Ne / svakidašnja jadikovka
Ne / svakodnevna jadikovka
Autor (i): Ivana Seletković
Predmet (i): Et... more Ne / svakidašnja jadikovka Ne / svakodnevna jadikovka Autor (i): Ivana Seletković Predmet (i): Etika / Praktična filozofija, bosanska književnost, antička filozofija, suvremena filozofija, socijalna teorija, kulturni esej, teorija književnosti Izdavač: Bosansko Narodno Pozorište - Zenica Ključne riječi: Aristotel; Foucault; Karahasan; Sažetak / Sažetak: Aristotel u Nikomahovoj etici piše da je domišljatost strahovito vješto pogađanje. Kada netko svoju zbirku eseja naslovi Dosadna razmatranja, ne može se čitatelj pred takvim nazivom ne upitati što je tako vjerovatno smješteno u kontekstu dosadnog razmatranja / razmišljanja i da li te teme koje su obuhvaćene tim naslovom pogodile srž neporecive neobuzdanosti dokolice, ima li ironije . Ali vješto zavođenje naslovom naići će na otpor u sadržaju kojeg Karahasan dijeli na Sjećanja, Pejzaže i Ljude. Odsutnost onoga tko piše daje primat samom sadržaju.
Reinkarnacija pobunjenog čovjeka
Reincarnation of a Rebellious Man
Author(s): Ivana Seletković
Su... more Reinkarnacija pobunjenog čovjeka Reincarnation of a Rebellious Man Author(s): Ivana Seletković Subject(s): Philosophy, Studies of Literature, Theory of Literature Published by: Bosansko Narodno Pozorište - Zenica Keywords: Reincarnation; Rebellious Man; Summary/Abstract: Što može prouzrokovati misao o privatnom i javnom? Što jest a što nije privatno, odnosno javno? Ako postoji svijest o vlasitom bitku onda ona mora biti razdijeljena na sfere pripadanja koliko god se odupirali svakoj pomisli o tome da tjelesna ljuštura sa svojom unutrašnjom sadržinom može ili mora pripadati bilo kome osim - meni. Javno mogu biti sročen u profesiju, zalaziti u socijalna strujanja koja naglašavaju pripadnost i strogu uobličenost u definiciju, privatno ću dakako opet biti dijelom definicije, ali ona na svu sreću može biti toliko fleksibilna da će mi dopustiti da ju nadopunim ili da joj štogod oduzmem
Društvena fenomenologija umjetničkog / glazbenog djela - specifikacija kroz operu
Društvena fenom... more Društvena fenomenologija umjetničkog / glazbenog djela - specifikacija kroz operu Društvena fenomenologija djela iz umjetnosti / glazbe - Specifikacija kroz operu Autor (i): Ivana Seletković Predmet (i): Kazalište, ples, izvedbena umjetnost, glazba, fenomenologija, sociologija umjetnosti Nakladnik: Filozofski fakultet u Sarajevu - Znanstveno-istraživački inkubator Ključne riječi: opera; glazba, muzika; konvergentne fenomenologije; mimezis; kanon; Sažetak / Sažetak: Tekst objašnjava razloge potrebe za razumijevanjem društvenog karaktera glazbene umjetnosti, a posebno opere, koristeći analitičku fenomenologiju umjetničkog djela / glazbe. Glazbeni fenomeni čine jednu vrstu iskustva u kojem savjest traži predmet stvoren zvukom i njegove odnose s mrežom zvukova. Opera uvodi socijalno konstituirane deontičke vrijednosti, društvene norme i njihovu dramatičnu degradaciju koristeći radnju, karakter i njihovu interakciju kroz glazbu ili glazbenu dramu u taj fluidni kontekst zvukova, tonova i pokreta i suočava ih s percepcijom primatelja glazbenih / dramskih poruka s vlastite vrijednosti i na taj način rekonstruira te vrijednosti na drastičan način u recepciji ili spoznaji ili iskustvu istine, temeljeno na jednom primjeru pojedinačne ili kolektivne sudbine.
Možemo li Sizifa još uvijek zamisliti sretnim?
Can we still imagine Sisyphus happy?
Author(s): Iv... more Možemo li Sizifa još uvijek zamisliti sretnim? Can we still imagine Sisyphus happy? Author(s): Ivana Seletković Subject(s): Literary Texts Published by: Bosansko Narodno Pozorište - Zenica Summary/Abstract: Stranac i Mit o Sizifu su Camusova djela koja objašnjavaju poimanje ili „mirenje“ s pojmom alijenacije u svijesti suvremenog čovjeka. Upravo ovim pojmom Nikola Kovač se služi pišući o cjelokupnom Camusovom stvaralaštvu u Sukobu bića i ideala. Sovjevrsna zadaća ovoga ogleda je objasniti što bi obuhvaćao taj geometrijskom progresijom ‘uznapredovali’ pojam ukoliko ga vežemo uz Camusova već spomenuta ključna djela i dešifriramo iz njih uključujući i roman Kuga. Na jednom mjestu Camus ističe da je umjetnost ništa bez stvarnosti. O kakvoj stvarnosti je, prema tome riječ? U kakavom odnosu su ta ista stvarnost i umjetnost. Kakvom su idejom vođene? Kako je moguće da se čovjek prepušta vlastitoj otuđenosti, što ga na nju navodi? Svi odgovori se nalaze u spomenutim djelima. Pitanja također, još uvijek ulijevajući i cureći prekomjerno iz njih.
Ništa i nešto
Ništa i nešto
Autor (i): Ivana Seletković
Predmet (i): Strukturalizam i poststruktu... more Ništa i nešto Ništa i nešto Autor (i): Ivana Seletković Predmet (i): Strukturalizam i poststrukturalizam, Kulturni esej, Film / Kino / Kinematografija Izdavač: Bosansko Narodno Pozorište - Zenica Sažetak / Sažetak: Što je nešto zbog čega (p) znači razlikovanje zlata i dobra i njihovih fetišističkih izvedenica Raja i Pakla? Ako je nešto povezano sa značenjem i ništa nije također. Krenimo ovako! Torinski konj (Bela Tarr) priča je o preživljavanju u odnosu na ništa i nešto, potpuno minimalistički. Ali renesansa minimalizma može se naći u njegovom Sotonskom tangu (po predlošku Krasznahorkai-a), prilogu rođenju i stasanju tihe anarhije. Kakvi su likovi u tom romanu i kako se odnose prema distinkcijama?
POSTMODERNA (I) OPERA
POSTMODERNITY (I) OPERA
Autor (i): Ivana Seletković
Predmet (i): Kazalište,... more POSTMODERNA (I) OPERA POSTMODERNITY (I) OPERA Autor (i): Ivana Seletković Predmet (i): Kazalište, ples, izvedbena umjetnost, glazba, estetika, film / kino / kinematografija, povijest umjetnosti Nakladnik: Filozofski fakultet u Sarajevu - Znanstveno-istraživački inkubator Ključne riječi: opera; glazba, muzika; postmoderna; post-postmoderna; jastvo; film; pripovijedanje; percepcija; rock opera; mimezis; Sažetak / Sažetak: U ovom članku raspravljam o suvremenom odnosu s operom, njenoj povezanosti s filmom i izlažem opisnu analizu rock opere Tommy. Postmoderno doba karakterizira dekonstrukcija velikih esencijalističkih narativa, značajnih likova, ideala dostizanja apsolutnog i ukupnog. Zamah masovne kulture usisao je i preusmjerio percepciju opere na isti način na koji su umjetnost stvorili kao svojevrsno ostvarenje trash kulture uopće. Izvorna namjera opere kao glazbene drame s jakim naglaskom na baroknom mitskom prenaglašavanju, kastracijskim ulogama i pozivu na umjetnost kako bi se dovela u vezu s riječima (profanima) danas se svodi na mogućnost „konzumiranja ”Brzo, sa slušalicama, dok gledamo opere na televiziji. Bio je to izbor između pridržavanja tradicionalnih aplikativnih vrijednosti u kazalištima koja su definirana kao elitistička i izolirana mjesta zabave, s jedne strane i pokušaja privlačenja publike izvan ovih mjesta pomoću modernih metoda prezentacije. Stoga ideje za opere (i glazbu) na otvorenom, snimajući filmove iz sjajnih opera poput La Boheme ili Carmen ili zaklade radijskih i TV kuća specijaliziranih za takvu umjetnost (Mezzo, Arte itd.).
12.12.2014.
