Holodomor

Holodomor, poznat i kao Gladomor; (prema ukr.: Голодомор, голод (holod) – glad i морити (moryty) - umoriti; Holodomor (Gladomor) - pomor glađu)^[1]; umjetno stvorena glad koja je obuhvatila stanovništvo sovjetske Ukrajine i susjednih kazačkih teritorija između 1932. i 1933. godine. Tijekom ovog razdoblja od gladi će umrijeti oko 4 miliona ljudi ^{[nedostaje referenca]}, a kada se tom broj doda i onaj u smanjenom broj rođenja sveukupni demografski gubitak će iznositi oko 10 miliona ljudi ^{[nedostaje referenca]} zbog čega će ova masovna glad često biti nazivana i genocidom. Kao razlog za ovu masovnu glad i milione umrlih se najčešće spominje prisilna kolektivizacija i industrijalizacija SSSR koja je provođena masovnim oduzimanjem žita od seljaka kako bi ono bilo prodano u inostranstvu za kupovinu industrijskih mašina. Određen broj političara i akademika unutar i izvan ukrajinskih granica navodi kao jedan od razloga za holodomor sovjetsko slamanje tadašnje ukrajinske želje za nezavisnošću ^{[nedostaje referenca]}.

Po pitanju same definicije holodomora među historičarima ne postoji konsenzus da li se radi o genocidu ili ne.^[2]^[3] Među poznatim historičarima koji smatraju holodomor genocidom je i Raphael Lemkin, tvorac pojma genocid.

S druge strane političari kao i stanovnici u samoj Ukrajini su podijeljeni po pitanju genocida tako da bivši predsednik Viktor Juščenko s izbornom bazom u zapadnoj Ukrajini misli da je reč o genocidu umjerenom protiv Ukrajinaca ^{[nedostaje referenca]} dok bivši predsednik Viktor Janukovič s izbornom bazom u istočnoj Ukrajini, koji se kasnije pokazao agentom putinske Rusije, misli da je reč o masivnom zločinu, a ne genocidu ^{[nedostaje referenca]}.

Do sada je dvadesetak država na čelu sa samom Ukrajinom parlamentarnom odlukom ili nekim drugim dekretom kvalificiralo holodomor kao genocid, a kao najodgovorniji za njega se navodi Josif Visarionovič Džugašvili – Staljin.

Razlozi izazivanja umjetne gladi

Glad je bila rezultat Staljinove politike prisilne kolektivizacije i općenito otpora prema ukrajinskom seljaštvu koje kao osnovica sovjetskog gospodarstva nije željelo prihvatiti novu ekonomsku politiku ^{[nedostaje referenca]}. Milijuni ljudi je umrlo od gladi, a najveći gubici su bili upravo u Ukrajini koja je bila najplodnije poljoprivredno područje Sovjetskog Saveza ^{[nedostaje referenca]}.

Glad je slomila seljake u njihovom ustrajnom neprihvaćanju novog modela kolektivizacije, a Ukrajina je nakon toga ostavljena u stanju političke, socijalne i psihološke traume.^[4]

Sovjetska kolektivizacija u praksi

Politika sveopće kolektivizacije koju je 1929. uveo Staljin ne bi li tako potpomogao financiranje industrijalizacije zemlje, imala je katastrofalan učinak za poljoprivredu. Unatoč tome, 1932. Staljin je za 44% podigao obaveznu kvotu ukrajinskog udjela u prinosu žita, što je značilo da ga neće biti dovoljno da bi se seljaci prehranili, jer po tadašnjem zakonu, žito iz kolhoza se nije smjelo dijeliti među seljacima sve dok se nije napunila državna kvota koju je naložila Vlada.

Mrtvi ljudi na ulicama grada Harkova, 1933.

Staljinova odluka i metode koje je koristio kako bi je izvršio, osudila je milijune seljaka na smrt glađu ^{[nedostaje referenca]}. Rukovodstvo Partije, uz pomoć regularnih snaga i postrojbi tajne policije, vodilo je nemilosrdan iscrpljujući rat protiv seljaka koji su odbijali predati žito ^{[nedostaje referenca]}. Čak je i bezvrijedno zrno žita nasilu bilo konfiscirano u seoskim domaćinstvima ^{[nedostaje referenca]}. Bilo koji muškarac, žena ili dijete kojeg su uhvatili kako uzima makar šaku žita s kolektivne farme, mogao je, a najčešće je i bio, na mjestu strijeljan ^{[nedostaje referenca]} ili preseljen nekamo na Daleki istok ^{[nedostaje referenca]}. One, koji nisu izgledali dovoljno izgladnjeno, sumnjičili su da skrivaju zalihe ^{[nedostaje referenca]}.

