Location via proxy:   [ UP ]  
[Report a bug]   [Manage cookies]                
Prijeđi na sadržaj

Edvard Beneš

Izvor: Wikipedija
Edvard Beneš
Edvard Beneš
Mandat
18. prosinca 1935. – 5. listopada 1938.
Prethodnik Tomáš Masaryk
Nasljednik Emil Hácha
Mandat
2. travnja 1945. – 7. lipnja 1948.
Prethodnik  Emil Hácha
Nasljednik Klement Gottwald
Mandat
26. rujna 1921. – 7. listopada 1922.
Predsjednik Tomáš Masaryk
Prethodnik  Jan Černý
Nasljednik Antonín Švehla
Mandat
listopad 1939. – 2. travnja 1945.
Premijer Jan Šrámek
Prethodnik  formirana vlada u egzilu
Nasljednik ukinuta vlada u egzilu
Mandat
14. studenog 1918. – 18. prosinca 1935.
Prethodnik  pozicija formirana
Nasljednik Milan Hodža
Rođenje 28. svibnja 1884.
Češka Kožlany, Češka
(tada  Austro-Ugarska)
Smrt 3. rujna 1948.
Češka Sezimovo Ústí, Češka
(tada  Čehoslovačka)
Politička stranka ČSNS
Supružnik Hana Benešová
Zanimanje pravnik
Potpis

Edvard Beneš (češki izgovor: [ˈɛdvard ˈbɛnɛʃ] ( poslušajte); Kožlany, 28. svibnja 1884. – Sezimovo Ústí, 3. rujna 1948.) je bio češki političar koji je u dva navrata (1935. – 1938.; 1945. – 1948.) obnašao dužnost predsjednika Čehoslovačke, a od 1921. do 1922. godine je bio i premijer; od 1918. do 1935. je bio i ministar vanjskih poslova te jedan od najznačajnijih političara i diplomata u historiji Čehoslovačke. Za vrijeme Drugog svjetskog rata i njemačke okupacije, Beneš je bio međunarodno priznati predsjednik Čehoslovačke u egzilu u Londonu, odakle je bio jedan od glavnih vođa čehoslovačkog pokreta otpora. Za života je bio član Češke nacionalne socijalne partije.

Mladi život i obrazovanje

[uredi | uredi kod]

Edvard Beneš rođen je 28. svibnja 1884. godine u seoskoj obitelji u mjestu Kožlany, u tadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji, kao Eduard Beneš. Nadimak u djetinjstvu bio mu je Edek, a kasnije je promijenio ime u Edvard. Po rođenju, Edvard je bio deseto i najmlađe dijete Matěja Beneša (1843. – 1910.) i njegove supruge Anny, rođ. Petronily (1840. – 1909.). Jedan od njegove braće bio je i Vojta Beneš, kasniji čehoslovački političar, dok je sin drugog brata, Václava, bio Bohuš Beneš, čehoslovački diplomat.

Većinu svog djetinjstva, Beneš je proveo u Pragu, u četvrti Vinohrady, gdje je od 1896. godine pohađao klasičnu gimnaziju. U tom je periodu stanovao s obitelji Oličovy, preko koje se sprijateljio s Annom Vlčkovom, koja će kasnije promijeniti ime u Hana Vlčková. Nakon maturiranja, upisao je Filozofski fakultet na Karlovom univerzitetu, a već 1904. godine odlazi u Pariz, gdje nastavlja studije na Sorbonni i Slobodnoj školi političkih znanosti (današnjoj Sciences Po). Tokom 1906., boraveći još uvijek u Parizu, zaručio se Hanom Vlčkovom i promijenio svoje ime u Edvard.[1] Sljedeće godine odlazi na studij u London i Berlin, da bi se vratio u Francusku, u Dijon, gdje je 1908. godine doktorirao na temu "Austrijski problem i češko pitanje. Studija političke borbe slavenskih naroda u Austriji". Međutim, kako praško sveučilište nije priznalo njegov doktorat, Beneš je morao polagati dodatne ispite i napisati novu doktorsku disertaciju ("Nastanak i evolucija modernog političkog individualizma") kako bi stekao status doktora nauka u matičnoj zemlji; to je ostvario 1909. godine.

Tokom iste godine, u siječnju, umrla mu je majka, a Beneš se krajem godine oženio Hanom u crkvi sv. Ludmile u praškoj četvrti Vinohrady.[2] Te se godine zaposlio kao predavač na Praškoj trgovačkoj akademiji, pokušavši istovremeno studirati pravo (prvo na češkom, a onda i na njemačkom sveučilištu), koje, međutim, nikada nije završio; godine 1945. će, istina, dobiti počasni doktorat iz prava. Nakon trogodišnje habilitacije, Beneš je 1912. godine postao profesor sociologije pri Karlovom univerzitetu, međutim je držao svoja predavanja na različitim lokacijama u gradu jer češki dio Karlovog univerziteta nije imao vlastite prostorije za vrijeme Austro-Ugarske. U tom je periodu bio aktivan i u izviđačkom pokretu.[3]

Beneš u Prvom svjetskom ratu

[uredi | uredi kod]
Čehoslovačku su na Pariškoj mirovnoj konferenciji predstavljali premijer Karel Kramář i Edvard Beneš. Na ovoj fotografiji se mogu vidjeti kako sjede jedan pored drugog (Kramář lijevo, Beneš desno) ispred velikog prozora s lijeve strane, okrenuti prema fotografu.

Kada je 1914. godine izbio Prvi svjetski rat, Beneš je bio jedan od glavnih zagovornika češke nezavisnosti. Zajedno sa skupinom istomišljenika, osnovao je antiaustrijsku skupinu Česká maffie (ili samo Maffie), čiji je cilj bio izboriti nezavisnost Češke od Austro-Ugarske. Aktivnost u toj skupini omogućila mu je ostvarivanje kontakta s Tomášom Masarykom, koji je u to vrijeme boravio u Švicarskoj. Dana 1. rujna 1915. godine, Beneš odlazi u Pariz, odakle se s Masarykom i Slovakom Milanom Rastislavom Štefánikom bori za nacionalnu samostalnost Čeha i Slovaka te raspad Austro-Ugarske.

