pogledajte

• Filozofija
• Savremena filozofija