Opus Dei
 |
Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima.Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica. |
Opus Dei (lat. Božje djelo; puni naziv: Prelatura Svetog Križa i Opus Dei) institucija je Katoličke Crkve koju je utemeljio Josemaría Escrivá u Španjolskoj 1928. godine. Papa Ivan Pavao II. proglasio ih je osobnom prelaturom 1982. apostolskom konstitucijom „Ut sit”.
Osnivač zajednice španjolski je svećenik Josemaría Escrivá. Imao je prvotnu namjeru osnovati svećeničko društvo s apostolskim i asketskim ciljevima. To je i učinio 2. listopada 1928. u Madridu pod nazivom St. Cruz y Opus Dei ('Sv. Križ i Djelo Božje'). Ubrzo se orijentira na studente i laike te se skraćuje ime „Opus Dei”. Nakon dvije godine pridružuje mu se i ženski ogranak.[1]
U doba Drugog svjetskog rata zajednica se širi po čitavoj Španjolskoj. Godine 1941. madridski biskup im daje prvo crkveno odobrenje. Iza rata za svoje sjedište uzimaju Rim. Godine 1950. društvo je dobilo konačno odobrenje od Svete Stolice.[2]
Društvo je organizirano po nacijama te u svakoj državi postoji zasebna uprava. Sve starješine nacionalnih grupa se ujedinjuju u vrhovnu upravu pod nazivom „Generalni savjet”. Upravljanje se vrši kolegijalno, a sve više službe se dobivaju imenovanjem. Ravnatelji pojedinih središta su uvijek laici, a ženske i muške organizacije imaju zasebno djelovanje.[2]
Opus ima svoje sveučilište u Pamploni, u Španjolskoj, od 1952. godine.[3]
Opus Dei se sastoji od prelata, prezbiterijata ili vlastitog klera, i laika koji mogu biti žene i muškarci.
Pravni koncept koji se zove osobna prelatura je u pravu Katoličke crkve predviđen Drugim Vatikanskim saborom. Postojeće crkvene mjerodavnosti su u većem dijelu teritorijalne, jer su organizirane na temelju prebivališta vjernika koje je teritorijalno određeno sukladno prebivalištu. Tipičan primjer toga su biskupije.
Prije no što je uzdignut na Osobnu prelaturu, Opus Dei je već bio organski jedinstven, sastavljen od laika i svećenika koji su surađivali na pastoralnoj i apostolskoj zadaći međunarodnog opsega. Ovaj se poseban kršćanski zadatak sastoji u širenju ideala svetosti usred svijeta, u profesionalnom radu i u svakodnevnim običnim okolnostima. Pavao VI. i njegovi nasljednici na stolici Rimskog Pape utvrdili su kako bi trebalo proučiti mogućnost da se Opusu Dei da pravni oblik koji je u skladu s njegovom prirodom.
Od 1969. počela su istraživanja za osiguranje prikladnog oblika uz mnoge intervencije Svete Stolice i Opusa Dei. Taj je posao dovršen 1981. Ubrzo nakon toga, Sveta Stolica je poslala informativnu bilješku prema drugih dvije tisuće biskupa u biskupijama gdje je Opus Dei bio prisutan, kako bi olakšala dobivanje njihovog razmišljanja. Nakon dovršetka tog koraka, Ivan Pavao II. je Opus Dei uzdignuo na Osobnu prelaturu međunarodnog opsega, temeljem Apostolske konstitucije Ut sit, 28. studenog 1982., što je postalo izvršno 19. ožujka 1983. Ovim je dokumentom Rimski Papa proglasio statute koji čine posebno papinsko pravo Prelature Opus Dei. Statute je osnivač sastavio prije, a napravljene su potrebne preinake radi prilagodbe novim propisima.
