Arma Tanovic
University of Sarajevo, Academy of Performing Arts, Faculty Member
The primary goal of this paper is to examine the potential possibilities of applied theater in the social community in BiH. Applied theater projects can create a range of impacts: moments of happiness, a growing sense of recognition and... more
The primary goal of this paper is to examine the potential possibilities of applied theater in the social community in BiH. Applied theater projects can create a range of impacts: moments of happiness, a growing sense of recognition and emotional well-being to increased awareness of the social situation in the community. Applied theater is aimed at an individual who is not a theater professional of all ages, but is led by professionals, because, using the basic features of acting / drama studied at the Academy of Performing Arts, such as: action, situation, character, conflicted the relationship helps to identify participants with a focused problem of a specific target group and leads to communication about the problem and playing different potential solutions to the conflict. Applied theater is an interactive theatrical form that seeks an engaged spectator, not a passive observer, and deinstitutionalizes theater and leads to an audience that is not primarily theatrical. Forms of ap...
Research Interests:
Research Interests:
1. UVOD Ovim radom želim ispitati kako je iskustvo rata i opsade utjecalo na likovni izraz umjetnika Edina Numankadića i Nusreta Pašića u okviru izložbe Svjedoci postojanja koja je i dobila naziv po Pašićevoj instalaciji. Prva izložba... more
1. UVOD
Ovim radom želim ispitati kako je iskustvo rata i opsade utjecalo na likovni izraz umjetnika Edina Numankadića i Nusreta Pašića u okviru izložbe Svjedoci postojanja koja je i dobila naziv po Pašićevoj instalaciji. Prva izložba Svjedoka postojanja organizirana je u decembru 1992. godine od strane grupe umjetnika koji su uprkos iznimno teškim uslovima u kojima su grad, država i njegovi stanovnici preživljavali, odlučili ostati i nastaviti svoje umjetničko djelovanje. 1 S tim u vezi, ovim radom, također, želim ispitati primarnu potrebu umjetnika da se suprotstavi destrukciji konstrukcijom. Da iz pepela, zgarišta, ruševine, koristeći materijale koje im je to rušenje sugeriralo, slijedeći osnovnu životnu orijentaciju-stvaranja, artikulira umjetničko djelo. U širem kontekstu, umjetnost se na primjeru djelovanja Svjedoka može poistovjetiti sa životom pod opsadom. U opkoljenom gradu ljudi su živjeli, radili, djeca su se rađala, odrastala, odlazila u školu, ljudi su odlazili u zgarišta svojih kancelarija, slavili su se praznici. Umjetnik isto tako odolijeva negaciji osnovnih ljudskih aktivnosti, u razaranju nalazi inspiraciju za čin kreiranja djela. Osnovno pitanje ovog rada je kako postojeće okolnosti koje ga okružuju formiraju umjetnički izraz. Historija umjetnosti svjedoči o tome kako društvene okolnosti, svijet koji okružuje umjetnika, njegovo postojanje u vremenu i prostoru ne mogu biti isključeni iz stvaralačkog procesa. Gaëtan Picon modernu umjetnost razumijeva kao iskustvo koje se nameće kao svoj sopstveni autoritet, a umjetnici, čiji ratni opus imam namjeru da istražim sopstveni su autoritet gradili u okolnostima koje Aida Abadžić Hodžić naziva graničnim u onom smislu u kojem je umjetnost postala čisti egzistencijalizam. S tim u vezi pokušaću da analiziram utjecaj opsade na umjetnički izraz Edina Numankadića i Nusreta Pašića u okviru izložbe "Svjedoci postojanja" s tezom da je Numankadić kroz pomenuti ciklus privremeno napustio štafelajsko slikarstvo i otišao u instalaciju, da bi mu se ipak, nakon rata vratio sublimirajući preživljeno ratno iskustvo, dok je kod Nusreta Pašića došlo do kontinuma izraza započetog još osamdesetih godina za vrijeme njegovog boravka u Cite des Arts u Parizu. Likovne umjetnosti, odnosno vizuelni jezik kao dokument su jedan od načina na koje ljudsko biće samome sebi pokušava objasniti i posvjedočiti razvoj dešavanja u neposrednoj okolini, što se usko može vezati s pojmom svjedoka koji po zakletvom daje izjavu o nekom događaju ili nizu događaja.
Ovim radom želim ispitati kako je iskustvo rata i opsade utjecalo na likovni izraz umjetnika Edina Numankadića i Nusreta Pašića u okviru izložbe Svjedoci postojanja koja je i dobila naziv po Pašićevoj instalaciji. Prva izložba Svjedoka postojanja organizirana je u decembru 1992. godine od strane grupe umjetnika koji su uprkos iznimno teškim uslovima u kojima su grad, država i njegovi stanovnici preživljavali, odlučili ostati i nastaviti svoje umjetničko djelovanje. 1 S tim u vezi, ovim radom, također, želim ispitati primarnu potrebu umjetnika da se suprotstavi destrukciji konstrukcijom. Da iz pepela, zgarišta, ruševine, koristeći materijale koje im je to rušenje sugeriralo, slijedeći osnovnu životnu orijentaciju-stvaranja, artikulira umjetničko djelo. U širem kontekstu, umjetnost se na primjeru djelovanja Svjedoka može poistovjetiti sa životom pod opsadom. U opkoljenom gradu ljudi su živjeli, radili, djeca su se rađala, odrastala, odlazila u školu, ljudi su odlazili u zgarišta svojih kancelarija, slavili su se praznici. Umjetnik isto tako odolijeva negaciji osnovnih ljudskih aktivnosti, u razaranju nalazi inspiraciju za čin kreiranja djela. Osnovno pitanje ovog rada je kako postojeće okolnosti koje ga okružuju formiraju umjetnički izraz. Historija umjetnosti svjedoči o tome kako društvene okolnosti, svijet koji okružuje umjetnika, njegovo postojanje u vremenu i prostoru ne mogu biti isključeni iz stvaralačkog procesa. Gaëtan Picon modernu umjetnost razumijeva kao iskustvo koje se nameće kao svoj sopstveni autoritet, a umjetnici, čiji ratni opus imam namjeru da istražim sopstveni su autoritet gradili u okolnostima koje Aida Abadžić Hodžić naziva graničnim u onom smislu u kojem je umjetnost postala čisti egzistencijalizam. S tim u vezi pokušaću da analiziram utjecaj opsade na umjetnički izraz Edina Numankadića i Nusreta Pašića u okviru izložbe "Svjedoci postojanja" s tezom da je Numankadić kroz pomenuti ciklus privremeno napustio štafelajsko slikarstvo i otišao u instalaciju, da bi mu se ipak, nakon rata vratio sublimirajući preživljeno ratno iskustvo, dok je kod Nusreta Pašića došlo do kontinuma izraza započetog još osamdesetih godina za vrijeme njegovog boravka u Cite des Arts u Parizu. Likovne umjetnosti, odnosno vizuelni jezik kao dokument su jedan od načina na koje ljudsko biće samome sebi pokušava objasniti i posvjedočiti razvoj dešavanja u neposrednoj okolini, što se usko može vezati s pojmom svjedoka koji po zakletvom daje izjavu o nekom događaju ili nizu događaja.