Iako je Beneš bio najmlađi među trojicom vođa u pokretu, imao je veliko iskustvo koje je stekao tokom ranijeg boravka u Francuskoj, Britaniji i Njemačkoj. Upravo će se te vanjskopolitičke veze, pogotovo s Masarykove strane, pokazati ključnima u realiziranju planova za nezavisnost "čehoslovačkog naroda". Tu su se posebno važnima pokazali posjeti Sjedinjenim Državama i Rusiji, koje su imale i veće znanje i veći utjecaj po pitanju globalne političke situacije. Beneš će dobar dio svog kasnijeg političkog djelovanja posvetiti upravo vanjskoj politici.

Što se Benešovog djelovanja u Parizu tiče, ono je bilo prilično raznovrsno; uspio je organizirati antiaustrijsku skupinu te uspostaviti komunikaciju s Maffijom u Češkoj. Uz to, na Sorbonnei je održao seriju predavanja o panslavizmu te je predstavljao čehoslovački politički program u nizu francuskih novina. Tokom 1916., sudjelovao je u osnivanju Čehoslovačkog nacionalnog vijeća te je postao njegov glavni tajnik. Zajedno sa Štefánikom, tokom proljeća 1917., uspio je pridobiti potporu Antante za osnivanje Čehoslovačke legije te nekoliko samostalnih vojnih jedinica u Francuskoj, Rusiji i Italiji, koje su ravnopravno sudjelovale u bitkama Prvog svjetskog rata.

Najveći rezultat Benešovih diplomatskih napora bilo je priznavanje Čehoslovačkog nacionalnog vijeća kao legitimnog predstavnika buduće čehoslovačke države od strane zemalja Antante. To je omogućilo Čehoslovačkoj da sudjeluje kao predstavnica na Pariškoj mirovnoj konferenciji povodom potpisivanja Versajskog sporazuma. Čehoslovačku su na konferenciji predstavljali upravo Beneš i premijer Karel Kramář.

Čehoslovački period

[uredi | uredi kod]

Dana 28. listopada 1918. godine, netom prije službenog završetka Prvog svjetskog rata, Čehoslovačka je proglasila nezavisnost od Austro-Ugarske Monarhije, koja se ubrzo i raspala. Nova europska republika ubrzo je priznata od strane međunarodne zajednice, a na njezinom čelu se, kao predsjednik, nalazio Tomáš Garrigue Masaryk, glavni zagovornik čehoslovačke nezavisnosti prije rata. Tokom prva tri desetljeća čehoslovačke historije, Edvard Beneš je, kao nositelj različitih funkcija, odigrao ključnu ulogu u njezinom razvoju te je, također, bio jedna od važnijih figura na globalnoj političkoj sceni.

Prva Republika

[uredi | uredi kod]
Edvard Beneš kao ministar vanjskih poslova 1919. godine.

Dana 14. studenog 1918. godine, Edvard Beneš je preuzeo funkciju ministra vanjskih poslova u prvoj vladi Čehoslovačke, koju je predvodio Karel Kramář. S obzirom na svoje bogato vanjskopolitičko iskustvo te međunarodno zalaganje za priznanje Čehoslovačke, Beneš je praktički bio logičan izbor. U to vrijeme još uvijek u Francuskoj na mirovnoj konferenciji, Beneš se u novu domovinu vratio u rujnu 1919. godine, nakon što su u Parizu definirane granice. Tokom pregovora o sporazumu s Mađarskom, Čehoslovačku je predstavljao Štefan Osuský, koji je uspješno ispregovarao ugovor iz Trianona. Beneš će funkciju ministra vanjskih poslova držati neprekinuto sve do 18. prosinca 1935., kada je postao predsjednik, što će ga učiniti najdugovječnijim čehoslovačkim ministrom vanjskih poslova s mandatom u ukupnom trajanju od 6,230 dana.

Njegovo vanjskopolitičko djelovanje bilo je izrazito plodno i raznovrsno. Tokom 1920. godine, bio je jedan od osnivača Lige naroda, član čijeg je Vijeća bio od 1923. do 1927. godine, odnosno predsjednik čijeg je Odbora bio od 1927. do 1928. godine. Njegovo zalaganje za formiranje mirovnog sustava u Europi dovelo je do formiranja Male Antante 1921. godine, zajedno s Rumunjskom i Kraljevinom SHS i uz francusku podršku. Kao dio te kolektivne mirovne politike, Beneš je sklopio i sporazum s Francuskom 1924. godine. Sudjelovao je i na brojnim međunarodnim konferencijama, među kojima su one u Genovi (o ekonomskim problemima, 1922.), Locarnu (o poslijeratnim odnosima, 1925.), Den Haagu (o njemačkim reparacijama, 1930.) i Lausannei (o reparacijama, 1932.).

Njegov unutarnjopolitički život bio je također prilično buran. Godine 1919. prvi put je izabran u parlament, gdje je bio do 1926. godine. Kasnije će biti izabran još 1929. pa do 1935. godine. Iako isprva nezavisan, 1923. godine se pridružio Češkoj nacionalnoj socijalnoj partiji (koja, unatoč sličnom nazivu, nije imala nikakve veze s NSDAP-om ili nacizmom), čiji je predsjednik bio do 1935. godine. Beneš je predsjednik stranke bio tek formalno, dok je tu dužnost stvarno obnašao Václav Klofáč. Beneš je stranci pristupio više-manje prisilno, s obzirom da premijer Antonín Švehla od 1923. godine nije bio spreman tolerirati njegovu političku nezavisnost te ga je bio spreman smijeniti s mjesta minstra vanjskih poslova ukoliko se ne odrekne iste.[4] Švehla je, interesantno, naslijedio upravo Beneša na mjestu premijera, kada je ovaj sporazumno odstupio 1922. godine jer je bilo evidentno da ne može istovremeno obnašati i funkciju premijera (na koju ga je Masaryk imenovao 1921. godine) i ministra vanjskih poslova.

