Električna stolica
Električna stolica predstavlja način izvršenja smrtne kazne, u kojem se osuđeni smješta u stolicu opremljenu električnom strujom, i ubija serijom električnih šokova. Ideju je prvi put predstavio njujorški zubar Alfred Sautvik[1].
Prva električna stolica je napravljena 1888. godine. Ideja je bila napraviti moderniji i čovječniji način smrtne kazne od dotadašnjih.
Osuđenik se smješta u električnu stolicu i veže kaiševima preko grudi, butina, potkoljenica i ruku. Dvije bakarne elektrode se pripajaju osuđenikovoj nozi i glavi. Glava se prije procesa obrije, kao i noga na mjestu gdje se pripaja žica. Elektroda na glavi je smještena u svojevrsnom šljemu koji se stavlja na glavu. Ispod šljema a preko glave se stavlja spužva dobro nakvašena vodom ili specijalnim gelom, kako bi se povećala provodnost ali i spriječilo gorenje. Preko lica se stavlja kožna maska, a osuđeniku se stavljaju i pelene.
Struja se pušta u serijama. Prva serija strujnih udara napona od 1700-2400 volti se pušta između 30 sekundi i jedne minute. Struja mora biti manja od 6 ampera, da ne bi došlo do gorenja. Nakon ovoga, doktor pregleda tijelo da bi utvrdio smrt. Ako do smrti nije došlo, proces se ponavlja. Iako su u prosjeku potrebna dva električna šoka, nekad je potrebno upotrijebiti i tri i četiri, rijetko i više od toga.
Tokom izvršenja, dolazi do niza promjena u organizmu osuđenika. Prvi šok uništava mozak i centralni nervni sistem. Takođe dolazi do potpune paralize, jer se svi mišići u tijelu zgrče i ostaju zgrčeni dok je struja uključena. Ovo zaustavlja rad srca i disanje u potpunosti. Sljedeći strujni udar se vrši da bi se bilo sigurno da srce neće nastaviti da kuca. Temperatura tijela se nalazi na oko 59 stepeni celzijusa, što uništava proteine u organizmu.
Fizičke reakcije mogu biti pjena na ustima, jako crvenilo kože, krvav znoj, gorenje dlaka i izlučivanje fekalija. Osoba obično povraća krv i pljuvačku i urinira. Dešava se da vatra i dim zahvate tijelo, naročito glavu. Koža obično otiče, a prisutni svjedoci obično čuju jak zvuk prženja i osjete miris izgorjele kože.
Električna stolica kao smrtna kazna se tokom istorije koristila samo u Sjedinjenim Američkim Državama i, od 1924. godine, na Filipinima.
Godine 1886, nakon naročito krvavog izvršavanja smrtne kazne vješanjem, država Njujork je osnovala komitet za osnivanje novog čovječnijeg načina smrtne kazne koja bi zamijenila vješanje. U to vrijeme, ni Edison, koji je zastupao jednosmjernu struju, ni Vestinghaus, preduzetnik na bazi Tesline naizmjenične struje, nisu željeli da „njihov“ tip struje bude korišten, jer su se bojali da ljudi neće htjeti u svojim kućama struju koja ubija kriminalce[2]. Edison se lično bavio obilascima po naseljenim mjestima i medijima u kojima bi reprezentovao kako je naizmjenična (Teslina) struja opasna i da može da ubije životinju. 4. juna 1888. godine, novi zakon je odobren u državi Njujork, koji je odobravao smrtnu kaznu „električnom strujom dovoljne snage da dovede do smrti“, za zločine koji budu učinjeni nakon 1. januara 1889. godine [3]. Za stolicu je uzeta naizmjenična struja.
Vilijam Kemler je bio prvi osuđenik na smrtnu kaznu električnom stolicom, radi ubistva svoje ljubavnice Tili Zigler. Kemlerovi advokati su uložili žalbu citirajući osmi i četrnaesti amandman američkog ustava koji zabranjuju „okrutno i neobično kažnjavanje“ [4]. Žalba je odbijena 9. oktobra 1889. i izvršenje je zakazano za 6. avgust 1890. Izvršenju je prisustvovalo 25 svjedoka, od čega 14 ljekara. Upravnik zatvora Čarls Durston je dao signal Edvinu Dejvisu, izvršiocu kazne, da uključi struju. Prvi šok je trajao 17 sekundi, da bi nakon toga bila utvrđena smrt. Međutim, 30 sekundi kasnije su se počeli javljati znaci života, nakon čega je upravnik naredio sljedeći šok u trajanju od 70 sekundi. Nakon toga, struja je isključena i utvrđena je sigurna smrt. Niko od prisutnih nije bio oduševljen „čovječnošću“ kazne i jedan ekspert je poslije izjavio za „Njujork tajms“ da je kazna bila „užasna, Kemler je bio bukvalno ispečen na smrt“. edna od najzainteresovanijih strana bila je upravo kompanija Vestinghaus. Džordž Vestinghaus mlađi je navodno bio vidno zadovoljan što je eksperiment loše prošao, i pri tome izjavio da vjeruje da se električna stolica zbog ovakvog ishoda više neće koristiti [5].
Prva žena osuđena na smrtnu kaznu bila je Marta Plejs u zatvoru Sing sing, zbog ubistva pastorke Ide, u februaru 1899. Kazna je izvršena iste godine, 20. marta. Električna stolica u ovom zatvoru je tokom vremena dobila svoj nadimak „Stara žeravica“ (engl. Old sparky) i postala tokom decenija vjerovatno najpoznatija od svih, zbog velikog broja egzekucija tokom godina.
Od 1890. do 2006. godine, kazna smrću pomoću električne stolice je izvršena nad ukupno 4461 osobom; u Sjedinjenim Američkim Državama kazna je izvršena nad dvadeset i pet žena u 20. vijeku, i nad jednom ženom u 21. vijeku.
Od 1977. godine, kada je uvedena „smrtna injekcija“ kao mnogo čovječniji način izvršenja smrtne kazne, električna stolica se koristi sve manje i manje. Ona je još uvijek legalna u sljedećih sedam država Sjedinjenih Američkih Država:
Od ovih država, kao jedini način smrtne kazne postoji samo u Nebraski. Po zakonima Oklahome i Ilinoisa, električna stolica će se moći koristiti samo ako se u budućnosti smrtna injekcija proglasi neustavnom.
- ↑ „Biblioteka kriminala, „Električna stolica“”. Crimelibrary.com. Pristupljeno 13. 3. 2012.
- ↑ „Njujork Tajms, 1889, „Njujork bez struje“”. Select.nytimes.com. 13. 8. 2004.. Pristupljeno 13. 3. 2012.[mrtav link]
- ↑ „Smrt i novac - Istorija električne stolice”. Inventors.about.com. 15. 6. 2010.. Pristupljeno 13. 3. 2012.[mrtav link]
- ↑ „Istorija električne stolice”. Ccadp.org. Arhivirano iz originala na datum 2004-12-04. Pristupljeno 13. 3. 2012.
- ↑ [ Displaying Abstract ] (6. 3. 2012.). „Njujork tajms, „Vestinghaus je zadovoljan“”. Select.nytimes.com. Pristupljeno 13. 3. 2012.
- www.deathpenaltyinfo.org Informacioni centar o smrtnim kaznama
- www.amnestyusa.org Arhivirano 2008-01-19 na Wayback Machine-u Poziv Amnesti Internešnela za ukidanje smrtne kazne