Édouard Herriot
| Édouard Herriot | |
|---|---|
 | |
| Mandat 14. lipnja 1924. – 10. travnja 1925. | |
| Predsjednik | Gaston Doumergue |
| Prethodnik | Frédéric François-Marsal |
| Nasljednik | Paul Painlevé |
| Mandat 19. srpnja 1926. – 21. srpnja 1926. | |
| Predsjednik | Gaston Doumergue |
| Prethodnik | Aristide Briand |
| Nasljednik | Raymond Poincaré |
103. premijer Francuske
| |
| Mandat 3. lipnja 1932. – 14. prosinca 1932. | |
| Predsjednik | Albert Lebrun |
| Prethodnik | André Tardieu |
| Nasljednik | Joseph Paul-Boncour |
| Rođenje | 5. srpnja 1872. Troyes, Francuska
|
| Smrt | 26. ožujka 1957. Saint-Genis-Laval, Francuska
|
| Politička stranka | PR |
| Supružnik | Blanche Herriot |
Édouard Herriot (Troyes, 5. srpnja 1872. – Saint-Genis-Laval, 26. ožujka 1957.) je bio francuski političar koji je u tri navrata obnašao dužnost premijera, bio član ukupno devet vlada te dugogodišnji vođa Radikalne stranke, a jedno vrijeme i član ozloglašene parlamentarne grupe Cartel des gauches.
Rođen je 1872. godine u Troyesu kao sin vojnog oficira. Godine 1891. upisuje École normale supérieure, na kojoj diplomira 1894. godine. Jedno je vrijeme radio kao profesor na licejima u Nantesu i Lyonu, gdje je stekao visoki ugled u akademskim krugovima. Tu reputaciju dodatno su utvrdile njegova studija Madame Récamier et ses amis (1904.) i popularna kritička knjiga Précis de l’histoire des lettres françaises (1905.).
Herriot je svoju političku karijeru započeo na lokalnoj razini. Godine 1904., izabran je za gradskog vijećnika grada Lyona, a sljedeće godine zamijenio je Victora Augagneura na mjestu gradonačelnika Lyona. Na tom mjestu boravio je sve do svoje smrti 1957. godine, uz četverogodišnji prekid tokom Drugog svjetskog rata po čemu je apsolutni rekorder u historiji tog grada. Njegov gradonačelnički mandat trajao je ukupno 47 godina. Lyon je doživio značajan gospodarski skok za vrijeme Herriota, a povjerenje koje su građani imalu u njega bilo je i više nego enormno. Godine 1912., Herriot je postao i senator za departman Rhône. Radikalnoj stranci pridružio se u mladosti te joj je bio vjeran do smrti.
Svoju prvu ministarsku poziciju, onu ministra javnih radova, držao je od prosinca 1916. do ožujka 1917. godine u vladi Aristidea Brianda. Herriot je pokazao iznimnu vještinu u reorganizaciji prijevoza potrepština tokom Prvog svjetskog rata, što mu je donijelo značajan ugled. U studenom 1919. godine odrekao se mandata u Senatu te se "preselio" u Zastupnički dom. Tu je ujedno postao i predsjednik Radikalne stranke. Svoj brzi uspon na političkoj sceni, Herriot je dugovao svom oratorskom talentu i dobrim organizacijskim vještinama.
Nakon Prvog svjetskog rata, Herriot je bio predvodnik poslijeratne opozicijske koalicije znane kao Bloc national, a kada se ista raspala 1924., prepustivši mjesto kontroverznoj koaliciji Cartel des gauches, Herriot je postao i njezin predvodnik. Koalicija je nedugo nakon formiranja uspjela prisiliti predsjednika Milleranda na ostavku, a izborna pobjeda je Herriotu donijela prvi premijerski mandat i poziciju ministra vanjskih poslova u lipnju 1924., neposredno nakon što je Gaston Doumergue naslijedio Milleranda. Za vrijeme njegova mandata, Francuska je potvrdila svoje priznanje Sovjetskog Saveza, kojega je Herriot posjetio dvije godine ranije. Također, došlo je do prihvaćanja Dawesovog plana i povlačenja trupa koje je bivši predsjednik Raymond Poincaré poslao u Ruhr kako bi prisilio Njemačku da plaća reparacije. Njegov kabinet pada u travnju 1925. zbog financijske politike, no već Herriot se ponovo vraća na mjesto premijera 19. srpnja 1926. godine. Ta je vlada trajala samo tri dana prije nego što je pala 21. srpnja 1926. godine. Nakon tog neuspjeha, Herriot postaje ministar obrazovanja u vladi Raymonda Poincaréa.