Važna stavka njegove politike u ovom periodu bio je naglašeni "čehoslovakizam", odnosno stajalište kako su Česi i Slovaci zapravo jedinstven narod te kako slovački narod kao takav ne postoji. Istovremeno, slovački jezik tek je dijalekt češkog. Njegov stav najbolje objašnjava njegova izjava iz 1943. godine, dok je boravio u egzilu u Londonu:

Čvrsto zastupam stajalište kako su Slovaci Česi te kako je slovački jezik dijalekt češkog jezika, kao u slučaju hanteca i drugih dijalekata češkog jezika. Ja nikome ne branim da sebe naziva Slovakom, ali nikada neću dopustiti objašnjenje da postoji slovački narod.

– Edvard Beneš, 1943.[5]
Konferencija ministara vanjskih poslova zemalja Male Antante u Beogradu 1932. godine. U prvom redu, s lijeva na desno, Edvard Beneš, čehoslovački ministar, Nicolae Titulescu, rumunjski ministar i Bogoljub Jevtić, jugoslavenski ministar

Također, Beneš je na početku svoje političke karijere bio neoslavist i negativno nastrojen prema Ruskoj revoluciji koja je izrodila Sovjetski Savez. Njegova vanjska politika bila je izrazito antisovjetska, a Čehoslovačka je isprva odbila priznati novu državu. Ipak, kada je 1933. vlast u Njemačkoj preuzeo Adolf Hitler, Beneš je uvidio neminovnost suradnje sa Sovjetskim Savezom protiv novog njemačkog kancelara. Uz francusku podršku, Čehoslovačka je na Benešovo inzistiranje 9. lipnja 1934. godine priznala Sovjetski Savez, a sljedeće godine sklopila i sporazum o prijateljstvu. No, iako je Zapad podržao priznanje, bio je izrazito suspektan po pitanju međunarodnog sporazuma sa Sovjetskim Savezom. Ovo je posebno značajno u kontekstu teze koju je iznio britanski pisac Nigel West, a prema kojoj je Beneš bio sovjetski doušnik koji se krio iza kodnog broja "19".[6] Ovu je tezu zagovarao i Viktor Suvorov, a tokom 2008. godine su se pojavile informacije o Benešovoj predratnoj suradnji sa sovjetskim tajnim službama temeljene na dokumentima iz sovjetskih arhiva. Tu je Beneš također naveden kao agent 19,[7] međutim postoje određene sumnje u kredibilitet sovjetskih arhivskih dokumenata.[8] S druge strane, Eduard Mark,[9] Herbert Romerstein i Eric Breindel su izrazili skepsu prema ovoj tezi, navodeći kako je agent 19 bio Rooseveltov savjetnik Harry Hopkins.[10] Autori John Earl Haynes i Harvey Klehr su sugerirali kako je agent 19 bio netko od britanskih predstavnika na Washingtonskoj konferenciji 1943. godine.[11] Ipak, sve ove špekulacije razriješene su tokom 2009. godine, kada je bivši dužnosnik KGB-a, Aleksandar Vasiljev, objavio dokumente koji otkrivaju kako je agent 19 bio Laurence Duggan, zaposlenik u američkom Državnom tajništvu.[12]

Postojale su i teze kako je Beneš od 1927. godine bio mason, koje, međutim, nisu potvrđene. Također, tokom 1921. godine, Beneš se kratko vratio u akademsku zajednicu i držao predavanja.

Prvi predsjednički mandat

[uredi | uredi kod]
Susret čelnika Male Antante u Bukureštu 1936. godine. S lijeva na desno: krunski princ Mihai od Rumunjske, čehoslovački predsjednik Beneš, rumunjski kralj Carol II, jugoslavenski regent Pavle Karađorđević i princ Nicolae od Rumunjske.

Kada je Tomáš Garrigue Masaryk 14. prosinca 1935. godine, zbog starosti i slabog zdravlja, odstupio s mjesta predsjednika, Edvard Beneš se prezentirao kao logičan izbor za njegovog nasljednika. Međutim, izbor nije bio tako jednostavan. Čehoslovački parlament je četiri dana žustro debatirao prije nego je Edvard Beneš 18. prosinca 1935. postao drugi predsjednik Čehoslovačke. U tom je trenutku zaključen njegov mandat na mjestu ministra vanjskih poslova, gdje ga je naslijedio Milan Hodža, slovački političar koji je ujedno bio i vršitelj dužnosti predsjednika od ostavke Masaryka do izbora Beneša. Benešov prvi čin na mjestu predsjednika bilo je potpisivanje ranije spomenutog sporazuma sa Sovjetskim Savezom. Iste godine, Beneš je izabran za Glavnog tajnika Lige naroda, što je pozicija koju je držao do 1936., kada ga je zamijenio Argentinac Carlos Saavedra Lamas.

Međutim, najveći problem tokom Benešova mandata bio je Adolf Hitler, odnosno njemačke teritorijalne težnje prema Sudetima. Beneš se oštro protivio njemačkom ekspanzionizmu na čehoslovački teritorij, a nakon što je Hitler u ožujku 1938. godine proveo Anschluss Austrije, Beneš je mobilizirao vojsku, nadajući se vojnoj pomoći Francuske (s kojom je imao sklopljen sporazum) i zemalja Male Antante protiv Trećeg Reicha. U rujnu 1938., Beneš je svom ministru Jaromíru Nečasu,[13] koji je boravio u Parizu, poslao pismo u kojem je sugerirao da Čehoslovačka preda dio Sudeta Trećem Reichu (oko 5,000 od ukupno 28,000 km2, cca. 18% teritorija), čime bi istovremeno prisilno iselio dobar dio stanovništva koje je govorilo njemačkim jezikom (prema Benešovoj procjeni, radilo se oko 2,200,000 stanovnika). Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska su inicijalno odbile podržati Benešov plan, međutim nakon sastanka u Münchenu i potpisivanja sporazuma krajem rujna 1938., obje su sile pristale dati Hitleru cijele Sudete, u nadi da će izbjeći novi rat. Beneš se, dakako, oštro usprotivio sporazumu, međutim morao se povući u trenutku kada su mu i Britanija i Francuska dale do znanja da im Čehoslovačka više neće biti interesantna, ukoliko se i dalje bude protivio sporazumu.[14] Nakon Minhenskog sporazuma, Beneš je odbio i sovjetsku ponudu o vojnoj pomoći, smatrajući ju nerealnom.

Ipak, Beneš je tokom svog prvog mandata uspio osigurati odlazak velikog broja nacistički nastrojenih Nijemaca i Austrijanaca koji su boravili u Čehoslovačkoj.

