Bitka kod Falkirka
| Bitka kod Falkirka | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
 Suđenje Williamu Wallacu u Westminsteru | |||||||
| |||||||
| Sukobljene strane | |||||||
 Kraljevina Škotska
|
 Kraljevina Engleska
| ||||||
| Komandanti i vođe | |||||||
| William Wallace
|
Edward I
| ||||||
| Snage | |||||||
| oko 6.000 ljudi 1.000 konjanika i 5.000 pješadinaca |
oko 17.000 ljudi 2.000 konjanika i 15.000 pješadinaca[1] | ||||||
Bitka kod Falkirka (engleski: Battle of Falkirk, škotsko-gelski: Blàr na h-Eaglaise Brice) odigrala se tokom 22. jun 1298. i u njoj je vojska engleskog kralja Edwarda I potukla škotske pobunjenike koje je vodio William Wallace.[1] Bitka je bila dio Prvog rata za škotsku nezavisnost, a odigrala se kod Falkirka, južno od Stirlinga.
Engleski kralj Edward I konačno se u julu 1298. oporavio od pobune vlastitih barona i uspio okupiti popriličnu vojsku da još jednom krene na buntovnu Škotsku. U njegovoj vojsci bilo je vjerojatno oko 2000 vitezova, teško oklopljenih konjanika i gotovo 15.000 pješadinaca.[1] William Wallace se u početku nije namjeravao frontalno suprostaviti edvardovoj vojsci, već se kao i dotad namjeravao manevrom nekako izvući, pa je zbog toga većinu svojih boraca poslao u napad na Carlisle.[1]
Wallace se 22. jun 1298. sa svojim ljudima ipak pojavio na bojnom polju, najvjerojatnije zato jer nije imao dovoljno hrane da dulje vremena drži svoje vojnike u napadu na sjever Engleske, a njih su i suviše iscrpljivali dugotrajni marševi. Postoji mogućnost da su ga na to nagovorili škotski plemići kojima je bilo stalo do njihove viteške časti, te dosta bježanja.[1]
Na prvi pogled bojno polje je izgledalo kao stvoreno za Wallacea. On je postavio svoje vojnike u tri kružne falange (schiltrons) nasuprot neprijatelja, a strijelce između njih da ih štite od engleskih strijelaca. Malobrojne konjanike postavio je na bokove, da mu štite strijelce od iznenadnog engleskog napada. Ukoliko bi stvari krenule loše po njih, Škoti su se mogli povući u šumu iza njih i pobjeći.[1] Iako su bili malobrojniji, Škoti su vjerovali u svoju pobjedu jer su se dobro ukopali, iskopali su rovove, sa zašiljenim kolcima i barama ispred njih.[1]
Engleska konjica napala je škotske pobunjenike, sa oba boka istovremeno. Malobrojniji škotski konjanici nisu se bili u stanju suprotstaviti brojnijim Englezima, pa su brzo poraženi. Na osnovu tog se iznjedrila priča da su jednostavno pobjegli sa bojišta. Međutim, historičarka Fiona Watson upućuje na to da su se vitezovi zapravo povukli, kako bi se sačuvali za daljnje borbe.[1] Nakon tog su konjanici napali škotske falange, ali nisu bili u stanju probiti guste rojeve škotskih kopljanika, zato su se ustremili na škotske strijelce koji nisu imali nikakvu zaštitu, pa su ih brzo pobili i rastjerali.[1]
Kako nisu mogli razbiti škotske falange, engleski konjanici su se na trenutak povukli i pričekali svoju pješadiju. Kako ovaj put nisu imali zaštitu svojih strijelaca, škotski kopljanici iz falange stali su pogibati pod jakom baražom engleskih strijelaca, a eventualno povlačenje i manevriranje ometali su im vlastiti rovovi.[1] Budući da se broj poginulih i ranjenih povećavao, preživjeli nisu mogli zadržati formaciju falange, a potom je u akciju ponovno stupila engleska konjica i probila razređene zidove falange, nakon čega je uslijedilo klanje u kom je na hiljade Škota pobijeno.[1]
William Wallace je uspio pobjeći sa većinom svojih komandanata, ali mu je taj poraz srušio ugled koji je dotad uživao pa je dao ostavku na položaj škotskog gvardijana.[1]
The Battle of Falkirk na portalu Education Scotland Arhivirano 2016-01-08 na Wayback Machine-u (en)
