Louis Auguste Blanqui
Louis Auguste Blanqui, nadimkom L’Enfermé (Puget-Théniers, 8. veljače 1805. – Pariz, 1. siječnja 1881.) je bio francuski socijalist i politički aktivist, najpoznatiji po svojoj revolucionarnoj političkoj teoriji poznatoj kao blankizam. Zbog svog turbulentnog odnosa s državnom vlasti i višegodišnjeg boravka u zatvoru, Blanqui se danas smatra mučenikom među francuskim radikalima.
Blanqui je rođen 1805. godine u mjestašcu Puget-Théniers, gdje je njegov otac, Jean Dominique Blanqui, bio podprefekt. Godine 1818., Blanqui se pridružuje bratu Adolpheu u Parizu gdje do 1824. godine studira pravo i medicinu. Od 1827. godine počinje sudjelovati u studentskim prosvjedima protiv restaurirane monarhije Bourbonaca, no biva razočaran ishodom Julske revolucije 1830. koja je izrodila buržujsku monarhiju pod Louisom-Philippeom I. U tom trenutku počinje njegova politička karijera. Pridružuje se zloglasnom Société des Amis du Peuple te otvoreno zagovara republikanske ideje, zbog čega je u dva navrata optužen i zatvoren (1831. i 1836.) godine. U tom periodu, značajan utjecaj na njega izvršile su ideje Filippa Buonarrotija, socijalističkog mislioca koji je već ranije sudjelovao u ustanku protiv Direktorija što ga je predvodio François-Noël Babeuf. Intenzivno je proučavao narodne ustanke iz revolucionarnog perioda te je došao do zaključka kako je klasna borba neizbježna, a u istoj je bogate vidio kao agresore. Od tog je trenutka Blanqui bio uvjeren kako će mu, za uspostavu narodne vlade, biti potrebna organizirana skupina ljudi. Kao posljedica toga, ubrzo nastaju Société des Familles i Société des Saisons.
Potinje društvo je 12. svibnja 1839. pokušalo izvesti ustanak, no isti se pretvorio u totalni neuspjeh. Takvi iznenadni napadi postali su klasična tehnika blankista. Tokom tog mini ustanka, blankisti su zauzeli Hôtel de Ville u Parizu, no, izolirani od ostatka populacije, nisu dugo izdržali te su poraženi nakon dva dana borbi. Blanqui je uhapšen i osuđen na smrt, no kazna mu je ubrzo pretvorena u doživotni zatvor, kojega je trebao odslužiti na otoku Mont-Saint-Michel nedaleko od Normandije. Nakon četiri godine samice, mislilo se kako je smrtno bolestan pa je dobio formalno pomilovanje. Odveden je u Tours gdje je smješten u gradsku bolnicu koju, ipak, nije napustio sve do neposredno prije Revolucije 1848. godine.
Revolucija 1848. bila je odlučujće iskustvo za Blanquija. Odmah po svom povratku u Pariz osniva Société Républicaine Centrale te vrši pritisak na Privremenu vladu da više provodi socijalističke ideje. Iako je aktivno sudjelovao u bunama radničkih organizacija, Blanqui je bio uvjeren kako narod nije spreman za opće pravo glasa te se otvoreno zalagao da se najavljeni izbori odgode. Izbori su, ipak, pokazali kako je bio u pravu; većinu u ustavotvornoj skupštini osvajaju konzervativci, a Blanqui biva osuđen na novu kaznu zatvora od 10 godina zbog sudjelovanja u narodnoj demonstraciji 15. svibnja, koju je zapravo osudio.
Pušten je 1859. godine te je nastavio s organiziranjem tajnih društava samo da bi 1861. godine ponovo završio u zatvoru. Tamo je boravio do 1865. godine, kada bježi u Belgiju. U jeku njegova izostanka, u Francuskoj se događaju drastične promjene. U ovom razdoblju dobiva svoj nadimak L’Enfermé (sh. Zatvoreni). Prateći razvoj društvene i gospodarske situacije za Drugog Carstva i Napoleona III, Blanqui je odlučio pisati o političkoj ekonomiji i socijalizmu. Većina njegovih djela sastavljena je u posthumnu zbirku Critique sociale.
Nakon 1865., Blanqui je često putovao na relaciji Bruxelles – Pariz, gdje su studenti, a kasnije i radnici, počeli formirati prve blankističke organizacije. U tom periodu i piše svoj pamflet Instruction pour une prise d’armes, svojevrsni priručnik za vođenje urbane gerile. Kada su 1870. godine trupe Napoleona III doživjele nekoliko početnih poraza u Francusko-pruskom ratu, a careva pozicija je postajala sve slabija, Blanqui se vratio u Pariz za stalno. Dana 4. rujna 1870. godine dolazi do svrgavanja Napoleona III i formiranja Treće Republike. Blankisti su u novim događanjima imali izvjesnu ulogu. Kako su njemačke jedinice napredovale prema Parizu, Blanqui se pokazao ne samo kao revolucionar već i kao domoljub. Pozvao je Parižane na borbu protiv protivnika, a pokazao je i vojnu vještinu organizirajući obranu grada. Ubrzo je postao uvjeren kako Privremena vlada Treće Republike ne vodi zemlju na pravi način. Posljedica toga bila su dva neuspjela ustanka s ciljem rušenja vlade (onaj 31. listopada 1870. i onaj 22. siječnja 1871. godine). Nakon kapitulacije Pariza dolazi do izbora 8. veljače 1871. godine na kojima pobjeđuju konzervativci. Blanqui se ubrzo povlači u provinciju, no biva uhapšen nedugo zatim zbog sudjelovanja u neuspjelom puču 31. listopada 1870. godine.
Dana 18. ožujka 1871., samo dan nakon Blanquijeva hapšenja, dolazi do ustanka kojim je formirana Pariška komuna. Komunari su Blanquija proglasili predsjednikom Komune, no predsjednik Adolphe Thiers ga je odbio pustiti iz zatvora. Komuna je u narednim mjesecima krvavo ugušena, a Blanqui će postati jedan od ključnih simbola pokreta za pomilovanje komunara.
U travnju 1879., iako još uvijek u zatvoru, osvaja zastupnički mandat u Bordeauxu. Njegov izbor je poništen, ali je Blanqui pomilovan i pušten na slobodu. Iako već star, naredne dvije godine je proveo kao novinar i glasan zagovornik socijalizma. Neposredno nakon govora na jednom političkom skupu u Parizu, Blanqui je dobio moždani udar te umro 1. siječnja 1881. godine. Pokopan je na groblju Père Lachaise u Parizu, a za njegovu poznatu grobnicu pobrinuo se Jules Dalou.
- Gustave Geffroy, L’Enfermé (1897.)
- Maurice Dommanget, Les Idées politiques et sociales d’Auguste Blanqui (1957.)
- Neil Stewart, Blanqui (1939.)
- Samuel Bernstein, Auguste Blanqui and the Art of Insurrection (1971.)
- Auguste Blanqui, Critique sociale II (1885.)
- Textes choisis (1955.)