William III od Engleske
Vilim II i III [1] (14.11. 1650 - 8.3. 1702) bio je holandski protestantski plemić, princ Oranje, stadholder Holandske republike, te kralj Škota, Engleske i Irske.
Škotsku i englesku krunu osvojio je u Slavnoj revoluciji, kao zet i sestrić zbaečnog kralja Jakova II. Sa Jakovljevom kćerkom Marijom II je vladao zajednički, a nakon njene smrti vladao je samostalno do svoje smrti. Iako je pripadao holandskoj dinastiji, Oranje-Nassau, Vilim se u spisku engleskih i škotskih vladara obično uključuje u Stuarte, kojima su pripadale njegova majka i supruga.
Vilim je postao stadholder Republike Holandije 28.6. 1672. godine. Sudjelovao je u mnogim ratovima koji su vođeni protiv katoličke Francuske i njenog kralja Luja XIV, zbog čega su ga protestanti smatrali svojim vođom. Iza njegovog ugleda stajala je moćna vojska i flota ratnih brodova koja je bila jedna od najmoćnijih u tadašnjoj Evropi.
Stadholder
Vilim je bio sin oranskog kneza Vilima II i Marije Henrike od Engleske, kćerke englesko-škotskog kralja Karla I. Rodio se u Haagu, 14.11. 1650. godine. Osam dana prije njegovog rođenja otac mu je umro od boginja, te je stoga Vilim u trenutku svog rođenja postao vladar Holandije.
Dana 23.12. 1660. godine, kada je Vilim bio star samo deset godina, njegova majka Marija Henrika također je umrla od boginja. Vilimu za staratelja bio je određen njegov dajdža, tadašnji engleski kralj Karlo II, a brigu o njemu je vodila njegova nana Amalija. O njegovom obrazovanju brigu je preuzeo tada poznati protestantski naučnik Samuel Chappuzeau.
Vilimov otac je do svoje smrti držao položaj stadholdera pet holandskih provincija; Holandije, Zelanda, Utrechta, Gueldersa i Overijssela. Nakon njegove smrti provincije su svojim odlukama ukinule tu funkciju i faktičku vlast u to doba imao je Johan de Witt. Godine 1667. Vilim se uz pomoć svojih pristalica pokušao vratiti na vlast, no neuspješno jer su provincije odbile ponovno osnažiti položaj stadtholdera.
Godine 1672. Holandija je bila metom francuskog napada koji je predvodio francuski kralj Luj XIV. U tom napadu Luj XVI je imao pomoć Engleske. Francuska vojska je ubrzo osvojila gotovo cijelu Holandiju, a Johan de Witt je potpuno podbacio kao vođa Holanđana pa je bio oboren s vlasti, što je bila velika šansa za Vilima, koji ju je iskoristio te je ponovno uveo funkciju stadtholdera na koju je on i ubrzo i imenovan.
Vilim je nastavio borbu protiv Engleske i Francuske udruživši se sa Španijom. Nakon pobjede nad engleskom kraljevskom ratnom flotom, Vilim je sa Engleskom 1674. godine sklopio mirovni sporazum. Kako bi ojačao svoju poziciju Vilim se nastojao vjenčati sa svojom rodicom Marijom. Brak je sklopljen 4.11. 1677. godine, ali iz njega Vilim nije dobio zakonitog nasljednika.