Dana 5. listopada 1938., Edvard Beneš je, pod snažnim njemačkim pritiskom,[14] dao ostavku na mjesto predsjednika Čehoslovačke. Nekoliko dana kasnije, 22. listopada, odletio je za London, odakle je nakratko otišao za Chicago, gdje je predavao filozofiju. Kada je 30. studenog 1938. Emil Hácha izabran za njegovog nasljednika, Beneš je iz Londona poslao čestitke svom nasljedniku, međutim u Čehoslovačku se nije vraćao. Situacija u Europi, a time i Čehoslovačkoj, pogoršavala se - Hitler je želio sve više teritorija i kršio je brojne međunarodne sporazume. U ožujku 1939. godine, Slovačka je, pod njemačkom protekcijom, proglasila nezavisnost od Čehoslovačke, a ubrzo je Treći Reich prisilio Háchu da pristane na vojnu okupaciju, čime je Čehoslovačka i formalno dokinuta, a na njezinom mjestu formiran je Protektorat Češka i Moravska. Dana 1. rujna 1939., formalno je otpočeo Drugi svjetski rat.

Egzil u Londonu

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Čehoslovačka vlada u egzilu

Nakon svog dolaska u London, Beneš se smjestio u distrikt Putney, gdje je za prvo vrijeme živio kao privatni građanin zajedno sa suprugom i nećakinjama. Nedugo nakon što je Hitler razdijelio i okupirao Čehoslovačku, Beneš je poslao protestnu notu vođama globalnih sila, međutim bez uspjeha. U listopadu 1939., samo mjesec dana nakon početka rata, Beneš je organizirao Komitet čehoslovačkog narodnog oslobođenja, zapravo neformalnu vladu u egzilu, te je de facto postao vođa čehoslovačkog pokreta otpora u inozemstvu, a unatoč neslaganju s drugim vođama otpora poput Štefana Osuskog i Milana Hodže.

Edvard Beneš, predsjednik Čehoslovačke vlade u egzilu, u društvu časnika Čehsolovačkog ratnog zrakoplovstva u Ujedinjenom Kraljevstvu.

U srpnju 1940., nedavno izabrani premijer Winston Churchill priznao je Benešov Komitet narodnog oslobođenja, koji je tada formalno postao Čehoslovačka vlada u egzilu. Beneš je priznat kao predsjednik, dok je funkciju predsjednika vlade obavljao Ján Šrámek; Beneš se ovom prilikom pozvao na činjenicu da je njegova ostavka 1938. bila dana pod prisilom, zbog čega ima potpuno pravo biti priznat kao predsjednik. Na čelu vlade, njegov glavni cilj bilo je organiziranje pokreta otpora, ponovna uspostava Čehoslovačke u granicama prije Minhenskog sporazuma te rješavanje pitanja gotovo 3,400,000 Nijemaca koji su živjeli u Čehoslovačkoj. U studenom 1940. godine, u jeku londonskog Blitza, Beneš se sa suprugom, nećakinjama i poslugom iz Londona preselio u selo Aston Abbotts u Buckinghamshireu. Službenici njegova ureda, među kojima su bili tajnik Edvard Táborský i šef ureda Jaromír Smutný, preselili su se u obližnje selo Wingrave, dok se vojno-obavještajna služba na čelu s Františekom Moravecom preselila u Addington. U srpnju 1941., Sovjetski Savez je također priznao Benešovu vladu.

Najžustrija debata u Benešovoj vladi vodila se oko statusa sudetskih Nijemaca. I dok je Beneš isprva zagovarao tek minorne promjene u granicama i protjerivanje tek dijela njemačkog stanovništva,[15] njegov prijedlog nije naišao na odobravanje borbenih frakcija pokreta otpora u domovini, koje su se zalagale za radikalniji pristup tom pitanju. Pod tim je utjecajem Benešova vlada ipak popustila te je s vremenom od Saveznika dobila odobrenje za protjerivanje svih Nijemaca, što je potvrđeno i na kasnijoj Potsdamskoj konferenciji. Predstavnik sudetskih Nijemaca, Wenzel Jaksch, bio je član Benešove vlade u egzilu, u kojoj je predstavljao interese svojih sunarodnjaka. Međutim, kako su se njegovi odnosi s ostalim članovima vlade s vremenom pogoršavali, a on sam se protivio protjerivanju svojih sunarodnjaka, njegovo mišljenje postalo je praktički nebitno u ključnom trenutku. Povodom ovog pitanja, Beneš je 1943. godine izjavio:

U našoj će zemlji kraj ovog rata biti ispisan krvlju. Nijemcima će nemilosrdno i višestruko vratiti sve ono što su u našim zemljama činili od 1938. godine. Cijeli narod sudjelovat će u ovoj borbi, neće biti nijednog Čehoslovaka koji će izbjeći ovaj zadatak i nijedan domoljub neće propustiti prikladno se osvetiti za sve patnje ovog naroda.

– Edvard Beneš, 27. listopada 1943.[5]

Tokom 1941. godine, Beneš i František Moravec započeli su planiranje Operacije Anthropoid, cilj koje je bio atentat na Reinharda Heydricha, zloglasnog protektora Češke i Moravske poznatog pod nadimkom "Praški koljač".[16] Atentat su 1942. godine uspješno izveli Jozef Gabčík i Jan Kubiš, međutim isti je izazvao snažnu njemačku osvetu, koju je orkestrirao osobno Heinrich Himmler, a koja se realizirala kroz potpunu eliminaciju dvaju sela, Lidica i Ležákyja.