Ivana Seletković
Postmoderna/sadašnjost/zavođenje/ljubav/umjetnost
Lakovjernima eho... more 12.12.2014. Ivana Seletković Postmoderna/sadašnjost/zavođenje/ljubav/umjetnost Lakovjernima eho predstavlja sigurnost, privid da se sve zna, da o sebi pojmimo dovoljno da bismo bili sretni i da bi drugi bili sretni sobom ili nama
Što bi značilo nazvati stvari svojim imenom? Koje su to "stvari" (ukoliko je riječ o osjećanjima i osjetima, ako riječ definira ili želi ih objasniti) za koje sa sigurnošću možemo tvrditi da imaju svoje ime? Tako olako pristajemo na topos, floskulu, ispranu i ispraznu frazu.
Možda iz straha od samoće. Masa zavodi, navodi, briše, guši, zaustavlja.
Bukowski je napisao Zabilješku o stvaranju masa:
neki ljudi su mladi i ništa
više i
neki ljudi su stari i ništa
više
neki ljudi su sredovječni i
jednostavno sredovječni.
i da muhe nose odjeću na njihovim
leđima
i da sve zgrade izgore u
zlatnoj vatri,
da se nebo trese kao trbuh
trbušne plesačice
i sve atomske bombe počnu
plakati,
neki ljudi bi bili mladi i ništa
više,
i ostali bi bili isti
ostali bi bili isti.
onu nekolicinu različitih
dovoljno brzo uklanjaju
policija, njihove majke, njihova
braća, ostali; i
oni sami sebe.
Sve što ostaje je ono što
Vidite.
teško je.
Ne biti mediokritet. Vrlo težak zadatak. Stanimo na trenutak, dovedimo u pitanje dio mogućeg i stvarnog. Da li jest, ili nam se samo čini.
Posežemo za "ljubavlju" smještajući je u sferu "znanja" o stanju stvari i pojavnosti a čak i misao na tu riječ može izazvati gnušanje. Ne zato što osjet po sebi ništa ne predstavlja (jer "ništa" se vezuje samo za sakralne dimenzije početka ili prapočetka), nego stoga što podrazumijeva (a podrazumijevanje je samo lakoumno potvrđivanje) plejadu podosjeta, sjećanja, filmskih prizora, reklama, mitova, svega što bi trebalo dekonstruirati, čije vrijednosti i definicije bi trebalo smjestiti duboko u neki pretinac na najgornju policu da ih ne bismo tako često upotrebljavali.
Potrebno je malo govoriti, pažljivo nakon mnogih promišljanja ne bi li izbjegli eho. Lakovjernima eho predstavlja sigurnost, privid da se sve zna, da o sebi pojmimo dovoljno da bismo bili sretni i da bi drugi bili sretni sobom ili nama. Zabluda. Još jedna fraza u nizu. Sreća nije trajan osjećaj, nije osmjeh niti je ljubav, ljepota. Ona je rakurs tona uma, samo jednog kojega ratio objašnjava kroz eho, pamćenje mase, prošlost, naposlijetku i logiku uviđaja. Samoća usred polifonije uzdaha rađa maestralna rješenja, fraze postaju enigme. Wendersov film Der Himmel über Berlin enharmonija je samoće, pokreta, riječi, života, paradoksa. Ipak, sve u njemu djeluje inovativno, oslobađajuće. Ljepota, ljubav, sreća - riječi iz reklama, mitova etc...dobivaju volumen osjeta. Riječi prolaze, toliko su tihe da ih čuju samo anđeli.
Knjižnica postaje monument kontemplativnog egzodusa. Gomilaju se osjeti kroz prizmu riječi osoba tako neprimjetnih, običnih a ljepota biva surova jer je tako teško prihvatiti da se ona uvijek nalazi negdje izvan nas i da je jedino ta formula nepromjenjiva.
S druge strane, sve primijećeno je u nama, naizgled krhkim oživotvorenjima prolaznosti. Dokazujemo sebi koliko u svemu "tome" (što najčešće nazivamo teškim životom pa postupcima parodiramo sami sebe i svijet) možemo biti kadri izdržati, usisati sve svjesnosti i nesvjesnosti postojanja. Kada anđeo prvi puta kuša vlastitu krv, nasmije se jer osjeća. Osjet je u tome smislu otkrivenje. Ono uslijedi nakon želje, spoznaje preko posrednika – drugog/druge koji je promatran, eksperiment, jednostavno saslušan - larva mogućih i stvarnih i upitno realnih ili upitno stvarnih prošlosti, sadašnjosti i mogućih budućnosti. Ovakva je priča potrebna da bi se redefinirala stvarnost, dekonstruirao osjet (nebitno koji). Ona propituje, iscrpljuje, poništava, otjelovljuje. Uostalom, time se bavi i suvremena književnost. Milan Kundera u Autostopu (Smiješne ljubavi) navodi priču o mladiću i djevojci. Par kreće na put, no, avantura putovanja, što doznajemo iz priče, biva prikaz gradacije njihovog odnosa od skladnog i neupitno privrženog do prijezira, gađenja. Djevojka zapravo otkriva sebe ali se na kraju ipak negira.
Njezine suze, kajanje nisu dokaz grešnosti unutar spoljnje igre, već nemogućnost mirenja sa novootkrivenim dijelom svoga bića, mogućeg i dislociranog u sklupčanu želju, ljubomoru kao iskaz hrabrosti i kukavičkog negiranja onoga što i onako jest po sebi. Sve je u igri stvarno. Sve je poznato, no, u trenutku nestaje pomirbenog slijeda lažne logičnosti. Ljubav ili njezina definicija se lomi, raskrinkava, postaje raznobojna, razobličena. Sve. Paradoks. Kundera se poigrava definicijama o ljubavi, samospoznaji, ljepoti, zavođenju, ženama, muškarcima, diskontinuitetu rada uma i tijela sa refleksivnim ophođenjem prema okolini i sebi a da cijeli niz enigmi nikada ne bude do kraja otkriven .
Isti princip razotkrivanja je u Eduardu i Bogu. Trenutak sa svim potpitanjima, prošlostima, afinitetima, stremi ka zamjeni uloga djevojke i muškarca. Sučeljavaju se navike, strepnje i afekti. Nadasve, sveprisutna tragikomičnost postojanja majstorski izrežiranim principom pripovijedanja nalaže samospoznaju tragikomičnosti samog čitatelja, paradoks u kome živi i koji zaista jest život. Razotkrivanje, ogoljavanje, odbacivanje sebe i drugoga. Strah i čežnja. Esej Paradoks ljubavi Pascala Brucknera kroz razne primjere takve apsurde želi objasniti kao neminovnost. Dalje, Platforma Michela Houllebecqa mogao bi biti suvremeni ljubavni roman zamjenjenih muško-ženskih uloga sa uskrsavajućim maštarijama i postavljenim novim idealom žene a sve tendira na konstruiranje ljubavi bez retrospekcije, bez eha. Tragični završetak (mimo očite naracije) može predstavljati i simbolični raskorak mogućeg i nemogućeg zbiljskog, dokazivog i moguće dokazivog. Poljubac žene pauka, Zapisi na tijelu i dr. naslovi su postmodernih dijela koja su rušilačka, temporalna djela. Što bi značilo biti, što znači ono što znači...Zavođenje anđela Bertolta Brechta smije se tijelu i osobi, smije se smijehu od smijeha. Eksplozija voajerizma i aktivizma i ne samo to. Kako ta poezija i proza djeluju? Mame li, zavode, nipodaštavaju nas i sebe? Koraci suvremene književnosti de-konstruktivni, reverzibilni – egzemplarni amaterizam definiranja nazivlja, znakovnog sistema. Relativizam i atavizam sazviježđa su ovog doba/pripovijedanja/umjetnosti u umjetnosti i osjećanju. Uživati ili žaliti ili oboje. Italo Calvino sa Teškim ljubavima, gle, piše o pustolovinama: Vojnikova pustolovina, Kupačicina pustolovina, Službenikova pustolovina, Pustolovina kratkovidnog čovjeka, Čitateljeva pustolovina, Suprugina pustolovina, Putnikova pustolovina, Pustolovina bračnog para, Pjesnikova pustolovina. A invokacija ljubavi; je li i ona pustolovina, avantura iščekivanja. Jednaka je vječnom čekanju da sretnete istu osobu na stepenicama, na ulici. Nametanje nepoznatom. I to je ljubav, ali se ne izgovara, baš kao što je nitko u Teškim ljubavima ne izgovori, jer čemu govoriti. Goli osjet ne treba rječito uljepšavanje, pasionirano teatralno predimenzioniranje. Čekati, misliti, slušati, samo ponekad reći najviše u sebi. Jer, čemu sve to bespotrebno komešanje, reaktiviranje - svakako smo svijetovi za sebe, odvojeni i uvijek nadasve sami. Krhka samodopadna bića. Zavedena riječima, sobom, prividima, budućnošću a ne sadašnjošću, ne trenutkom...
