Džizija
Džizija (tur. cizye; arap. ğizya, glavarina, danak), porez koji je u plaćalo nemuslimansko stanovništvo u zemljama sa šerijatskim zakonom umjesto vojne obveze. Muslimanski pravnici zahtijevali su od odraslih, slobodnih, zdravih muškaraca nemuslimana plaćanje džizje, [1] dok su izuzeli žene, djecu, starije osobe, hendikepirane, bolesne, dementne, redovnike, pustinjake, robove, [2][3][4][17] i musta'mine—nemuslimanske strance na privremenom borave u muslimanskim zemljama.
Kuran i hadisi spominju džizju bez navođenja njene stope ili iznosa, [5]a primjena džizje je varirala u toku islamske povijesti. Međutim, znanstvenici se uglavnom slažu da su rani muslimanski vladari prilagodili neke od postojećih sustava oporezivanja i modificirali ih u skladu s islamskim vjerskim zakonom.
Povijesno gledano, porez na džizju se u islamu shvaćao kao naknada za zaštitu koju muslimanski vladar pruža nemuslimanima, za izuzeće od vojne službe za nemuslimane, za dozvolu prakticiranja nemuslimanske vjere uz određenu autonomiju zajednice u muslimanskoj državi, i kao materijalni dokaz odanosti nemuslimana toj muslimanskoj državi i njenim zakonima.
Sakupljače džizije u Osmanskom Carstvu određivao je vezir, a zvali su se džizjedari. Zakonom iz 1855. ta vrsta poreza zamijenjena je vojnicom, ali se naplaćivala sve do Mladoturske revolucije, kada je vojna obveza proširena na sve kršćane.
Muslimanske države više ne nameću džizju. Unatoč tome, bilo je izvještaja o nemuslimanima u područjima pod kontrolom pakistanskih talibana i ISIS-a koji su bili prisiljeni plaćati džizju.[6]
Godine 2009. dužnosnici u pakistanskoj regiji Peshawar tvrdili su da su pripadnici talibana prisilili pakistansku manjinsku zajednicu Sikha na plaćanje džizje nakon što su zauzeli neke od njihovih domova i oteli vođu Sikha. Islamska država Iraka i Levanta (ISIL) objavila je 2014. da namjerava izvući džizju od kršćana u gradu Raqqa u Siriji, koji kontrolira.
U lipnju je Institut za proučavanje rata izvijestio da ISIL tvrdi da je prikupio fej, tj. džizju i haradž.[7]
Pokojni islamski učenjak Abul A'la Maududi, iz Pakistana, rekao je da džiziju treba ponovo nametnuti nemuslimanima u muslimanskoj naciji.[8] Yusuf al-Qaradawi iz Egipta također je držao tu poziciju sredinom 1980-ih;[9] međutim, on je kasnije preispitao svoje pravno mišljenje o ovom pitanju, rekavši: "danas, nakon što je vojna obveza postala obavezna za sve građane-muslimane i nemuslimani—nema više mjesta za bilo kakvo plaćanje, bilo po imenu džizja ili nečeg drugog." [10]Prema Khaledu Abou El Fadlu, umjereni muslimani općenito odbacuju dhimma sistem, koji uključuje džizju, kao neprikladan u doba nacionalnih država i demokracije.[11]
- ↑ M. Zawati, Hilmi (2002). Is Jihād a Just War?: War, Peace, and Human Rights Under Islamic and Public International Law (Studies in religion & society). Edwin Mellen Press. pp. 63–4. ISBN 978-0773473041.
- ↑ Wael, B. Hallaq (2009). Sharī'a: Theory, Practice and Transformations. Cambridge University Press. pp. 332–3. ISBN 978-0-521-86147-2.
- ↑ Alshech, Eli (2003). "Islamski zakon, praksa i pravna doktrina: oslobađanje siromašnih od džizije pod Ejjubidima (1171.-1250.)". Islamsko pravo i društvo. 10 (3): 348–375. doi:10.1163/156851903770227584. "...pravnici su podijelili dhimma zajednicu u dvije velike skupine. Prvu skupinu čine svi odrasli, slobodni, zdravi muškarci među dhimma zajednicom, dok druga uključuje sve ostale dhimme (tj. žene, robove, maloljetnike i lude ). Pravnici se općenito slažu da pripadnicima druge skupine treba odobriti "opće" oslobođenje od plaćanja džizje."
- ↑ Rispler-Chaim, Vardit (2007). Disability in Islamic law. Dordrecht, the Netherlands: Springer. str. 44. ISBN 978-1402050527
- ↑ Sabet, Amr (2006), The American Journal of Islamic Social Sciences 24:4, Oxford; pp. 99–100.
- ↑ Long, Matthew (2012). "Jizya". The Princeton Encyclopedia of Islamic Political Thought. Princeton University Press. str. 283–4. ISBN 978-0691134840.
- ↑ Caris, Charlie. "The Islamic State Announces Caliphate". Institute for the Study of War
- ↑ John Esposito and Emad El-Din Shahin (2013). The Oxford handbook of Islam and politics. Oxford, UK: Oxford University Press. str. 149–50. ISBN 978-0-19-539589-1.
- ↑ Scott, Rachel (2010). The challenge of political Islam non-Muslims and the Egyptian state. Stanford, Calif: Stanford University Press. str. 101. ISBN 978-0-8047-6906-8.
- ↑ al-Qaraḍāwī, Yūsuf (2007). al-Dīn wa-al-siyāsah : taʼṣīl wa-radd shubuhāt الدين والسياسة : تأصيل ورد شبهات. Dublin: European Council for Fatwa and Research. str. 157. Quote: «و اليوم بعد أن أصبح التجنيد الإجباري مفروضا على كل المواطنين − مسلمين و غير مسلمين − لم يعد هناك مجال لدفع أي مال، لا باسم جزية، و لا غيرها.» prijevod: "danas, nakon što je vojna obveza postala obavezna za sve građane-muslimane i nemuslimani—nema više mjesta za bilo kakvo plaćanje, bilo po imenu džizja ili nečeg drugog.."
- ↑ Abou El Fadl, Khaled (2007). The Great Theft: Wrestling Islam from the Extremists. HarperOne. str. 214. ISBN 978-0061189036.
- ”Džizija”. U: Vojna enciklopedija, sv. 2. Beograd: Izdanje redakcije Vojne enciklopedije, 1970, str. 602.
- H. Kreševljaković, Kapteanije u BOsni i Hercegovini, Sarajevo, 1954.