Marinko Tomasović

Kritički se razmatra zastupljenost baštinske tematike u pisanom djelu don Mile Vidovića, ponajviše sadržane u reprezentativnim izdanjima. Vrednuje se kao vid populariziranja ponajprije donjoneretvanske umjetničke i arheološke topografije kao poticaja za njeno istraživanje. Naznačava se vrijednost i koristnost Vidovićevog priloga kulturnoj baštini, osobito kada se iznosi u izgledu brojnih i manje poznatih podataka. Novija terenska saznanja o lokalitetima, opisi crkava i uvid u njihov inventar, kao i informacije iz povijestnih vrela, tim putem upravo i podcrtavaju veliko značenje predočene materijalne kulturne baštine i povijestnog sadržaja.

pojava prostornog plana upisanog kriza u kvadratnu osnovu crkve sv. tripuna u kotoru na pocetku 9. stoljeca* the appearance of an inscribed cross in the square plan of the church of st tryphon, in kotor, at the beginning of the 9 th century* marinko tomasović: pojava prostornog plana upisanog križa u kvadratnu osnovu crkve sv. tripuna u kotoru...

Pristup makarskoj komediji iz 18. st. s osvrtom na izdanje iz 2018. Marinko Tomasović Gradski muzej Makarska UDK: 82-22Buzdo(497.583Makarska)"17" marinko.tomasovic1@gmail.com 821.163.42-2'282 https://doi.org/10.34075/cs.55.4.5 Prethodno priopćenje Rad zaprimljen 1/2020. Sažetak U radu se dokazuje kako je komedija "Gli amori del capitano Niccolò Ivulić … (Ljubavi kapetana Nikole Ivulića)" nepoznatog makar-skog auktora iz 18. st., sačuvana u prijepisu iz 1873., a u izdanju "Buzdo" makarskog Ogranka Matice hrvatske iz 2018. priređena prema beogradskoj kazališnoj adaptaciji Antona Kolendića. Nago-milanim vulgarnostima i psovkama tek je oslonjena na izvorni tekst. Sukladno nametnutoj ideologiji jugoslavenstva hrvatskoj duhovnosti i kulturi atribuirana je svećeniku Klementu Grubišiću (1725.-1773.), što je prihvaćeno i u Matičinom izdanju. Podsjeća se kako hrvatska kulturna i znanstvena javnost nije prihvatila takvo auktorstvo, već se govori o nepoznatom piscu. Matičino izdanje nije naznačilo čiji se tekst komedije tiskao, niti pohranu prijepisa u Nacionalnoj i sveučiliš-noj knjižnici u Zagrebu. U Predgovoru je razvidno nepozivanje na one radove koji su upozorili na dvojbenost Grubišićeva auktorstva kome-dije (D. Berić, S. Prosperov Novak, V. Deželjin). Manjkavosti su očite i u loše posloženom i faktografski neuvjerljivom Pogovoru, poglavito