Tokom prve tri godine rata, postojali su napori Poljske vlade u egzilu, također smještene u Londonu, i Britanije da se Čehoslovačka i Poljska nakon rata ujedine u (kon)federaciju. Iako su i Hodža i Jan Masaryk podržavali ovu ideju, Beneš je bio znatno oprezniji. Razočaran Zapadom zbog Sudeta, Beneš je u ovom periodu vidio potencijalnog saveznika u Sovjetskom Savezu,[17] što nije odgovaralo poljskoj vladi, pregovore u ime koje je vodio Władysław Sikorski. Međutim, kako je između Poljske i Sovjetskog Saveza postojao značajan animozitet, a Beneš se nije želio odreći sovjetske podrške, pregovori oko formiranja (kon)federacije su propali, dobrim dijelom upravo zbog Benešovog djelovanja. Beneš nije bio komunist, međutim vidio je snažnog saveznika u Staljinu, zbog čega je 12. prosinca 1943. godine u Moskvi potpisao sporazum u kojem je, između ostalog, dogovorena i poslijeratna suradnja.[18][19][20] S druge strane, Beneš je sklopio sporazume i s Britanijom i s Francuskom kako bi osigurao zapadnu podršku, međutim njegovo je dogovaranje sa Staljinom naišlo na velike kritike.[21]

Pred sam kraj rata, tokom novog posjeta Moskvi, Beneš je započeo pregovore s protjeranim članovima Čehoslovačke komunističke partije koju je predvodio Klement Gottwald, a s ciljem formiranja vlade nacionalnog jedinstva.[22] Beneš i Gottwald su iz pregovora isključili ostale političke stranke iz perioda Prve Republike, što je također naišlo na kritike. Svakako, može se reći da je Benešovo djelovanje tokom egzila u Londonu bilo usmjereno, primarno, na ponovnu uspostavu Čehoslovačke u predratnim granicama, pri čemu je nastojao balansirati između Zapada i Istoka. Kako se kraj rata bližio, bilo je sve izglednije kako će Sovjetski Savez imati snažniju ulogu na području Čehoslovačke, što je djelomično bila i posljedica američko-sovjetskog dogovora. Nakon Praškog ustanka i sovjetske ofenzive, te su se teze obistinile i Beneš je nakon rata naišao na novi problem.

Drugi predsjednički mandat

[uredi | uredi kod]

Nakon uspješnog oslobođenja Čehoslovačke, Beneš je u proljeće 1945. godine preko Moskve doputovao u domovinu, gdje je 2. travnja 1945. neformalno preuzeo funkciju predsjednika Čehoslovačke. Dana 5. travnja 1945. u slovačkim Košicama je potvrđen program kojim je formirana prva poslijeratna vlada Čehoslovačke, na čelu sa Zdeněkom Fierlingerom. Beneš i vlada su se 16. svibnja, otprilike tjedan dana nakon kraja rata u Europi i njemačke kapitulacije, vratili u Prag. Nakon konsolidiranja vlasti, Beneš je 28. listopada 1945. jednoglasno potvrđen kao predsjednik od strane parlamenta, uz ustavnu odredbu koja je predviđala da će stari predsjednik zadržati svoju funkciju do izbora novog.

Po svom povratku u Prag, Beneš je pred oduševljenom masom na Starogradskom trgu izjavio:

Bit će nužno... i to posebno beskompromisno, potpuno likvidirati Nijemce u češkim i Mađare u slovačkim zemljama, ali samo u mjeri u kojoj je likvidacija u interesu zajedničke nacionalne države Čeha i Slovaka uopće moguća. Naš cilj mora biti trajna kulturna, gospodarska i politička degermanizacija zemlje.

– Edvard Beneš, 16. svibnja 1945.[23]

Dana 14. listopada 1945. godine, u Mělníku je rekao sljedeće:

U posljednje vrijeme, međunarodni mediji nas kritiziraju da će se transfer Nijemaca provesti na nedostojan i nedopustiv način. Činimo, navodno, isto ono što su Nijemci činili nama; navodno napadamo vlastitu nacionalnu tradiciju i dosad neokaljanu moralnu reputaciju. Navodno samo imitiramo nacionalsocijaliste u njihovim stravičnim metodama.

Bile ove optužbe u cjelini istinite ili ne, kategorički tvrdim: naši Nijemci moraju napustiti zemlju i napustit će ju u svakom slučaju. Ići će zbog svoje grozne moralne krivnje, zbog svog djelovanja prema nama prije rata i zbog svoje cjelokupne ratne politike protiv naše zemlje i našeg naroda. Oni, koje je naša Republika prepoznala kao odane antifašiste, mogu ostati kod nas. Međutim, naš cjelokupni pristup njihovoj deportaciji u Njemačku mora biti human, primjeren, pravedan i moralan. (...) Svi niži organi, koji se budu oglušili o ova načela, bit će pozvani na odgovornost. Vlast ni u kojem slučaju neće dozvoliti da se dobar ugled Republike pokvari zbog neodgovornih elemenata.

– Edvard Beneš, 14. listopada 1945.[24]

Po završetku njemačke okupacije, Beneš je, u periodu dok parlament nije formiran, vladao temeljem dekreta. U kratkom periodu tokom kojeg je uživao te ovlasti, Beneš je, a temeljem ranijeg odobrenja Saveznika na Potsdamskoj konferenciji, donio seriju dekreta koji su uredili poslijeratni status Nijemaca, Mađara te izdajica i kolaboratora. Tako su doneseni dekreti o konfiskaciji imovine navedenih skupina te oduzimanju državljanstva i drugih građanskih prava stanovnicima njemačke i mađarske nacionalnosti, mada se dekreti nisu ticali njihovog prisilnog iseljavanja. Došlo je i do nacionalizacije banaka i industrije. Ovi dekreti će u historiografiji biti znani kao Benešovi dekreti.

Sredinom 1946. godine, provedeni su izbori na kojima je Beneš potvrdio svoj predsjednički mandat.[25] Međutim, politička situacija bila je izrazito kompleksna. Na parlamentarnim izborima u svibnju 1946. godine, Komunistička partija Čehoslovačke je osvojila 31.2% glasova i 93 od 300 mandata, postavši tako prva parlamentarna stranka, ispred Benešove ČSNS, koja je osvojila 55 mandata. Značajan uspjeh ostvarila je i Komunistička partija Slovačke, koja je osvojila 21 mandat. Kako nijedna politička opcija nije mogla samostalno sastaviti vladi, stvorena je vlada Narodnog fronta, na čijem je čelu bio komunist Klement Gottwald. Ovakav ishod je dodatno omogućio jačanje već opipljivog sovjetskog utjecaja u Čehoslovačkoj, koji se temeljio na ranijem sporazumu, što će postepeno dovesti do situacije u kojoj će cijena čehoslovačke nazavisnosti biti gubitak demokracije.[21] Jačanje utjecaja komunizma u Čehoslovačkoj ubrzo je dovelo do ozbiljne političke krize s kojom se Beneš, zbog sve slabijeg zdravlja, nije znao pravilno nositi.