Ne / svakidašnja jadikovka
Ne / svakodnevna jadikovka
Autor (i): Ivana Seletković
Predmet (i): Et... more Ne / svakidašnja jadikovka Ne / svakodnevna jadikovka Autor (i): Ivana Seletković Predmet (i): Etika / Praktična filozofija, bosanska književnost, antička filozofija, suvremena filozofija, socijalna teorija, kulturni esej, teorija književnosti Izdavač: Bosansko Narodno Pozorište - Zenica Ključne riječi: Aristotel; Foucault; Karahasan; Sažetak / Sažetak: Aristotel u Nikomahovoj etici piše da je domišljatost strahovito vješto pogađanje. Kada netko svoju zbirku eseja naslovi Dosadna razmatranja, ne može se čitatelj pred takvim nazivom ne upitati što je tako vjerovatno smješteno u kontekstu dosadnog razmatranja / razmišljanja i da li te teme koje su obuhvaćene tim naslovom pogodile srž neporecive neobuzdanosti dokolice, ima li ironije . Ali vješto zavođenje naslovom naići će na otpor u sadržaju kojeg Karahasan dijeli na Sjećanja, Pejzaže i Ljude. Odsutnost onoga tko piše daje primat samom sadržaju.
Reinkarnacija pobunjenog čovjeka
Reincarnation of a Rebellious Man
Author(s): Ivana Seletković
Su... more Reinkarnacija pobunjenog čovjeka Reincarnation of a Rebellious Man Author(s): Ivana Seletković Subject(s): Philosophy, Studies of Literature, Theory of Literature Published by: Bosansko Narodno Pozorište - Zenica Keywords: Reincarnation; Rebellious Man; Summary/Abstract: Što može prouzrokovati misao o privatnom i javnom? Što jest a što nije privatno, odnosno javno? Ako postoji svijest o vlasitom bitku onda ona mora biti razdijeljena na sfere pripadanja koliko god se odupirali svakoj pomisli o tome da tjelesna ljuštura sa svojom unutrašnjom sadržinom može ili mora pripadati bilo kome osim - meni. Javno mogu biti sročen u profesiju, zalaziti u socijalna strujanja koja naglašavaju pripadnost i strogu uobličenost u definiciju, privatno ću dakako opet biti dijelom definicije, ali ona na svu sreću može biti toliko fleksibilna da će mi dopustiti da ju nadopunim ili da joj štogod oduzmem
Društvena fenomenologija umjetničkog / glazbenog djela - specifikacija kroz operu
Društvena fenom... more Društvena fenomenologija umjetničkog / glazbenog djela - specifikacija kroz operu Društvena fenomenologija djela iz umjetnosti / glazbe - Specifikacija kroz operu Autor (i): Ivana Seletković Predmet (i): Kazalište, ples, izvedbena umjetnost, glazba, fenomenologija, sociologija umjetnosti Nakladnik: Filozofski fakultet u Sarajevu - Znanstveno-istraživački inkubator Ključne riječi: opera; glazba, muzika; konvergentne fenomenologije; mimezis; kanon; Sažetak / Sažetak: Tekst objašnjava razloge potrebe za razumijevanjem društvenog karaktera glazbene umjetnosti, a posebno opere, koristeći analitičku fenomenologiju umjetničkog djela / glazbe. Glazbeni fenomeni čine jednu vrstu iskustva u kojem savjest traži predmet stvoren zvukom i njegove odnose s mrežom zvukova. Opera uvodi socijalno konstituirane deontičke vrijednosti, društvene norme i njihovu dramatičnu degradaciju koristeći radnju, karakter i njihovu interakciju kroz glazbu ili glazbenu dramu u taj fluidni kontekst zvukova, tonova i pokreta i suočava ih s percepcijom primatelja glazbenih / dramskih poruka s vlastite vrijednosti i na taj način rekonstruira te vrijednosti na drastičan način u recepciji ili spoznaji ili iskustvu istine, temeljeno na jednom primjeru pojedinačne ili kolektivne sudbine.
Možemo li Sizifa još uvijek zamisliti sretnim?
Can we still imagine Sisyphus happy?
Author(s): Iv... more Možemo li Sizifa još uvijek zamisliti sretnim? Can we still imagine Sisyphus happy? Author(s): Ivana Seletković Subject(s): Literary Texts Published by: Bosansko Narodno Pozorište - Zenica Summary/Abstract: Stranac i Mit o Sizifu su Camusova djela koja objašnjavaju poimanje ili „mirenje“ s pojmom alijenacije u svijesti suvremenog čovjeka. Upravo ovim pojmom Nikola Kovač se služi pišući o cjelokupnom Camusovom stvaralaštvu u Sukobu bića i ideala. Sovjevrsna zadaća ovoga ogleda je objasniti što bi obuhvaćao taj geometrijskom progresijom ‘uznapredovali’ pojam ukoliko ga vežemo uz Camusova već spomenuta ključna djela i dešifriramo iz njih uključujući i roman Kuga. Na jednom mjestu Camus ističe da je umjetnost ništa bez stvarnosti. O kakvoj stvarnosti je, prema tome riječ? U kakavom odnosu su ta ista stvarnost i umjetnost. Kakvom su idejom vođene? Kako je moguće da se čovjek prepušta vlastitoj otuđenosti, što ga na nju navodi? Svi odgovori se nalaze u spomenutim djelima. Pitanja također, još uvijek ulijevajući i cureći prekomjerno iz njih.
Ništa i nešto
Ništa i nešto
Autor (i): Ivana Seletković
Predmet (i): Strukturalizam i poststruktu... more Ništa i nešto Ništa i nešto Autor (i): Ivana Seletković Predmet (i): Strukturalizam i poststrukturalizam, Kulturni esej, Film / Kino / Kinematografija Izdavač: Bosansko Narodno Pozorište - Zenica Sažetak / Sažetak: Što je nešto zbog čega (p) znači razlikovanje zlata i dobra i njihovih fetišističkih izvedenica Raja i Pakla? Ako je nešto povezano sa značenjem i ništa nije također. Krenimo ovako! Torinski konj (Bela Tarr) priča je o preživljavanju u odnosu na ništa i nešto, potpuno minimalistički. Ali renesansa minimalizma može se naći u njegovom Sotonskom tangu (po predlošku Krasznahorkai-a), prilogu rođenju i stasanju tihe anarhije. Kakvi su likovi u tom romanu i kako se odnose prema distinkcijama?
POSTMODERNA (I) OPERA
POSTMODERNITY (I) OPERA
Autor (i): Ivana Seletković
Predmet (i): Kazalište,... more POSTMODERNA (I) OPERA POSTMODERNITY (I) OPERA Autor (i): Ivana Seletković Predmet (i): Kazalište, ples, izvedbena umjetnost, glazba, estetika, film / kino / kinematografija, povijest umjetnosti Nakladnik: Filozofski fakultet u Sarajevu - Znanstveno-istraživački inkubator Ključne riječi: opera; glazba, muzika; postmoderna; post-postmoderna; jastvo; film; pripovijedanje; percepcija; rock opera; mimezis; Sažetak / Sažetak: U ovom članku raspravljam o suvremenom odnosu s operom, njenoj povezanosti s filmom i izlažem opisnu analizu rock opere Tommy. Postmoderno doba karakterizira dekonstrukcija velikih esencijalističkih narativa, značajnih likova, ideala dostizanja apsolutnog i ukupnog. Zamah masovne kulture usisao je i preusmjerio percepciju opere na isti način na koji su umjetnost stvorili kao svojevrsno ostvarenje trash kulture uopće. Izvorna namjera opere kao glazbene drame s jakim naglaskom na baroknom mitskom prenaglašavanju, kastracijskim ulogama i pozivu na umjetnost kako bi se dovela u vezu s riječima (profanima) danas se svodi na mogućnost „konzumiranja ”Brzo, sa slušalicama, dok gledamo opere na televiziji. Bio je to izbor između pridržavanja tradicionalnih aplikativnih vrijednosti u kazalištima koja su definirana kao elitistička i izolirana mjesta zabave, s jedne strane i pokušaja privlačenja publike izvan ovih mjesta pomoću modernih metoda prezentacije. Stoga ideje za opere (i glazbu) na otvorenom, snimajući filmove iz sjajnih opera poput La Boheme ili Carmen ili zaklade radijskih i TV kuća specijaliziranih za takvu umjetnost (Mezzo, Arte itd.).
