Location via proxy:   [ UP ]  
[Report a bug]   [Manage cookies]                
Idi na sadržaj

Vodena biljka

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Hidrofita)
Cvjetovi Nymphaea alba, vrste iz porodice Nymphaeaceae (vodeni ljiljani)

Vodene biljke su biljke koje su prilagođene na život u vodenim sredinama (slane ili slatke vode). One su također naziva hidrofite ili hidrofora ili vodene makrofite. Ove biljke imaju posebne prilagodbe za život ako su potopljene u vodi, ili na površini vode.[1][2][3][4] Najčešća adaptacija im je aerenhim (tkivo za skladištenje vazduha), ali su plutajuće i fino nareckani listovi također česti. Vodene biljke mogu rasti samo u vodi ili u tlu koji se stalno zasićeno vodom. One su stoga zajedničke komponenta vegetacije močvara.[5][6]

Pregled

[uredi | uredi izvor]
Vodeni ljiljan ima korijen koji urasta u dno, a sa listovima koji plutaju na površini vode

Glavni faktor kontrole distribucije vodenih biljaka je dubina i trajanje poplava. Međutim, drugi faktori također mogu kontrolirati njihovo rasprostranjenje, brojnost i rast, uključujući i hranjive tvari, poremećaje od talasa, ispašu, i salinitet. Vodene vaskularne biljke (sa provodnim sudovima) su nastala u više navrata u različitim biljnim porodicama, a mogu biti paprati ili cvjetnice (uključujući i monokotijedone i dikotiledone). Morske alge nisu takve biljke, nego višećelijske morske biljke koje se obično ne uključuju među vodene biljke. Nekoliko vodenih biljaka su u mogućnosti da uspješno opstaju i u slatkim, i slanim i bočatnim vodama. Primjeri se mogu naći u rodovima kao što su Thalassia i Zostera. Iako se većina vodenih biljkaka može reproducirati do cvjetanja i ostavljanja sjemena, mnoge također imaju bespolno razmnožavanje, putem rizoma, gomolja, a i fragmenata općenito.

Jedna od najvećih vodenih biljaka u svijetu je amazonski lokvanj; jedan od najmanjih je minijaturno pačje sjeme. Mnoge male vodene životinje koriste biljke kao dom ili za zaštitu od predatora, ali u područjima s više vegetacije će vjerovatno imati više predatora. Neki drugi poznata primjera vodenih biljaka mogu uključivati plutajući srce, lokvanj, lotos, vodrni ljutić, vodeni zumbul i druge. Neki vodene biljke se koriste kao izvor hrane. Primjeri uključuju divlju rižu (Zizania), lokvanj (Trapa natans), kineski vodeni kesten (Eleocharis dulcis), indijski lotos (Nelumbo nucifera), vodeni špinat (Ipomoea aquatica), i potočarke (Rorippa potočarka-Aquaticum).

Morfološka klasifikacija

[uredi | uredi izvor]
Mnoge mahovine jetrenjače (Marchantiales') rastu potopljene ili na kopnu.
Ceratophyllum submersum, slobodno plutajuća biljka raste potpuno potopljena.
Nelumbo nucifera (lotos) je primjer biljke čiji se listovi i cvjetovi nalaze iznad vode, dok je rizom ispod površine (iz njega izbijaju korijenski izdanci koji urastaju u dno).
Lysichiton americanus raste ukorijenjena u dno, sa listovima i cvjetovima iznad linije vode.

Mnoge klasifikakacije vodenih biljaka se zasnivaju na morfologiji. Jedan od primjera ima šest grupa, kako slijedi:

  • Ampifite: biljke koje su prilagođene za život ili potopljene ili na kopnu;
  • Elodeide: matične biljake koje završe cijeli životni ciklus potopljene, ili samo njihovi cvjetovi su iznad vodene linije;
  • Izoetide: rozeta biljke ostaju potopljene tokom cijelog životnog ciklusa;
  • Helofite: biljke ukorijenjene u dnu, ali s listovima iznad vodene linije;
  • Nimpheide: biljke ukorijenjene u dnu, ali s plutajućim lišćem na površini vode .
  • Pleuston: vaskularne biljke koje plutaju slobodno u vodi

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Sculthorpe C. D. (1967): The biology of aquatic vascular plants. Reprinted 1985 Edward Arnold, by London.
  2. ^ Hutchinson G. E. (1975): A treatise on limnology, Vol. 3, Limnological Botany. John Wiley, New York.
  3. ^ Cook C. D. K., Ed. (1974): Water plants of the World. Dr W Junk Publishers, The Hague. ISBN 90-6193-024-3.
  4. ^ Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 1, Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-686-8.
  5. ^ Keddy P.A. (2010): Wetland ecology: Principles and conservation, Ed. Cambridge University Press, Cambridge, UK.
  6. ^ Tomlinson P. B. (1986): The Botany of mangroves. University Press, Cambridge, UK.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]