Februarski puč

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Čehoslovački puč 1948.
Klement Gottwald je bio prvi komunistički premijer u Čehoslovačkoj, a ujedno i Benešov najopasniji politički oponent u poslijeratnom periodu. Uz snažnu sovjetsku podršku, Gottwald je uspio uvesti komunizam u Čehoslovačku te je 1948. godine naslijedio Beneša na mjestu predsjednika.

Edvard Beneš je nakon uspostave vlade Narodnog fronta vjerovao kako će, unatoč komunističkoj dominaciji i Staljinovom intervencionizmu, uspjeti održati pluralističku demokraciju u Čehoslovačkoj. Kako je vrijeme prolazilo, njegove su se nade pokazivale sve uzaludnijima. Prvo je, pod direktnim Staljinovim prisitkom, bio prisiljen odbiti pomoć koju je nudio Marshallov plan, a koja bi vjerojatno dovela do kraha komunističke vlade na izborima 1948. godine, a onda je, zdravstveno oslabljen nakon što je tokom 1947. godine doživio dva moždana udara,[26] bez velikog otpora dopustio Gottwaldu da preko nasilne medijske kampanje eliminira Slovačku demokratsku stranku, koja je predstavljala jedinu ozbiljnu prepreku komunističkom preuzimanju vlasti. Slaba zdravlja i pod velikim pritiskom, Beneš nije imao snage suprotstaviti se komunistima, čiji je utjecaj sve više jačao.

Kriza je kulminirala krajem veljače 1948. godine, kada je 12 nekomunističkih ministara u Gottwaldovoj vladi podnijelo ostavke u znak protesta zbog opetovanog komunističkog kadroviranja policije, koje nije prestalo ni nakon što je većina vlade glasala za prekid tog postupka; par dana kasnije, pridružila su im se još dvojica ministara tako da je vlada od 26 članova spala na 12, što nije bilo održivo.[27][28][29] Nekomunistički ministri su vjerovali kako će Beneš stati na njihovu stranu i omogućiti im da ostanu u vladi kao vršitelji dužnosti do svibanjskih izbora, na kojima su se nadali poraziti komuniste.[28] Gottwald je, s druge strane, kadroviranje opravdavao državnom krizom, koja je zapravo bila potpuna fikcija. Sam Beneš je isprva stao na stranu nekomunističkih ministara, odbivši njihove ostavke, tvrdeći pritom kako se nijedna čehoslovačka vlada ne može sastaviti bez nekomunističkih ministara. Međutim, utjecaj KPČ je tada već bio izrazito velik. Osim već spomenute policije, kontrolirali su ministarstvo informiranja (a s njime i radio i medije, ograničavajući tiskanje prodemokratskih medija),[30] a ubrzo su i popunili sva upražnjena mjesta svojim članovima tako da je vlada, de facto, bila funkcionalna, ali i jednostranačka. Kada je Gottwald zaprijetio općim štrajkom, a Beneš postao svjestan mogućnosti građanskog rata i sovjetske intervencije, došlo je do predsjednikove kapitulacije i komunistički puč je uspio - Edvard Beneš je prihvatio ostavke nekomunističkih ministara i imenovao komunističku vladu koju je vodio Gottwald.[28]

U tom je trenutku započelo komunističko konsolidiranje vlasti, a Benešove iluzije o pluralističkoj demokraciji su krahirale. Uz pomoć ministra obrane, generala Ludvíka Svobode, Gottwald je započeo eliminaciju političkih oponenata. Dana 9. svibnja, Narodna skupština je izglasala novi ustav, koji je uvelike promijenio politički sustav u Čehoslovačkoj. Iako je ustav uveo "narodnu demokraciju", nije bio u cijelosti komunistički. Ipak, Beneš je smatrao da je dovoljno sličan sovjetskom da ga odbije potpisati, pokušavajući se tako, po posljednji put, oduprijeti komunistima.[31] Na svibanjskim izborima, KPČ više nije skrivala svoju dominaciju tako da je građanima ponuđen samo jedan izbor - Narodni front. Iako je Narodni front formalno još uvijek bio višestranačka koalicija, komunisti ne samo da su imali apsolutnu većinu, već su i među vođama i zastupnicima ostalih stranaka imali svoje simpatizere. Jedini otvoreni nekomunistički simpatizer u Narodnom frontu bio je Jan Masaryk, ali koji svibanjske izbore nije ni dočekao jer je ožujku 1948. godine pronađen mrtav ispod prozora kupaonice u Ministarstvu vanjskih poslova. S osvojenih 89.2% glasova (čak je 10.8% listića bilo prazno), Narodnom frontu je pripalo svih 300 mjesta u parlamentu, što je značilo i konačnu konsolidaciju vlasti od strane Komunističke partije.

Slaba zdravlja, pod velikim pritiskom i razočaran činjenicom da nije uspio spriječiti rušenje demokracije u svojoj zemlji, Edvard Beneš je 7. lipnja 1948. godine formalno podnio ostavku na mjesto predsjednika Čehoslovačke te se povukao iz aktivne politike na svoje imanje u mjestu Sezimovo Ústí. Sada bez ikakve prepreke, komunisti su mogli preuzeti potpunu kontrolu nad zemljom pa je tako Beneša na mjestu predsjednika naslijedio upravo Klement Gottwald, dok je Gottwaldovu poziciju preuzeo Antonín Zápotocký.

