U članku autor obrađuje tematiku različitih pristupa osobi Isusa Krista u suvremenoj kristologiji... more U članku autor obrađuje tematiku različitih pristupa osobi Isusa Krista u suvremenoj kristologiji, iznoseći razne kristološke „modele” i strujanja, kojima je cilj što jasnije protumačiti i izraziti otajstvo Isusa Krista, kako bi ga bolje približili današnjem čovjeku i učinili mu ga razumljivijim. Taj tzv. kristološki pluralizam uvijek je postojao u Crkvi, što se vidi i u samim Evanđeljima, a razvijao se također i u patrističko doba i u vrijeme skolastike. Autor smatra da ta činjenica zapravo govori o kreativnosti kršćanskih zajednica koja uvijek iznova vodi prema kontekstualizaciji kristologije i njezinih biblijsko-dogmatskih izričaja.
Općeniti pogled na kristologiju XX. stoljeća otkriva kvantitativno veliku „proizvodnju”, ali i nedostatak odgovarajuće kvalitete kod pojedinih kristoloških projekata. Glavno obilježje suvremene kristologije jest kristološka koncentracija koja se susreće u gotovo svim kristološkim strujama i modelima. Iznoseći različite kristološke modele, autor se zadržava na svakom od njih, dajući im kratko tumačenje i nabrajajući pojedine teologe - predstavnike određenog modela. Na taj način susrećemo najznačajnija imena kršćanskog teološkog svijeta, kao npr. J. Galota, R. Bultmanna, P. T. de Chardina, K. Rahnera, H. U. von Balthasara, W. Kaspera i dr. Nakon toga, u članku se ukratko predstavlja pravoslavna kristologija, koju karakterizira „model slave”, i luteranska kristologija, čije je temeljno obilježje „model križa”. Za Isusa Krista zanimali su se, i tijekom povijesti a i danas, mnogi pojedinci, grupe i pokreti koji nisu dio kršćanskog svijeta ili kršćanskih crkava. Stoga, autor govori i o toj tzv. „kristologiji izvana”, tj. iznosi kako Isusa shvaćaju, što i na koji način o njemu govore pisci u suvremenoj književnosti i u filozofiji (te što o njemu misle pripadnici nekih drugih svjetskih religija). U svakom slučaju, zaključuje autor, različitost pristupâ Isusu Kristu znak je njegove važnosti za čovjeka i čovječanstvo uopće, ali i poticaj za razmišljanje o bogatstvu sadržajâ osobe Isusa Krista.
Caritas omnia sperat. Zbornik radova u čast mons. dr. sc. Vladi Košiću povodom 25. obljetnice biskupstva i 65. obljetnice života, Sisak, 2024., 2024
Prikazujući temeljne vidove teologije oslobođenja, u ovom se radu propituju mogućnosti primjene o... more Prikazujući temeljne vidove teologije oslobođenja, u ovom se radu propituju mogućnosti primjene osnovnih teoloških postavki tog pokreta unutar socijalnog nauka Crkve. Društveno-političke prilike druge polovice 20. stoljeća u Južnoj su Americi utjecale kako na samu pojavu, tako i na ključne pojmove teologije oslobođenja, na njezin pogled na kristologiju, ekleziologiju i eshatologiju. Rad u kratkim crtama predstavlja i kritiku teologiji oslobođenja, pristiglu od Učiteljstva Crkve, da bi se u posljednjem dijelu promišljalo o primjeni navedenih postavki teologije oslobođenja unutar misaonih počela, prosudbenih kriterija i smjernica za konkretno djelovanje socijalnog nauka Crkve. Unatoč opasnosti eklekticizma, koja prijeti ovakvu pristupu, radom je naglašena prije svega antropocentrična paradigma promišljanja, u kojem se nude neke nove mogućnosti ancilijarne primjene teologije oslobođenja u suvremenom kontekstu socijalnog nauka Crkve.
Zbornik o Mati Zoričiću. Zbornik radova sa znanstvenog skupa „Mate Zoričić i prosvjetiteljstvo u redovničkim zajednicama tijekom 18. stoljeća“, , 2012
Autori u izlaganju predstavljaju hrvatskog franjevca konventualca fra Pija Grgura Milesija i njeg... more Autori u izlaganju predstavljaju hrvatskog franjevca konventualca fra Pija Grgura Milesija i njegova teoloska djela. Ovaj splitski franjevac, kao i mnogi drugi hrvatski franjevacki pisci i propovjednici, neopravdano je ostao prilicno nepoznat hrvatskoj javnosti. Izdanak splitske plemicke obitelji, Pio Grgur je postao franjevac konventualac u splitskom samostanu. Vise filozofske i teoloske nauke zavrsio je u Padovi, gdje je dobio naslov doktora teologije. Iako je zbog obiteljskih razloga presao u Markijsku (Marche, Italija) redovnicku provinciju, te bio profesor i regens studija u vise talijanskih mjesta (Vencija, Lecce, Urbino), uvijek se ocitovao kao Splicanin i Dalmatinac, odnosno Hrvat. Slovio je i kao vrstan propovjednik i plodan pisac filozofskih, teoloskih i ekonomskih rasprava. Njegova glavna djela su: Epistulae inter duos theologos… (Ancona, 1742.), Apologia pro Voto sanguinario de Immacolata Virginis Mariae Conceptione (1744.), Colloqui sopra la sostanza, uso ed abuso delle Cartelle dell'Immacolata Concezione di Maria Vergine (Napoli, 1747.), Pro vindicanda certitudine sententiae expungentis a Virgine Deipara originale peccatum (I-II, Lycii, 1752. ; 1754.). U drugom dijelu autori predstavljaju Milesijevo djelo Colloqui sopra la sostanza, uso ed abuso delle Cartelle dell'Immacolata Concezione di Maria Vergine, koje pod vidom obrane jedne pobožne prakse daje znacajne teoloske uvide u problem odnosa prave pucke pobožnosti i praznovjerja.
Ukazanja Blažene Djevice Marije. Između povijesti, vjere i teologije. Zbornik radova XXII. međunarodnoga mariološko-marijanskog kongresa, Lurd, 4.-8. IX. 2008., 2013
Autori u radu prikazuju poznato marijansko svetiste u Ilaci (istocna Hrvatska). Događaj Marijina ... more Autori u radu prikazuju poznato marijansko svetiste u Ilaci (istocna Hrvatska). Događaj Marijina ukazanja u Ilaci, prema ondasnjim svjedocima, zbio se sedam godina nakon lurdskoga, zbog cega se zna reci da je svetiste Gospe Ilacke na Vodici za Hrvatsku ono sto je Lurd za Francusku. Osim povijesnog aspekta, autori nastoje iznijeti i vrednovati teolosku, odnosno mariolosko-marijansku važnost svetista, posebice u sirim vjernickim slojevima. Na kraju svog priloga autori iznose neke planove i prijedloge, cije bi ostvarenje pripomoglo da svetiste Gospe Ilacke jos vise i bolje zaživi kako na duhovnom, tako i na kulturalnom podrucju.
Velika Proteturica. Duhovna baština Dubrovnika posvećena Bogorodici, Zbornik radova sa Znanstvenog simpozija HMI-a, Dubrovnik, 27.-28. IV. 2007., 2009
Veliki broj hrvatskih svecenika-propovjednika, književnika i pjesnika posttridentskog razdoblja d... more Veliki broj hrvatskih svecenika-propovjednika, književnika i pjesnika posttridentskog razdoblja dalo je golemi doprinos duhovnoj obnovi hrvatskog naroda. Vecina njih ostala je do danas nepoznata kako siroj javnosti, tako i znanstvenim krugovima. Jedan od takvih je i fra Ludovik Radic. Uz profesorski i propovjednicki rad on je objavio i knjižicu pod naslovom Rukolisti duhovni. Radi se o jednoj vrsti molitvenika koji, osim molitava, ima i drugih sadržaja: razne vjerske upute, promisljanja i poticaje na iskazivanje pobožnosti prema Bogu, raspetom i uskrslom Isusu Kristu, Djevici Mariji i svecima, te tradicionalne marijanske pjesme/molitve, ali i pjesme koje je ispjevao sam pobožni fratar. U ovom clanku pozornost je posebice usmjerena na Radicevo promisljanje o mariolosko-marijanskim temama. U tim promisljanjima, kao i u Radicevim pjesmama koje posvecuje blaženoj Djevici Mariji, susrecemo, s jedne strane, mnostvo pohvala Bogorodici, kojima velica njezinu osobu, vjeru, otvorenost Bogu, poniznost, skrb za ljude… , a s druge strane susrecemo i mnostvo nagovora i poticaja upucenih vjernicima na pobožnost i na privrženost blaženoj Djevici Mariji, na prakticiranje i njegovanje te pobožnosti.
Autor u svom članku ne pretendira poimence nabrajati filozofske ili teološke antropologije koje p... more Autor u svom članku ne pretendira poimence nabrajati filozofske ili teološke antropologije koje pružaju vlastite odgovore na pitanje o čovjeku, nego nastoji prikazati fenomenologiju čovjeka na prijelazu iz drugoga u treće tisućljeće. Na taj način otkriva neke karakteristike koje danas utemeljuju antropološku platformu.
Najprije se govori o sekularizaciji kao o življenoj negaciji transcendentnosti: ne samo religijske transcendentnosti nego i one etičke, transcendentnosti ideala i vrednota. Sekularizirani čovjek je onaj koji širi na sva područja egzistencije tehnološki princip i kao takav ne priznaje druge vrednote osim onih koje vode prema koristi i dobiti, odnosno prema društvenim konvencijama. On pristaje uz takve vrednote i to ne zbog svoje savjesti nego jer mu tako odgovara i jer mu se to isplati. Jedina “apsolutna” vrednota sekulariziranog čovjeka je sloboda, shvaćena kao pravo da raspolaže samim sobom kako hoće, da planira vlastiti život bez ikakvih vanjskih utjecaja, naravno osim onih koji vode do “zgodne prigode” za dobit.
Drugi dio, antitetski prvom, posvećen je temi povratka korijenima: prirodi, tradicionalnim kulturama, religiji. Ono što povezuje ove “povratke” je traženje terena na koji “zasaditi” korijene i pronaći unutrašnju sigurnost, životni smjer i identitet, nasuprot nesigurnosti i riziku koji su obilježavaju sekulariziranu slobodu.
Antropološki gledano, čini se najvažnijom, a i najbližom čovjekovoj stvarnosti, isprepletenost prvih dvaju načina egzistencije, o čemu se govori u trećem dijelu. Radi se o kontradiktornoj i nesigurnoj sintezi nekakve slobode koja ne prihvaća obveze i ograničenja, s jedne strane, te potrebe za sigurnošću koja traži čvrsto uporište, s druge strane. Kao posljedica toga rađa se potreba (posebice kod mladih) da se neprestano eksperimentira, što dovodi do slaboga i promjenjivog identiteta.
Članak završava razmišljanjem o odnosu Boga i čovjeka, posebice u svjetlu “novoga čovjeka” - Isusa iz Nazareta.
U knjizi se iznose i tumace temeljni sadržaji krscanskog "Vjerovanja", izloženo i tumac... more U knjizi se iznose i tumace temeljni sadržaji krscanskog "Vjerovanja", izloženo i tumaceno u Katekizmu Katolicke Crkve. Sve teme nastoje se ne samo protumaciti nego, koliko je moguce, i aktualizirati, posebice s nekim pitanjima koja „muce” i koja se namecu danasnjem covjeku/vjerniku: Trojedini Bog, covjek, vjera u Boga, svijet, ljudski život i njegov smisao, smrt i vjecni život.
U susret Jubileju 300. obljetnice obrane Sinja (1715.-2015.). Prouke o Svetištu Gospe Sinjske i mariološka promišljanja nakon Drugoga vatikanskog koncila. Zbornik radova Nacionalnoga mariološko-marijanskog simpozija, Sinj, 19.-22. IX. 2013., 2013
Kao poljski biskup, Karol Wojtyla sudjelovao je u radu Drugoga vatikanskog koncila na kojem je im... more Kao poljski biskup, Karol Wojtyla sudjelovao je u radu Drugoga vatikanskog koncila na kojem je imao značajan udio i doprinos u svojim zapažanjima i primjedbama. Nakon što je 1978. g. izabran za novog papu, krakovski kardinal Karol Wojtyla, u svom je nastupnom govoru istaknuo područja kojima u duhu Sabora želi posvetiti posebnu pozornost: širenje vjere, ekumenizam, disciplina i organizacija Crkve, ekleziologija. U tom kontekstu, Ivan Pavao II. razvija i svoj nauk o Blaženoj Djevici Mariji na nov način, ali opet u uskoj povezanosti sa živom predajom Crkve. Papa unosi svježinu ne samo na području teologije, naučavanja i promišljanja, već i na području pobožnosti. Na dinamičan način, Papa pokazuje razvoj mariološkog istraživanja uz opreznu upotrebu svetopisamskih tekstova, crkvenih otaca i nauka učiteljstva Crkve, posebno Drugoga vatikanskog koncila.
Teološko-mariološka misao Ivana Pavla II. u svom središtu promatra Marijinu svetost i njezinu očuvanost od istočnoga grijeha. Blažena Djevica Marija ostvaruje svoju ulogu u Božjem planu spasenja u posvemašnjem jedinstvu i primjerenom odnosu sa osobama Presvetog Trojstva. Stoga se može reći da je cjelokupni mariološki opus Ivana Pavla II. bitno trinitarno i kristološki usmjeren. Ivan Pavao II. nam pomaže u duhu Drugoga vatikanskog koncila ispravno shvatiti pravu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, koja je uvijek usmjerena na Isusa Krista. U tom istom duhu možemo zaključiti geslom koje je blaženi papa Ivan Pavao II. uzeo za svoj pontifikat: „Tvoj sam sav i sve moje pripada tebi, moj ljubljeni Isuse, po Mariji, tvojoj Presvetoj Majci“.
Interpretacija Isusa Krista izvan kršćanstva. Zbornik radova međureligijskoga znanstvenog simpozija održanog u Zagrebu, 12.-13. XI. 2016., 2017
Povijest kristologije tijekom proteklih dvadeset stoljeća pruža nam panoramu različitih slika ist... more Povijest kristologije tijekom proteklih dvadeset stoljeća pruža nam panoramu različitih slika istoga Isusa Krista. Kristološko razmišljanje u Crkvi nije stalo zaključenjem novozavjetne objave nego je bilo nastavljeno u životu crkvene zajednice. Ona je, vođena vjerom u uskrsnuloga Isusa Krista i usmjeravana Duhom Svetim, uvijek iznova pokušavala produbiti otajstvo Isusa Krista. To je činila polazeći od normativnih novozavjetnih spisa koje je čitala i tumačila „u istom Duhu u kojem je Sveto pismo i napisano.“ Na taj način crkvena Predaja obogaćuje vjeru u Isusa Krista, a Bog, „koji je jednoć progovorio, bez prekida razgovara sa Zaručnicom svoga ljubljenog Sina; i Duh Sveti, po kojem se živa riječ Evanđelja razliježe u Crkvi i po njoj u svijetu, uvodi svoje vjerne u svu istinu te čini da u njima obilno stanuje riječ Kristova (usp. Kol 3,16).“
U radu se sažeto iznose kristološke kontroverzije i kriva učenja (hereze) u prvim stoljećima kršćanske ere (patrističko razdoblje), tijekom kojih se rađaju, razvijaju i izmjenjuju razna kriva učenja o Isusu Kristu. Patrističko razdoblje i tadašnji razvoj kristologije ima posebnu važnost za kristologiju uopće; to je doba velikih kristoloških diskusija i kontroverzija koje su zapravo pružale priliku Crkvi da, zbog raznih kristoloških krivovjerja, još više i bolje produbi objavljenu istinu, sadržanu u Svetom pismu, i svoju vjeru u Isusa Krista. Govori se o judeo-kršćanskom i o helenističkom okružju, u kojima su rođena neka kristološka krivovjerja. Nakon izlaganja o herezama u judeo-kršćanskom i u helenističkom okružju, prelazi se na govor o nekim suvremenim krivim (krivovjernim) shvaćanjima osobe i djela Isusa Krista, koji se na neki način temelje upravo na starim krivovjerjima.