ARHEOLOGIJA Izvadak Autor je èlanka 1999. g. prilikom obilaska špilje Bubnjavaèa na prostoru sela Veliko Brdo sjeverno od Makarske lokalitet prepoznao kao arheološko nalazište. Unutar izbaèene zemlje prilikom prijašnjih raskopavanja špilje pronašao je veaeu kolièinu ulomaka keramièkog posuða. Ulomci dobrim dijelom pripadaju neolitièkom posuðu, dok manji dio ima karakteristike eneolitièke keramike. Takva vremenska postavka nije upitna, unatoè što je rijeè o površinskim nalazima, ali nije pouzdan kontinuitet naseljavanja u špilji tijekom mlaðih razdoblja prapovijesti. Kljuène rijeèi Bubnjavaèa, neolitièka keramika, ukrašavanje, eneolitièka keramika ŠPILJA BUBNJAVAÈA IZNAD MAKARSKE-NEOLITIÈKO I ENEOLITIÈKO NALAZIŠTE PIŠE: Marinko Tomasoviae, dipl. arheolog Gradski muzej Makarska Špilja Bubnjavaèa se nalazi na prostoru sela Veliko Brdo uz sjeverni rub današnje Makarske. Poloaj joj je na istoènom rubnom dijelu velikog kamenog grebena ispod kojega je korito potoka Vepric. Velikim ulazom, promjera oko 4 m, orijentirana je prema sjeveroistoku, odnosno u smjeru zaseoka Baškoviaea. Stoga ju nije moguaee zapaziti kada se do nje uspinjemo s june strane, kreaeuaei se samim koritom potoka. Jedinu orijentaciju predstavlja masivna stjenovita barijera niz koju potok pada, od koje se treba, 50-ak m nalijevo kroz borovu šumu, uspinjati do peaeine. Ovako skrivena bez moguaenosti pogleda na njen ulaz, niti kada se stoji svega nekoliko metara ispod nje, špilja je skrovito zaklonište s tri dvorane, ukupne duine 40 m, kojemu se otvor zamjeaeuje tek s udaljenih litica suèelice njoj. Ulazna je dvorana najveaea, dugaèka 13 m, a široka najviše 4 m, postepeno se suavajuaei prema kraju. Od druge, neznatno kraaee (11m) i ujednaèeno ue (2,5 m) dvorane, dijeli je uzak otvor kroz kojega se tek leeaei moe provlaèiti. Treaea dvorana je najveaea. Podijeljena je u dvije etae ukupne duine 16 m, te širine 3-4 m. Arheološke tragove u špilji Bubnjavaèa, autor je ovog èlanka zamijetio tijekom njezinog obilaska u proljeaee 1999. g. Sve do tada, odnosno objave nalaza triju ulomaka keramike karakteristiènih za mlaðu, hvarsku fazu neolitika (Tomasoviae, 2002.), Bubnjavaèa nije sagledavana kao arheološki lokalitet. 1 Špilja je bila poznata tek lokalnom stanovništvu i makarskim speleolozima, koji su je mjestimice raskopavali, u potrazi za prostorijama, odnosno proširivajuaei postojeaee otvore u njoj. 2 Sam po sebi izostanak usmenog spomena o takvim nalazima i nije iznenaðujuaei, posebice u pogledu okvira djelatnosti lokalnih entuzijasta bez nazoènosti struènjaka, paleontologa ili arheologa. Svejedno, neprepoznavanje arheološke komponente bilo je u oèitom nesuglasju sa stvarnom èinjenicom nespomenute keramike, èiji su mnogobrojni ulomci dospjeli na površinu zajedno s izbaèenom zemljom i kamenjem. Kroz ulazni otvor špilje osvijetljena je samo ulazna dvorana, iz koje prema ulazu u unutrašnjost potjeèu pronaðeni ulomci, nerijetko ornamentalno i tipološki vrlo signifikantnog keramièkog posuða. Oblicima su zastupljeni pojedini karakteristièni tipovi za ranu fazu neolitika, dublji jajoliki lonac te poluloptasta zdjela. Keramika je solidno, ponegdje i izvrsno peèena, a u primjesi su obilato korišteni kamenèiaei i pljevlja. Razlièitih je tonova smeðe boje, od crvenkasto smeðe do mrkije. Na ulomku ruba poluloptaste zdjele vidljivi su ostaci crvene boje koja se otire, naneseni na svjetlosmeðu podlogu keramike. Inaèe, veaeina ulomaka izvana je prevuèena smeðom, relativno postojanom prevlakom. U tipološkom pogledu raznovrsnije je zastupljena kasnoneolitièka keramika, u prosjeku gledajuaei dosta kvalitetnije izrade. Takva je dublja zdjela postupnog