Zdravlje i smrt

[uredi | uredi kod]

Edvard Beneš je imao priličnih zdravstvenih problema tokom svog života. Još prije Drugog svjetskog rata je obolio od Ménièreove bolesti i patio je od čestih migrena, dok je 1943. godine u Londonu doživio cerebralno krvarenje. Kada je 1945. godine Beneš posjetio čelnika ČSNS-a Petra Zenkla, već je bio u prilično lošem zdravstvenom stanju. Tokom 1947. godine je doživo dva moždana udara, zbog čega je morao biti pod stalnom liječničkom njegom. Ovo je uvelike utjecalo na njegovo političko djelovanje u ovom razdoblju. Tokom 1948. godine, bio je prisiljen hodati uz pomoć štapa, imao je izrazito snažne glavobolje te je čak povremeno gubio sposobnost govora; njegovo zdravstveno stanje se tokom proljeća osjetno pogoršalo.[32][33]

Nakon što se u lipnju 1948. godine povukao na imanje u mjestu Sezimovo Ústí, Edvard Beneš je bio slomljen čovjek. Potpuno se povukao iz aktivne politike, a društvo mu je tokom posljednjih mjeseci života pravila supruga Hana. Umro je u svojoj vili, 3. rujna 1948. godine. Pokopan je u vrtu vile, a njegova je supruga (umrla 2. prosinca 1974.), pokopana pored njega.

Počasti i ostavština

[uredi | uredi kod]
Statua Karela Dvořáka koja se nalazi ispred zgrade Ministarstva vanjskih poslova u Pragu.

Tokom 1939. godine, Američko filozofsko društvo je Benešu uručilo svoju Franklinovu medalju zbog njegovog predavanja naslovljenog "Politics as Art and Science" (sh. "Politika kao umjetnost i znanost"), a u kategoriji značajnog doprinosa Društvu.

Zbog političkih razloga, spomenici Edvardu Benešu nisu se gradili sve do 1990. godine, kada je val liberalizacije nakon Baršunaste revolucije doveo do pojačanog interesa za njegov lik i djelo. Došlo je do postavljanja brojnih spomenika, među kojima se posebno ističe statua Karela Dvořáka koja se nalazi na Loretanskom trgu, ispred zgrade Ministarstva vanjskih poslova u centru Praga. Jedna statua može se pronaći i u zgradi Narodnog muzeja. Također, 2001. godine, otvoren je memorijalni centar u njegovoj vili u mjestu Sezimovo Ústí, gdje je i umro i gdje se nalazi njegova bista. U doglednom su vremenu brojne ulice, mostovi i trgovi također nazvani u njegovu čast.[34]

Edvard Beneš se pojavio i u nekoliko fiktivnih djela, a prvo od njih je nastalo već 1934. godine. Radi se o romanu The Shape of Things to Come H.G. Wellsa u kojem ovaj predviđa Drugi svjetski rat. U Wellsovoj priči, rat je započeo 1940. godine i trajao sve do 1950. Čehoslovačka je izbjegla njemačku okupaciju, a Beneš je ostao predsjednik. Wells Benešu dodjeljuje izrazito važnu ulogu inicijatora mirovnog sporazuma kojim dolazi do prekida vatre, a sam pripovjedač (priča je napisana u XXII. vijeku) na kraju napominje kako je "Benešov prekid neprijateljstva" još uvijek na snazi. Beneš se pojavljuje i u romanu Prague Counterpoint, drugom dijelu serije Zion Covenant koju su napisali Bodie i Brock Thoene, u kojem je meta atentatora kojeg je unajmio Hitler. Ipak, Beneš preživi napad jer se atentator prilikom pokušaja ubojstva sudari s američkim novinarom i bude uhapšen od strane Benešovih zaštitara. No, Hitler ovaj događaj iskoristi kako bi atentatora, inače nacista iz Sudeta, proglasio mučenikom i tako doprinio Sudetskoj krizi.

Jiří Gruša se u svom djelu osvrnuo na Benešovu "dvostruku kapitulaciju" Hitleru i Staljinu, nazivajući Beneša pritom "češkom enigmom".