Alma Refugii Mater – Aljmaška Majka od utočišta. Zbornik radova Nacionalnoga mariološkog simpozija, Đakovo-Aljmaš 29.-30. IV. 2005, 2007
Mnogi znani i neznani hrvatski obnovitelji postridentinskog razdoblja: propovjednici, pjesnici i ... more Mnogi znani i neznani hrvatski obnovitelji postridentinskog razdoblja: propovjednici, pjesnici i književnici, uvelike su pridonijeli duhovnoj obnovi hrvatskog naroda, i to ponajprije organiziranjem skola, izdavanjem knjiga, vjerskim, didakticnim i književnim radom, a posebice puckim misijama i propovijedanjem. Jedan od takvih obnovitelja svakako je i franjevac Antun Papuslic (pocetak XVIII. st.-1766.), profesor filozofije i dogmatskog bogoslovlja na bogoslovnim skolama u Požegi, Osijeku i Budimu. Njegovo najznacajnije djelo svakako je « ; Duxna slava sinovskoga bogoljubstva… » ; u kojemu on kroz sedam propovijedi, prigodom sedam Marijinih blagdana, slavi i propovijeda događaje, odnosno otajstva u Marijinu životu: od njezina bezgrjesnog zaceca do slavnoga uznesenja na nebo. Marijanska otajstva i marioloske vjerske istine Papuslic iznosi teoloski ispravno i korektno, nastojeci pri tome rabiti jednostavan jezik i nacin izražavanja, kako bi njegov govor bio razumljiv sto sirem krugu citatelja, odnosno slusatelja. Cesto se poziva na svetopisamske tekstove i ne razne crkvene oce i naucitelje, a ne zaboravlja – kao sin svoga vremena – iznijeti pokoji primjer ili pricu (najcesce nevjerojatnu), kako bi njegovo propovijedanje bilo blisko, zorno i prakticno svakom vjerniku.
Neka iz tame svjetlost zasine. Zbornik radova u čast prof. dr. sc. Adalbertu Rebiću, 2007
Autor u članku polazi od činjenice kako je govor o Isusu iz Nazareta u židovskoj tradiciji često ... more Autor u članku polazi od činjenice kako je govor o Isusu iz Nazareta u židovskoj tradiciji često imao negativan odjek. Stoljećima je vladala nesnošljivost između kršćana i Židova. No, nakon stoljeća polemika od početka XX. st. nadalje mnogo toga se promijenilo u njihovim odnosima; došlo je do kršćansko-židovskog dijaloga. Židovski teolozi, filozofi i književnici počeli su se više zanimati za povijesnu osobu Isusa iz Nazareta. Tako se u govoru o njemu od nekadašnjega prezirnog izraza „onaj čovjek“ prešlo na drugačiji način izražavanja o Isusu: „veliki brat“, „vječni brat“, „pobožni Židov“, „rabin”. Sve to pokazuje da Židovi pokušavaju promatrati i produbiti Isusovu poruku iz svoje, židovske, perspektive. Plodovi toga su mnogi napisi i knjige o Isusu kao Židovu, koje su pisali i pripadnici židovske vjere. U gotovo svim recentnijim židovskim publikacijama o Isusu gleda se na njega uglavnom pozitivno, a snažno se naglašava njegova pripadnost židovskom narodu. Stoga autor ovdje nastoji vidjeti što se, u temeljnim obrisima, može iščitati u evanđeljima o Isusu kao pripadniku židovskog naroda, i to prvenstveno sa židovskog motrišta. Tako, govori i tumači Isusovo ime i njegovo židovsko podrijetlo, govori o Isusovoj obitelji i prijateljima, o njegovu „židovskom“ življenju i ponašanju, o njegovu odnosu prema Zakonu i prema židovskoj religioznosti te o njegovoj židovskoj vjeri i moralu.
Zaključujući govor o Židovu Isusu iz Nazareta, autor naglašava da se ne može nijekati činjenica kako su u posljednjih stotinjak godina židovski pisci dali pozitivan doprinos govoru o Isusu iz Nazareta. Također naglašava da se Židovi i kršćani mogu složiti glede Isusove vjere u Boga, ako već ne glede vjere u Isusa. Upravo to je, smatra, dobar temelj za daljnje razvijanje dijaloga koji i Židovima i kršćanima može pomoći u boljem razumijevanju Isusa iz Nazareta.
U članku autor obrađuje tematiku različitih pristupa osobi Isusa Krista u suvremenoj kristologiji... more U članku autor obrađuje tematiku različitih pristupa osobi Isusa Krista u suvremenoj kristologiji, iznoseći razne kristološke „modele” i strujanja, kojima je cilj što jasnije protumačiti i izraziti otajstvo Isusa Krista, kako bi ga bolje približili današnjem čovjeku i učinili mu ga razumljivijim. Taj tzv. kristološki pluralizam uvijek je postojao u Crkvi, što se vidi i u samim Evanđeljima, a razvijao se također i u patrističko doba i u vrijeme skolastike. Autor smatra da ta činjenica zapravo govori o kreativnosti kršćanskih zajednica koja uvijek iznova vodi prema kontekstualizaciji kristologije i njezinih biblijsko-dogmatskih izričaja.
Općeniti pogled na kristologiju XX. stoljeća otkriva kvantitativno veliku „proizvodnju”, ali i nedostatak odgovarajuće kvalitete kod pojedinih kristoloških projekata. Glavno obilježje suvremene kristologije jest kristološka koncentracija koja se susreće u gotovo svim kristološkim strujama i modelima. Iznoseći različite kristološke modele, autor se zadržava na svakom od njih, dajući im kratko tumačenje i nabrajajući pojedine teologe - predstavnike određenog modela. Na taj način susrećemo najznačajnija imena kršćanskog teološkog svijeta, kao npr. J. Galota, R. Bultmanna, P. T. de Chardina, K. Rahnera, H. U. von Balthasara, W. Kaspera i dr. Nakon toga, u članku se ukratko predstavlja pravoslavna kristologija, koju karakterizira „model slave”, i luteranska kristologija, čije je temeljno obilježje „model križa”. Za Isusa Krista zanimali su se, i tijekom povijesti a i danas, mnogi pojedinci, grupe i pokreti koji nisu dio kršćanskog svijeta ili kršćanskih crkava. Stoga, autor govori i o toj tzv. „kristologiji izvana”, tj. iznosi kako Isusa shvaćaju, što i na koji način o njemu govore pisci u suvremenoj književnosti i u filozofiji (te što o njemu misle pripadnici nekih drugih svjetskih religija). U svakom slučaju, zaključuje autor, različitost pristupâ Isusu Kristu znak je njegove važnosti za čovjeka i čovječanstvo uopće, ali i poticaj za razmišljanje o bogatstvu sadržajâ osobe Isusa Krista.
Caritas omnia sperat. Zbornik radova u čast mons. dr. sc. Vladi Košiću povodom 25. obljetnice biskupstva i 65. obljetnice života, Sisak, 2024., 2024
Prikazujući temeljne vidove teologije oslobođenja, u ovom se radu propituju mogućnosti primjene o... more Prikazujući temeljne vidove teologije oslobođenja, u ovom se radu propituju mogućnosti primjene osnovnih teoloških postavki tog pokreta unutar socijalnog nauka Crkve. Društveno-političke prilike druge polovice 20. stoljeća u Južnoj su Americi utjecale kako na samu pojavu, tako i na ključne pojmove teologije oslobođenja, na njezin pogled na kristologiju, ekleziologiju i eshatologiju. Rad u kratkim crtama predstavlja i kritiku teologiji oslobođenja, pristiglu od Učiteljstva Crkve, da bi se u posljednjem dijelu promišljalo o primjeni navedenih postavki teologije oslobođenja unutar misaonih počela, prosudbenih kriterija i smjernica za konkretno djelovanje socijalnog nauka Crkve. Unatoč opasnosti eklekticizma, koja prijeti ovakvu pristupu, radom je naglašena prije svega antropocentrična paradigma promišljanja, u kojem se nude neke nove mogućnosti ancilijarne primjene teologije oslobođenja u suvremenom kontekstu socijalnog nauka Crkve.
Zbornik o Mati Zoričiću. Zbornik radova sa znanstvenog skupa „Mate Zoričić i prosvjetiteljstvo u redovničkim zajednicama tijekom 18. stoljeća“, , 2012
Autori u izlaganju predstavljaju hrvatskog franjevca konventualca fra Pija Grgura Milesija i njeg... more Autori u izlaganju predstavljaju hrvatskog franjevca konventualca fra Pija Grgura Milesija i njegova teoloska djela. Ovaj splitski franjevac, kao i mnogi drugi hrvatski franjevacki pisci i propovjednici, neopravdano je ostao prilicno nepoznat hrvatskoj javnosti. Izdanak splitske plemicke obitelji, Pio Grgur je postao franjevac konventualac u splitskom samostanu. Vise filozofske i teoloske nauke zavrsio je u Padovi, gdje je dobio naslov doktora teologije. Iako je zbog obiteljskih razloga presao u Markijsku (Marche, Italija) redovnicku provinciju, te bio profesor i regens studija u vise talijanskih mjesta (Vencija, Lecce, Urbino), uvijek se ocitovao kao Splicanin i Dalmatinac, odnosno Hrvat. Slovio je i kao vrstan propovjednik i plodan pisac filozofskih, teoloskih i ekonomskih rasprava. Njegova glavna djela su: Epistulae inter duos theologos… (Ancona, 1742.), Apologia pro Voto sanguinario de Immacolata Virginis Mariae Conceptione (1744.), Colloqui sopra la sostanza, uso ed abuso delle Cartelle dell'Immacolata Concezione di Maria Vergine (Napoli, 1747.), Pro vindicanda certitudine sententiae expungentis a Virgine Deipara originale peccatum (I-II, Lycii, 1752. ; 1754.). U drugom dijelu autori predstavljaju Milesijevo djelo Colloqui sopra la sostanza, uso ed abuso delle Cartelle dell'Immacolata Concezione di Maria Vergine, koje pod vidom obrane jedne pobožne prakse daje znacajne teoloske uvide u problem odnosa prave pucke pobožnosti i praznovjerja.
Ukazanja Blažene Djevice Marije. Između povijesti, vjere i teologije. Zbornik radova XXII. međunarodnoga mariološko-marijanskog kongresa, Lurd, 4.-8. IX. 2008., 2013
Autori u radu prikazuju poznato marijansko svetiste u Ilaci (istocna Hrvatska). Događaj Marijina ... more Autori u radu prikazuju poznato marijansko svetiste u Ilaci (istocna Hrvatska). Događaj Marijina ukazanja u Ilaci, prema ondasnjim svjedocima, zbio se sedam godina nakon lurdskoga, zbog cega se zna reci da je svetiste Gospe Ilacke na Vodici za Hrvatsku ono sto je Lurd za Francusku. Osim povijesnog aspekta, autori nastoje iznijeti i vrednovati teolosku, odnosno mariolosko-marijansku važnost svetista, posebice u sirim vjernickim slojevima. Na kraju svog priloga autori iznose neke planove i prijedloge, cije bi ostvarenje pripomoglo da svetiste Gospe Ilacke jos vise i bolje zaživi kako na duhovnom, tako i na kulturalnom podrucju.
Velika Proteturica. Duhovna baština Dubrovnika posvećena Bogorodici, Zbornik radova sa Znanstvenog simpozija HMI-a, Dubrovnik, 27.-28. IV. 2007., 2009
Veliki broj hrvatskih svecenika-propovjednika, književnika i pjesnika posttridentskog razdoblja d... more Veliki broj hrvatskih svecenika-propovjednika, književnika i pjesnika posttridentskog razdoblja dalo je golemi doprinos duhovnoj obnovi hrvatskog naroda. Vecina njih ostala je do danas nepoznata kako siroj javnosti, tako i znanstvenim krugovima. Jedan od takvih je i fra Ludovik Radic. Uz profesorski i propovjednicki rad on je objavio i knjižicu pod naslovom Rukolisti duhovni. Radi se o jednoj vrsti molitvenika koji, osim molitava, ima i drugih sadržaja: razne vjerske upute, promisljanja i poticaje na iskazivanje pobožnosti prema Bogu, raspetom i uskrslom Isusu Kristu, Djevici Mariji i svecima, te tradicionalne marijanske pjesme/molitve, ali i pjesme koje je ispjevao sam pobožni fratar. U ovom clanku pozornost je posebice usmjerena na Radicevo promisljanje o mariolosko-marijanskim temama. U tim promisljanjima, kao i u Radicevim pjesmama koje posvecuje blaženoj Djevici Mariji, susrecemo, s jedne strane, mnostvo pohvala Bogorodici, kojima velica njezinu osobu, vjeru, otvorenost Bogu, poniznost, skrb za ljude… , a s druge strane susrecemo i mnostvo nagovora i poticaja upucenih vjernicima na pobožnost i na privrženost blaženoj Djevici Mariji, na prakticiranje i njegovanje te pobožnosti.
Autor u svom članku ne pretendira poimence nabrajati filozofske ili teološke antropologije koje p... more Autor u svom članku ne pretendira poimence nabrajati filozofske ili teološke antropologije koje pružaju vlastite odgovore na pitanje o čovjeku, nego nastoji prikazati fenomenologiju čovjeka na prijelazu iz drugoga u treće tisućljeće. Na taj način otkriva neke karakteristike koje danas utemeljuju antropološku platformu.
Najprije se govori o sekularizaciji kao o življenoj negaciji transcendentnosti: ne samo religijske transcendentnosti nego i one etičke, transcendentnosti ideala i vrednota. Sekularizirani čovjek je onaj koji širi na sva područja egzistencije tehnološki princip i kao takav ne priznaje druge vrednote osim onih koje vode prema koristi i dobiti, odnosno prema društvenim konvencijama. On pristaje uz takve vrednote i to ne zbog svoje savjesti nego jer mu tako odgovara i jer mu se to isplati. Jedina “apsolutna” vrednota sekulariziranog čovjeka je sloboda, shvaćena kao pravo da raspolaže samim sobom kako hoće, da planira vlastiti život bez ikakvih vanjskih utjecaja, naravno osim onih koji vode do “zgodne prigode” za dobit.
Drugi dio, antitetski prvom, posvećen je temi povratka korijenima: prirodi, tradicionalnim kulturama, religiji. Ono što povezuje ove “povratke” je traženje terena na koji “zasaditi” korijene i pronaći unutrašnju sigurnost, životni smjer i identitet, nasuprot nesigurnosti i riziku koji su obilježavaju sekulariziranu slobodu.
Antropološki gledano, čini se najvažnijom, a i najbližom čovjekovoj stvarnosti, isprepletenost prvih dvaju načina egzistencije, o čemu se govori u trećem dijelu. Radi se o kontradiktornoj i nesigurnoj sintezi nekakve slobode koja ne prihvaća obveze i ograničenja, s jedne strane, te potrebe za sigurnošću koja traži čvrsto uporište, s druge strane. Kao posljedica toga rađa se potreba (posebice kod mladih) da se neprestano eksperimentira, što dovodi do slaboga i promjenjivog identiteta.