12.12.2014.
Ivana Seletković
Postmoderna/sadašnjost/zavođenje/ljubav/umjetnost
Lakovjernima eho... more 12.12.2014. Ivana Seletković Postmoderna/sadašnjost/zavođenje/ljubav/umjetnost Lakovjernima eho predstavlja sigurnost, privid da se sve zna, da o sebi pojmimo dovoljno da bismo bili sretni i da bi drugi bili sretni sobom ili nama
Što bi značilo nazvati stvari svojim imenom? Koje su to "stvari" (ukoliko je riječ o osjećanjima i osjetima, ako riječ definira ili želi ih objasniti) za koje sa sigurnošću možemo tvrditi da imaju svoje ime? Tako olako pristajemo na topos, floskulu, ispranu i ispraznu frazu.
Možda iz straha od samoće. Masa zavodi, navodi, briše, guši, zaustavlja.
Bukowski je napisao Zabilješku o stvaranju masa:
neki ljudi su mladi i ništa
više i
neki ljudi su stari i ništa
više
neki ljudi su sredovječni i
jednostavno sredovječni.
i da muhe nose odjeću na njihovim
leđima
i da sve zgrade izgore u
zlatnoj vatri,
da se nebo trese kao trbuh
trbušne plesačice
i sve atomske bombe počnu
plakati,
neki ljudi bi bili mladi i ništa
više,
i ostali bi bili isti
ostali bi bili isti.
onu nekolicinu različitih
dovoljno brzo uklanjaju
policija, njihove majke, njihova
braća, ostali; i
oni sami sebe.
Sve što ostaje je ono što
Vidite.
teško je.
Ne biti mediokritet. Vrlo težak zadatak. Stanimo na trenutak, dovedimo u pitanje dio mogućeg i stvarnog. Da li jest, ili nam se samo čini.
Posežemo za "ljubavlju" smještajući je u sferu "znanja" o stanju stvari i pojavnosti a čak i misao na tu riječ može izazvati gnušanje. Ne zato što osjet po sebi ništa ne predstavlja (jer "ništa" se vezuje samo za sakralne dimenzije početka ili prapočetka), nego stoga što podrazumijeva (a podrazumijevanje je samo lakoumno potvrđivanje) plejadu podosjeta, sjećanja, filmskih prizora, reklama, mitova, svega što bi trebalo dekonstruirati, čije vrijednosti i definicije bi trebalo smjestiti duboko u neki pretinac na najgornju policu da ih ne bismo tako često upotrebljavali.
Potrebno je malo govoriti, pažljivo nakon mnogih promišljanja ne bi li izbjegli eho. Lakovjernima eho predstavlja sigurnost, privid da se sve zna, da o sebi pojmimo dovoljno da bismo bili sretni i da bi drugi bili sretni sobom ili nama. Zabluda. Još jedna fraza u nizu. Sreća nije trajan osjećaj, nije osmjeh niti je ljubav, ljepota. Ona je rakurs tona uma, samo jednog kojega ratio objašnjava kroz eho, pamćenje mase, prošlost, naposlijetku i logiku uviđaja. Samoća usred polifonije uzdaha rađa maestralna rješenja, fraze postaju enigme. Wendersov film Der Himmel über Berlin enharmonija je samoće, pokreta, riječi, života, paradoksa. Ipak, sve u njemu djeluje inovativno, oslobađajuće. Ljepota, ljubav, sreća - riječi iz reklama, mitova etc...dobivaju volumen osjeta. Riječi prolaze, toliko su tihe da ih čuju samo anđeli.
Knjižnica postaje monument kontemplativnog egzodusa. Gomilaju se osjeti kroz prizmu riječi osoba tako neprimjetnih, običnih a ljepota biva surova jer je tako teško prihvatiti da se ona uvijek nalazi negdje izvan nas i da je jedino ta formula nepromjenjiva.
S druge strane, sve primijećeno je u nama, naizgled krhkim oživotvorenjima prolaznosti. Dokazujemo sebi koliko u svemu "tome" (što najčešće nazivamo teškim životom pa postupcima parodiramo sami sebe i svijet) možemo biti kadri izdržati, usisati sve svjesnosti i nesvjesnosti postojanja. Kada anđeo prvi puta kuša vlastitu krv, nasmije se jer osjeća. Osjet je u tome smislu otkrivenje. Ono uslijedi nakon želje, spoznaje preko posrednika – drugog/druge koji je promatran, eksperiment, jednostavno saslušan - larva mogućih i stvarnih i upitno realnih ili upitno stvarnih prošlosti, sadašnjosti i mogućih budućnosti. Ovakva je priča potrebna da bi se redefinirala stvarnost, dekonstruirao osjet (nebitno koji). Ona propituje, iscrpljuje, poništava, otjelovljuje. Uostalom, time se bavi i suvremena književnost. Milan Kundera u Autostopu (Smiješne ljubavi) navodi priču o mladiću i djevojci. Par kreće na put, no, avantura putovanja, što doznajemo iz priče, biva prikaz gradacije njihovog odnosa od skladnog i neupitno privrženog do prijezira, gađenja. Djevojka zapravo otkriva sebe ali se na kraju ipak negira.
Njezine suze, kajanje nisu dokaz grešnosti unutar spoljnje igre, već nemogućnost mirenja sa novootkrivenim dijelom svoga bića, mogućeg i dislociranog u sklupčanu želju, ljubomoru kao iskaz hrabrosti i kukavičkog negiranja onoga što i onako jest po sebi. Sve je u igri stvarno. Sve je poznato, no, u trenutku nestaje pomirbenog slijeda lažne logičnosti. Ljubav ili njezina definicija se lomi, raskrinkava, postaje raznobojna, razobličena. Sve. Paradoks. Kundera se poigrava definicijama o ljubavi, samospoznaji, ljepoti, zavođenju, ženama, muškarcima, diskontinuitetu rada uma i tijela sa refleksivnim ophođenjem prema okolini i sebi a da cijeli niz enigmi nikada ne bude do kraja otkriven .
Isti princip razotkrivanja je u Eduardu i Bogu. Trenutak sa svim potpitanjima, prošlostima, afinitetima, stremi ka zamjeni uloga djevojke i muškarca. Sučeljavaju se navike, strepnje i afekti. Nadasve, sveprisutna tragikomičnost postojanja majstorski izrežiranim principom pripovijedanja nalaže samospoznaju tragikomičnosti samog čitatelja, paradoks u kome živi i koji zaista jest život. Razotkrivanje, ogoljavanje, odbacivanje sebe i drugoga. Strah i čežnja. Esej Paradoks ljubavi Pascala Brucknera kroz razne primjere takve apsurde želi objasniti kao neminovnost. Dalje, Platforma Michela Houllebecqa mogao bi biti suvremeni ljubavni roman zamjenjenih muško-ženskih uloga sa uskrsavajućim maštarijama i postavljenim novim idealom žene a sve tendira na konstruiranje ljubavi bez retrospekcije, bez eha. Tragični završetak (mimo očite naracije) može predstavljati i simbolični raskorak mogućeg i nemogućeg zbiljskog, dokazivog i moguće dokazivog. Poljubac žene pauka, Zapisi na tijelu i dr. naslovi su postmodernih dijela koja su rušilačka, temporalna djela. Što bi značilo biti, što znači ono što znači...Zavođenje anđela Bertolta Brechta smije se tijelu i osobi, smije se smijehu od smijeha. Eksplozija voajerizma i aktivizma i ne samo to. Kako ta poezija i proza djeluju? Mame li, zavode, nipodaštavaju nas i sebe? Koraci suvremene književnosti de-konstruktivni, reverzibilni – egzemplarni amaterizam definiranja nazivlja, znakovnog sistema. Relativizam i atavizam sazviježđa su ovog doba/pripovijedanja/umjetnosti u umjetnosti i osjećanju. Uživati ili žaliti ili oboje. Italo Calvino sa Teškim ljubavima, gle, piše o pustolovinama: Vojnikova pustolovina, Kupačicina pustolovina, Službenikova pustolovina, Pustolovina kratkovidnog čovjeka, Čitateljeva pustolovina, Suprugina pustolovina, Putnikova pustolovina, Pustolovina bračnog para, Pjesnikova pustolovina. A invokacija ljubavi; je li i ona pustolovina, avantura iščekivanja. Jednaka je vječnom čekanju da sretnete istu osobu na stepenicama, na ulici. Nametanje nepoznatom. I to je ljubav, ali se ne izgovara, baš kao što je nitko u Teškim ljubavima ne izgovori, jer čemu govoriti. Goli osjet ne treba rječito uljepšavanje, pasionirano teatralno predimenzioniranje. Čekati, misliti, slušati, samo ponekad reći najviše u sebi. Jer, čemu sve to bespotrebno komešanje, reaktiviranje - svakako smo svijetovi za sebe, odvojeni i uvijek nadasve sami. Krhka samodopadna bića. Zavedena riječima, sobom, prividima, budućnošću a ne sadašnjošću, ne trenutkom...