Svećeničko Društvo Svetoga Križa je udruženje svećenika bitno povezano s Opusom Dei, koje sada ima 4.000 članstva. Sačinjavaju ga svećenici Prelature – koji su izvorni članovi - i ostali dijecezanski svećenici i đakoni. Prelat Opusa Dei je predsjednik Društva. Uključenje dijecezanskih svećenika u Svećeničko Društvo Svetoga Križa ne podrazumijeva uključenje u svećenstvo Prelature: svatko ostaje u svojoj župi, ovisan jedino o svom biskupu, ujedno se to odnosi i na njihovo dušobrižništvo, samo biskupu polažu račune o tom svom radu.
Opus Dei trenutno je aktivan u 68 zemalja svijeta (2020.): Španjolska, Portugal, Italija, Velika Britanija, Francuska, Irska, Meksiko, SAD, Čile, Argentina, Kolumbija, Venezuela, Njemačka, Gvatemala, Peru, Ekvador, Urugvaj, Švicarska, Brazil, Austrija, Kanada, Japan, Kenija, El Salvador, Kostarika, Nizozemska, Paragvaj, Australija, Filipini, Belgija, Nigerija, Portoriko, Bolivija, Demokratska Republika Kongo, Obala Bjelokosti, Honduras, Hong Kong, Singapur, Trinidad i Tobago, Švedska, Tajvan, Finska, Kamerun, Dominikanska Republika, Makao, Novi Zeland, Poljska, Mađarska, Češka, Nikaragva, Indija, Izrael, Litva, Estonija, Slovačka, Libanon, Panama, Uganda, Kazahstan, Južna Afrika, Slovenija, Hrvatska, Latvija, Rusija, Rumunjska, Indonezija, Južna Koreja i Šri Lanka.
- Josemaria Escrivá de Balaguer (1928. – 1975.)
- Álvaro del Portillo (1975. – 1994.)
- Javier Echevarría Rodríguez (1994. – 2016.)
- Fernando Ocáriz Braña (2017.)
Prvi član Opusa Dei izvan Španjolske bio je Hrvat Vladimir Vince, a jedan od najuglednijih na njegovom sveučilištu u Pamploni bio je Hrvat, također član Opusa Dei, Luka Brajnović. Stalno djelovanje Opusa Dei u Hrvatskoj započelo je 2003. godine dolaskom prvih vjernika Prelature, uglavnom laika, koji su dolazili iz različitih zemalja Europe i Amerike, kako bi se u Zagrebu uspostavio muški i ženski centar. Prvi vikar Prelature u Hrvatskoj bio je mons. dr. Jorge Ramos, a 2010. godine zamijenio ga je vlč. dr. Josep Peguera - Poch. Prije početka stalnog djelovanja Prelature u Hrvatskoj tijekom 90-tih godina 20. stoljeća zabilježeni su posjeti članova Opusa Dei iz Beča što je bila priprema za stalno djelovanje Opusa Dei u Hrvatskoj. Početak stalnog djelovanja Prelature u Hrvatskoj pratio je vikar u Beču dr. Martin Schlag koji je bio u stalnom kontaktu s biskupom Josipom Bozanićem. Nakon biskupovog odobrenja Opus Dei otvorio je svoje prve centre u Hrvatskoj i započeo sa stalnim djelovanjem. Duhovnu potporu vjernicima Opus Dei danas pruža u tri centra – Studentskim domovima "Gradec" i "Harmica", te centru "Dinara". Dužnost vikara Opusa Dei u Hrvatskoj dosad su obnašali mons. dr. Jorge Ramos (2003. – 2010.) i vlč. Josep Peguera - Poch (2010-do danas), koji je u lipnju 2020. promjenom organizacijske strukture postao vikar za Hrvatsku i Sloveniju.
- ↑ Bezić 1970, str. 28.
- ↑ a b Bezić 1970, str. 29.
- ↑ Bezić 1970, str. 31.
- Bezić, Živan. 1970. Opus Dei. Crkva u svijetu. Sveučilište u Splitu - Katolički bogoslovni fakultet. Split. 5 (1): 89–90