Članak završava razmišljanjem o odnosu Boga i čovjeka, posebice u svjetlu “novoga čovjeka” - Isusa iz Nazareta.
U knjizi se iznose i tumace temeljni sadržaji krscanskog "Vjerovanja", izloženo i tumac... more U knjizi se iznose i tumace temeljni sadržaji krscanskog "Vjerovanja", izloženo i tumaceno u Katekizmu Katolicke Crkve. Sve teme nastoje se ne samo protumaciti nego, koliko je moguce, i aktualizirati, posebice s nekim pitanjima koja „muce” i koja se namecu danasnjem covjeku/vjerniku: Trojedini Bog, covjek, vjera u Boga, svijet, ljudski život i njegov smisao, smrt i vjecni život.
U susret Jubileju 300. obljetnice obrane Sinja (1715.-2015.). Prouke o Svetištu Gospe Sinjske i mariološka promišljanja nakon Drugoga vatikanskog koncila. Zbornik radova Nacionalnoga mariološko-marijanskog simpozija, Sinj, 19.-22. IX. 2013., 2013
Kao poljski biskup, Karol Wojtyla sudjelovao je u radu Drugoga vatikanskog koncila na kojem je im... more Kao poljski biskup, Karol Wojtyla sudjelovao je u radu Drugoga vatikanskog koncila na kojem je imao značajan udio i doprinos u svojim zapažanjima i primjedbama. Nakon što je 1978. g. izabran za novog papu, krakovski kardinal Karol Wojtyla, u svom je nastupnom govoru istaknuo područja kojima u duhu Sabora želi posvetiti posebnu pozornost: širenje vjere, ekumenizam, disciplina i organizacija Crkve, ekleziologija. U tom kontekstu, Ivan Pavao II. razvija i svoj nauk o Blaženoj Djevici Mariji na nov način, ali opet u uskoj povezanosti sa živom predajom Crkve. Papa unosi svježinu ne samo na području teologije, naučavanja i promišljanja, već i na području pobožnosti. Na dinamičan način, Papa pokazuje razvoj mariološkog istraživanja uz opreznu upotrebu svetopisamskih tekstova, crkvenih otaca i nauka učiteljstva Crkve, posebno Drugoga vatikanskog koncila.
Teološko-mariološka misao Ivana Pavla II. u svom središtu promatra Marijinu svetost i njezinu očuvanost od istočnoga grijeha. Blažena Djevica Marija ostvaruje svoju ulogu u Božjem planu spasenja u posvemašnjem jedinstvu i primjerenom odnosu sa osobama Presvetog Trojstva. Stoga se može reći da je cjelokupni mariološki opus Ivana Pavla II. bitno trinitarno i kristološki usmjeren. Ivan Pavao II. nam pomaže u duhu Drugoga vatikanskog koncila ispravno shvatiti pravu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, koja je uvijek usmjerena na Isusa Krista. U tom istom duhu možemo zaključiti geslom koje je blaženi papa Ivan Pavao II. uzeo za svoj pontifikat: „Tvoj sam sav i sve moje pripada tebi, moj ljubljeni Isuse, po Mariji, tvojoj Presvetoj Majci“.
Interpretacija Isusa Krista izvan kršćanstva. Zbornik radova međureligijskoga znanstvenog simpozija održanog u Zagrebu, 12.-13. XI. 2016., 2017
Povijest kristologije tijekom proteklih dvadeset stoljeća pruža nam panoramu različitih slika ist... more Povijest kristologije tijekom proteklih dvadeset stoljeća pruža nam panoramu različitih slika istoga Isusa Krista. Kristološko razmišljanje u Crkvi nije stalo zaključenjem novozavjetne objave nego je bilo nastavljeno u životu crkvene zajednice. Ona je, vođena vjerom u uskrsnuloga Isusa Krista i usmjeravana Duhom Svetim, uvijek iznova pokušavala produbiti otajstvo Isusa Krista. To je činila polazeći od normativnih novozavjetnih spisa koje je čitala i tumačila „u istom Duhu u kojem je Sveto pismo i napisano.“ Na taj način crkvena Predaja obogaćuje vjeru u Isusa Krista, a Bog, „koji je jednoć progovorio, bez prekida razgovara sa Zaručnicom svoga ljubljenog Sina; i Duh Sveti, po kojem se živa riječ Evanđelja razliježe u Crkvi i po njoj u svijetu, uvodi svoje vjerne u svu istinu te čini da u njima obilno stanuje riječ Kristova (usp. Kol 3,16).“
U radu se sažeto iznose kristološke kontroverzije i kriva učenja (hereze) u prvim stoljećima kršćanske ere (patrističko razdoblje), tijekom kojih se rađaju, razvijaju i izmjenjuju razna kriva učenja o Isusu Kristu. Patrističko razdoblje i tadašnji razvoj kristologije ima posebnu važnost za kristologiju uopće; to je doba velikih kristoloških diskusija i kontroverzija koje su zapravo pružale priliku Crkvi da, zbog raznih kristoloških krivovjerja, još više i bolje produbi objavljenu istinu, sadržanu u Svetom pismu, i svoju vjeru u Isusa Krista. Govori se o judeo-kršćanskom i o helenističkom okružju, u kojima su rođena neka kristološka krivovjerja. Nakon izlaganja o herezama u judeo-kršćanskom i u helenističkom okružju, prelazi se na govor o nekim suvremenim krivim (krivovjernim) shvaćanjima osobe i djela Isusa Krista, koji se na neki način temelje upravo na starim krivovjerjima.
Alma Refugii Mater – Aljmaška Majka od utočišta. Zbornik radova Nacionalnoga mariološkog simpozija, Đakovo-Aljmaš 29.-30. IV. 2005, 2007
Mnogi znani i neznani hrvatski obnovitelji postridentinskog razdoblja: propovjednici, pjesnici i ... more Mnogi znani i neznani hrvatski obnovitelji postridentinskog razdoblja: propovjednici, pjesnici i književnici, uvelike su pridonijeli duhovnoj obnovi hrvatskog naroda, i to ponajprije organiziranjem skola, izdavanjem knjiga, vjerskim, didakticnim i književnim radom, a posebice puckim misijama i propovijedanjem. Jedan od takvih obnovitelja svakako je i franjevac Antun Papuslic (pocetak XVIII. st.-1766.), profesor filozofije i dogmatskog bogoslovlja na bogoslovnim skolama u Požegi, Osijeku i Budimu. Njegovo najznacajnije djelo svakako je « ; Duxna slava sinovskoga bogoljubstva… » ; u kojemu on kroz sedam propovijedi, prigodom sedam Marijinih blagdana, slavi i propovijeda događaje, odnosno otajstva u Marijinu životu: od njezina bezgrjesnog zaceca do slavnoga uznesenja na nebo. Marijanska otajstva i marioloske vjerske istine Papuslic iznosi teoloski ispravno i korektno, nastojeci pri tome rabiti jednostavan jezik i nacin izražavanja, kako bi njegov govor bio razumljiv sto sirem krugu citatelja, odnosno slusatelja. Cesto se poziva na svetopisamske tekstove i ne razne crkvene oce i naucitelje, a ne zaboravlja – kao sin svoga vremena – iznijeti pokoji primjer ili pricu (najcesce nevjerojatnu), kako bi njegovo propovijedanje bilo blisko, zorno i prakticno svakom vjerniku.
Neka iz tame svjetlost zasine. Zbornik radova u čast prof. dr. sc. Adalbertu Rebiću, 2007
Autor u članku polazi od činjenice kako je govor o Isusu iz Nazareta u židovskoj tradiciji često ... more Autor u članku polazi od činjenice kako je govor o Isusu iz Nazareta u židovskoj tradiciji često imao negativan odjek. Stoljećima je vladala nesnošljivost između kršćana i Židova. No, nakon stoljeća polemika od početka XX. st. nadalje mnogo toga se promijenilo u njihovim odnosima; došlo je do kršćansko-židovskog dijaloga. Židovski teolozi, filozofi i književnici počeli su se više zanimati za povijesnu osobu Isusa iz Nazareta. Tako se u govoru o njemu od nekadašnjega prezirnog izraza „onaj čovjek“ prešlo na drugačiji način izražavanja o Isusu: „veliki brat“, „vječni brat“, „pobožni Židov“, „rabin”. Sve to pokazuje da Židovi pokušavaju promatrati i produbiti Isusovu poruku iz svoje, židovske, perspektive. Plodovi toga su mnogi napisi i knjige o Isusu kao Židovu, koje su pisali i pripadnici židovske vjere. U gotovo svim recentnijim židovskim publikacijama o Isusu gleda se na njega uglavnom pozitivno, a snažno se naglašava njegova pripadnost židovskom narodu. Stoga autor ovdje nastoji vidjeti što se, u temeljnim obrisima, može iščitati u evanđeljima o Isusu kao pripadniku židovskog naroda, i to prvenstveno sa židovskog motrišta. Tako, govori i tumači Isusovo ime i njegovo židovsko podrijetlo, govori o Isusovoj obitelji i prijateljima, o njegovu „židovskom“ življenju i ponašanju, o njegovu odnosu prema Zakonu i prema židovskoj religioznosti te o njegovoj židovskoj vjeri i moralu.
Zaključujući govor o Židovu Isusu iz Nazareta, autor naglašava da se ne može nijekati činjenica kako su u posljednjih stotinjak godina židovski pisci dali pozitivan doprinos govoru o Isusu iz Nazareta. Također naglašava da se Židovi i kršćani mogu složiti glede Isusove vjere u Boga, ako već ne glede vjere u Isusa. Upravo to je, smatra, dobar temelj za daljnje razvijanje dijaloga koji i Židovima i kršćanima može pomoći u boljem razumijevanju Isusa iz Nazareta.
U knjizi se iznose i tumace temeljni sadržaji krscanskog "Vjerovanja", izloženo i tumac... more U knjizi se iznose i tumace temeljni sadržaji krscanskog "Vjerovanja", izloženo i tumaceno u Katekizmu Katolicke Crkve. Sve teme nastoje se ne samo protumaciti nego, koliko je moguce, i aktualizirati, posebice s nekim pitanjima koja „muce” i koja se namecu danasnjem covjeku/vjerniku: Trojedini Bog, covjek, vjera u Boga, svijet, ljudski život i njegov smisao, smrt i vjecni život.
U ovoj se knjizi želim, dakle, nastaviti na onu prethodnu te iznijeti temeljne sadržaje dogmatske... more U ovoj se knjizi želim, dakle, nastaviti na onu prethodnu te iznijeti temeljne sadržaje dogmatske, odnosno biblijske kristologije i njezina povijesno-dogmatskog razvoja. Upravo su to dva glavna dijela ove knjige. Prvi je dio posvećen biblijskom kristološkom govoru: polazi se od Starog zavjeta koji pripravlja i najavljuje dolazak Isusa Krista i u Njemu nalazi svoje ispunjenje; upravo to vidjet ćemo na primjeru mesijanske nade kod proroka Izaije. Dakako, ne može se govoriti doslovno o „kristologiji Starog zavjeta“, ali događaj Isusa Krista - kako ga predstavljaju novozavjetni spisi – niti ne možemo potpuno razumjeti bez Starog zavjeta; starozavjetna ekonomija spasenja ima propedeutsku ulogu za Kristov dolazak. Potom slijedi novozavjetna kristologija s uvodnim govorom o povijesnom okružju Isusa iz Nazareta Krista, što bi trebalo pomoći boljem shvaćanju Njegova navještaja, smisla Njegova poslanja te sâmu Njegovu osobu. Prije nego se prijeđe na doslovno novozavjetnu kristologiju, tj. na govor o Isusovoj osobi, navještaju, ponašanju i djelovanju, ovaj se dio nastavlja s možda neuobičajenim „umetanjem“ teme otajstva utjelovljenja Isusa Krista. Naime, to uistinu nije uobičajeno u suvremenoj kristologiji, koja metodološki uglavnom slijedi „kristologiju odozdo“ (za razliku od predkoncilske manualističke i njezine „kristologije odozgo“); ipak, za to sam se odlučio iz jednoga posebnog razloga: odavanje počasti hrvatskim teolozima Ivanu Bujanoviću i Stjepanu Bakšiću. Naime, ove se godine (2022.) navršava stota godišnjica objavljivanja prvoga i do sada jedinoga sustavno obrađenoga i cjelovitoga kristološkog traktata na hrvatskom jeziku od jednoga hrvatskog teologa: Ivan Bujanović, Kristologija i soteriologija ili nauk katoličke crkve o Utjelovljenom Sinu Božjem i djelu Otkupljenja, Osijek, 1922. Stjepan Bakšić je također prije osamdesetak godina bio dovršio i pripremio za objavljivanje cjelokupni kristološki traktat u dva sveska, ali je zbog poslijeratnih komunističkih neprilika ostao u rukopisu, neobjavljen. Iz poštovanja prema tradicionalnoj kristološkoj metodologiji, kao i prema ovoj dvojici vrsnih hrvatskih teologa (koji su slijedili tada uobičajenu metodologiju) „umećem“ sustavno-kristološku temu utjelovljenja na početak izlaganja o novozavjetnoj kristologiji. Nakon govora o otajstvu utjelovljenja Sina Božjega pozornost će biti usmjerena na novozavjetne spise, posebice na prikaz povijesnog događaja Isusa iz Nazareta Krista, tj. Njegovo zauzimanje za kraljevstvo Božje, za koje On svjedoči i koje navješćuje riječima, ponašanjem i djelima sve do smrti. Vidjet ćemo potom i različite oblike (implicitne i eksplicitne) ispovijesti novozavjetne vjere u Isusa kao Mesiju (Krista), Sina Božjega i Gospodina; promišljat ćemo o Isusovoj osudi i smrti na križu, o uzrocima koji su ga doveli do križa, o Isusovu shvaćanju vlastite smrti te o soteriološkim tumačenjima Njegove smrti; s tim je povezan i govor o Kristovu služenju „do kraja“, kao i tema Božje patnje u Isusu Kristu. Nadalje će se govoriti o Kristovu slavnom uskrsnuću, koje je izvor, temelj i polazište kršćanske vjere, a nakon toga ćemo promišljati o spasenjskoj (soteriološkoj) dimenziji Kristove osobe i Njegova djela spasenja. U okviru novozavjetne kristologije (a i kasnije) progovorit ćemo, u obliku excursusâ, o nekim kristološkim temama na način da ih pokušamo što je moguće više približiti suvremenom čovjeku (vjerniku), te nastojati vidjeti koje posljedice, plodove ili nadahnuća mogu imati za nas ljude u današnjem crkvenom i društvenom okružju. Drugi dio knjige posvećen je povijesno-dogmatskom razvoju kristologije. Kristološko promišljanje u Crkvi nije stalo zaključenjem novozavjetne objave, nego se nastavlja u životu crkvene zajednice. Crkva je, vođena vjerom u uskrsnulog Isusa Krista te nadahnjivana i usmjeravana Duhom Svetim, uvijek iznova pokušavala produbiti otajstvo Isusa Krista, a to je činila polazeći od novozavjetnih spisa kojima uvijek ostaje vjerna. Povijesno-dogmatski itinerarij razvoja kristologije započet će s novozavjetnom eksplicitnom kristologijom, jer se u njoj nalazi izvor i početak kristološkoga dvomilenijskog hoda. Potom ćemo vidjeti glavne naglaske kristološkog učenja u patrističkom razdoblju; najprije ćemo sažeto iznijeti kristologiju u judeo-kršćanskom i u helenističkom okružju, a nakon toga ćemo prijeći na govor o razvoju kristologije u cijelom patrističkom razdoblju: kod apostolskih i crkvenih otaca, teologa i apologeta, koje su pratila i paralelno se razvijala i neka kriva, odnosno krivovjerna naučavanja koja ćemo prvenstveno promatrati sa kristološkog motrišta. Golemu važnost za povijesno-dogmatski razvoj kristologije imaju dakako i opći crkveni sabori u patristici, jer su oni na neki način „zaokružili“ kristološku ispovijest