Brazilsko Carstvo
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg)
Brazilsko Carstvo je monarhija iz XIX. vijeka koja je obuhvaćala teritorij današnjeg Brazila i Urugvaja. Carstvo je bilo organizirano kao predstavnička, parlamentarna ustavna monarhija kojom su kroz 60-ak godina vladali Pedro I i njegov sin Pedro II. Jačanje Brazila, dotad tek kolonije unutar Portugalskog Imperija, započelo je 1808. godine kada je tadašnji portugalski regent, a kasniji kralj João VI pobjegao od Napoleonove invazije u Brazil i preselio središte Imperija u Rio de Janeiro. Nakon Napoleonova kraha, João VI se vraća u Portugal, ali ostavlja svog sina Pedra u Kraljevini Brazil na poziciji regenta. Dana 7. rujna 1822., Pedro je proglasio nezavisnost Brazila i, nakon uspješnog rata protiv oca, aklamacijom postao brazilski car Pedro I 12. listopada iste godine. Novonastalo carstvo bilo je ogromno, ali slabo naseljeno i etnički različito.
Za razliku od susjednih hispanskih republika, Brazil je imao političku stabilnost, ekonomski razvoj, ustavom zagarantiranu slobodu govora i poštivanje temeljnih građanskih prava, mada su u ovoj oblasti izuzeci bili žene i robovi, potonji koji su smatrani objektima, a ne subjektima prava. Dvodomna legislatura birana je, u usporedbi s ostalim zemljama regije, s priličnim stupnjem demokratičnosti, kao i lokalne i regionalne vlasti. Ovakva situacija dovela je do dugogodišnjeg sukoba između cara Pedra I i parlamentarnih frakcija oko uloge cara u političkom sustavu. Uz to, javljali su se i drugi problemi. Neuspješni Cisplatinski rat protiv susjednih Ujedinjenih Provincija Río de la Plate doveo je do secesije Urugvaja, koji je dotad bio dio Brazila. Godine 1826., Pedro I je, unatoč svojoj ulozi u brazilskoj nezavisnosti, postao portugalski kralj, no odmah je abdicirao u korist najstarije kćerke. Dvije godine kasnije, Pedrov mlađi brat je uzurpirao prijestolje. U nemogućnosti da rješava probleme i u Brazilu i u Portugalu, Pedro I je 7. travnja 1831. godine abdicirao i odmah otišao za Portugal kako bi vratio kćerkino prijestolje.
Pedrov nasljednik bio je njegov petogodišnji sin Pedro II. Kako je spomenuti bio maloljetan, na čelu zemlje je bilo regenstvo, čija je moć bila slaba. Vakuum koji je nastao nedostatkom čvrstog političkog vođe koji bi arbitrirao u političkim sporovima dovelo je do brojnih lokalnih ratova u regijama. Naslijedivši carstvo koje se raspadalo, Pedro II je, nakon što je službeno preuzeo tron, uspio povratiri mir i stabilnost u zemlji te ju dovesti do statusa međunarodne sile u usponu. Brazil je izašao kao pobjednik iz tri rata (Platinski rat, Urugvajski rat i Paragvajski rat) te je uspješno riješio druge međunarodne nesporazume i domaće probleme. Bogatstvo i ekonomski napredak dovode do povećane imigracije, posebice Židova i protestanata, iako je Brazil ostao dominantno katolička zemlja. Ropstvo, dotad široko prisutno, postepeno je ograničavano sve dok 1888. godine nije potpuno ukinuto. Ovaj period donosi i kulturni napredak, mahom pod utjecajem europske kulture, a brojni stilovi poput neoklasicizma i romantizma ipak su realizirani da sadrže nešto autohtono brazilsko.
Iako su posljednje godine Pedrove vladavine bile obilježene mirom i ekonomskim napretkom, ovaj nije pokazivao interes da se monarhija održi nakon njegova života te se, shodno time, nije trudio spasiti ju. Njegova prijestolonasljednica bila je kćerka Isabel, no ni Pedro ni vladajuće klase nisu smatrali ženu dostojnom nasljednicom. Bez prikladnog nasljednika, nitko nije vidio razloga za opstanak monarhije. Nakon 58 godina vladavine, Pedro II je 15. studenog 1889. godine svrgnut u državnom udaru koji je doveo do formiranja diktatorske republike.