Uploads
Papers by Ivana Seletković
Ne / svakodnevna jadikovka
Autor (i): Ivana Seletković
Predmet (i): Etika / Praktična filozofija, bosanska književnost, antička filozofija, suvremena filozofija, socijalna teorija, kulturni esej, teorija književnosti
Izdavač: Bosansko Narodno Pozorište - Zenica
Ključne riječi: Aristotel; Foucault; Karahasan;
Sažetak / Sažetak: Aristotel u Nikomahovoj etici piše da je domišljatost strahovito vješto pogađanje. Kada netko svoju zbirku eseja naslovi Dosadna razmatranja, ne može se čitatelj pred takvim nazivom ne upitati što je tako vjerovatno smješteno u kontekstu dosadnog razmatranja / razmišljanja i da li te teme koje su obuhvaćene tim naslovom pogodile srž neporecive neobuzdanosti dokolice, ima li ironije . Ali vješto zavođenje naslovom naići će na otpor u sadržaju kojeg Karahasan dijeli na Sjećanja, Pejzaže i Ljude. Odsutnost onoga tko piše daje primat samom sadržaju.
Reincarnation of a Rebellious Man
Author(s): Ivana Seletković
Subject(s): Philosophy, Studies of Literature, Theory of Literature
Published by: Bosansko Narodno Pozorište - Zenica
Keywords: Reincarnation; Rebellious Man;
Summary/Abstract: Što može prouzrokovati misao o privatnom i javnom? Što jest a što nije privatno, odnosno javno? Ako postoji svijest o vlasitom bitku onda ona mora biti razdijeljena na sfere pripadanja koliko god se odupirali svakoj pomisli o tome da tjelesna ljuštura sa svojom unutrašnjom sadržinom može ili mora pripadati bilo kome osim - meni. Javno mogu biti sročen u profesiju, zalaziti u socijalna strujanja koja naglašavaju pripadnost i strogu uobličenost u definiciju, privatno ću dakako opet biti dijelom definicije, ali ona na svu sreću može biti toliko fleksibilna da će mi dopustiti da ju nadopunim ili da joj štogod oduzmem
Društvena fenomenologija djela iz umjetnosti / glazbe - Specifikacija kroz operu
Autor (i): Ivana Seletković
Predmet (i): Kazalište, ples, izvedbena umjetnost, glazba, fenomenologija, sociologija umjetnosti
Nakladnik: Filozofski fakultet u Sarajevu - Znanstveno-istraživački inkubator
Ključne riječi: opera; glazba, muzika; konvergentne fenomenologije; mimezis; kanon;
Sažetak / Sažetak: Tekst objašnjava razloge potrebe za razumijevanjem društvenog karaktera glazbene umjetnosti, a posebno opere, koristeći analitičku fenomenologiju umjetničkog djela / glazbe. Glazbeni fenomeni čine jednu vrstu iskustva u kojem savjest traži predmet stvoren zvukom i njegove odnose s mrežom zvukova. Opera uvodi socijalno konstituirane deontičke vrijednosti, društvene norme i njihovu dramatičnu degradaciju koristeći radnju, karakter i njihovu interakciju kroz glazbu ili glazbenu dramu u taj fluidni kontekst zvukova, tonova i pokreta i suočava ih s percepcijom primatelja glazbenih / dramskih poruka s vlastite vrijednosti i na taj način rekonstruira te vrijednosti na drastičan način u recepciji ili spoznaji ili iskustvu istine, temeljeno na jednom primjeru pojedinačne ili kolektivne sudbine.
Can we still imagine Sisyphus happy?
Author(s): Ivana Seletković
Subject(s): Literary Texts
Published by: Bosansko Narodno Pozorište - Zenica
Summary/Abstract: Stranac i Mit o Sizifu su Camusova djela koja objašnjavaju poimanje ili „mirenje“ s pojmom alijenacije u svijesti suvremenog čovjeka. Upravo ovim pojmom Nikola Kovač se služi pišući o cjelokupnom Camusovom stvaralaštvu u Sukobu bića i ideala. Sovjevrsna zadaća ovoga ogleda je objasniti što bi obuhvaćao taj geometrijskom progresijom ‘uznapredovali’ pojam ukoliko ga vežemo uz Camusova već spomenuta ključna djela i dešifriramo iz njih uključujući i roman Kuga. Na jednom mjestu Camus ističe da je umjetnost ništa bez stvarnosti. O kakvoj stvarnosti je, prema tome riječ? U kakavom odnosu su ta ista stvarnost i umjetnost. Kakvom su idejom vođene? Kako je moguće da se čovjek prepušta vlastitoj otuđenosti, što ga na nju navodi? Svi odgovori se nalaze u spomenutim djelima. Pitanja također, još uvijek ulijevajući i cureći prekomjerno iz njih.
Details
Ništa i nešto
Autor (i): Ivana Seletković
Predmet (i): Strukturalizam i poststrukturalizam, Kulturni esej, Film / Kino / Kinematografija
Izdavač: Bosansko Narodno Pozorište - Zenica
Sažetak / Sažetak: Što je nešto zbog čega (p) znači razlikovanje zlata i dobra i njihovih fetišističkih izvedenica Raja i Pakla? Ako je nešto povezano sa značenjem i ništa nije također. Krenimo ovako! Torinski konj (Bela Tarr) priča je o preživljavanju u odnosu na ništa i nešto, potpuno minimalistički. Ali renesansa minimalizma može se naći u njegovom Sotonskom tangu (po predlošku Krasznahorkai-a), prilogu rođenju i stasanju tihe anarhije. Kakvi su likovi u tom romanu i kako se odnose prema distinkcijama?
Pojedinosti
POSTMODERNITY (I) OPERA
Autor (i): Ivana Seletković
Predmet (i): Kazalište, ples, izvedbena umjetnost, glazba, estetika, film / kino / kinematografija, povijest umjetnosti
Nakladnik: Filozofski fakultet u Sarajevu - Znanstveno-istraživački inkubator
Ključne riječi: opera; glazba, muzika; postmoderna; post-postmoderna; jastvo; film; pripovijedanje; percepcija; rock opera; mimezis;
Sažetak / Sažetak: U ovom članku raspravljam o suvremenom odnosu s operom, njenoj povezanosti s filmom i izlažem opisnu analizu rock opere Tommy. Postmoderno doba karakterizira dekonstrukcija velikih esencijalističkih narativa, značajnih likova, ideala dostizanja apsolutnog i ukupnog. Zamah masovne kulture usisao je i preusmjerio percepciju opere na isti način na koji su umjetnost stvorili kao svojevrsno ostvarenje trash kulture uopće. Izvorna namjera opere kao glazbene drame s jakim naglaskom na baroknom mitskom prenaglašavanju, kastracijskim ulogama i pozivu na umjetnost kako bi se dovela u vezu s riječima (profanima) danas se svodi na mogućnost „konzumiranja ”Brzo, sa slušalicama, dok gledamo opere na televiziji. Bio je to izbor između pridržavanja tradicionalnih aplikativnih vrijednosti u kazalištima koja su definirana kao elitistička i izolirana mjesta zabave, s jedne strane i pokušaja privlačenja publike izvan ovih mjesta pomoću modernih metoda prezentacije. Stoga ideje za opere (i glazbu) na otvorenom, snimajući filmove iz sjajnih opera poput La Boheme ili Carmen ili zaklade radijskih i TV kuća specijaliziranih za takvu umjetnost (Mezzo, Arte itd.).