vjere u Crkvi. U završnim poglavljima pozornost će biti posvećena srednjovjekovnoj (zapadnoj) i skolastičkoj kristologiji, odnosno nekim značajnijim teolozima tog razdoblja, koji su također iznimno obogatili kristološko promišljanje, zajedno sa tada rođenim tzv. „prosjačkim redovima“ koji su nastojali „pretvoriti“ kristološku misao u konkretan život. Naime, skolastički su teolozi uistinu veliki umovi koji su unijeli određenu „svježinu“ u kristologiju te je obogatili novim dubokim promišljanjima o otajstvima Isusa Krista. Nakon skolastičke kristologije slijedi razdoblje koje je obilježeno, s jedne strane, protestantskom reformacijom, a s druge Tridentskim saborom. Vidjet ćemo temeljna kristološka obilježja i sadržaje koje su promicali glavni protagonisti toga za Crkvu izuzetno burnog razdoblja, te kristološki smjer zacrtan na jednom od najvažnijih crkvenih sabora u Trentu. Time će se zaključiti povijesno-dogmatski itinerarij, budući da se o kristologiji nakon Tridentskog sabora u katoličkom i u protestantskom okružju, tj. u vrijeme tzv. prosvjetiteljstva, racionalizma, modernizma i sve do prve polovice XX. st., bilo detaljno govorilo u prvoj knjizi posvećenoj Uvodu u kristologiju. Svakako je važno za napomenuti da će u izlaganju nekih tema o kojima se govori u više navrata i na različitim mjestima (primjerice govor o motivu utjelovljenja Sina Božjega, ili govor o skolastičkim teolozima) neizbježno biti i nekih manjih ponavljanja prethodno rečenoga, na što ćemo uvijek nastojati upozoriti u bilješkama. Moleći čitatelje za razumijevanje, smatram da su takva manja ponavljanja na neki način neizbježna i opravdana, kako se ne bi „izgubila nit“ unutar određene teme ili se narušila njezina cjelina. Druga moguća poteškoća na koju se može naići je veliki broj bilješkî (fus-notâ); jasno mi je da one mogu otežavati čitanje, ali sam ih ipak navodio kako bi čitatelji imali širi uvid u pojedine teme te imali bolje mogućnosti daljnjeg istraživanja. U popisu literature donosimo ne samo naslove knjigâ iz bilješkî, nego i širi popis objavljenih djela, nešto starijih ali i onih recentnijih, koja se odnose i koja se bave kristologijom, odnosno sadrže različite kristološke teme. Ne donose se autori i naslovi prilogâ u znanstvenim časopisima i periodikama, ovi se mogu naći samo u bilješkama. Kako je rečeno, relativno dosta vremena predajem kolegij „Kristologije“ te valja i za očekivati da sam se bavio, istraživao, pisao i objavljivao znanstvene radove o raznim kristološkim temama. Neke od tih objavljenih radova sam i preuzeo te uvrstio u ovu knjigu (o čemu uvijek nastojim upozoriti u bilješkama), i to nakon što sam ih pomno i kritički pregledao te dopunio novim spoznajama. Koristim se prigodom zahvaliti brojnim studentima-slušačima koji su me svojim pitanjima, komentarima i diskusijama tijekom predavanja „prisilili“ da pojedine kristološke teme još više istražim, produbim i proširim. Posebnu zahvalnost dugujem svim djelatnicima izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost, koja je uvijek spremno pristajala objavljivati većinu mojih knjiga. Velika i iskrena zahvala recenzentima te lektoru/korektoru, koji su mi mnogo pomogli u oblikovanju i izlaganju sadržajâ. Jednako tako zahvalnost dugujem i kolegici izv. prof. dr. sc. Andrei Filić za dragocjene i precizne savjete, posebice one koji se odnose na povijesno-dogmatski razvoj kristologije. Zahvaljujem i svima onima kojih ne navodim imena, ali ih sa zahvalnošću nosim u srcu jer su također na različite načine, kritikama poticajima i pomogli i pridonijeli objavljivanju ove knjige. I. K.
Osluškujući Božju riječ… Homilije za godinu „A“ , 2019
Autor na konkretan način promišlja o nedjeljnim i blagdanskim liturgijskim čitanjima. Na taj nači... more Autor na konkretan način promišlja o nedjeljnim i blagdanskim liturgijskim čitanjima. Na taj način, s jedne strane, pruža čitateljima temelj za produbljivanje Božje riječi koja se sluša i čita a, s druge strane, pruža mogućnost svećenicima da nađu pomoć u pripremanju vlastitih nedjeljnih propovijedi.
Fr. Roger Bacon. Acts of Congress of the First Conference of the "Franciscan greats", 2015
Prvi izlagač bio je mr. sc. fra Rozo Brkić koji je izložio temu »Sveti Franjo i studij«. U svom i... more Prvi izlagač bio je mr. sc. fra Rozo Brkić koji je izložio temu »Sveti Franjo i studij«. U svom izlaganju fra Rozo je naglasio da »Franjin odnos prema studiju nije ni malo zahvalno obraditi te je naglasio kako je »pitanje studija na jednoj znanstvenoj razini prvi pokrenuo sv. Bonaventura Banjoređanski.« Drugo izlaganje održao je mr. sc. fra Daniel Patafta koji je u svome izlaganju prikazao vrijeme i život Rogera Bacona. Prvi dio svoga izlaganja fra Daniel je posvetio vremenu u kojem je živio fra Roger Bacon, naglasivši razvoj učilišta u tom vremenu Srednjega vijeka. Prof. dr. sc. fra Mile Babić održao je izlaganje na temu »Praktični intelekt uzvišeniji od spekulativnog kod Rogera Bacona«. U svom izlaganju dr. Babić je istaknuo da je »sam naslov doslovni prijevod Baconove definicije što predstavlja vrhunac njegove misli i svojevrsnu revoluciju u tadašnjoj spekulaciji. Baconova misao je predstavljala obrat u dotadašnjoj filozofiji s obzirom na Aristotela, što svakako predstavlja novitet i revolucionarni pravac na kojem se gradi filozofsko promišljanje do danas.« Izlaganje prof. dr. sc. Stipe Kutleše bilo je o temi »Roger Bacon i počeci eksperimentalne znanosti«. Dr. Kutleša je predstavio smjer razvoja novovjekovne znanosti »koja iako prema današnjim stajalištima počinje u 16. i 17. stoljeću, ipak treba biti smještena u vrijeme života i rada Rogera Bacona.« Dr. Kutleša je svoje izlaganje završio govorom o fazama za induktivno zaključivanje spomenuvši »opće tvrdnje koje u takvoj spekulaciji mogu pomoći a koje su ujedno novost koju na poseban način uvodi Roger Bacon« i time zaključio da »eksperimentalna znanost služi kao oruđe za korištenje drugim znanostima i to kao oruđe koje tim znanostima omogućuje da otkriju ono što im je inače skriveno i što bi im bez eksperimentalne metode ostalo nepoznato«, te je na kraju naglasio da je »prema Baconu matematika nužna za istraživanje prirode, pa se onda Rogera Bacona ne samo po pitanju eksperimentalne znanosti, nego i po pitanju matematike u znanosti staviti ispred 16. stoljeća i ispred Galileja jer je Roger Bacon i eksperimentalnu metodu i matematiku postavio kao poseban sustav prije Galileja.« Potom je izlaganje imao fizikalni kemičar prof. dr. sc. Stanko Uršić o temi: »Tvari i mijene tvari: u obzoru Rogera Bacona i danas«. U svome je izlaganju prof. Uršić odgovorio na sljedeća pitanja: »a) što Roger Bacon tvrdi o tvarima b) što tvrdi o mijenama tvari c) o vjerojatnim ishodištima prihvaćanja i interpretacije alkemijskih postavki.« Govorio je o Baconovom shvaćanju alkemije, o prirodnim principima i nastanku minerala, o nastanku minerala i o »kamenu mudraca«. Na kraju je dr. Uršić istaknuo da je Roger Bacon bio »ispred svog vremena i naš suvremenik jer je sve stvari išao temeljito ispitati i u okviru onoga koliko je imao uvida i koliko čistom logikom može povezati i uvezati stvari.« Izlaganje je održao i fra Tomislav Smiljanić, mag. theol., koji je govorio o »Dva Bacona: znanstveni redovnik Roger Bacon i znanstveni barun Francis Bacon«. Govorio je o razvoju logike, eksperimentalne metode i cjelokupne znanosti na pragu konca Srednjeg vijeka. Na kraju je Smiljanić istaknuo da je »Roger Bacon prvi koji je utro put modernoj znanosti, osobito onoj koja će postati ključna za napredovanje prirodne znanosti.« Posljednje izlaganje održao je prof. dr. sc. Davor Pavuna koji je, govoreći o temi »Roger Bacon u svijetlu uvida suvremene znanosti«, istaknuo »opasnosti koje se kriju u pokušajima da se ovakvi velikani povijesti sustavno marginaliziraju čime se drugi koji po sebi odgovaraju određenim profanim strukturama veličaju.« Time je izlagač htio naglasiti »smjer profanizacije kojim je današnje društvo zaraženo i dovedeno do rubova koji su po sebi hipnotizirajući i opasni za današnje i buduće čovječanstvo.«
Il presente lavoro si propone di indagare la tematica del Gesu' della storia nel pensiero teologi... more Il presente lavoro si propone di indagare la tematica del Gesu' della storia nel pensiero teologico/cristologico di Jürgen Moltmann. Egli, a partire dalla sua Teologia della speranza (1964), si e' imposto nel mondo teologico odierno come uno degli studiosi piu' autorevoli, fino al punto che alcuni sostengono che nell'ambiente della chiesa protestante "Moltmann ha messo in pericolo il predominio di Bultmann" ed e' diventato il "precursore di un nuovo protestantesimo".Infatti, a partire dagli anni '60 proprio il teologo di Tubinga, assieme a Wolfhart Pannenberg, ha fatto maturare una nuova linea della teologia evangelica e ha delineato un nuovo profilo del protestantesimo contemporaneo. La ricerca esamina le diverse fasi del pensiero moltmanniano: dalla "teologia della speranza" si passa a quella della "teologia della croce", quindi alla "ecclesiologia messianica" per finire con la "cristologia messianica". Nella trattazione di ogni fase prima si espone il pensiero moltmanniano, poi si analizza criticamente, infine si evidenzia come la tematica del Gesu' della storia e' presente e valorizzata teologicamente.
U knjizi se ponajprije obrađuje tematika franjevačke kristologije (od početaka do novog doba), te... more U knjizi se ponajprije obrađuje tematika franjevačke kristologije (od početaka do novog doba), te Marijine uloge u Utjelovljenju Isusa Krista. Potom se teološki analizira doprinos nekih franjevačkih propovjednika XVIII. st. u katoličkoj obnovi na hrvatskom ozemlju.
Autor na konkretan način promišlja o nedjeljnim i blagdanskim liturgijskim čitanjima. Na taj nači... more Autor na konkretan način promišlja o nedjeljnim i blagdanskim liturgijskim čitanjima. Na taj način, s jedne strane, pruža čitateljima temelj za produbljivanje Božje riječi koja se sluša i čita a, s druge strane, pruža mogućnost svećenicima da nađu pomoć u pripremanju vlastitih nedjeljnih propovijedi.
Gospa Ilačka. Marijansko svetište na Vodici; Our Lady in Ilaca. Shrine of Lady Mary in Vodica. Župa sv. Jakova apostola, Ilača, 2015
Autori u knjizi prikazuju poznato marijansko svetište u Ilači. Pojavljivanje izvora vode i događa... more Autori u knjizi prikazuju poznato marijansko svetište u Ilači. Pojavljivanje izvora vode i događaj Marijina ukazanja, prema ondašnjim svjedocima, zbio se godine 1865. pa je u proteklih 150 godina to svetište ostavilo neizbrisiv trag u duhovnom, ali i kulturalnom životu toga područja. Osim povijesnog pregleda, temeljenog i na arhivskoj građi i dokumentima, autori nastoje iznijeti i vrednovati teološku, odnosno mariološko-marijansku važnost ilačkog svetišta, posebice u širim vjerničkim slojevima.
U knjizi se donose homilije (propovijedi) za sve nedjelje u godini te za velike kršćanske svetkov... more U knjizi se donose homilije (propovijedi) za sve nedjelje u godini te za velike kršćanske svetkovine. Autor nastoji, s jedne strane, protumačiti značenje biblijskih čitanja te, s druge strane, aktualizirati biblijsku riječ i ponuditi njezinu poruku za današnje vrijeme i za suvremenog čovjeka.
Meet The Bible. Catechesis for working with biblical community , 2003
Djelo ponajprije pruža općenito tumačenje Biblije (Svetog pisma): njezina nadahnutost, istinitost... more Djelo ponajprije pruža općenito tumačenje Biblije (Svetog pisma): njezina nadahnutost, istinitost (tj. odnost Biblije i znanosti), povjesnost i aktualnost. Potom se prelazi na tumačenje biblijske prapovijesti: stvaranje svijeta i čovjeka te problematika izvornoga grijeha.
Bogočovjek Isus Krist. Uvod u kristologiju / The Divine Man, Jesus Christ. An introduction to Christology, 2009
Razmišljanje o Isusu Kristu događalo se i događa se na različite načine, unutar i izvan kršćanski... more Razmišljanje o Isusu Kristu događalo se i događa se na različite načine, unutar i izvan kršćanskih zajednica. Svekoliko zanimanje za Nazarećanina i različitost pristupa njegovoj osobi i njegovu djelovanju svakako su znak njegove važnosti za čovjeka i za čovječanstvo uopće. Ova knjiga želi uvesti čitatelja u kristološku problematiku, upoznati ga s temeljnim pojmovima kristologije i s načinom kako se "stvara" kristologija. Stoga se ovdje i govori ponajprije o temeljnom kristološkom pitanju: tko je Isus Krist, i o različitim odgovorima na to pitanje. Uzeti su u obzir posebice oni odgovori koji su nastali posljednjih stoljeća kada je kristološka problematika prolazila kroz svojevrsno pročišćavanje u kršćanskim Crkvama i teologijama. Posebna pozornost usmjerena je na suvremeni svijet koji pokazuje sve veći interes za Isusa iz Nazareta, Krista. Zbog toga se i govori o suvremenoj kristologiji koja, temeljeći se na kršćanskoj kristološkoj predaji, na razne načine pokušava približiti osobu i djelovanje Isusa Krista suvremenom čovjeku. Osim toga, zanimanje za Isusa Krista zahvaća i osobe izvan granica kršćanskih Crkava. Ta činjenica nadahnula je autora da progovori o različitim slikama Isusa Krista ne samo u kršćanskoj teologiji i praksi nego i u književnosti, na filmu, u filozofiji te u nekršćanskim religijama. Budući da je posljednjih desetljeća, pa i stoljeća, mnogo diskusija vođeno oko tematike o "povijesnom Isusu", tomu je posvećeno dosta prostora u ovom djelu, kao i nekim naznakama za suvremeni kristološki govor i istraživanje o Isusu Kristu. Ovo je drugo izdanje knjige sa malim ispravcima i dopunama u odnosu na prvo.