Splitsko-dalmatinska županija, HAG 12/2015 sačuvane) kojima se penjalo na vrh bedema. Sa zapadne strane od bedema se odvaja dug bokobran, koji je dodatno štitio prilaz utvrdi tijekom srednjeg vijeka. Dio gradine devastiran je 90-ih godina probijanjem puta po njezinu istočnom bedemu. Tom su prilikom stradali dijelovi bedema svih povijesnih razdoblja na tom lokalitetu! Usporedno s konzervacijom bedema nastavljeno je arheo-loško istraživanje kule na vrhu utvrde. Tijekom radova istražena je kula na samom vrhu utvrde, kvadratnog tlocrta (3,5x4 m) s kontraforima (ojačanjima) na sjevernom i zapadnom zidu. Zidovi kule široki su od 1 m do 1,1 m te sačuvani u visinu do maksimalno 1 m. Ispod površinskog humusnog sloja nađen je sloj gareži, odnosno trag gorenja-paljenja kule. Ispod palje-vinskog sloja na SI i SZ uglu nađeni su tragovi podnice, koja je također izgorjela. Na zapadnom zidu pronađena je temeljna stopa. Prema nalazima keramike, kula se može okvirno dati-rati u 14./15. stoljeće, odnosno u vrijeme neposredno prije turske najezde. Na temelju nalaza keramike i sloja gareži-paljenja, može se zaključiti kako je nakon dolaska Turaka kula zapaljena te najvjerojatnije više nije bila u funkciji. Nakon istraživanja, konzervirani su zidovi kule. Radovi će se nastaviti i 2016., kada se planira nastavak arheoloških istraživanja i konzervacija bedema. Katarina Cvitanić Summary In the course of July archaeological explorations and provisional conservation were continued at the archaeological site of Gradina/Bošnjakova gradina on Lovreć near Imotski. The site of Gradina is located on 631 m above sea level and is a strategic position established along the most important communication line in this part of the central Dalmatian hin-terland that leads from the Sinj field toward Imotski. During the Bronze Age a hill fort was established at the location with large dry stone walls of which only a high and wide embankment remains today which is most visible on the north and east sides of the elevation. In The Middle Ages a fort was built on the prehistoric hill fort. The fort closes an elongated space of about 100 x 50 m on the south slope of the elevation. The bulwarks, visible from all sides, are of uniform width, between 1.5 and 1.9 m and preserved height, considering that they were covered with earth to the most part and exposed to a degree that was sufficient for their documenting. Here and there, along the exterior face of the east wall, its foundations are visible as well. On top of the fort, protruding from the line of the walls but connected with them a tower with a square layout plan was located (about 3.5 x 4 m) with buttresses on the north and west walls. The walls of the tower were from 1 to 1.1 m wide. Parallel with the conservation works on the walls archaeological explorations of the tower was initiated. Under the surface humus layer a layer of sooth, namely, traces of burning and setting fires, were found. Under the burning layer on the northeast and northwest corners traces of the flooring were found which was also burned. The footing was found on the west wall. According to the pottery finds the tower could provisionally be dated to the 14th/15th centuries, namely, to the period immediately prior to the Turkish invasion. On the basis of the analyses of the pottery and sooth-burning layer it could be concluded that upon the arrival of the Turks the tower was set on fire and most probably no longer functional. Upon completing the explorations, the walls of the tower were conserved. Redni broj: 381 Lokalitet: Makarska-Sv. Petar Naselje: Makarska Grad/općina: Makarska Pravni status: P-4387 Razdoblje: P, A, SV, NV Vrsta radova: sustavno iskopavanje Od 26. listopada do 14. prosinca 2015., uz povremene pre-kide, trajala je četvrta istraživačka kampanja na lokalitetu Sv. Petar u Makarskoj. Voditelj istraživanja bio je Marinko Tomasović, a terensku ekipu činilo je sedam radnika. Radove je nadzirala Silva Kukoč iz Konzervatorskog odjela u Splitu, a financirao ih je Gradski muzej Makarska. U ovoj su kampanji radovi usmjereni na daljnje otkrivanje ostataka kasnoantičke arhitekture prema jugozapadu te uklanjanje zemljanog profila unutar ostataka kasnoantičke prostorije, najvećim dijelom istražene i dokumentirane 2011., 2012. i 2014., u sondama I-III (Tomasović 2012; 2015). Otkrivanje temeljnih ostataka kasnoantičkog zida koji se pruža prema jugozapadu bilo je onemogućeno zbog otkrića šest grobova položenih na liniji temeljne stope zida ili uz nju. Oni su otkriveni u sondi veličine 5,20 (jugozapad-sjevero-istok) x 2,60 m (sjeverozapad-jugoistok). Radi se o kosturnim grobovima s djelomično očuvanom gradnjom, koji su očišćeni kao zatvorene cjeline za potrebe dokumentiranja. Formiranje groblja na ostacima kasnoantičke arhitekture za sada tek dokazuje kako se radi o srednjovjekovnim grobovima. U nasipu oko grobova, uz recentan materijal (metal, gla-zirana keramika), nađeni su brojni ulomci kasnoantičke keramike, osobito stijenke narebrenih amfora. Među njima odrediv je tip Kaey LII iz 5.-6. st. (Keay 1984: 267, 268). Zajedno s njima nađen je i rjeđi keramički materijal iz ilir-sko-helenističkog kulturnog sloja. Ulomci staklenog posuđa pripadaju antici. Sveukupno, kulturni sloj nije bio intaktan. Pogled na kasnoantičku prostoriju uz kasnoantički i venecijanski bedem nakon uklanjanja zemljanog profila (foto: M. Tomasović)