Ivana Seletković
Postmoderna/sadašnjost/zavođenje/ljubav/umjetnost
Lakovjernima eho predstavlja sigurnost, privid da se sve zna, da o sebi pojmimo dovoljno da bismo bili sretni i da bi drugi bili sretni sobom ili nama
Što bi značilo nazvati stvari svojim imenom? Koje su to "stvari" (ukoliko je riječ o osjećanjima i osjetima, ako riječ definira ili želi ih objasniti) za koje sa sigurnošću možemo tvrditi da imaju svoje ime? Tako olako pristajemo na topos, floskulu, ispranu i ispraznu frazu.
Možda iz straha od samoće. Masa zavodi, navodi, briše, guši, zaustavlja.
Bukowski je napisao Zabilješku o stvaranju masa:
neki ljudi su mladi i ništa
više i
neki ljudi su stari i ništa
više
neki ljudi su sredovječni i
jednostavno sredovječni.
i da muhe nose odjeću na njihovim
leđima
i da sve zgrade izgore u
zlatnoj vatri,
da se nebo trese kao trbuh
trbušne plesačice
i sve atomske bombe počnu
plakati,
neki ljudi bi bili mladi i ništa
više,
i ostali bi bili isti
ostali bi bili isti.
onu nekolicinu različitih
dovoljno brzo uklanjaju
policija, njihove majke, njihova
braća, ostali; i
oni sami sebe.
Sve što ostaje je ono što
Vidite.
teško je.
Ne biti mediokritet. Vrlo težak zadatak. Stanimo na trenutak, dovedimo u pitanje dio mogućeg i stvarnog. Da li jest, ili nam se samo čini.
Posežemo za "ljubavlju" smještajući je u sferu "znanja" o stanju stvari i pojavnosti a čak i misao na tu riječ može izazvati gnušanje. Ne zato što osjet po sebi ništa ne predstavlja (jer "ništa" se vezuje samo za sakralne dimenzije početka ili prapočetka), nego stoga što podrazumijeva (a podrazumijevanje je samo lakoumno potvrđivanje) plejadu podosjeta, sjećanja, filmskih prizora, reklama, mitova, svega što bi trebalo dekonstruirati, čije vrijednosti i definicije bi trebalo smjestiti duboko u neki pretinac na najgornju policu da ih ne bismo tako često upotrebljavali.
Potrebno je malo govoriti, pažljivo nakon mnogih promišljanja ne bi li izbjegli eho. Lakovjernima eho predstavlja sigurnost, privid da se sve zna, da o sebi pojmimo dovoljno da bismo bili sretni i da bi drugi bili sretni sobom ili nama. Zabluda. Još jedna fraza u nizu. Sreća nije trajan osjećaj, nije osmjeh niti je ljubav, ljepota. Ona je rakurs tona uma, samo jednog kojega ratio objašnjava kroz eho, pamćenje mase, prošlost, naposlijetku i logiku uviđaja. Samoća usred polifonije uzdaha rađa maestralna rješenja, fraze postaju enigme. Wendersov film Der Himmel über Berlin enharmonija je samoće, pokreta, riječi, života, paradoksa. Ipak, sve u njemu djeluje inovativno, oslobađajuće. Ljepota, ljubav, sreća - riječi iz reklama, mitova etc...dobivaju volumen osjeta. Riječi prolaze, toliko su tihe da ih čuju samo anđeli.
Knjižnica postaje monument kontemplativnog egzodusa. Gomilaju se osjeti kroz prizmu riječi osoba tako neprimjetnih, običnih a ljepota biva surova jer je tako teško prihvatiti da se ona uvijek nalazi negdje izvan nas i da je jedino ta formula nepromjenjiva.
S druge strane, sve primijećeno je u nama, naizgled krhkim oživotvorenjima prolaznosti. Dokazujemo sebi koliko u svemu "tome" (što najčešće nazivamo teškim životom pa postupcima parodiramo sami sebe i svijet) možemo biti kadri izdržati, usisati sve svjesnosti i nesvjesnosti postojanja. Kada anđeo prvi puta kuša vlastitu krv, nasmije se jer osjeća. Osjet je u tome smislu otkrivenje. Ono uslijedi nakon želje, spoznaje preko posrednika – drugog/druge koji je promatran, eksperiment, jednostavno saslušan - larva mogućih i stvarnih i upitno realnih ili upitno stvarnih prošlosti, sadašnjosti i mogućih budućnosti. Ovakva je priča potrebna da bi se redefinirala stvarnost, dekonstruirao osjet (nebitno koji). Ona propituje, iscrpljuje, poništava, otjelovljuje. Uostalom, time se bavi i suvremena književnost. Milan Kundera u Autostopu (Smiješne ljubavi) navodi priču o mladiću i djevojci. Par kreće na put, no, avantura putovanja, što doznajemo iz priče, biva prikaz gradacije njihovog odnosa od skladnog i neupitno privrženog do prijezira, gađenja. Djevojka zapravo otkriva sebe ali se na kraju ipak negira.
Njezine suze, kajanje nisu dokaz grešnosti unutar spoljnje igre, već nemogućnost mirenja sa novootkrivenim dijelom svoga bića, mogućeg i dislociranog u sklupčanu želju, ljubomoru kao iskaz hrabrosti i kukavičkog negiranja onoga što i onako jest po sebi. Sve je u igri stvarno. Sve je poznato, no, u trenutku nestaje pomirbenog slijeda lažne logičnosti. Ljubav ili njezina definicija se lomi, raskrinkava, postaje raznobojna, razobličena. Sve. Paradoks. Kundera se poigrava definicijama o ljubavi, samospoznaji, ljepoti, zavođenju, ženama, muškarcima, diskontinuitetu rada uma i tijela sa refleksivnim ophođenjem prema okolini i sebi a da cijeli niz enigmi nikada ne bude do kraja otkriven .
Isti princip razotkrivanja je u Eduardu i Bogu. Trenutak sa svim potpitanjima, prošlostima, afinitetima, stremi ka zamjeni uloga djevojke i muškarca. Sučeljavaju se navike, strepnje i afekti. Nadasve, sveprisutna tragikomičnost postojanja majstorski izrežiranim principom pripovijedanja nalaže samospoznaju tragikomičnosti samog čitatelja, paradoks u kome živi i koji zaista jest život. Razotkrivanje, ogoljavanje, odbacivanje sebe i drugoga. Strah i čežnja. Esej Paradoks ljubavi Pascala Brucknera kroz razne primjere takve apsurde želi objasniti kao neminovnost. Dalje, Platforma Michela Houllebecqa mogao bi biti suvremeni ljubavni roman zamjenjenih muško-ženskih uloga sa uskrsavajućim maštarijama i postavljenim novim idealom žene a sve tendira na konstruiranje ljubavi bez retrospekcije, bez eha. Tragični završetak (mimo očite naracije) može predstavljati i simbolični raskorak mogućeg i nemogućeg zbiljskog, dokazivog i moguće dokazivog. Poljubac žene pauka, Zapisi na tijelu i dr. naslovi su postmodernih dijela koja su rušilačka, temporalna djela. Što bi značilo biti, što znači ono što znači...Zavođenje anđela Bertolta Brechta smije se tijelu i osobi, smije se smijehu od smijeha. Eksplozija voajerizma i aktivizma i ne samo to. Kako ta poezija i proza djeluju? Mame li, zavode, nipodaštavaju nas i sebe? Koraci suvremene književnosti de-konstruktivni, reverzibilni – egzemplarni amaterizam definiranja nazivlja, znakovnog sistema. Relativizam i atavizam sazviježđa su ovog doba/pripovijedanja/umjetnosti u umjetnosti i osjećanju. Uživati ili žaliti ili oboje. Italo Calvino sa Teškim ljubavima, gle, piše o pustolovinama: Vojnikova pustolovina, Kupačicina pustolovina, Službenikova pustolovina, Pustolovina kratkovidnog čovjeka, Čitateljeva pustolovina, Suprugina pustolovina, Putnikova pustolovina, Pustolovina bračnog para, Pjesnikova pustolovina. A invokacija ljubavi; je li i ona pustolovina, avantura iščekivanja. Jednaka je vječnom čekanju da sretnete istu osobu na stepenicama, na ulici. Nametanje nepoznatom. I to je ljubav, ali se ne izgovara, baš kao što je nitko u Teškim ljubavima ne izgovori, jer čemu govoriti. Goli osjet ne treba rječito uljepšavanje, pasionirano teatralno predimenzioniranje. Čekati, misliti, slušati, samo ponekad reći najviše u sebi. Jer, čemu sve to bespotrebno komešanje, reaktiviranje - svakako smo svijetovi za sebe, odvojeni i uvijek nadasve sami. Krhka samodopadna bića. Zavedena riječima, sobom, prividima, budućnošću a ne sadašnjošću, ne trenutkom...
