Rimski konzul

Konzul (lat. consul, mn. consules) u starom Rimu naziv dvojice najviših državnih zvaničnika otkako je 510 p.n.e. obrazovana republika, biranih na godinu dana od centurijskih skupština, do 449 p.n.e. nazivanih praetores, što ukazuje na vojno obilježje njihovog položaja. Vlast je vršena zajednički, mada je formalna razlika postojala (collega mairor i collega minor), uvjetovana godinama starosti.

Licinijev zakon iz 367 p.n.e., potvrđen plebiscitom 312 p.n.e., predviđa da jedan od konzula može biti i plebejac, a 172 p.n.e. su po prvi put oba konzula plebejci.

Konzuli su stupali na dužnost 15. ožujka a od 153 p.n.e. od 1. siječnja i po njima je nazivana godina. Tijekom republike, vojne prerogative su činile glavni dio konzularne vlasti (imperium consulare). U ratu su podijelili zapovjedništvo nad vojskom na dva posebna ratišta, ali su mogli djelovati i skupno – u tom su se slučaju mijenjali u zapovjedništvu. U početku su mogli čak stvarati i saveze i ugovore, a kasnije su se morali ograničiti samo na vojne uredbe, a ukoliko je bilo političkih imale su samo preliminarnu osobinu dok ih Senat ne odobri.

Svoje vojne dužnosti konzuli nisu mogli izvršavati u Rimu, a od Sulina vremena ni u Italiji, izuzev glede vojne obveze i svog trijumfa. Ipak, u izuzetnim slučajevima u Italiji, ali izvan Rima su mogli dobiti neograničenu vlast. Isprva konzuli su birali i vojne tribune, što je kasnije prešlo na komicijske skupštine, a konzulima ostaje samo izbor centuriona i dekuriona. Po isteku roka, konzul je po odluci Senata mogao ostati još jednu godinu na čelu jedne ili više provincija sa titulom prokonzula.

Tijekom Carstva konzuli su najviši predstavnici Senata i zajedno sa senatom i gube postupno svaki značaj, prije svega u vojnom. U Dioklecijanovo doba, konzuli su još samo počasna zvanja, a u Konstantinovo doba, Konstantinopolj je bio sjedište jednog konzula sve do polovine 6. stoljeća.