Korintski kanal
Διώρυγα της Κορίνθου | |
|---|---|
 | |
| Mjesto | Peloponez (Korint) |
| Država |  Grčka
|
| Vrijeme gradnje | 1882. - 1893. |
| Otvorenje | 25. jul 1893. |
| Tip građevine | kanal |
| Arhitekti i izvođači radova | |
| Graditelj | István Türr i Béla Gerster |
| Koordinate: 37°56′N 22°59′E / 37.933°N 22.983°E | |
| Web | www.aedik |
Korintski kanal (grčki: Διώρυγα της Κορίνθου, Dioriga tis Korinthou) je pomorski put u Grčkoj koji spaja Korintski zaljev na sjeverozapadu, sa Saronskim zaljevom u Egejskom moru, na jugoistoku.[1]
Prokopan je preko uske Korintske prevlake i razdvaja poluotok Peloponez od ostatka grčkog kopna, pa je on danas zapravo otok. Kanal je dug 6.3 km, a dubok je 8 metara, širina mu varira od minimalnih 21 metara pri dnu do maksimalnih 25 metara na površini vode.[1] Prokopan je u vapnenjačkim stijenama, koje na pojedinim mjestima dosežu visinu do 75 metara od morske razine. Izgradnjom Korintskog kanala štedi se oko 700 km plovnog puta oko Peloponeza, ali je on danas preuzak za moderne teretne brodove, jer može primiti brodove širine do 16 metara, i gaza do 7 metara. Tako da se danas njime koriste većinom manji brodovi i jahte, pa kanalom prođe oko 15 000 brodova godišnje. Kanal je donio velike ekonomske koristi ulaznim lukama; Poseidonia na sjeverozapadu i Isthmia na jugoistoku.[1]
Radovi na kanalu započeli su 1882. i odužili su se sve do 1893. kad je svečano otvoren.[1] To je bila kulminacija želja koje su postojale još od antičkih vremena.
Još je Perijandar drugi tiranin grada Korinta dao sagraditi Diolkos oko 600. pne., popločeni kameni put preko Korintske prevlake kojim su se manji brodovi sistemom nalik na željeznicu mogli prebacivati preko prevlake. Taj sistem se najvjerojatnije koristio sve do 9. vijeka.[1]
Brojni grčki vladari kovali su planove o prokapanju tog kanala, ali je najdalje u realizaciji otišao rimski car Neron koji je inspiraciju za gradnju kanala dobio za vrijeme posjeta Istamskim igrama oko 66.[2] On je doista nekoliko mjeseci kasnije 67. svečano otvorio radove, koji su otpočeli sa hiljadama radnika i robova, samo iz Judeje dopremljeno je 6000 zatvorenika, radovi su naprasno prekinuti nakon Neronova ubojstva.[2] Tragovi tih radova bili su vidljivi još donedavno.[2] Venecijanci su također pokušali nastaviti Neronov kanal 1687. ali su ubrzo odustali.[2]