Seljake su zadržavali i sprječavali ih da se domognu grada putem posebnih «unutarnjih putovnica», koje su im zabranjivale da napuste svoje selo, a kamoli da krenu u grad. U gradovima gladi nije bilo jer je u jeku bila rusifikacija ^{[nedostaje referenca]}, i mnogi su gradovi na početku tridesetih godina već bili naseljeni ruskim stanovništvom. Upravo zbog ovakvih slučajeva, gdje su svi pogođeni prostori Sovjetskog Saveza bili uglavnom naseljeni Ukrajincima ^{[nedostaje referenca]}, Ukrajinska vlada ovaj čin je proglasila genocidom nad ukrajinskom nacijom ^{[nedostaje referenca]}.

Razmjeri zločina

Kada se danas govori o «Holodomoru» 1932. - 1933., misli se na period od travnja 1932. do studenog 1933. godine. Upravo je kroz tih 17 mjeseci, približno oko 500 dana, u Ukrajini umrlo na milijune ljudi. Vrhunac Holodomora je bio u proljeće 1933. U Ukrajini je tada od gladi umiralo 17-ero ljudi svake minute, 1000 svakog sata, a gotovo 25 tisuća svakog dana.^[5]

Najviše je ljudi umrlo na području tadašnje Kijevske i Harkovske oblasti ^{[nedostaje referenca]}. Zapravo je glad obuhvatila cijelu današnju središnju, južnu, sjevernu i istočnu Ukrajinu (današnja zapadna Ukrajina (Galicija) je bila pošteđena gladi jer se nije nalazila u Sovjetskoj Ukrajini, već je bila dio Poljske). Glad sličnih razmjera bila je prisutna i na Kubanu, sjevernom Kavkazu te područje uz donji tok rijeke Volge, gdje su također živjeli Ukrajinci. Ukratko, na svim pogođenim prostorima živjeli su u većini Ukrajinci kojima je je nakon ukidanja kmetstva sredinom 19. stoljeća dodijeljivana besplatna zemlja za obradu.

Stručnjaci navode razne brojke žrtava poginulih umjetno izazvanom glađu što je rezultat namjerne politizacije cijelog slučaja ili pak nedostatka povijesnih izvora odnosno dokaza. U javnosti realan broj žrtava se prikazuje u rasponu od 3 pa sve do 10 milijuna ljudi ^{[nedostaje referenca]}. Otvoreni ukrajinski sovjetski arhivi potvrdili su da je na prostoru Sovjetske Ukrajine izravno od gladi stradalo najmanje 4 milijuna ljudi, dok se broj stradaih u ostalim bivšim sovjetskim republikama i dalje vodi kao neslužben. Ipak u brojku od 4 milijuna žrtava nisu uključene žrtve umrle u posljedicama nastalim nakon gladi.^[6]^[7]

Popis sovjetskog stanovništva

Ruski i ukrajinski predsjednik pred spomenikom Holodomora, Kijev, 2010.

Pet godina nakon masovnog izgladnjivanja, Sovjetski Savez je 1937. izvršio prvi popis stanovništva sovjetske Ukrajine koji prikazuje izrazito smanjen broj stanovnika. Rezultati tog popisa nisu objavljeni, a dvije godine kasnije 1939. ponovno se obavlja popis stanovništva koji, unatoč ponavljanju, predočava da je u Ukrajini broj stanovnika izrazito smanjen ^{[nedostaje referenca]}.

Na konačan broj stanovnika u Ukrajini 1939. utjecali su i novi valovi ruskih doseljenika koji su u sklopu sovjetske politike organizirano naseljavali Ukrajinu u više navrata između 1937. i 1939. godine. Usporedbom dvaju objavljenih službenih popisa sovjetskog stanovništva iz 1926. i 1939. godine, ustanovljeno je da se broj stanovnika u Ukrajini smanjio za 3,084 milijuna, a pad prirodnog prirasta iznosio je -9,9 posto. U Rusiji i Bjelorusiji, primjerice, dobiveni su bitno drugačiji rezultati, zabilježen je prirast stanovništva od +28,0 i +11,2 posto. Službeni rezultati popisa 1926. iznosili su: SSSR 147,028 milijuna stanovnika, od toga: Rusija 77,791, Ukrajina 31,195, Bjelorusija 4,739. Rezultati popisa iz 1939. iznosili su: SSSR 170,557 stanovnika, od toga: Rusija 99,591, Ukrajina 28,111 ^{[nedostaje referenca]}, Bjelorusija 5,275.

