Transsibirska pruga

Transsibirska pruga označena crveno i Bajkalsko-amurska magistrala označena zeleno.

Transsibirska željeznička pruga (ruski: Транссибирская железнодорожная магистраль, skraćeno Transsib (Трансси́б)) je mreža željezničkih pruga kroz Evroazijski kontinent, spaja evropski dio Rusije, glavne industrijske regije i prijestolnicu sa središnjim (Sibir) i istočnim krajevima (Daleki Istok), Mongolijom, Kinom i Japanskim morem. Dužina glavnog pravca od Moskve do Vladivostoka iznosi 9.288,2 km, prolazi kroz osam vremenskih zona i najduža je željeznička pruga na svijetu. Od 2002. godine u potpunosti je elektrificirana.

Glavnim pravcem se drži Transsibirska linija, koja prolazi od Moskve do Vladivostoka kroz Nižnji Novgorod, Omsk, Krasnojarsk i Irkutsk. Oko 30% cijelog ruskog izvoza prolazi ovim putem.

Drugi pravac je Transmandžurska linija, koja se podudara s Transsibirskom sve do mjesta Tarskaya, oko 1000 km istočno od Bajkalskog jezera. Odavde pruga dalje nastavlja jugoistočno prema Kini i završava u Pekingu.

Treći pravac je Transmongolska linija koja se podudara s Transsibirskom do grada Ulan Ude na istočnoj obali Bajkalskog jezera. Od Ulan Ude, pruga nastavlja dalje prema glavnom mongolijskom gradu Ulan Batoru, a svoj put završava kao i Transmandžurska linija u Pekingu.

Prvobitna Transsibirska pruga je zapravo samo istočni dio magistrale, od Čeljabinska (Južni Ural) do Vladivostoka. Ta je dionica duga oko 7000 km i upravo je taj dio prvi izgrađen u razdoblju od 1891. do 1916.

Stanica Transsibirske pruge u Vladivostoku

Službena izgradnja je započela 31. maja 1891. nedaleko Vladivostoka. Toj prigodi je prisustvovao i mladi carević Nikolaj Aleksandrovič, budući car Nikolaj II. Zapravo je izgradnja započela i ranije, početkom marta 1891. kada je započela izgradnja dionice između Miassa i Čeljabinska.

Pruga je u cijelosti bila spojena već 3. novembra 1901. kada su se radnici sa zapadne strane susreli s radnicima s istoka, ali službeno prometovanje vozova na cijeloj dionici u to vrijeme još nije postojalo. Vozovi će punom dionicom od Petrograda do tihookeanskih luka krenuti tek od jula 1903. Zanimljivost je da je u to vrijeme željeznica bila prekinuta kod Bajkalskog jezera, a vagoni su se ukrcavali na posebne trajekte i njima prevozili na drugu stranu.

Cjelovita pruga između Petrograda i Vladivostoka bez prekida puštena je 1904., a već sljedeće 1905. Transsibirska pruga je spojena s evropskim prugama i samim time prvi puta u historiji bilo je moguće željeznicom putovati od obala Atlantika do Tihog okena.

Također pogledajte

• Perm, grad

Vanjski linkovi

• Voz Zlatni orao - Transsibirski express (Voz Zlatni orao - Zvanični kanal)
• Transsibirska pruga: Web Enciklopedija (eng)
• Vodič kroz Transsibirsku prugu by [1].
• Vozni red, pogledaj Raspored putovanja njemačkih željeznica (pokriva Evropu, ali također i Transsibirsku željeznicu) i Vozni red s udaljenostima (pdf) Arhivirano 26. 5. 2006. na Wayback Machine; imati na umu da se moskovsko vrijeme primjenjuje za putovanja širom Rusije.
• "Stranica o Željeznicama ZND-a i Baltika". Arhivirano s originala, 4. 12. 2012. Pristupljeno 6. 1. 2007. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
• Vodič kroz Veliku Transsibirsku željeznicu (1900)

Putopisi:

• Od Ulaanbaatora do Moskve
• Australijska novinarka, dopisnica iz Moskve piše blog o svojem putovanju Transsibirskom željeznicom.