Koje li zablude.
Ne / svakodnevna jadikovka
Autor (i): Ivana Seletković
Predmet (i): Etika / Praktična filozofija, bosanska književnost, antička filozofija, suvremena filozofija, socijalna teorija, kulturni esej, teorija književnosti
Izdavač: Bosansko Narodno Pozorište - Zenica
Ključne riječi: Aristotel; Foucault; Karahasan;
Sažetak / Sažetak: Aristotel u Nikomahovoj etici piše da je domišljatost strahovito vješto pogađanje. Kada netko svoju zbirku eseja naslovi Dosadna razmatranja, ne može se čitatelj pred takvim nazivom ne upitati što je tako vjerovatno smješteno u kontekstu dosadnog razmatranja / razmišljanja i da li te teme koje su obuhvaćene tim naslovom pogodile srž neporecive neobuzdanosti dokolice, ima li ironije . Ali vješto zavođenje naslovom naići će na otpor u sadržaju kojeg Karahasan dijeli na Sjećanja, Pejzaže i Ljude. Odsutnost onoga tko piše daje primat samom sadržaju.
Reincarnation of a Rebellious Man
Author(s): Ivana Seletković
Subject(s): Philosophy, Studies of Literature, Theory of Literature
Published by: Bosansko Narodno Pozorište - Zenica
Keywords: Reincarnation; Rebellious Man;
Summary/Abstract: Što može prouzrokovati misao o privatnom i javnom? Što jest a što nije privatno, odnosno javno? Ako postoji svijest o vlasitom bitku onda ona mora biti razdijeljena na sfere pripadanja koliko god se odupirali svakoj pomisli o tome da tjelesna ljuštura sa svojom unutrašnjom sadržinom može ili mora pripadati bilo kome osim - meni. Javno mogu biti sročen u profesiju, zalaziti u socijalna strujanja koja naglašavaju pripadnost i strogu uobličenost u definiciju, privatno ću dakako opet biti dijelom definicije, ali ona na svu sreću može biti toliko fleksibilna da će mi dopustiti da ju nadopunim ili da joj štogod oduzmem
Društvena fenomenologija djela iz umjetnosti / glazbe - Specifikacija kroz operu
Autor (i): Ivana Seletković
Predmet (i): Kazalište, ples, izvedbena umjetnost, glazba, fenomenologija, sociologija umjetnosti
Nakladnik: Filozofski fakultet u Sarajevu - Znanstveno-istraživački inkubator
Ključne riječi: opera; glazba, muzika; konvergentne fenomenologije; mimezis; kanon;
Sažetak / Sažetak: Tekst objašnjava razloge potrebe za razumijevanjem društvenog karaktera glazbene umjetnosti, a posebno opere, koristeći analitičku fenomenologiju umjetničkog djela / glazbe. Glazbeni fenomeni čine jednu vrstu iskustva u kojem savjest traži predmet stvoren zvukom i njegove odnose s mrežom zvukova. Opera uvodi socijalno konstituirane deontičke vrijednosti, društvene norme i njihovu dramatičnu degradaciju koristeći radnju, karakter i njihovu interakciju kroz glazbu ili glazbenu dramu u taj fluidni kontekst zvukova, tonova i pokreta i suočava ih s percepcijom primatelja glazbenih / dramskih poruka s vlastite vrijednosti i na taj način rekonstruira te vrijednosti na drastičan način u recepciji ili spoznaji ili iskustvu istine, temeljeno na jednom primjeru pojedinačne ili kolektivne sudbine.
Can we still imagine Sisyphus happy?
Author(s): Ivana Seletković
Subject(s): Literary Texts
Published by: Bosansko Narodno Pozorište - Zenica
Summary/Abstract: Stranac i Mit o Sizifu su Camusova djela koja objašnjavaju poimanje ili „mirenje“ s pojmom alijenacije u svijesti suvremenog čovjeka. Upravo ovim pojmom Nikola Kovač se služi pišući o cjelokupnom Camusovom stvaralaštvu u Sukobu bića i ideala. Sovjevrsna zadaća ovoga ogleda je objasniti što bi obuhvaćao taj geometrijskom progresijom ‘uznapredovali’ pojam ukoliko ga vežemo uz Camusova već spomenuta ključna djela i dešifriramo iz njih uključujući i roman Kuga. Na jednom mjestu Camus ističe da je umjetnost ništa bez stvarnosti. O kakvoj stvarnosti je, prema tome riječ? U kakavom odnosu su ta ista stvarnost i umjetnost. Kakvom su idejom vođene? Kako je moguće da se čovjek prepušta vlastitoj otuđenosti, što ga na nju navodi? Svi odgovori se nalaze u spomenutim djelima. Pitanja također, još uvijek ulijevajući i cureći prekomjerno iz njih.
Details
Ništa i nešto
Autor (i): Ivana Seletković
Predmet (i): Strukturalizam i poststrukturalizam, Kulturni esej, Film / Kino / Kinematografija
Izdavač: Bosansko Narodno Pozorište - Zenica
Sažetak / Sažetak: Što je nešto zbog čega (p) znači razlikovanje zlata i dobra i njihovih fetišističkih izvedenica Raja i Pakla? Ako je nešto povezano sa značenjem i ništa nije također. Krenimo ovako! Torinski konj (Bela Tarr) priča je o preživljavanju u odnosu na ništa i nešto, potpuno minimalistički. Ali renesansa minimalizma može se naći u njegovom Sotonskom tangu (po predlošku Krasznahorkai-a), prilogu rođenju i stasanju tihe anarhije. Kakvi su likovi u tom romanu i kako se odnose prema distinkcijama?
Pojedinosti
POSTMODERNITY (I) OPERA
Autor (i): Ivana Seletković
Predmet (i): Kazalište, ples, izvedbena umjetnost, glazba, estetika, film / kino / kinematografija, povijest umjetnosti
Nakladnik: Filozofski fakultet u Sarajevu - Znanstveno-istraživački inkubator
Ključne riječi: opera; glazba, muzika; postmoderna; post-postmoderna; jastvo; film; pripovijedanje; percepcija; rock opera; mimezis;
Sažetak / Sažetak: U ovom članku raspravljam o suvremenom odnosu s operom, njenoj povezanosti s filmom i izlažem opisnu analizu rock opere Tommy. Postmoderno doba karakterizira dekonstrukcija velikih esencijalističkih narativa, značajnih likova, ideala dostizanja apsolutnog i ukupnog. Zamah masovne kulture usisao je i preusmjerio percepciju opere na isti način na koji su umjetnost stvorili kao svojevrsno ostvarenje trash kulture uopće. Izvorna namjera opere kao glazbene drame s jakim naglaskom na baroknom mitskom prenaglašavanju, kastracijskim ulogama i pozivu na umjetnost kako bi se dovela u vezu s riječima (profanima) danas se svodi na mogućnost „konzumiranja ”Brzo, sa slušalicama, dok gledamo opere na televiziji. Bio je to izbor između pridržavanja tradicionalnih aplikativnih vrijednosti u kazalištima koja su definirana kao elitistička i izolirana mjesta zabave, s jedne strane i pokušaja privlačenja publike izvan ovih mjesta pomoću modernih metoda prezentacije. Stoga ideje za opere (i glazbu) na otvorenom, snimajući filmove iz sjajnih opera poput La Boheme ili Carmen ili zaklade radijskih i TV kuća specijaliziranih za takvu umjetnost (Mezzo, Arte itd.).
Ivana Seletković
Postmoderna/sadašnjost/zavođenje/ljubav/umjetnost
Lakovjernima eho predstavlja sigurnost, privid da se sve zna, da o sebi pojmimo dovoljno da bismo bili sretni i da bi drugi bili sretni sobom ili nama
Što bi značilo nazvati stvari svojim imenom? Koje su to "stvari" (ukoliko je riječ o osjećanjima i osjetima, ako riječ definira ili želi ih objasniti) za koje sa sigurnošću možemo tvrditi da imaju svoje ime? Tako olako pristajemo na topos, floskulu, ispranu i ispraznu frazu.
