Dragutin Šurbek
Medalje | ||
---|---|---|
Stolni tenis | ||
Svjetska prvenstva | ||
Munchen 1969. | momčadski | |
Nagoya 1971. | pojedinačno | |
Nagoya 1971. | momčadski | |
Sarajevo 1973. | pojedinačno | |
Sarajevo 1973. | parovi | |
Kalkuta 1975. | parovi | |
Kalkuta 1975. | momčadski | |
Birmingham 1977. | parovi | |
Pjongjang 1979. | parovi | |
Novi Sad 1981. | pojedinačno | |
Novi Sad 1981. | parovi | |
Tokio 1983. | parovi | |
Europska prvenstva | ||
Lyon 1968. | pojedinačno | |
Lyon 1968. | momčadski | |
Moskva 1970. | parovi | |
Moskva 1970. | momčadski | |
Rotterdam 1972. | momčadski | |
Novi Sad 1974. | pojedinačno | |
Novi Sad 1974. | parovi | |
Novi Sad 1974. | momčadski | |
Prag 1976. | momčadski | |
Prag 1976. | parovi | |
Duisburg 1978. | parovi | |
Bern 1980. | parovi | |
Budimpešta 1982. | parovi | |
Budimpešta 1982. | mj. parovi | |
Budimpešta 1982. | momčadski | |
Moskva 1984. | parovi | |
Moskva 1984. | mj. parovi | |
Prag 1986. | parovi | |
Prag 1986. | mj. parovi |
Dragutin Šurbek (Zagreb, 8. kolovoza 1946. - Zagreb, 15. srpnja 2018.) je hrvatski stolnotenisač i trener.
Sa stolnim je tenisom u dodiru od 1961., kad je bio u Senti u eksperimentalnoj školi za vrijeme praznika, gdje se je školovao kod Vilima Harangoza.[1] 1964. je postigao svoj prvi veliki međunarodni uspjeh, postavši prvakom Balkana 1964., a godinu poslije postao je državnim prvakom.[1] Bio je poslije višestruki svjetski i europski prvak u parovima, te pojedinačni prvak Europe. U svojoj impresivnoj karijeri osim spomenutih naslova prvaka osvojio je i impozantan broj srebrnih i brončanih medalja na velikim natjecanjima, gdje je u razdoblju od 20-tak godina u periodu od sredine 1960-tih pa do sredine 1980-tih godina posebno s partnerom iz reprezentacije Antunom Stipančićem ali i drugim igračima i igračicama dominirao europskim i svjetskim stolnim tenisom. Uspješan je bio i na klupskom planu gdje je također višestruki europski prvak.
Igrao je za Poštar, Grafičar (klub koji se je poslije zvao Vjesnik i Večernji list). Budući da je bio reprezentativcem nije smio ići igrati u inozemstvo prije 30. godine. Kad je stekao uvjete, otišao je igrati u Njemačku. Kad se Hrvatska osamostalila, vratio se je u Hrvatsku gdje je igrao u Vodovodu iz Osijeka, Industrogradnji, Signotehni i Mašinocommerceu. Poslije se je opet vratio u Njemačku gdje je igrao za Glünde.[1] Nakon prestanka igračke karijere, kandidirao seje za izbornika hrvatske stolnoteniske reprezentacije.[1]
Igrao je za jugoslavensku i nakon osamostaljenja Hrvatske za Hrvatsku, u kojoj je igrao zajedno sa sinom. Za Hrvatsku je u paru s Zoranom Primorcem osvojio srebro u parovima na Mediteranskim igrama 1993. godine u Languedoc-Roussilonu.[2]
Dragutin Šurbek je danas ugledni stolnoteniski trener i predsjednik Hrvatskog stolnoteniskog saveza.[3]
- 1969. München
- 3. mjesto momčadski
- 1971. Nagoya
- 3. mjesto pojedinačno
- 3. momčadski
- 1973. Sarajevo
- 3. mjesto pojedinačno
- 3. mjesto parovi (Antun Stipančić)
- 1975. Kalkuta
- 2. mjesto momčadski
- 2. mjesto parovi (Antun Stipančić)
- 1977. Birmingham
- 3. mjesto parovi (Antun Stipančić)
- 1979. Pjongjang
- 1. mjesto parovi (Antun Stipančić)
- 1981. Novi Sad
- 3. mjesto pojedinačno
- 3. mjesto parovi (Antun Stipančić)
- 1983. Tokio
- 1. mjesto parovi (Zoran Kalinić)
- 1968 Lyon
- 1. mjesto pojedinačno
- 3. mjesto momčadski
- 1970. Moskva
- 1. mjesto parovi (Antun Stipančić)
- 2. mjesto momčadski
- 1972. Rotterdam
- 2. mjesto momčadski
- 1974 in Novi Sad
- 3. mjesto pojedinačno
- 3. mjesto parovi (Antun Stipančić)
- 3. mjesto momčadski
- 1976. Prag
- 1. mjesto momčadski
- 3. mjesto parovi (Antun Stipančić)
- 1978. Duisburg
- 3. mjesto parovi (Antun Stipančić)
- 1980. Bern
- 2. mjesto parovi (Antun Stipančić)
- 1982. Budimpešta
- 3. mjesto momčadski
- 1. mjesto parovi (Zoran Kalinić)
- 2. mjesto mješoviti parovi (Branka Batinić)
- 1984. Moskva
- 1. mjesto parovi (Zoran Kalinić)
- 3. mjesto mješoviti parovi (Branka Batinić)
- 1986. Prag
- 3. mjesto parovi (Zoran Kalinić)
- 3. mjesto mješoviti parovi (Branka Batinić)
- 1971, 3. mjesto - Zadar
- 1972. 3. mjesto - Zagreb
- 1973. 2. mjesto - Böblingen
- 1974. 5. mjesto - Trolihättan
- 1975. 4. mjesto - Wien
- 1976. 1. mjesto - Lübeck
- 1977. 2. mjesto - Sarajevo
- 1978. 7. mjesto - Prag
- 1979. 1. mjesto - Kristianstad
- 1980. 8. mjesto - München
- 1981. 3. mjesto - Miskolc
- 1984. 9. mjesto - Bratislava
- 1985. 7. mjesto - Barcelona
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Slobodna Dalmacija Goran Čop: Velemajstor Šurba, 15. svibnja 2000.
- ↑ HOO Arhivirano 2010-02-18 na Wayback Machine-u XII. MI Languedoc Roussilion 1993.
- ↑ „HOO”. Arhivirano iz originala na datum 2014-02-06. Pristupljeno 2016-08-18.