Slavna revolucija
Godine 1685. Vilimov punac i dajdža, Jakov II, naslijedio je englesku i škotsku krunu nakon smrti svoga brata. Zbog svoje vjere Jakov II je bio vrlo nepopularan vladar. Njegova tolerantna vjerska politika izazvala je ogorčenje protestanata, koji su sa Vilimom godine 1687. počeli pregovarati o oružanoj invaziji na Englesku kako bi sa vlasti svrgnuli omraženog kralja. Isprva, Vilim se suprotstavljao ideji invazije na Englesku. No, nakon što je Jakovljeva druga žena, Marija Modenska, rodila muškog nasljednika, strah od stvaranja katoličke dinastije u Engleskoj je prevladao. [2] [3]
No, usprkos svemu, Vilim se i dalje kolebao bojeći se reakcije engleskog naroda na vanjsku invaziju, pa je stoga zahtijevao da najugledniji pristalice protestantizma zatraže njegovu intervenciju. Dana 30.6. 1688. godina Sedam biskupa koji su bili u sukobu sa kraljem uputilo je Vilimu i formalan poziv da vojno interevenira, pa je Vilim počeo pripremati vojnu invaziju. [4]
Dana 5.11. 1688. godine Vilim se sa svojom vojskom iskrcao na englesko tlo u jugozapadnom dijelu Engleske kod mjesta Brixham. Iskrcao se sa 15,500 vojnika i 4,000 konja. Ubrzo su svi protestantski zapovjednici engleske vojske prešli na Vilimovu stranu, a također i svo englesko protestantsko plemstvo. Čak je i Jakovljeva kćerka Ana pismom izjavila podršku Vilimu i Mariji, te krišom napustila dvor sa suprugom. [4] Vilim je vrlo brzo napredovao kroz Englesku. Dana 11.12. Vilim je sa vojskom ušao u London. Jakov se pokušao spasiti bijegom u Francusku, ali je ubrzo uhvaćen. [2] Ne želeći od Jakova napraviti mučenika, Vilim ga je 23.12. pustio da pobjegne u Francusku gdje ga je Luj XIV velikodušno primio davši mu palaču i visoku penziju. [2]
Vilim je ubrzo sazvao parlament, koji je 12.2. 1689. proglasio da je Jakov, pobjegavši iz Engleske i bacivši kraljevski pečat u Temzu, u stvari abdicirao. [2] [3] Parlament je proglasio prijestolje upražnjenim i nije ga, po normalnom slijedu nasljeđivanja (prema kojem svi zakoniti suverenovi sinovi imaju prednost nad suverenovim kćerima), ponudio Jakovljevu sinu, nego njegovoj kćeri Mariji. Princ i princeza Oranje su proglašeni suvladarima Engleske, Irske i Škotske, kao Vilim III/II i Marija II. Parlament je sve to ozakonio posebnim zakonom (en. Bill of Rights). Istim zakonom Jakov je optužen za zlouporabe vlasti tokom svoje vladavine, te su stavljeni izvan snage zakoni kojima su bila ukinuta ograničenja za katolike. Također je utvrđeno da niti jedan katolik ili protestant u braku sa katolikom više neće moći naslijediti englesko i škotsko prijestolje niti biti u nasljednom nizu, a propisana je i linija nasljeđivanja engleske krune prema kojoj bi krunu trebali naslijediti potomci Vilima i Marije, a ako oni ne budu imali potomaka krunu će naslijediti Jakovljeva mladađa kćer Ana i njezini potomci. [3]
Vladavina u Engleskoj i Škotskoj
Zajednička vladavina sa Marijom II
Biskup londonski, Henry Compton, krunisao je Mariju i Vilima u Westminsterskoj opatiji 11. aprila 1689. Iako je bilo uobičajeno da krunjenje izvrši nadbiskup canterburyjski, on to nije učinio zato što nije smatrao primjerenim i legitimnim način na koji je Jakov II zbačen. [5] Na dan njihove krunidbe, nakon nekoliko mjeseci kolebanja i neslaganja, škotski parlament je objavio da Jakov VII više nije kralj Škota. Vilim i Marija su prihvatili škotsku krunu 11.5. 1689. godine.
Tokom zajedničke vladavine sa svojom suprugom Vilim je često bio odsutan bivajući u Holandiji i vodeći rat sa Francuskom. Englesku je pridružio Augsburškom savezu stvorenom da se odupre agresivnoj Francuskoj. Tokom njegove odsutnosti, Marija II je Engleskom vladala sama.