Možda iz straha od samoće. Masa zavodi, navodi, briše, guši, zaustavlja.
Bukowski je napisao Zabilješku o stvaranju masa:
neki ljudi su mladi i ništa
više i
neki ljudi su stari i ništa
više
neki ljudi su sredovječni i
jednostavno sredovječni.
i da muhe nose odjeću na njihovim
leđima
i da sve zgrade izgore u
zlatnoj vatri,
da se nebo trese kao trbuh
trbušne plesačice
i sve atomske bombe počnu
plakati,
neki ljudi bi bili mladi i ništa
više,
i ostali bi bili isti
ostali bi bili isti.
onu nekolicinu različitih
dovoljno brzo uklanjaju
policija, njihove majke, njihova
braća, ostali; i
oni sami sebe.
Sve što ostaje je ono što
Vidite.
teško je.
Ne biti mediokritet. Vrlo težak zadatak. Stanimo na trenutak, dovedimo u pitanje dio mogućeg i stvarnog. Da li jest, ili nam se samo čini.
Posežemo za "ljubavlju" smještajući je u sferu "znanja" o stanju stvari i pojavnosti a čak i misao na tu riječ može izazvati gnušanje. Ne zato što osjet po sebi ništa ne predstavlja (jer "ništa" se vezuje samo za sakralne dimenzije početka ili prapočetka), nego stoga što podrazumijeva (a podrazumijevanje je samo lakoumno potvrđivanje) plejadu podosjeta, sjećanja, filmskih prizora, reklama, mitova, svega što bi trebalo dekonstruirati, čije vrijednosti i definicije bi trebalo smjestiti duboko u neki pretinac na najgornju policu da ih ne bismo tako često upotrebljavali.
Potrebno je malo govoriti, pažljivo nakon mnogih promišljanja ne bi li izbjegli eho. Lakovjernima eho predstavlja sigurnost, privid da se sve zna, da o sebi pojmimo dovoljno da bismo bili sretni i da bi drugi bili sretni sobom ili nama. Zabluda. Još jedna fraza u nizu. Sreća nije trajan osjećaj, nije osmjeh niti je ljubav, ljepota. Ona je rakurs tona uma, samo jednog kojega ratio objašnjava kroz eho, pamćenje mase, prošlost, naposlijetku i logiku uviđaja. Samoća usred polifonije uzdaha rađa maestralna rješenja, fraze postaju enigme. Wendersov film Der Himmel über Berlin enharmonija je samoće, pokreta, riječi, života, paradoksa. Ipak, sve u njemu djeluje inovativno, oslobađajuće. Ljepota, ljubav, sreća - riječi iz reklama, mitova etc...dobivaju volumen osjeta. Riječi prolaze, toliko su tihe da ih čuju samo anđeli.
Knjižnica postaje monument kontemplativnog egzodusa. Gomilaju se osjeti kroz prizmu riječi osoba tako neprimjetnih, običnih a ljepota biva surova jer je tako teško prihvatiti da se ona uvijek nalazi negdje izvan nas i da je jedino ta formula nepromjenjiva.
S druge strane, sve primijećeno je u nama, naizgled krhkim oživotvorenjima prolaznosti. Dokazujemo sebi koliko u svemu "tome" (što najčešće nazivamo teškim životom pa postupcima parodiramo sami sebe i svijet) možemo biti kadri izdržati, usisati sve svjesnosti i nesvjesnosti postojanja. Kada anđeo prvi puta kuša vlastitu krv, nasmije se jer osjeća. Osjet je u tome smislu otkrivenje. Ono uslijedi nakon želje, spoznaje preko posrednika – drugog/druge koji je promatran, eksperiment, jednostavno saslušan - larva mogućih i stvarnih i upitno realnih ili upitno stvarnih prošlosti, sadašnjosti i mogućih budućnosti. Ovakva je priča potrebna da bi se redefinirala stvarnost, dekonstruirao osjet (nebitno koji). Ona propituje, iscrpljuje, poništava, otjelovljuje. Uostalom, time se bavi i suvremena književnost. Milan Kundera u Autostopu (Smiješne ljubavi) navodi priču o mladiću i djevojci. Par kreće na put, no, avantura putovanja, što doznajemo iz priče, biva prikaz gradacije njihovog odnosa od skladnog i neupitno privrženog do prijezira, gađenja. Djevojka zapravo otkriva sebe ali se na kraju ipak negira.
Njezine suze, kajanje nisu dokaz grešnosti unutar spoljnje igre, već nemogućnost mirenja sa novootkrivenim dijelom svoga bića, mogućeg i dislociranog u sklupčanu želju, ljubomoru kao iskaz hrabrosti i kukavičkog negiranja onoga što i onako jest po sebi. Sve je u igri stvarno. Sve je poznato, no, u trenutku nestaje pomirbenog slijeda lažne logičnosti. Ljubav ili njezina definicija se lomi, raskrinkava, postaje raznobojna, razobličena. Sve. Paradoks. Kundera se poigrava definicijama o ljubavi, samospoznaji, ljepoti, zavođenju, ženama, muškarcima, diskontinuitetu rada uma i tijela sa refleksivnim ophođenjem prema okolini i sebi a da cijeli niz enigmi nikada ne bude do kraja otkriven .
Isti princip razotkrivanja je u Eduardu i Bogu. Trenutak sa svim potpitanjima, prošlostima, afinitetima, stremi ka zamjeni uloga djevojke i muškarca. Sučeljavaju se navike, strepnje i afekti. Nadasve, sveprisutna tragikomičnost postojanja majstorski izrežiranim principom pripovijedanja nalaže samospoznaju tragikomičnosti samog čitatelja, paradoks u kome živi i koji zaista jest život. Razotkrivanje, ogoljavanje, odbacivanje sebe i drugoga. Strah i čežnja. Esej Paradoks ljubavi Pascala Brucknera kroz razne primjere takve apsurde želi objasniti kao neminovnost. Dalje, Platforma Michela Houllebecqa mogao bi biti suvremeni ljubavni roman zamjenjenih muško-ženskih uloga sa uskrsavajućim maštarijama i postavljenim novim idealom žene a sve tendira na konstruiranje ljubavi bez retrospekcije, bez eha. Tragični završetak (mimo očite naracije) može predstavljati i simbolični raskorak mogućeg i nemogućeg zbiljskog, dokazivog i moguće dokazivog. Poljubac žene pauka, Zapisi na tijelu i dr. naslovi su postmodernih dijela koja su rušilačka, temporalna djela. Što bi značilo biti, što znači ono što znači...Zavođenje anđela Bertolta Brechta smije se tijelu i osobi, smije se smijehu od smijeha. Eksplozija voajerizma i aktivizma i ne samo to. Kako ta poezija i proza djeluju? Mame li, zavode, nipodaštavaju nas i sebe? Koraci suvremene književnosti de-konstruktivni, reverzibilni – egzemplarni amaterizam definiranja nazivlja, znakovnog sistema. Relativizam i atavizam sazviježđa su ovog doba/pripovijedanja/umjetnosti u umjetnosti i osjećanju. Uživati ili žaliti ili oboje. Italo Calvino sa Teškim ljubavima, gle, piše o pustolovinama: Vojnikova pustolovina, Kupačicina pustolovina, Službenikova pustolovina, Pustolovina kratkovidnog čovjeka, Čitateljeva pustolovina, Suprugina pustolovina, Putnikova pustolovina, Pustolovina bračnog para, Pjesnikova pustolovina. A invokacija ljubavi; je li i ona pustolovina, avantura iščekivanja. Jednaka je vječnom čekanju da sretnete istu osobu na stepenicama, na ulici. Nametanje nepoznatom. I to je ljubav, ali se ne izgovara, baš kao što je nitko u Teškim ljubavima ne izgovori, jer čemu govoriti. Goli osjet ne treba rječito uljepšavanje, pasionirano teatralno predimenzioniranje. Čekati, misliti, slušati, samo ponekad reći najviše u sebi. Jer, čemu sve to bespotrebno komešanje, reaktiviranje - svakako smo svijetovi za sebe, odvojeni i uvijek nadasve sami. Krhka samodopadna bića. Zavedena riječima, sobom, prividima, budućnošću a ne sadašnjošću, ne trenutkom...
Koje li zablude.