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ Článek o Haně Benešové na iDnes.cz
  2. ↑ Matriční záznam o sňatku ve farnosti Královské Vinohrady - Sv. Ludmily; někdy se uvádí také chybné datum 10. prosince, např.: http://zpravy.idnes.cz/hana-benesova-skutecna-dama-kterou-zboznovali-f4b-/domaci.aspx?c=A080128_093003_zajimavosti_adb
  3. ↑ „Skauting »Historie” (Czech). Junák - svaz skautů a skautek ČR. Pristupljeno 23 September 2007. 
  4. ↑ Miller, Daniel E.: Forging Political Compromise. Antonín Švehla and the Czechoslovak Republican Party 1918–1933, Pittsburgh 1999, S. 122.
  5. ↑ 5,0 5,1 Rudolf Chmel, Zum nationalen Selbstverständnis der Slowaken im 20. Jahrhundert, in: Alfrun Kliems (Hrsg.): Slowakische Kultur und Literatur im Selbst- und Fremdverständnis, Steiner, Stuttgart 2005, S. 13 ff., hier S. 22.
  6. ↑ Nigel West, Venona, the Greatest Secret of the Cold War, London: Harper Collins, 1999.
  7. ↑ Byl prezident Beneš sovětský agent?, militaria.cz, pristupljeno 15. ožujka 2016.
  8. ↑ Prezident Beneš bol sovietsky agent, tvrdí Moskva Arhivirano 2016-03-08 na Wayback Machine-u, aktualne.atlas.sk (2008.)
  9. ↑ Eduard Mark: "Venona's Source 19 and the Trident Conference of May 1943: Diplomacy or Espionage?" Intelligence and National Security. London, Summer 1998, str. 1–31.
  10. ↑ Romerstein, Herbert a Breindel, Eric: "The Venona Secrets: Exposing Soviet Espionage and America's Traitors", Regnery Publishing 2000, str. 214.
  11. ↑ Haynes, John Earl a Klehr, Harvey: "Venona: Decoding Soviet Espionage in America", Yale University Press 1999, str. 202–206.
  12. ↑ John Earl Haynes and Harvey Klehr: Was Harry Hopkins A Soviet Spy? http://www.frontpagemag.com/fpm/200900/was-harry-hopkins-soviet-spy-john-earl-haynes
  13. ↑ Igor Lukeš, Czechoslovakia between Stalin and Hitler: The Diplomacy of Edvard Benes in the 1930s, Oxford University Press, 1996
  14. ↑ 14,0 14,1 William Shirer, The Rise and Fall of the Third Reich (Touchstone Edition) (New York: Simon & Schuster, 1990)
  15. ↑ Plány odsunu Němců, fronta.cz, pristupljeno 15. ožujka 2016.
  16. ↑ „HISTORIE: Špion, kterému nelze věřit - Neviditelný pes”. Neviditelnypes.lidovky.cz. 14 March 2008. Pristupljeno 19 November 2013. 
  17. ↑ Karel Kaplan, Das verhängnisvolle Bündnis. Unterwanderung, Gleichschaltung und Vernichtung der Tschechoslowakischen Sozialdemokratie 1944–1954, Pol-Verlag, Wuppertal 1984, ISBN 3-9800905-0-7 (Einleitung des Verfassers, S. 15 ff.)
  18. ↑ Andrea Orzoff. Battle for the Castle. Oxford University Press US. str. 199. ISBN 978-0-19-974568-5. Pristupljeno 10 August 2011. 
  19. ↑ A. T. Lane; Elżbieta Stadtmüller (2005). Europe on the move: the impact of Eastern enlargement on the European Union. LIT Verlag Münster. str. 190. ISBN 978-3-8258-8947-0. Pristupljeno 10 August 2011. 
  20. ↑ Roy Francis Leslie; R. F. Leslie (1983). The History of Poland since 1863. Cambridge University Press. str. 242. ISBN 978-0-521-27501-9. Pristupljeno 10 August 2011. 
  21. ↑ 21,0 21,1 Smlouva o přátelství, vzájemné pomoci a poválečné spolupráci mezi ČSR a SSSR (1943), totalita.cz, pristupljeno 15. ožujka 2016.
  22. ↑ Jörg K. Hoensch: Geschichte Böhmens, S. 435.
  23. ↑ Alexander Ort: Dr. Edvard Beneš: evropský politik. 1993, S. 191.
  24. ↑ Zit. nach Věra Olivová: Odsun Němců: výbor z pamětí a projevů dopln ̌ený edičními přílohami. 2000, S. 62.
  25. ↑ „Prozatimní NS RČS 1945-1946, 2. schůze, část 1/4 (28. 10. 1945)”. Psp.cz. Pristupljeno 19 November 2013. 
  26. ↑ Encylopedia Britannica
  27. ↑ ÚNOR 1948: Rudé právo udělalo překlep v datu převratu, tyden.cz, 25. veljače 2008.
  28. ↑ 28,0 28,1 28,2 Veber, Václav, Jak to bylo s demisemi v únoru 1948, Paměť a dějiny 2009/01
  29. ↑ Čapka, František; Lunerová, Jitka, 1948: Vítězný únor, 2012., ISBN 978-80-264-0089-9
  30. ↑ Události let 1945 - 1948 pohledem katolického tisku Arhivirano 2016-02-13 na Wayback Machine-u, farnostprerov.cz (2012.)
  31. ↑ „Ústava 9. května”. Arhivirano iz originala na datum 2009-01-11. Pristupljeno 2016-05-13. 
  32. ↑ Epocha Speciál, léto-podzim 2007, vydáno 6.6.2007, s.94
  33. ↑ Budínský , Libor (2003). Deset prezidentů. Prag: Knižní klub. str. 285. ISBN 80-242-0966-7. 
  34. ↑ Auszeichnungen und Orden für Edvard Beneš

Literatura

[uredi | uredi kod]
  • Hauner, Milan, ed. "'We Must Push Eastwards!' The Challenges and Dilemmas of President Beneš after Munich," Journal of Contemporary History (2009) 44#4 pp. 619–656 in JSTOR
  • Lukes, Igor. Czechoslovakia between Stalin and Hitler: The Diplomacy of Edvard Benes in the 1930s (1996) online
  • Neville, Peter. Eduard Beneš and Tomáš Masaryk: Czechoslovakia (2011)
  • Preclík, Vratislav. Masaryk a legie (Masaryk and legions)-Tomáš Garrigue Masaryk and Beneš, váz. kniha book, 219 pages, first issue vydalo nakladatelství libri Paris Karviná, Žižkova 2379 (734 01 Karviná-Mizerov, Czech Republic) ve spolupráci s Masarykovým demokratickým hnutím (In association with the Masaryk Democratic Movement, Prague), 2019, ISBN 978-80-87173-47-3, pages 8 – 34, 36 - 39, 41 - 42, 106 - 107, 111-112, 124–125, 128, 129, 132, 140–148, 184–215.
  • Rees, Neil (2005). The Secret History of the Czech Connection: The Czechoslovak Government in Exile in London and Buckinghamshire During the Second World War. Buckinghamshire: Neil Rees. ISBN 0-9550883-0-5. OCLC 62196328. 
  • Zbyněk Zeman, Antonín Klimek: The Life of Edvard Beneš 1884-1948: Czechoslovakia in Peace and War, Oxford University Press / Clarendon Press, Oxford, 1997, ISBN 0-19-820583-X ISBN 978-0198205838
    Book review by Richard Crampton.
  • Zinner, Paul E. (1994). „Czechoslovakia: The Diplomacy of Eduard Benes”. u: Gordon A. Craig and Felix Gilbert. The Diplomats, 1919-1939. Princeton, New Jersey: Princeton University Press. str. 100–122. ISBN 0-691-03660-8. OCLC 31484352. 
  • John Wheeler-Bennett Munich : Prologue to Tragedy, New York : Duell, Sloan and Pearce, 1948.
  • Hauner, Milan, ed. Edvard Beneš’ Memoirs: the days of Munich (vol.1), War and Resistance (vol.2), Documents (vol.3). First critical edition of reconstructed War Memoirs 1938-45 of President Beneš of Czechoslovakia (published by Academia Prague 2007. ISBN 978-80-200-1529-7)

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]
Vladine službe
Prethodi:
Pozicija utemeljena 		Ministar vanjskih poslova Čehoslovačke
1918. – 1935. 		Slijedi:
Milan Hodža
Političke funkcije
Prethodi:
Tomáš Garrigue Masaryk 		Predsjednik Čehoslovačke
1935. – 1938.
1945. – 1948. 		Slijedi:
Emil Hácha
Klement Gottwald
Prethodi:
Emil Hácha 		Predsjednik Čehoslovačke u egzilu
1940. – 1945. 		Slijedi:
Pozicija ukinuta
Nagrade i postignuća
Prethodi:
Ferdinand Foch 		Osoba prikazana na naslovnici TIME-a
23. ožujka 1925. 		Slijedi:
George Harold Sisler

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Edvard_Beneš&oldid=42263182