„Vjerujem…“ Kateheze o katoličkoj vjeri / "I believe ..." Catechesis on the Catholic Faith , 2013
U knjizi se iznose i tumače temeljni sadržaji kršćanskog "Vjerovanja", izloženo i tumačeno u Kate... more U knjizi se iznose i tumače temeljni sadržaji kršćanskog "Vjerovanja", izloženo i tumačeno u Katekizmu Katoličke Crkve. Sve teme nastoje se ne samo protumačiti nego, koliko je moguće, i aktualizirati, posebice s nekim pitanjima koja „muče” i koja se nameću današnjem čovjeku/vjerniku: Trojedini Bog, čovjek, vjera u Boga, svijet, ljudski život i njegov smisao, smrt i vječni život.
Sveti sakramenti. Susret s Isusom Kristom u sakramentima Crkve / The Holy sacraments. The encounter with Jesus Christ in the sacraments of the Church, 2014
Govoriti o svetim sakramentima u isto je vrijeme i jednostavno i složeno, lagano i teško. Kršćans... more Govoriti o svetim sakramentima u isto je vrijeme i jednostavno i složeno, lagano i teško. Kršćanski vjernici svakodnevno sudjeluju u slavljima sakramenata, uglavnom im znaju značenje i simboliku, svjesni da upravo preko sakramenata Crkve, kojoj ih je Isus Krist ostavio, ulaze u zajedništvo s Bogom i s drugim ljudima. Dakako, kao i razni drugi sadržaji katoličke vjere, i sakramenti imaju i svoju otajstvenu, nadnaravnu notu, ali ta činjenica ne priječi da ih čovjek vjernik promatra i kao stvarnost koja se događa sada i ovdje, u konkretnom vremenu i prostoru, iako nas uzdižu i iznad vremena i prostora.
UČENJE Sažetak: Svaki od sakramenata ima svoje posebnosti, te se svi ne mogu jednostavno svesti n... more UČENJE Sažetak: Svaki od sakramenata ima svoje posebnosti, te se svi ne mogu jednostavno svesti na jednu shemu. Stoga, kako ranije tako i danas, više se govori o pojedinim sakramentima, a manje općenito o njima. Ipak, oni u sebi imaju i ponešto zajedničko te se može govoriti i o sakramentima općenito. Uzimajući tu činjenicu u obzir, autor u prilogu govori o pojmu sakrament i o njegovoj povijesti, o simbolici sakramenata te o njihovu utemeljenju od Isusa Krista, te o broju sakramenata. Drugi dio se odnosi na teološke pretpostavke i promišljanja o sakramentima te se iznosi učenje o djelitelju i primatelju sakramenata, te o njihovim učincima.
Sažetak: U prilogU autor iznosi teološko-pastoralno razumijevanje sakramenta bolesničkog pomazanj... more Sažetak: U prilogU autor iznosi teološko-pastoralno razumijevanje sakramenta bolesničkog pomazanja, kako bi se dobila jasnija sliku o značenju ovog sakramenta. Tako, analizira tekst iz Jak 5,14-15 te ga nastoji pojasniti s biblijsko-pastoralnog motrišta. Nadalje govori o učincima sakramenta bolesničkog pomazanja, njegovoj materiji i formi te o djelitelju i primatelju sakramenta. Na kraju se osvrće na ekumensko pitanje glede ovog sakramenta. Ključne riječi: Jakovljeva poslanica, pastoral, milosni učinci, ekumenizam. UVOD Da bismo dobili jasniju sliku o značenju sakramenta bolesničkog pomazanja, sažeto ćemo prikazati njegovo teološko-pastoralno razumijevanje. Pri tome valja napomenuti da je o ovom vidu i shvaćanju sakramenata teško izbjeći poneka ponavljanja govora o bolesničkom pomazanju. Crkva je, kao sakrament Isusa Krista, dužna brinuti se i za bolesne, te koliko je moguće (preko svojih službenika i preko svih kršćana) pomagati im u fizičkom, psihičkom i duhovnom smislu. Ukoliko je bolest ozbiljnija, kršćanin bi trebao primiti bolesničko pomazanje, sakrament koji bolesnika jača u fizičkom i duhovnom smislu. Naime, nijedna bolest nije isključivo tjelesna, nego svaku fizičku opterećenost prati i opasnost duhovne malaksalosti. Bolesnici su u kušnji da zbog svoje bolesti, osjećaja bezvrijednosti i sl. izgube vjeru i pouzdanje u Boga. Sakrament bolesničkog pomazanja, kao i ostale sakramente, ustanovio je Isus Krist, ukoliko ga je obećao, a ne ukoliko ga je konkretno odredio. To znači: Isus Krist nije izričitim riječima ustanovio taj sakrament, ali su apostoli bez sumnje prepoznali njegovu volju da se sakrament bolesničkog pomazanja ipak slavi, iako im nije ostavio točan izgled obreda slavlja. Valja se, naime, prisjetiti kako u ustanovljenje sakramenta spada i njegovo utemeljenje u Isusovoj praksi, ali i razumijevanje te prakse i njezino sakramentalno
Sažetak: U prilogU autor iznosi teološko-pastoralno razumijevanje sakramenta bolesničkog pomazanj... more Sažetak: U prilogU autor iznosi teološko-pastoralno razumijevanje sakramenta bolesničkog pomazanja, kako bi se dobila jasnija sliku o značenju ovog sakramenta. Tako, analizira tekst iz Jak 5,14-15 te ga nastoji pojasniti s biblijsko-pastoralnog motrišta. Nadalje govori o učincima sakramenta bolesničkog pomazanja, njegovoj materiji i formi te o djelitelju i primatelju sakramenta. Na kraju se osvrće na ekumensko pitanje glede ovog sakramenta. Ključne riječi: Jakovljeva poslanica, pastoral, milosni učinci, ekumenizam. UVOD Da bismo dobili jasniju sliku o značenju sakramenta bolesničkog pomazanja, sažeto ćemo prikazati njegovo teološko-pastoralno razumijevanje. Pri tome valja napomenuti da je o ovom vidu i shvaćanju sakramenata teško izbjeći poneka ponavljanja govora o bolesničkom pomazanju. Crkva je, kao sakrament Isusa Krista, dužna brinuti se i za bolesne, te koliko je moguće (preko svojih službenika i preko svih kršćana) pomagati im u fizičkom, psihičkom i duhovnom smislu. Ukoliko je bolest ozbiljnija, kršćanin bi trebao primiti bolesničko pomazanje, sakrament koji bolesnika jača u fizičkom i duhovnom smislu. Naime, nijedna bolest nije isključivo tjelesna, nego svaku fizičku opterećenost prati i opasnost duhovne malaksalosti. Bolesnici su u kušnji da zbog svoje bolesti, osjećaja bezvrijednosti i sl. izgube vjeru i pouzdanje u Boga. Sakrament bolesničkog pomazanja, kao i ostale sakramente, ustanovio je Isus Krist, ukoliko ga je obećao, a ne ukoliko ga je konkretno odredio. To znači: Isus Krist nije izričitim riječima ustanovio taj sakrament, ali su apostoli bez sumnje prepoznali njegovu volju da se sakrament bolesničkog pomazanja ipak slavi, iako im nije ostavio točan izgled obreda slavlja. Valja se, naime, prisjetiti kako u ustanovljenje sakramenta spada i njegovo utemeljenje u Isusovoj praksi, ali i razumijevanje te prakse i njezino sakramentalno
Kršćansko shvaćanje Božje opstojnosti se temelji na Božjem povijesnom samopriopćenju i na promišl... more Kršćansko shvaćanje Božje opstojnosti se temelji na Božjem povijesnom samopriopćenju i na promišljanjima mnogih mislilaca, bilo teologa bilo filozofa. Iz susreta vjere i razuma oblikuje se kršćanska filozofsko-teološka misao koja Bogu pripisuje razne atribute, među kojima posebno mjesto zauzima atribut Božjega milosrđa. Suvremeno promišljanje o Bogu kršćanske vjere često zaobilazi govor o Božjem milosrđu nikada ne dovodeći u pitanje njegovu drukčijost, svetost, pravednost i konkretni povijesni angažman. U radu se problematizira razložnost stanovite zaboravljenosti atributa Božjega milosrđa i ističe potreba cjelovitoga shvaćanja složenosti Božjega postojanja te prikazuje međusobna povezanost i komplementarnost Božjih svojstava. Milosrđe ne pripada Božjim metafizičkim svojstvima do kojih se došlo filozofskim putem, već se o njemu razmišlja u teološkom kontekstu. Govor o atributu milosrđa nudi jasnije poimanje Boga kojega kršćanstvo shvaća kao Ljubav, tj. milosrđe je povijesna konkretizacija Božje ljubavi. Filozofsko-teološkom argumentacijom autori prikazuju aktualnost i nezamjenjivost svojstva Božjega milosrđa za jasnije, potpunije i obuhvatnije shvaćanje Božje opstojnosti u okvirima kršćanskoga diskursa. Premda se dogodila stanovita marginalizacija govora o Božjem milosrđu, ono pripada temeljnim, bitnim i određujućim Božjim svojstvima.
Mariologija nakon Drugoga vatikanskog koncila: prihvaćanje, rezultati i perspektive. Zbornik radova XXIII. Međunarodnoga mariološko-marijanskog kongresa, 2018
Kao jedno od predavanja na Međunarodnome mariološko-marijanskom kongresu, na kojemu se promišljal... more Kao jedno od predavanja na Međunarodnome mariološko-marijanskom kongresu, na kojemu se promišljalo stanje mariologije nakon Drugoga vatikanskog koncila, te suvremeno prihvaćanje, rezultati i perspektive koncilske mariologije, rad se zadržava na jednom značajnom izričaju koncilske mariologije koji za Mariju kaže da je "izvrstan i jedinstven primjer i djevice i majke-eminenter et singulariter tum virginis tum matris exemplar" (LG, 63). Teološkom interpretacijom ovog izričaja nastoji se u ovom radu osvijetliti izvorna nakana koncilske mariologije, koja naglašava uzornost Marijina djevičanstva i majčinstva za Crkvu i svakoga pojedinog vjernika. Članak propituje u čemu se sastoji ta uzornost i kako je treba ispravno shvatiti. Pri tom se odnos djevičanstva i majčinstva promatra iz perspektive biblijskog i otačkog poimanja cjelovitog odnosa prema Bogu, te se kao takav iščitava i u Marijinu životu, a onda i prenosi u kršćanski život i duhovnost. Na kraju se unutar ovakve interpretacije ukazuje i na značajnu relevantnost mariologije u ekumenskoj perspektivi. Ključne riječi: koncilska mariologija, djevičanstvo, majčinstvo, marijanska duhovnost, ekumenizam
Zbornik o Jeronimu Lipovčiću. Zbornik radova sa znanstvenoga skupa „Jerolim Lipovčić i njegovo doba“, 2018
Teološko-književno djelovanje franjevaca na hrvatskim prostorima ima svoju dugu tradiciju, a prep... more Teološko-književno djelovanje franjevaca na hrvatskim prostorima ima svoju dugu tradiciju, a prepoznatljiviji i snažniji je impuls pisana kultura franjevaca na hrvatskom jeziku imala u XVII.-XVIII. st., tijekom kojih mnogi franjevci pišu svoja djela na narodnom jeziku. Njihova su djela uglavnom duhovnog sadržaja, namijenjena i samim franjevcima, kao pomoć u njihovu pastoralno-katehetskom djelovanju, ali i katoličkom puku koji oni pastoriziraju. Stoga je teološko-književni rad franjevaca u to doba bitno određen njihovim pastoralnim potrebama. Izlaganje temelja kršćanskog vjerovanja i nauka te njihova primjena u životu vjernika bila je prvotna nakana njihovih spisa; dakle, njihov je cilj: pružiti vjerničkom puku temeljito (ali i na pučki i jednostavan način) pojašnjena otajstva kršćanske vjere. Toj vrsti pripada i djelo fra Jerolima Lipovčića, "Dušu čuvajuće pohođenje", objavljeno u Budimu 1750. g. Radi se o djelu pastoralne naravi, svojevrsnom katekizmu, u kojemu fra Jerolim nastoji iznijeti i protumačiti temelje kršćanske vjere, prvotno za hrvatske svećenike i propovjednike, kao i za vjernike koji obitavaju razna područja u Mađarskoj. Cilj je ovog rada sažeto predstaviti Lipovčićevo djelo "Dušu čuvajuće pohođenje", te napose izložiti njegovo učenje i tumačenje o sakramentima kršćanske inicijacije (krštenje, potvrda, euharistija). Ključne riječi: fra Jerolim Lipovčić, katolička obnova, katekizam, molitve, sakramenti krsta, potvrde i euharistije. Uvod Hrvatsko teološko promišljanje XVIII. stoljeća određivale su, s jedne strane, povijesne prilike u kojima se nalazilo, a s druge europska teološka kretanja i
Tridentska baština: katolička obnova i konfesionalizacija u hrvatskim zemljama. Zbornik radova znanstvenog simpozija , 2016
Autor daje pregled hrvatske teologije u posttridentskom razdoblju katoličke obnove, posebice unut... more Autor daje pregled hrvatske teologije u posttridentskom razdoblju katoličke obnove, posebice unutar okvira pet teoloških grana i područja: prevođenja i priređivanja liturgijskih knjiga i katekizama, teologije pomirenja kršćanskog zapada i istoka te njoj srodne teologije kršćanskog jedinstva i dijaloga, te mariologije i eshatologije. U radu su navedena najznačajnija djela i misaona polazišta naših teologa, koja upućuje na bogatstvo i raznorodnost hrvatske teološke misli XVII. stoljeća. Predstavnici hrvatske teologije posttridentskog doba u svojim djelima pokazuju vrlo visoko teološko znanje. U njihovim tekstovima susrećemo ujedno i razumljivost, jer je njihov cilj bio doprijeti do što šireg sloja ljudi. Zbog tog razloga ne čudi da su se teolozi tada zauzimali za pismenost i čitanje, kao i za pravednije društveno-političke odnose što ih, na neki način, čini pretečama crkvenoga socijalnog nauka. Ključne riječi: Tridentski sabor, katolička obnova, liturgijske knjige i katekizmi, teologija pomirenja, jedinstva i dijaloga, mariologija, eshatologija.
