Medvjed

Medvjed
Mrki medvjed
Sistematika
Carstvo	Animalia
Koljeno	Chordata
Razred	Mammalia
Red	Carnivora
Porodica	Ursidae G. Fischer de Waldheim, 1817.
Rodovi
Ailuropoda Ursus Tremarctos Arctodus †

Medvjedi (Ursidae) su porodica sisara iz reda zvijeri (Carnivora). Ranije ih se nazivalo "velikim medvjedima" ili još i "pravim medvjedima", da bi ih tako razlikovali od rakuna (Procyonidae) koje su nazivali "malim medvjedima". Jedna vrsta iz te porodice, mrki medvjed, je najveća divlja životinja i grabežljivac na bosanskom tlu.

Osobine

Građom tijela, sve vrste medvjeda su međusobno vrlo slične. Tijela su im zbijena, glave okrugle a udovi relativno kratki i vrlo snažni. Oči su male, a uši okrugle i uspravne. U izduženoj njuški imaju, ovisno o vrsti, 40 ili 42 zuba. Noge završavaju s pet prstiju s kandžama koje ne mogu uvući. Hodaju na tabanima koji su uglavnom dlakavi, osim kod vrsta koje se često penju na drveće, kao kod sunčevog medvjeda čiji su tabani goli. Rep im je samo maleni patrljak. Krzno im je dosta dugačko i jednobojno, smeđe, crno ili bijelo. Izuzetak je veliki panda (čije svrstavanje u ovu porodicu još nije općeprihvaćeno, vidi [1]) koji ima vrlo uočljive crno bijele šare. Svijetle šare na prsima ili licu se mogu pojaviti kod više vrsta.

Tjelesna težina im se kreće od 25 pa do 800 kg, pri čemu su mužjaci uvijek osjetno teži od ženki. Dužina tijela im je između 100 i 280 cm.

Način života

Svi su medvjedi samotnjaci, a aktivni su u sumrak i noću (jedini izuzetak su bijeli medvjedi). Spavaju uglavnom u špiljama, šupljim stablima ili jamama u tlu. Obično se kreću polako, no ako zatreba, mogu trčati i do 50 km/h. Medvjedi su u pravilu dobri penjači (naročito sunčev medvjed), a i izvrsno plivaju.

Neke vrste hladne, zimske mjesece provode u zimskom mirovanju. To nije pravi zimski san. Značajno im se usporava disanje i broj otkucaja srca, ali im se tjelesna temperatura tek neznatno snižava pa se relativno lako bude. Tokom kasnog ljeta i jeseni, skupljaju zalihu masnoća, da bi se zimi povukli u zimsko sklonište.

Hrana

Medvjedi su oportuni svežderi koji se, već prema godišnjem dobu, u različitim omjerima hrane biljnom i životinjskom hranom. Voće i drugi dijelovi biljki su kod većine vrsta najveći dio prehrane koju samo dopunjavaju insektima, njihovim larvama i malim kičmenjacima kao ribama ili glodarima. Ponekad ubiju i neku veću životinju do veličine jelena, a povremeno, ako se pruži prilika, i stoku. Odmak od ove šeme su samo velike pande koje se hrane gotovo isključivo bambusom i bijeli medvjedi koji su jedini pretežni mesožderi u ovoj grupi.

Građa organa za varenje pokazuju anatomske crte životinja koje se hrane mesom i biljnom hranom. Prema teoriji evolucije, crijevo mesoždera je primitivnije građe od crijava biljojeda. Iz toga bi se moglo pretpostaviti da je svežder mesožder sa nekim prilagođrnostima biljnoj prehrani.

Takav slučaj imamo kod medvjeda, rakuna i još nekih vrsta koje svrstavamo u obitelj pasa. . Medvjedi su svrstani u mesoždere iako su po anatomiji i svežderi. U svojoj ishrani imaju i meso, njihova je prehrana je 78-80% biljna (zuzetaka je polarni medvjed, koji živi na vegetacijom siromašnom Arktiku pa se hrani uglavnom tuljanima).

Izbirljivi su jer ne mogu svariti vlaknastu biljnu hranu. U njihovoj prehrani najviše su zastupljeni sočno, mesnato bilje, bobice. Razlog njihovom zimskom snu je njihova prehrana sočnim biljkama kojih zimi nema (polarni medvjedi spavaju u ljetnim mjesecima kad im nisu dostupni tuljani).

Imaju anatomske crte karakteristične za prehranu mesoždera. Spoj čeljusti kod medvjeda nalazi se u visini kutnjaka. Sljepoočni mišić je krupan, a ugao između čeljusti mali što je primjereno zbog ograničene uloge sponastog i žvačnog mišića u pokretanju čeljusti. Tanko crijevo je kratko (manje od 5 dužina tijela) kao u pravih mesojeda, dok je debelo crijevo jednostavno, glatko i kratko. Najznačajnija prilagođenost biljnoj hrani, je promjena u razmještaju zuba. Zadržali su klinaste sjekutiće, velike očnjake te oštre predkutnjake mesojeda, dok su im kutnjaci postali četvrtasti sa zaobljenim vrhovima da bi služili za usitnjavanje i mljevenje hrane. Ne posjeduju spljoštene, tupe nokte kakve imaju biljojedi već su zadržali šiljaste, zaoštrene kandže kakve imaju mesožderi.

Razmnožavanje

Bijeli medvjed (Ursus maritimus)

Svakih jednu do četiri godine ženka donosi na svijet mladunče. Većina rođenja mladunaca događa se u zimskim mjesecima, u vrijeme zimskog mirovanja ženke. No, parenje se kod većine vrsta odvija mjesecima ranije. Kod većine vrsta je dokazano da se oplođeno jajašce mjesecima zadržava u uterusu prije nego što dođe do nidacije.

Stvarno razdoblje skotnosti je 60 do 70 dana što je vrlo kratko, pa su mladunci (1 do 4) vrlo maleni. Najčešće se kote dva mladunca. Kod medvjeda je najveća razlika između težine majke i težine okota od svih viših sisavaca. O mladuncima se brine isključivo majka, koja je u tom razdoblju izrazito agresivna i napada gotovo svakog uljeza u svoj teritorij, od mužjaka vlastite vrste do čovjeka. Mladunci prestaju sisati u dobi od tri do devet mjeseci. S majkom ostaju najmanje do iduće jeseni, ali najčešće do 18 ili 24 mjeseca. Spolnu zrelost dosežu u starosti između tri i šest godina, a proces rasta često završava tek u dobi sa 10 do 11 godina.

Medvjedi su relativno dugovječne životinje. U prirodi žive 20 do 30 godina, a kad ljudi brinu o njima, mogu doživjeti i 50 godina.

Također pogledajte

• Mali medvjed (sazviježđe)