Unutar Unije Vilim se suočio sa ustancima u Škotskoj i Irskoj. Oba ustanka digli su pristalice Jakova II i VII, no Vilim je 1689. godine u bici kod Killiecrankiea porazio Škote, a 1690. godine u bici kod Boynea Irce predvođene zbačenim kraljem.
Vilimova supruga i suvladarica, Marija II, umrla je od boginja 1694. Godine. Premda joj nije bio vjeran u braku (najpoznatija od ljubavnica bila mu je Elizabeth Villiers), Vilima je Marijina smrt duboko pogodila. Vilim u braku sa Marijom nije imao potomaka. Nakon njene smrti nastavio je vladati sam. Premda je odgojen kao kalvinist, prihvatio je učenje Engleske crkve.
Samostalna vladavina
Nakon Marijine smrti počele su se širiti glasine o Vilimovim homoseksualnim sklonostima, pa su izašli i pojedini satirični pamfleti u kojima je ta navodna sklonost isticana. Tokom svoje samostalne vladavine nakon smrti supruge Vilim se suočio sa zavjerom svojih katoličkih protivnika koja nije uspjela, a nakon te zavjere francuski kralj, Luj XIV, prestao je pomagati svrgnutog Jakova, te je priznao Vilima kao kralja Engleske i sa njim 20.9. 1697. sklopio mir u Ryswicku. Nakon toga Vilim više nije bio ugrožen od strane svojih katoličkih oponenata. [2]
Potkraj Vilimove vladavine pojavilo se pitanje nasljedstva engleske krune budući da Vilim nije imao djece. Marijina sestra, princeza Ana, imala je mnogo djece, ali su sva vrlo rano umrla. Kako je Ana bila jedina u predviđenoj liniji nasljeđivanja, među protestantima pojavili su se novi strahovi da bi nakon smrti buduće kraljice Ane krunu mogli ponovo preuzeti nasljednici zbačenog kralja. Stoga je 1701. godine parlament donio Zakon o nagodbi (Act of Settlement), kojim je bilo uređeno da bi krunu nakon smrti Ane naslijedila dalja nasljedna linija u liku Sofije Palatinske, izbornice Hanovera i njenih protestantskih nasljednika. Istim zakonom ograničena je i moć kralja u vođenju ratova pri čemu je za odobravanje novčanih sredstava za vođenje rata bila potrebna suglasnost parlamenta. Također je i osigurana nezavisnost sudstva od eventualne kraljeve samovolje.
Smrt
Vilim je umro godine 1702. od upale pluća koja je nastala kao komplikacija prijeloma ključne kosti, zadobijene nakon pada sa konja. Vilim je pokopan u Westminsterskoj opatiji, pored svoje supruge. Krunu je naslijedila Marijina sestra, danska princeza Ana.
Zanimljivost
Vilimovu pobjedu nad Ircima u bici kod Boynea 1690. godine i danas u Sjevernoj Irskoj proslavljaju protestantski pristalice Oranskog reda na dan 12.7. svojim tradicionalnim marševima koji već više vijekova izazivaju kontroverze i sukobe među sjevernoirskim katolicima i protestantima.
Reference
- ↑ Engleska i Škotska su ostale zakonski razdvojene sve do 1707. godine. Vilim je bio drugi škotski kralj po imenu Vilim, te tako Vilim II Škotski, ali već treći engleski kralj i oranski princ po imenu Vilim, te tako Vilim III Engleski i Vilim III Oranski.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Miller, John; 2000, James II
- ↑ 3,0 3,1 3,2 Harris, Tim; 2006, Revolution: The Great Crisis of the British Monarchy, 1685–1720
- ↑ 4,0 4,1 Waller, Maureen; 2002, Ungrateful Daughters: The Stuart Princesses who Stole Their Father's Crown
- ↑ Encyclopaedia Britannica ; 2006, William Sancroft