Zbornik o Stipanu Margitiću. Zbornik radova sa znanstvenog skupa: „Fra Stipan Margitić i Bosna Srebrena (1650.-1750.)“, 2015
Nedovoljno poznavanje hrvatske teološke misli i doprinosa mnogih nepoznatih franjevačkih teološki... more Nedovoljno poznavanje hrvatske teološke misli i doprinosa mnogih nepoznatih franjevačkih teoloških autora znak su potrebe neprestanog napora u sustavnijem istraživanju bogatstva teološke pisane riječi na hrvatskom jeziku iz pera franjevaca koji su djelovali na našim prostorima i pisali ondašnjom inačicama hrvatskog jezika. Nizu mnogih naših manje poznatih, ali ne i manje vrijednih, franjevaca pripada i bosanski franjevac, spisatelj i propovjednik fra Stjepan Margitić. Stoga ćemo u prvom dijelu kratko prikazati ulogu propovijedi u povijesti Franjevačkog reda i donijeti sažeti pregled povijesti franjevačke kristologije do XVIII. stoljeća, a u drugom ćemo dijelu navesti osnovne Margitićeve biografske podatke. U trećem dijelu ćemo tražiti tragove franjevačke kristologije te iznijeti na vidjelo ono što fra Stjepan Margitić govori o Isusu Kristu, polazeći od njegova začeća i utjelovljenja do muke, smrti i uskrsnuća. Stoga, cilj ovoga rada je istražiti elemente franjevačke kristologije u propovijedima ovoga bosanskog franjevca te prikazati glavne kristološke naglaske u kojima se može prepoznati njegova povezanost s bogatom poviješću franjevačke teološke misli prilagođene potrebama njegove propovjedničke službe. Ključne riječi: Isus Krist, Stjepan Margitić, franjevačka kristologija, ponizni i raspeti Krist, utjelovljenje i muka Isusa Krista. Uvod Potaknuti spoznajom da je veći dio franjevaca koji su djelovali na našim hrvatskim prostorima ostao nepoznat ne samo široj javnosti, nego i znanstvenim krugovima 1 , potreban je neprestan napor u skidanju naslaga prašine s njihovih imena. Proučavajući tradiciju i upoznavajući bogatstvo vlastite povijesti, lakše se može koračati i prema, često neizvjesnoj, budućnosti. Štoviše, "tradicija otvara pogled u budućnost, uz pretpostavku da je živa, ukoliko reinterpretira teme i slike koje je ukorijenila u prošlosti" (Paul Ricoeur). U potrebi sigurnijeg hoda prema onomu što nas očekuje potrebno je pretražiti cjelokupnu tradiciju, u nadi da ćemo i sami postati zreli i dalekovidni stvaratelji nove budućnosti. 2 Bilo bi žalosno i tragično kada bismo kao kršćani, lakomisleno i brzopleto, poput samodostatnih pojedinaca, odbacili bogatstvo koje se čuva u bogatoj škrinji naše tradicije. Škrinja tradicije sadrži prave zlatnike koji su zapravo životi mnogih marljivih pripadnika našega naroda, potpuno predanih svojemu 1
Zbornik o Emeriku Paviću. Zbornik radova sa znanstvenog skupa: „Emerik Pavić i franjevci u kontinentalnoj Hrvatskoj“, 2014
Književnu djelatnost franjevaca na prostorima današnje Hrvatske možemo pratiti sve od srednjeg vi... more Književnu djelatnost franjevaca na prostorima današnje Hrvatske možemo pratiti sve od srednjeg vijeka. Pisana kultura franjevaca na narodnom, hrvatskom jeziku započela je u XVII. stoljeću pojavom fra Matije Divkovića. Tijekom toga stoljeća javljaju se i drugi franjevci koji pišu na narodnom jeziku, a čija su djela uglavnom duhovnog sadržaja i namijenjena su prije svega franjevcima Bosne Srebrene i katoličkom puku koji oni pastoriziraju. Kroz XVIII. stoljeće javlja se širi krug franjevačkih pisaca, također pretežno s temama duhovnog sadržaja. U djelima franjevačkih pisaca zapažaju se odjeci širokog pokreta katoličke obnove koju je inicirao Tridentski koncil. Sabor je donio niz reformnih odluka koje su imale veliko značenje za daljnju povijest Katoličke crkve. Zahvaljujući teološkoj i propovjedničkoj literaturi zapadnih katoličkih autora, književni rad franjevaca izrastao je iz neposrednog dodira s europskom pisanom kulturom. Književni rad franjevaca u XVIII. stoljeću bio je bitno određen njihovim pastoralnim potrebama u katoličkom puku. Izlaganje temelja kršćanskog nauka i njegova primjena u životu vjernika bila je primarna intencija te književnosti koja je odredila i njezin karakter. Na tom tragu treba promatrati život i djelovanje znamenitog franjevca fra Antuna Bačića, člana Franjevačke provincije Bosne Srebrene, rodom iz Vrbe kraj Broda na Savi. Zajedno sa fra Stjepanom Vilovom Bačić se smatra začetnikom hrvatske kontroverzističke teološke literature s pravoslavnim kršćanima na području Slavonije i Podunavlja. Njegovo djelo Istina katolicsanska (1732.) prvo je takvo djelo među Hrvatima na tom tlu. Samo djelo je u svojoj biti propovjedničko, a sazdano je kao kontroverzijski katekizam. Cilj je ovoga rada izložiti glavne teološke teme koje je Bačić iznio u ovome djelu, napose način na koji je raspravljao o pojedinim kontroverzama između katolika i pravoslavnih. Svakako sve to treba sagledati u okviru ondašnjih društvenih i kulturnih prilika u kojima djeluju franjevci Bosne Srebrene, odnosno novoosnovane Kapistranske provincije.
Zbornik o Rafaelu Levakoviću. Zbornik radova sa znanstvenog skupa „Fra Rafael Levaković“, 2010
Autori članka prikazuju hrvatsku teologiju XVII. stoljeća koja, uslijed odjeka reformacije i kato... more Autori članka prikazuju hrvatsku teologiju XVII. stoljeća koja, uslijed odjeka reformacije i katoličke obnove te osnivanja teoloških učilišta, dobiva svoj zamah. Članak ukazuje na prevoditelje i priređivače liturgijskih knjiga i katekizama (Bartol Kašić, Rafael Levaković, Ivan Paštrić, Aleksandar Komulović, Matija Divković, Ivan Belostenec), a zatim i raznovrsne teologije: teologiju pomirenja kršćankog Istoka i Zapada (Markantun de Dominis i Juraj Križanić); teologiju kršćanskog jedinstva i dijaloga (Benedikt Vinković, Ivan Paštrić, Matija Frkić, Stjepan Gradić); mariologiju (Ivan Ančić, Mihael Šimunić, Lovro Grizogon, Ivan Paštrić, Kajetan Vičić, Juraj Habdelić, Antun Kanižlić) i eshatologiju (Franjo Glavinić, Matija Magdalenić, Nikola Krajačević), zaključujući potom na raznovrsnost i bogatstvo ondašnje teološke misli.
Vojska Bezgrješne i masonerija. Zbornik radova međunarodnoga znanstvenog simpozija , 2020
The author briefly discusses the apparitions of the Mother of God in Lourdes, when Mary introduce... more The author briefly discusses the apparitions of the Mother of God in Lourdes, when Mary introduced herself to the little seer as the "Immaculate Conception". Having clarified the content and meaning of the statement about the Immaculate Conception of the Blessed Virgin Mary, he summarizes the development of beliefs and dogma about Mary's Immaculate Conception: from the biblical foundations, through the talk of Mary's holiness in the patristic period, to the Middle Ages and scho- lasticism. He pays particular attention to the monk Eadmer, who is one of the first scholastic theologians to advocate the absence of original sin in the conception of Mary, and especially to the Franciscan theologian John Dun Scot, who, like no other, succeeded in linking the universal need of redemption to Mary's sinless conception. Namely, Scot learns that Mary was redeemed, but in a much more perfect way than other people: she was redeemed by Christ's suffering on the cross, according to the foreseen merits of her Son. The final part of the paper is devoted to the teaching and expressions of the church councils and the teaching of the Church on the Immaculate Conception of Mary, down to Pope Pius IX's Ineffabilis Deus and the solemn proclamation of the dogma of the Immaculate Conception of the Blessed Virgin Mary.
Autor u radu sažeto govori o ukazanjima Majke Božje u Lurdu, kada se Marija maloj vidjelici predstavila kao "Bezgrešno začeće". Nakon što je pojasnio sadržaj i značenje izričaja o Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije, pregledno iznosi razvoj vjerovanja i dogme o Marijinu Bezgrešnom začeću: od svetopisamskih temelja, preko govora o Marijinoj svetosti u pa-trističkom razdoblju, do srednjeg vijeka i skolastike. Tu posebnu pozornost posvećuje monahu Eadmeru koji je jedan od prvih skolastičkih teologa koji zagovara odsutnost izvornoga grijeha u Marijinu začeću, te posebice franje-vačkom teologu Ivanu Duns Scotu, koji je kao nitko prije njega uspio pove-zati univerzalnu potrebu otkupljenja i Marijino bezgrešno začeće. Naime, Scot uči da je i Marija otkupljena, ali na mnogo savršeniji način nego drugi ljudi: ona je po unaprijed predviđenim zaslugama svoga Sina bila otkuplje-na Kristovom patnjom na križu. Završni dio rada posvećen je učenju i izriča-jima crkvenih sabora i crkvenog učiteljstva o Marijinu bezgrešnom začeću, sve do bule Ineffabilis Deus pape Pija IX. i svečanog proglašenja dogme o Bezgrešnom Začeću Blažene Djevice Marije.
V. KOŠIĆ (ur.), Velika Proteturica. Duhovna baština Dubrovnika posvećena Bogorodici, Zbornik radova sa Znanstvenog simpozija HMI-a, Dubrovnik, 27.-28. IV. 2007., KS-HMI, Zagreb, 2009., 2009
Veliki broj hrvatskih svecenika-propovjednika, književnika i pjesnika posttridentskog razdoblja d... more Veliki broj hrvatskih svecenika-propovjednika, književnika i pjesnika posttridentskog razdoblja dalo je golemi doprinos duhovnoj obnovi hrvatskog naroda. Vecina njih ostala je do danas nepoznata kako siroj javnosti, tako i znanstvenim krugovima. Jedan od takvih je i fra Ludovik Radic. Uz profesorski i propovjednicki rad on je objavio i knjižicu pod naslovom Rukolisti duhovni. Radi se o jednoj vrsti molitvenika koji, osim molitava, ima i drugih sadržaja: razne vjerske upute, promisljanja i poticaje na iskazivanje pobožnosti prema Bogu, raspetom i uskrslom Isusu Kristu, Djevici Mariji i svecima, te tradicionalne marijanske pjesme/molitve, ali i pjesme koje je ispjevao sam pobožni fratar. U ovom clanku pozornost je posebice usmjerena na Radicevo promisljanje o mariolosko-marijanskim temama. U tim promisljanjima, kao i u Radicevim pjesmama koje posvecuje blaženoj Djevici Mariji, susrecemo, s jedne strane, mnostvo pohvala Bogorodici, kojima velica njezinu osobu, vjeru, otvorenost Bogu, p...
Kao jedno od predavanja na Međunarodnome mariološko-marijanskom kongresu, na kojemu se promišljal... more Kao jedno od predavanja na Međunarodnome mariološko-marijanskom kongresu, na kojemu se promišljalo stanje mariologije nakon Drugoga vatikanskog koncila, te suvremeno prihvaćanje, rezultati i perspektive koncilske mariologije, rad se zadržava na jednom značajnom izričaju koncilske mariologije koji za Mariju kaže da je "izvrstan i jedinstven primjer i djevice i majke-eminenter et singulariter tum virginis tum matris exemplar" (LG, 63). Teološkom interpretacijom ovog izričaja nastoji se u ovom radu osvijetliti izvorna nakana koncilske mariologije, koja naglašava uzornost Marijina djevičanstva i majčinstva za Crkvu i svakoga pojedinog vjernika. Članak propituje u čemu se sastoji ta uzornost i kako je treba ispravno shvatiti. Pri tom se odnos djevičanstva i majčinstva promatra iz perspektive biblijskog i otačkog poimanja cjelovitog odnosa prema Bogu, te se kao takav iščitava i u Marijinu životu, a onda i prenosi u kršćanski život i duhovnost. Na kraju se unutar ovakve interpretacije ukazuje i na značajnu relevantnost mariologije u ekumenskoj perspektivi. Ključne riječi: koncilska mariologija, djevičanstvo, majčinstvo, marijanska duhovnost, ekumenizam
P. KNEZOVIĆ (ur.), Zbornik o Lovri Šitoviću. Zbornik radova sa znanstvenog skupa „Lovro Šitović i njegovo doba“ (Šibenik-Skradin, 8.-9. V. 2008.), Hrvatski studiji, Zagreb, 2009., 2012
Liist navka karstjanskoga Šitovićevo je manje poznato djelo, vjersko poučnog karaktera posvećeno ... more Liist navka karstjanskoga Šitovićevo je manje poznato djelo, vjersko poučnog karaktera posvećeno biskupu od Osora, Nikoli Dražiću. Pisano u katekizamskome stilu, u prvome dijelu donosi molitve, Apostolski Credo, Dekalog, popis sakramenata i krjeposti, darova Duha Svetoga, djela milosrđa i popis grijeha. Nastavlja s popisom posljednjih stvari i otajstava svete krunice i blaženstvima, dok prvi dio djela završava s navođenjem obaveznih spomendana i zapovjedanih postova. Drugi dio djela započinje s kratkim pitanjima i odgovorima. Slijede Dila karstajnska koja autor razlaže u dila od poklona, vire, ufanja i ljubavi, te dodaje i dila skrušenja i prikazanja završavajući litanijama Blažene Djevice Marije i molitvama zaključujući djelo sa stihovima pjesme Stala plačuć.
P. KNEZOVIĆ – M. JERKOVIĆ (ur.), Zbornik o Mati Zoričiću. Zbornik radova sa znanstvenog skupa „Mate Zoričić i prosvjetiteljstvo u redovničkim zajednicama tijekom 18. stoljeća“ (Skradin, 19.-21. V. 2011.), Hrvatski studiji, Zagreb, 2012.,, 2012
Autori u izlaganju predstavljaju hrvatskog franjevca konventualca fra Pija Grgura Milesija i njeg... more Autori u izlaganju predstavljaju hrvatskog franjevca konventualca fra Pija Grgura Milesija i njegova teoloska djela. Ovaj splitski franjevac, kao i mnogi drugi hrvatski franjevacki pisci i propovjednici, neopravdano je ostao prilicno nepoznat hrvatskoj javnosti. Izdanak splitske plemicke obitelji, Pio Grgur je postao franjevac konventualac u splitskom samostanu. Vise filozofske i teoloske nauke zavrsio je u Padovi, gdje je dobio naslov doktora teologije. Iako je zbog obiteljskih razloga presao u Markijsku (Marche, Italija) redovnicku provinciju, te bio profesor i regens studija u vise talijanskih mjesta (Vencija, Lecce, Urbino), uvijek se ocitovao kao Splicanin i Dalmatinac, odnosno Hrvat. Slovio je i kao vrstan propovjednik i plodan pisac filozofskih, teoloskih i ekonomskih rasprava. Njegova glavna djela su: Epistulae inter duos theologos… (Ancona, 1742.), Apologia pro Voto sanguinario de Immacolata Virginis Mariae Conceptione (1744.), Colloqui sopra la sostanza, uso ed abuso delle...
Mnogi znani i neznani hrvatski obnovitelji postridentinskog razdoblja: propovjednici, pjesnici i ... more Mnogi znani i neznani hrvatski obnovitelji postridentinskog razdoblja: propovjednici, pjesnici i književnici, uvelike su pridonijeli duhovnoj obnovi hrvatskog naroda, i to ponajprije organiziranjem skola, izdavanjem knjiga, vjerskim, didakticnim i književnim radom, a posebice puckim misijama i propovijedanjem. Jedan od takvih obnovitelja svakako je i franjevac Antun Papuslic (pocetak XVIII. st.-1766.), profesor filozofije i dogmatskog bogoslovlja na bogoslovnim skolama u Požegi, Osijeku i Budimu. Njegovo najznacajnije djelo svakako je « ; ; Duxna slava sinovskoga bogoljubstva… » ; ; u kojemu on kroz sedam propovijedi, prigodom sedam Marijinih blagdana, slavi i propovijeda događaje, odnosno otajstva u Marijinu životu: od njezina bezgrjesnog zaceca do slavnoga uznesenja na nebo. Marijanska otajstva i marioloske vjerske istine Papuslic iznosi teoloski ispravno i korektno, nastojeci pri tome rabiti jednostavan jezik i nacin izražavanja, kako bi njegov govor bio razumljiv sto sirem krugu...