Dana 3. lipnja 1932., Herriot ponovo postaje premijer i ministar vanjskih poslova. No, Herriotova vlada je ponovo bila kratkoga vijeka te je pala već u prosincu 1932. godine jer je Zastupnički dom odbio isplatiti prosinačku ratu francuskog ratnog duga Sjedinjenim Državama. U vladama Gastona Doumerguea i njegova nasljednika Pierrea-Étiennea Flandina držao je mjesto ministra bez portfelja. Naime, Doumergue je pozvao Herriota u vladu, kao i Tadrieua, želeći sastaviti vladu nacionalnog jedinstva nakon recentne krize, no u tome nije uspio. Godine 1936., ponovo je izabran u Zastupnički dom, gdje je služio sve do francuske kapitulacije u lipnju 1940. godine, tijekom Drugog svjetskog rata.
Herriot je bio jedan od zastupnika koji su odbili glasovati kada je zajednička Narodna skupština 10. srpnja 1940. godine glasovala o delegiranju apsolutnih ovlasti Philippeu Pétainu. Kada je Pétain u kolovozu 1942. raspustio parlamentarne odbore Zastupničkog doma i senata, Herriot i predsjednik Senata, Jules Jeanneney, ulažu zajednički protest. Posljedica toga bila je da je u rujnu Herriot stavljen u kućni pritvor, a ubrzo je uhapšen i deportiran u Njemačku. Oslobodili su ga sovjetski vojnici u travnju 1945. godine.
Herriot je u međuvremenu ponovno izabran za gradonačelnika Lyona tako da se vratio na poziciju nakon četiri godine odsustva. Također, zadržao je mjesto predsjednika Radikalne stranke te je izabran u ustavotvorne skupštine 1945. i 1946. godine. Potonje godine postaje i član Académie française. Sljedeće godine biva izabran za predsjednika nove Narodne skupštine u režimu Četvrte Republike, što je pozicija koju obavlja sve do umirovljenja u siječnju 1954. godine.
Od 1948. nadalje, Herriot je sudjelovao u radu Vijeća Europe te je igrao značajnu ulogu u poslijeratnoj politici. Ipak, tokom 50-ih godina se oštro protivio osnivanju obrambene unije, bojeći se kako bi ista dovela do ponovnog naoružanja Zapadne Njemačke. Tokom cijelog života se držao liberalnih ideala i vjere u međunarodnu suradnju.
Umro je 26. ožujka 1957. godine u mjestu Saint-Genis-Laval. Pokopan je na groblju Cimetière de Loyasse.
| Političke funkcije | ||
|---|---|---|
| Prethodi: Marcel Sembat |
Ministar javnih radova 1916–1917 |
Slijedi: Georges Desplas |
| Prethodi: — |
Ministar transporta i opskrbe 1916–1917 |
Slijedi: Maurice Viollette |
| Prethodi: Frédéric François-Marsal |
Premijer Francuske 1924–1925 |
Slijedi: Paul Painlevé |
| Prethodi: Edmond Lefebvre du Prey |
Ministar vanjskih poslova 1924–1925 |
Slijedi: Aristide Briand |
| Prethodi: Paul Painlevé |
Predsjednik Zastupničkog doma 1925–1926 |
Slijedi: Raoul Péret |
| Prethodi: Aristide Briand |
Premijer Francuske 1926 |
Slijedi: Raymond Poincaré |
| Ministar vanjskih poslova 1926 |
Slijedi: Aristide Briand | |
| Prethodi: Édouard Daladier |
Ministar javnog obrazovanja 1926–1928 |
Slijedi: Pierre Marraud |
| Prethodi: André Tardieu |
Premijer Francuske 1932 |
Slijedi: Joseph Paul-Boncour |
| Ministar vanjskih poslova 1932 | ||
| Prethodi: — |
Ministar bez portfelja 1934–1936 |
Slijedi: — |
| Prethodi: Fernand Bouisson |
Predsjednik Zastupničkog doma 1936–1940 |
Slijedi: — |
| Prethodi: Vincent Auriol |
Predsjednik Narodne skupštine 1947–1954 |
Slijedi: André Le Troquer |
| Nova titula | Predsjednik Parlamentarne skupštine Vijeća Europe 1949 |
Slijedi: Paul-Henri Spaak
|