Prema ovim podacima, ukrajinska populacija tada je smanjena za oko 25 posto ^{[nedostaje referenca]}, što je do danas ostavilo posljedice na demografsku, etničku i kulturološku sliku naknadno rusificirane istočne Ukrajine.^[8]

Političke osude

Američki Kongres je 1988. godine službeno priznao «Holodomor» 1932./1933. genocidom nad ukrajinskim narodom i time započeo relevantna priznanja najviših međunarodnih institucija i organizacija. Godinu dana kasnije to će učiniti i Međunarodna komisija pravnika. Sveukupno do sada 25 parlamenata i vlada svijeta je ocjenilo kako je Holodomor bio genocid.^[9] Pitanje priznavanja Holodomora kao zločina protiv čovječnosti bila je i jedna od tema 58. zasjedanja Opće skupštine Ujedinjenih Naroda.^[10]

Dana 15. svibnja 2003. godine, Verhovna Rada Ukrajine (ime ukrajinskog parlamenta) u službenom obraćanju narodu, priznala je Holodomor 1932./1933. genocidom i zločinom protiv čovječnosti, nakon čega su uslijedila detaljna istraživanja i otvaranje sovjetskih arhiva u Ukrajini koji bi mogli službeno posvjedočiti o razmjeru i konačnim posljedicama sustavnog sovjetsko-komunističkog zločina.^[11]

Pitanje genocida

Umjetnički plakat ^{[nedostaje referenca]} u spomen na žrtve Holodomora 1932/1933, autor: Leonid Denisenko

Po drugi puta, Ukrajinska država službeno je 2006. proglasila Holodomor 1932./1933. genocidom sovjetsko-komunističkog režima nad ukrajinskom nacijom. Tim stajalištima u prvom redu se i dalje odupire službena Moskva koja je duže vrijeme tvrdila da je masovna glad u sklopu prirodnih nepogoda zahvatila i južnu Sovjetsku Rusiju (posebno Kuban tada naseljen isključivo Ukrajincima) te zapadni Kazahstan. Ukrajinski stručnjaci opovrgavaju tu tvrdnju time što objašnjavaju da su te prostore južne Rusije i zapadnog Kazahstana također masovno naselili ukrajinski seljaci u vrijeme Ruskog Carstva nakon što je ukinuto kmetstvo i prilikom čega se dodijeljivala besplatna zemlja za obradu. U Rusiji i Kazahstanu danas i dalje živi preko 5 milijuna Ukrajinaca upravo na tim prostorima prethodno pogođenim Holodomorom.^[12] S druge strane, postoji bojazan vlasti u Moskvi (Rusije kao sljednice Sovjetskog Saveza) da bi Ukrajina mogla zatražiti golemu odštetu za zločine počinjene u vrijeme Holodomora.^[13]^[14]

Službena Ukrajina je objasnila da su ukrajinski seljaci činili u cijelom Sovjetskom Savezu 80 posto populacije čime je organizirana glad među ukrajinskim seljacima, u korist industrijalizacije i sloma seljačkog otpora prema Moskvi, predstavljala smišljeni čin potpunog egzodusa Ukrajinaca kao naroda. Ukrajinski stručnjaci navode da su postojala ukupno tri masovna izgladnjivanja odnosno Holodomora, godina: 1921./1922.,^[15] 1932./1933.^[16] i posljednji nakon Drugog svjetskog rata godina 1946./1947.,^[17]^[18] za koja je direktno odgovorna sovjetsko-komunistička vlast u Moskvi. Vrhovni sud Ukrajine 2009. pročitao je osudu sovjetsko-komunističkog zločina prilikom čega je potvrđeno da se radi o najmanje 4 milijuna žrtava čiji identitet se može potvrditi, ali isključivo na prostoru Sovjetske Ukrajine. Stručnjaci i povjesničari ^{[nedostaje referenca]} tek pretpostavljaju da je ukupan broj izgladnjelih Ukrajinaca u cijelom Sovjetskom Savezu prešao brojku od 8 milijuna žrtava ^{[nedostaje referenca]}. Dio ukrajinskih povjesničara spominje i broj žrtava od 10 milijuna ljudi.

Stupanjem Viktora Janukoviča na predsjedničku funkciju u Ukrajini početkom 2010. godine, tvrdnje da je riječ o genocidu opovrgnute su u dogovoru s predsjednikom Rusije Dmitrijem Medvjedevom.^[19] Donesen je zaključak da je tek riječ o zločinu i tragediji ukrajinskog naroda na što je ukrajinska stručna javnost neugodno reagirala i osudila predsjednika Viktora Janukoviča za politizaciju cijelog slučaja.^[20]^[21] Istom prilikom predsjednik Dmitrij Medvjedev položio je vjenac žrtvama Holodomora u Ukrajini. Danas je priznanje istog zločina kao genocida i dalje predmet polemike s obzirom da to nisu priznale sve ključne države u svjetskom poretku. Utemeljitelj definicije genocida Raphael Lemkin, Holodomor je definirao »klasničnim genocidom«, što je jedan od ključnih povoda među stručnjacima koji se slažu da je riječ o genocidu bez obzira kako se prezentira u javnim političkim istupima.^[22]^[23]