Pavao KNEZOVIĆ (ur.), Zbornik o Rafaelu Levakoviću. Zbornik radova sa znanstvenog skupa „Fra Rafael Levaković“ , 2010
Autori članka prikazuju hrvatsku teologiju XVII. stoljeća koja, uslijed odjeka reformacije i kato... more Autori članka prikazuju hrvatsku teologiju XVII. stoljeća koja, uslijed odjeka reformacije i katoličke obnove te osnivanja teoloških učilišta, dobiva svoj zamah. Članak ukazuje na prevoditelje i priređivače liturgijskih knjiga i katekizama (Bartol Kašić, Rafael Levaković, Ivan Paštrić, Aleksandar Komulović, Matija Divković, Ivan Belostenec), a zatim i raznovrsne teologije: teologiju pomirenja kršćankog Istoka i Zapada (Markantun de Dominis i Juraj Križanić); teologiju kršćanskog jedinstva i dijaloga (Benedikt Vinković, Ivan Paštrić, Matija Frkić, Stjepan Gradić); mariologiju (Ivan Ančić, Mihael Šimunić, Lovro Grizogon, Ivan Paštrić, Kajetan Vičić, Juraj Habdelić, Antun Kanižlić) i eshatologiju (Franjo Glavinić, Matija Magdalenić, Nikola Krajačević), zaključujući potom na raznovrsnost i bogatstvo ondašnje teološke misli.
V. KOŠIĆ (ur.), Alma Refugii Mater – Aljmaška Majka od utočišta. Zbornik radova Nacionalnoga mariološkog simpozija, Đakovo-Aljmaš 29.-30. travnja 2005., 2007
Mnogi znani i neznani hrvatski obnovitelji postridentinskog razdoblja: propovjednici, pjesnici i ... more Mnogi znani i neznani hrvatski obnovitelji postridentinskog razdoblja: propovjednici, pjesnici i književnici, uvelike su pridonijeli duhovnoj obnovi hrvatskog naroda, i to ponajprije organiziranjem škola, izdavanjem knjiga, vjerskim, didaktičnim i književnim radom, a posebice pučkim misijama i propovijedanjem. Jedan od takvih obnovitelja svakako je i franjevac Antun Papušlić (početak XVIII. st.-1766.), profesor filozofije i dogmatskog bogoslovlja na bogoslovnim školama u Požegi, Osijeku i Budimu.
Njegovo najznačajnije djelo svakako je «Duxna slava sinovskoga bogoljubstva…» u kojemu on kroz sedam propovijedi, prigodom sedam Marijinih blagdana, slavi i propovijeda događaje, odnosno otajstva u Marijinu životu: od njezina bezgrješnog začeća do slavnoga uznesenja na nebo. Marijanska otajstva i mariološke vjerske istine Papušlić iznosi teološki ispravno i korektno, nastojeći pri tome rabiti jednostavan jezik i način izražavanja, kako bi njegov govor bio razumljiv što širem krugu čitatelja, odnosno slušatelja. Često se poziva na svetopisamske tekstove i ne razne crkvene oce i naučitelje, a ne zaboravlja – kao sin svoga vremena – iznijeti pokoji primjer ili priču (najčešće nevjerojatnu), kako bi njegovo propovijedanje bilo blisko, zorno i praktično svakom vjerniku.
Ključne riječi: Katolička obnova, Marija, Marijini blagdani, Isus Krist, propovijedi, molitva.
U usporedbi s ostalim dokumentima Drugoga vatikanskog Koncila, njegovim najvažnijim spisima – dog... more U usporedbi s ostalim dokumentima Drugoga vatikanskog Koncila, njegovim najvažnijim spisima – dogmatskim konstitucijama Lumen Gentium i Dei verbum te pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, „Glas Koncila“ je posvetio zapažen prostor. Izvjestavajuci o zbivanjima na samome Koncilu i oko njega, ponajprije „Glas s Koncila“, a potom i „Glas Koncila“ daju bogat uvid u nastanak i konacno oblikovanje navedenih konstitucija. Na temelju rubrikâ „Kronika Koncila“ a zatim „Dnevnik Koncila“, te „Nasi biskupi na Koncilu“, „Razgovaramo s koncilskim ocima“, prenosenja govorâ Ivana XXIII. I Pavla VI. kao i uvodnih urednickih komentara, moguce je steci uvid u vrlo kompleksan, dramatican, nepravocrtan i dug put nastanka i prihvacanja konacnih nacrta doticnih konstitucija. Sam sadržaj izglasanih konstitucijâ u „Glasu Koncila“ je prikazan vrlo sažeto: iznose se glavne misli prema strukturi dijelova i poglavlja, a samo je odmah objavljen prijevod teksta GS 19 – 20, koji govori o ateizmu. Komentari, koj...
Vlado. KOŠIĆ (ur.), Velika Proteturica. Duhovna baština Dubrovnika posvećena Bogorodici, Zbornik radova sa Znanstvenog simpozija HMI-a, 2009
A great number of Croatian priests-preachers, writers and poets of post Trident time, had given a... more A great number of Croatian priests-preachers, writers and poets of post Trident time, had given a huge contribution to spiritual restoration of Croatian people. Most of them stayed unknown till today, for the public as well as for the science circles. One of them is also Ludovik Radić, about who it hasn’t been written a lot in Croatian cultural, theological and scientific field. Besides being a professor and a preacher, he published a little book named Rukolisti duhovni. It is a sort of breviary which, besides prayers, contains other content: various religious instructions, meditations and encouragement for devotion towards God, crucified and resurrected Jesus Christ, Virgin Mary and the saints, traditional Marian songs/prayers, but also songs that have been written by the pious friar himself.
In the first part Radić is taking out various instructions and prayers ″for valid confession and communion″, and in the second part he’s taking out his own preposition for praying the devotion of the Way of Cross. The third part of the Rukolisti duhovni contains prayers, religious instructions and spiritual thoughts about forgiveness, souls in purgatory and about Virgin Mary. This part ends with five songs ″in honor of Holy Virgin Mary″.
In this article the attention is focused on Radić’s thinking over Marian topics. In these thoughts and in Radić’s songs that he devotes to Blessed Virgin Mary, we can note a lot of praise for Mother of God, for her personality, faith, openness to God, humbleness, care for people… and also a lot of encouragement to worshippers for the devotion towards blessed Virgin Mary, reasoning the practicing and nourishing of that devotion.
Key words: Virgin Mary, Mother of God, prayer, devotion, piety.
Uploads
Papers by Ivan Karlić
Općeniti pogled na kristologiju XX. stoljeća otkriva kvantitativno veliku „proizvodnju”, ali i nedostatak odgovarajuće kvalitete kod pojedinih kristoloških projekata. Glavno obilježje suvremene kristologije jest kristološka koncentracija koja se susreće u gotovo svim kristološkim strujama i modelima. Iznoseći različite kristološke modele, autor se zadržava na svakom od njih, dajući im kratko tumačenje i nabrajajući pojedine teologe - predstavnike određenog modela. Na taj način susrećemo najznačajnija imena kršćanskog teološkog svijeta, kao npr. J. Galota, R. Bultmanna, P. T. de Chardina, K. Rahnera, H. U. von Balthasara, W. Kaspera i dr. Nakon toga, u članku se ukratko predstavlja pravoslavna kristologija, koju karakterizira „model slave”, i luteranska kristologija, čije je temeljno obilježje „model križa”. Za Isusa Krista zanimali su se, i tijekom povijesti a i danas, mnogi pojedinci, grupe i pokreti koji nisu dio kršćanskog svijeta ili kršćanskih crkava. Stoga, autor govori i o toj tzv. „kristologiji izvana”, tj. iznosi kako Isusa shvaćaju, što i na koji način o njemu govore pisci u suvremenoj književnosti i u filozofiji (te što o njemu misle pripadnici nekih drugih svjetskih religija). U svakom slučaju, zaključuje autor, različitost pristupâ Isusu Kristu znak je njegove važnosti za čovjeka i čovječanstvo uopće, ali i poticaj za razmišljanje o bogatstvu sadržajâ osobe Isusa Krista.
Najprije se govori o sekularizaciji kao o življenoj negaciji transcendentnosti: ne samo religijske transcendentnosti nego i one etičke, transcendentnosti ideala i vrednota. Sekularizirani čovjek je onaj koji širi na sva područja egzistencije tehnološki princip i kao takav ne priznaje druge vrednote osim onih koje vode prema koristi i dobiti, odnosno prema društvenim konvencijama. On pristaje uz takve vrednote i to ne zbog svoje savjesti nego jer mu tako odgovara i jer mu se to isplati. Jedina “apsolutna” vrednota sekulariziranog čovjeka je sloboda, shvaćena kao pravo da raspolaže samim sobom kako hoće, da planira vlastiti život bez ikakvih vanjskih utjecaja, naravno osim onih koji vode do “zgodne prigode” za dobit.
Drugi dio, antitetski prvom, posvećen je temi povratka korijenima: prirodi, tradicionalnim kulturama, religiji. Ono što povezuje ove “povratke” je traženje terena na koji “zasaditi” korijene i pronaći unutrašnju sigurnost, životni smjer i identitet, nasuprot nesigurnosti i riziku koji su obilježavaju sekulariziranu slobodu.
Antropološki gledano, čini se najvažnijom, a i najbližom čovjekovoj stvarnosti, isprepletenost prvih dvaju načina egzistencije, o čemu se govori u trećem dijelu. Radi se o kontradiktornoj i nesigurnoj sintezi nekakve slobode koja ne prihvaća obveze i ograničenja, s jedne strane, te potrebe za sigurnošću koja traži čvrsto uporište, s druge strane. Kao posljedica toga rađa se potreba (posebice kod mladih) da se neprestano eksperimentira, što dovodi do slaboga i promjenjivog identiteta.
Članak završava razmišljanjem o odnosu Boga i čovjeka, posebice u svjetlu “novoga čovjeka” - Isusa iz Nazareta.
Teološko-mariološka misao Ivana Pavla II. u svom središtu promatra Marijinu svetost i njezinu očuvanost od istočnoga grijeha. Blažena Djevica Marija ostvaruje svoju ulogu u Božjem planu spasenja u posvemašnjem jedinstvu i primjerenom odnosu sa osobama Presvetog Trojstva. Stoga se može reći da je cjelokupni mariološki opus Ivana Pavla II. bitno trinitarno i kristološki usmjeren. Ivan Pavao II. nam pomaže u duhu Drugoga vatikanskog koncila ispravno shvatiti pravu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, koja je uvijek usmjerena na Isusa Krista. U tom istom duhu možemo zaključiti geslom koje je blaženi papa Ivan Pavao II. uzeo za svoj pontifikat: „Tvoj sam sav i sve moje pripada tebi, moj ljubljeni Isuse, po Mariji, tvojoj Presvetoj Majci“.
U radu se sažeto iznose kristološke kontroverzije i kriva učenja (hereze) u prvim stoljećima kršćanske ere (patrističko razdoblje), tijekom kojih se rađaju, razvijaju i izmjenjuju razna kriva učenja o Isusu Kristu. Patrističko razdoblje i tadašnji razvoj kristologije ima posebnu važnost za kristologiju uopće; to je doba velikih kristoloških diskusija i kontroverzija koje su zapravo pružale priliku Crkvi da, zbog raznih kristoloških krivovjerja, još više i bolje produbi objavljenu istinu, sadržanu u Svetom pismu, i svoju vjeru u Isusa Krista. Govori se o judeo-kršćanskom i o helenističkom okružju, u kojima su rođena neka kristološka krivovjerja. Nakon izlaganja o herezama u judeo-kršćanskom i u helenističkom okružju, prelazi se na govor o nekim suvremenim krivim (krivovjernim) shvaćanjima osobe i djela Isusa Krista, koji se na neki način temelje upravo na starim krivovjerjima.
Zaključujući govor o Židovu Isusu iz Nazareta, autor naglašava da se ne može nijekati činjenica kako su u posljednjih stotinjak godina židovski pisci dali pozitivan doprinos govoru o Isusu iz Nazareta. Također naglašava da se Židovi i kršćani mogu složiti glede Isusove vjere u Boga, ako već ne glede vjere u Isusa. Upravo to je, smatra, dobar temelj za daljnje razvijanje dijaloga koji i Židovima i kršćanima može pomoći u boljem razumijevanju Isusa iz Nazareta.
Općeniti pogled na kristologiju XX. stoljeća otkriva kvantitativno veliku „proizvodnju”, ali i nedostatak odgovarajuće kvalitete kod pojedinih kristoloških projekata. Glavno obilježje suvremene kristologije jest kristološka koncentracija koja se susreće u gotovo svim kristološkim strujama i modelima. Iznoseći različite kristološke modele, autor se zadržava na svakom od njih, dajući im kratko tumačenje i nabrajajući pojedine teologe - predstavnike određenog modela. Na taj način susrećemo najznačajnija imena kršćanskog teološkog svijeta, kao npr. J. Galota, R. Bultmanna, P. T. de Chardina, K. Rahnera, H. U. von Balthasara, W. Kaspera i dr. Nakon toga, u članku se ukratko predstavlja pravoslavna kristologija, koju karakterizira „model slave”, i luteranska kristologija, čije je temeljno obilježje „model križa”. Za Isusa Krista zanimali su se, i tijekom povijesti a i danas, mnogi pojedinci, grupe i pokreti koji nisu dio kršćanskog svijeta ili kršćanskih crkava. Stoga, autor govori i o toj tzv. „kristologiji izvana”, tj. iznosi kako Isusa shvaćaju, što i na koji način o njemu govore pisci u suvremenoj književnosti i u filozofiji (te što o njemu misle pripadnici nekih drugih svjetskih religija). U svakom slučaju, zaključuje autor, različitost pristupâ Isusu Kristu znak je njegove važnosti za čovjeka i čovječanstvo uopće, ali i poticaj za razmišljanje o bogatstvu sadržajâ osobe Isusa Krista.
Najprije se govori o sekularizaciji kao o življenoj negaciji transcendentnosti: ne samo religijske transcendentnosti nego i one etičke, transcendentnosti ideala i vrednota. Sekularizirani čovjek je onaj koji širi na sva područja egzistencije tehnološki princip i kao takav ne priznaje druge vrednote osim onih koje vode prema koristi i dobiti, odnosno prema društvenim konvencijama. On pristaje uz takve vrednote i to ne zbog svoje savjesti nego jer mu tako odgovara i jer mu se to isplati. Jedina “apsolutna” vrednota sekulariziranog čovjeka je sloboda, shvaćena kao pravo da raspolaže samim sobom kako hoće, da planira vlastiti život bez ikakvih vanjskih utjecaja, naravno osim onih koji vode do “zgodne prigode” za dobit.
Drugi dio, antitetski prvom, posvećen je temi povratka korijenima: prirodi, tradicionalnim kulturama, religiji. Ono što povezuje ove “povratke” je traženje terena na koji “zasaditi” korijene i pronaći unutrašnju sigurnost, životni smjer i identitet, nasuprot nesigurnosti i riziku koji su obilježavaju sekulariziranu slobodu.
Antropološki gledano, čini se najvažnijom, a i najbližom čovjekovoj stvarnosti, isprepletenost prvih dvaju načina egzistencije, o čemu se govori u trećem dijelu. Radi se o kontradiktornoj i nesigurnoj sintezi nekakve slobode koja ne prihvaća obveze i ograničenja, s jedne strane, te potrebe za sigurnošću koja traži čvrsto uporište, s druge strane. Kao posljedica toga rađa se potreba (posebice kod mladih) da se neprestano eksperimentira, što dovodi do slaboga i promjenjivog identiteta.
Članak završava razmišljanjem o odnosu Boga i čovjeka, posebice u svjetlu “novoga čovjeka” - Isusa iz Nazareta.
Teološko-mariološka misao Ivana Pavla II. u svom središtu promatra Marijinu svetost i njezinu očuvanost od istočnoga grijeha. Blažena Djevica Marija ostvaruje svoju ulogu u Božjem planu spasenja u posvemašnjem jedinstvu i primjerenom odnosu sa osobama Presvetog Trojstva. Stoga se može reći da je cjelokupni mariološki opus Ivana Pavla II. bitno trinitarno i kristološki usmjeren. Ivan Pavao II. nam pomaže u duhu Drugoga vatikanskog koncila ispravno shvatiti pravu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, koja je uvijek usmjerena na Isusa Krista. U tom istom duhu možemo zaključiti geslom koje je blaženi papa Ivan Pavao II. uzeo za svoj pontifikat: „Tvoj sam sav i sve moje pripada tebi, moj ljubljeni Isuse, po Mariji, tvojoj Presvetoj Majci“.
U radu se sažeto iznose kristološke kontroverzije i kriva učenja (hereze) u prvim stoljećima kršćanske ere (patrističko razdoblje), tijekom kojih se rađaju, razvijaju i izmjenjuju razna kriva učenja o Isusu Kristu. Patrističko razdoblje i tadašnji razvoj kristologije ima posebnu važnost za kristologiju uopće; to je doba velikih kristoloških diskusija i kontroverzija koje su zapravo pružale priliku Crkvi da, zbog raznih kristoloških krivovjerja, još više i bolje produbi objavljenu istinu, sadržanu u Svetom pismu, i svoju vjeru u Isusa Krista. Govori se o judeo-kršćanskom i o helenističkom okružju, u kojima su rođena neka kristološka krivovjerja. Nakon izlaganja o herezama u judeo-kršćanskom i u helenističkom okružju, prelazi se na govor o nekim suvremenim krivim (krivovjernim) shvaćanjima osobe i djela Isusa Krista, koji se na neki način temelje upravo na starim krivovjerjima.
Zaključujući govor o Židovu Isusu iz Nazareta, autor naglašava da se ne može nijekati činjenica kako su u posljednjih stotinjak godina židovski pisci dali pozitivan doprinos govoru o Isusu iz Nazareta. Također naglašava da se Židovi i kršćani mogu složiti glede Isusove vjere u Boga, ako već ne glede vjere u Isusa. Upravo to je, smatra, dobar temelj za daljnje razvijanje dijaloga koji i Židovima i kršćanima može pomoći u boljem razumijevanju Isusa iz Nazareta.
Potom slijedi novozavjetna kristologija s uvodnim govorom o povijesnom okružju Isusa iz Nazareta Krista, što bi trebalo pomoći boljem shvaćanju Njegova navještaja, smisla Njegova poslanja te sâmu Njegovu osobu. Prije nego se prijeđe na doslovno novozavjetnu kristologiju, tj. na govor o Isusovoj osobi, navještaju, ponašanju i djelovanju, ovaj se dio nastavlja s možda neuobičajenim „umetanjem“ teme otajstva utjelovljenja Isusa Krista. Naime, to uistinu nije uobičajeno u suvremenoj kristologiji, koja metodološki uglavnom slijedi „kristologiju odozdo“ (za razliku od predkoncilske manualističke i njezine „kristologije odozgo“); ipak, za to sam se odlučio iz jednoga posebnog razloga: odavanje počasti hrvatskim teolozima Ivanu Bujanoviću i Stjepanu Bakšiću. Naime, ove se godine (2022.) navršava stota godišnjica objavljivanja prvoga i do sada jedinoga sustavno obrađenoga i cjelovitoga kristološkog traktata na hrvatskom jeziku od jednoga hrvatskog teologa: Ivan Bujanović, Kristologija i soteriologija ili nauk katoličke crkve o Utjelovljenom Sinu Božjem i djelu Otkupljenja, Osijek, 1922. Stjepan Bakšić je također prije osamdesetak godina bio dovršio i pripremio za objavljivanje cjelokupni kristološki traktat u dva sveska, ali je zbog poslijeratnih komunističkih neprilika ostao u rukopisu, neobjavljen. Iz poštovanja prema tradicionalnoj kristološkoj metodologiji, kao i prema ovoj dvojici vrsnih hrvatskih teologa (koji su slijedili tada uobičajenu metodologiju) „umećem“ sustavno-kristološku temu utjelovljenja na početak izlaganja o novozavjetnoj kristologiji.
Nakon govora o otajstvu utjelovljenja Sina Božjega pozornost će biti usmjerena na novozavjetne spise, posebice na prikaz povijesnog događaja Isusa iz Nazareta Krista, tj. Njegovo zauzimanje za kraljevstvo Božje, za koje On svjedoči i koje navješćuje riječima, ponašanjem i djelima sve do smrti. Vidjet ćemo potom i različite oblike (implicitne i eksplicitne) ispovijesti novozavjetne vjere u Isusa kao Mesiju (Krista), Sina Božjega i Gospodina; promišljat ćemo o Isusovoj osudi i smrti na križu, o uzrocima koji su ga doveli do križa, o Isusovu shvaćanju vlastite smrti te o soteriološkim tumačenjima Njegove smrti; s tim je povezan i govor o Kristovu služenju „do kraja“, kao i tema Božje patnje u Isusu Kristu. Nadalje će se govoriti o Kristovu slavnom uskrsnuću, koje je izvor, temelj i polazište kršćanske vjere, a nakon toga ćemo promišljati o spasenjskoj (soteriološkoj) dimenziji Kristove osobe i Njegova djela spasenja. U okviru novozavjetne kristologije (a i kasnije) progovorit ćemo, u obliku excursusâ, o nekim kristološkim temama na način da ih pokušamo što je moguće više približiti suvremenom čovjeku (vjerniku), te nastojati vidjeti koje posljedice, plodove ili nadahnuća mogu imati za nas ljude u današnjem crkvenom i društvenom okružju.
Drugi dio knjige posvećen je povijesno-dogmatskom razvoju kristologije. Kristološko promišljanje u Crkvi nije stalo zaključenjem novozavjetne objave, nego se nastavlja u životu crkvene zajednice. Crkva je, vođena vjerom u uskrsnulog Isusa Krista te nadahnjivana i usmjeravana Duhom Svetim, uvijek iznova pokušavala produbiti otajstvo Isusa Krista, a to je činila polazeći od novozavjetnih spisa kojima uvijek ostaje vjerna. Povijesno-dogmatski itinerarij razvoja kristologije započet će s novozavjetnom eksplicitnom kristologijom, jer se u njoj nalazi izvor i početak kristološkoga dvomilenijskog hoda. Potom ćemo vidjeti glavne naglaske kristološkog učenja u patrističkom razdoblju; najprije ćemo sažeto iznijeti kristologiju u judeo-kršćanskom i u helenističkom okružju, a nakon toga ćemo prijeći na govor o razvoju kristologije u cijelom patrističkom razdoblju: kod apostolskih i crkvenih otaca, teologa i apologeta, koje su pratila i paralelno se razvijala i neka kriva, odnosno krivovjerna naučavanja koja ćemo prvenstveno promatrati sa kristološkog motrišta. Golemu važnost za povijesno-dogmatski razvoj kristologije imaju dakako i opći crkveni sabori u patristici, jer su oni na neki način „zaokružili“ kristološku ispovijest vjere u Crkvi.
U završnim poglavljima pozornost će biti posvećena srednjovjekovnoj (zapadnoj) i skolastičkoj kristologiji, odnosno nekim značajnijim teolozima tog razdoblja, koji su također iznimno obogatili kristološko promišljanje, zajedno sa tada rođenim tzv. „prosjačkim redovima“ koji su nastojali „pretvoriti“ kristološku misao u konkretan život. Naime, skolastički su teolozi uistinu veliki umovi koji su unijeli određenu „svježinu“ u kristologiju te je obogatili novim dubokim promišljanjima o otajstvima Isusa Krista. Nakon skolastičke kristologije slijedi razdoblje koje je obilježeno, s jedne strane, protestantskom reformacijom, a s druge Tridentskim saborom. Vidjet ćemo temeljna kristološka obilježja i sadržaje koje su promicali glavni protagonisti toga za Crkvu izuzetno burnog razdoblja, te kristološki smjer zacrtan na jednom od najvažnijih crkvenih sabora u Trentu. Time će se zaključiti povijesno-dogmatski itinerarij, budući da se o kristologiji nakon Tridentskog sabora u katoličkom i u protestantskom okružju, tj. u vrijeme tzv. prosvjetiteljstva, racionalizma, modernizma i sve do prve polovice XX. st., bilo detaljno govorilo u prvoj knjizi posvećenoj Uvodu u kristologiju.
Svakako je važno za napomenuti da će u izlaganju nekih tema o kojima se govori u više navrata i na različitim mjestima (primjerice govor o motivu utjelovljenja Sina Božjega, ili govor o skolastičkim teolozima) neizbježno biti i nekih manjih ponavljanja prethodno rečenoga, na što ćemo uvijek nastojati upozoriti u bilješkama. Moleći čitatelje za razumijevanje, smatram da su takva manja ponavljanja na neki način neizbježna i opravdana, kako se ne bi „izgubila nit“ unutar određene teme ili se narušila njezina cjelina.
Druga moguća poteškoća na koju se može naići je veliki broj bilješkî (fus-notâ); jasno mi je da one mogu otežavati čitanje, ali sam ih ipak navodio kako bi čitatelji imali širi uvid u pojedine teme te imali bolje mogućnosti daljnjeg istraživanja. U popisu literature donosimo ne samo naslove knjigâ iz bilješkî, nego i širi popis objavljenih djela, nešto starijih ali i onih recentnijih, koja se odnose i koja se bave kristologijom, odnosno sadrže različite kristološke teme. Ne donose se autori i naslovi prilogâ u znanstvenim časopisima i periodikama, ovi se mogu naći samo u bilješkama.
Kako je rečeno, relativno dosta vremena predajem kolegij „Kristologije“ te valja i za očekivati da sam se bavio, istraživao, pisao i objavljivao znanstvene radove o raznim kristološkim temama. Neke od tih objavljenih radova sam i preuzeo te uvrstio u ovu knjigu (o čemu uvijek nastojim upozoriti u bilješkama), i to nakon što sam ih pomno i kritički pregledao te dopunio novim spoznajama.
Koristim se prigodom zahvaliti brojnim studentima-slušačima koji su me svojim pitanjima, komentarima i diskusijama tijekom predavanja „prisilili“ da pojedine kristološke teme još više istražim, produbim i proširim. Posebnu zahvalnost dugujem svim djelatnicima izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost, koja je uvijek spremno pristajala objavljivati većinu mojih knjiga. Velika i iskrena zahvala recenzentima te lektoru/korektoru, koji su mi mnogo pomogli u oblikovanju i izlaganju sadržajâ. Jednako tako zahvalnost dugujem i kolegici izv. prof. dr. sc. Andrei Filić za dragocjene i precizne savjete, posebice one koji se odnose na povijesno-dogmatski razvoj kristologije.
Zahvaljujem i svima onima kojih ne navodim imena, ali ih sa zahvalnošću nosim u srcu jer su također na različite načine, kritikama poticajima i pomogli i pridonijeli objavljivanju ove knjige.
I. K.
Ključne riječi: Tridentski sabor, katolička obnova, liturgijske knjige i katekizmi, teologija pomirenja, jedinstva i dijaloga, mariologija, eshatologija.
Autor u radu sažeto govori o ukazanjima Majke Božje u Lurdu, kada se Marija maloj vidjelici predstavila kao "Bezgrešno začeće". Nakon što je pojasnio sadržaj i značenje izričaja o Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije, pregledno iznosi razvoj vjerovanja i dogme o Marijinu Bezgrešnom začeću: od svetopisamskih temelja, preko govora o Marijinoj svetosti u pa-trističkom razdoblju, do srednjeg vijeka i skolastike. Tu posebnu pozornost posvećuje monahu Eadmeru koji je jedan od prvih skolastičkih teologa koji zagovara odsutnost izvornoga grijeha u Marijinu začeću, te posebice franje-vačkom teologu Ivanu Duns Scotu, koji je kao nitko prije njega uspio pove-zati univerzalnu potrebu otkupljenja i Marijino bezgrešno začeće. Naime, Scot uči da je i Marija otkupljena, ali na mnogo savršeniji način nego drugi ljudi: ona je po unaprijed predviđenim zaslugama svoga Sina bila otkuplje-na Kristovom patnjom na križu. Završni dio rada posvećen je učenju i izriča-jima crkvenih sabora i crkvenog učiteljstva o Marijinu bezgrešnom začeću, sve do bule Ineffabilis Deus pape Pija IX. i svečanog proglašenja dogme o Bezgrešnom Začeću Blažene Djevice Marije.
Drugi dio djela započinje s kratkim pitanjima i odgovorima. Slijede Dila karstajnska koja autor razlaže u dila od poklona, vire, ufanja i ljubavi, te dodaje i dila skrušenja i prikazanja završavajući litanijama Blažene Djevice Marije i molitvama zaključujući djelo sa stihovima pjesme Stala plačuć.
Njegovo najznačajnije djelo svakako je «Duxna slava sinovskoga bogoljubstva…» u kojemu on kroz sedam propovijedi, prigodom sedam Marijinih blagdana, slavi i propovijeda događaje, odnosno otajstva u Marijinu životu: od njezina bezgrješnog začeća do slavnoga uznesenja na nebo. Marijanska otajstva i mariološke vjerske istine Papušlić iznosi teološki ispravno i korektno, nastojeći pri tome rabiti jednostavan jezik i način izražavanja, kako bi njegov govor bio razumljiv što širem krugu čitatelja, odnosno slušatelja. Često se poziva na svetopisamske tekstove i ne razne crkvene oce i naučitelje, a ne zaboravlja – kao sin svoga vremena – iznijeti pokoji primjer ili priču (najčešće nevjerojatnu), kako bi njegovo propovijedanje bilo blisko, zorno i praktično svakom vjerniku.
Ključne riječi: Katolička obnova, Marija, Marijini blagdani, Isus Krist, propovijedi, molitva.
In the first part Radić is taking out various instructions and prayers ″for valid confession and communion″, and in the second part he’s taking out his own preposition for praying the devotion of the Way of Cross. The third part of the Rukolisti duhovni contains prayers, religious instructions and spiritual thoughts about forgiveness, souls in purgatory and about Virgin Mary. This part ends with five songs ″in honor of Holy Virgin Mary″.
In this article the attention is focused on Radić’s thinking over Marian topics. In these thoughts and in Radić’s songs that he devotes to Blessed Virgin Mary, we can note a lot of praise for Mother of God, for her personality, faith, openness to God, humbleness, care for people… and also a lot of encouragement to worshippers for the devotion towards blessed Virgin Mary, reasoning the practicing and nourishing of that devotion.
Key words: Virgin Mary, Mother of God, prayer, devotion, piety.