Naznake za moguci iseumserapeum u Saloni

Collectanea Archaeologica Musei Archaeologici Zagrabiensis Urednici / editors vol. 03 camaz 03 Ivo Babić Lucićeva 10 hr–21220, Trogir ibabic@gradst.hr Već je pretpostavljeno je da je u Saloni, metropoli rimske provincije Dalmacije, postojalo svetište Izide i Serapisa što pokušavam osnažiti ukazujući na još neke naznake. Kao članicu izidijačke zajednice moglo bi se prepoznati Statiju Ursulu čija je bista isklesana u reljefu na jednoj steli. Kako je to zapaženo pokojnica je prikazana s nesvakidašnjom frizurom, raspuštene kose. Takva frizura upućuje na pretpostavku da je pokojnica možda bila štovateljica Izide. Davni nalaz (1908.g.) glave sfinge od crvenkastog granita, iz ptolomejskog doba nije se interpretirao tako da bi se doveo u svezu s nekim hramom u samoj Saloni već se pretpostavlja, premda je mjesto nalaza Solin, da je sfinga naknadno dopremljena iz Splita gdje je bila dio dekoracije Dioklecijanove palače. U grčko-rimsko doba sfinge, kao i druge egipatske starine postavljaju se pred Izidinim i Serapisovim svetištima. Može se pretpostaviti da se i ova sfinga nalazila uz Izidin, odnosno Serapisov hram u Saloni. U novom, istočnom dijelu grada, E.Dyggve svojedobno je otkrio ostatke hrama. S obzirom na činjenicu da je u blizini nađen kip s bazom na kojoj je natpis VENER(I) VICTR(ICI) pretpostavio je da je taj hram možda bio posvećen božici Veneri pobjednici. U antičkom sinkretizmu poistovjećuju se egipatska i grčko-rimska božanstva. Tako se asimiliraju Venera (Afrodita) i Izida. S epitetom victrix spominje se Venera, ali i Izida. Iz tzv. Venerinog hrama sačuvani su ulomci arhitektonskih ukrasa od kojih je dio, pretpostavlja se, ostatak akroterija. Neobično je što su ti ukrasi između traka i cvjetova (rozeta) rešetkasto prošupljeni. Vitice su izgleda, puzale po zaobljenom zabatu tzv. Iseuma na Campo Marzio u Rimu. Naime, na Vespazijanovoj velikoj, brončanoj kovanici prikazan je Izidin hram (vjerojatno je to tzv. Iseo Campense obnovljen u doba Flavijevaca) čiji je zabat ukrašen vitičastim ukrasima. Na površini istočnog dijela grada tzv. Urbs orientalis mora da je bilo još svetišta, posebno Magne Mater (Kible). Jedan natpis koji spominje svetište Velikih Majki (Matribus Mag(nis.) nađen je tamo gdje je pronađena glava sfinge. Magna Mater, Kibela također se povezuje s Izidom. Moguće je da je i u Saloni došlo do asimiliranja kulta Venere, Izide i Magne Mater. Kroz cijeli tzv.Urbs orientalis protjecali su rukavci Jadra, solinske Rike (Salon u antičko doba). Kao što je poznato, vode su igrale veliku ulogu u kultovima Izide i Ozirisa. Zato se u njihovim hramovima, ili uz njih, nalaze bunari, nilometri, bazeni, kanali, kripte s vodom koja je trebala simbolizirati svetu vodu Nila. Možda su u ovom dijelu Salone korito rijeke Jadra ili neki od njenih kanala imali simboličko-religiozno značenje poput Euripusa u Rimu, Konopa u Egiptu i Tivoliju, ili rijeke Selinus koja protječe pod hramskim kompleksom u Pergamonu u kojem su se štovala egipatska božanstva. Ključne riječi: Salona, Iseum, sfinga, vode, Izida, Venera, Magna Mater 46 naznake za mogući iseum/serapeum u saLoni ivo babić Za pretpostaviti je da je u Saloni, metropoli rimske provincije Dalmacije moralo postojati svetište Izide i Serapisa, božanstava koja se često štuju zajedno, u jednom te istom hramu. Za takvu pretpostavku, kako je to već odavno obrazloženo, postoje epigrafske naznake, ali i drugi nalazi.1 Poznato je, naime, da je u Saloni postojala organizirana vjerska zajednica — Serapisov kolegij koji se spominje na grobnom spomeniku pomorca Lucija Kasija Hermodora, natpisu iz Pescare.2 Niz gema, privjesaka, figurica i lucerna s likovima Izide, Ozirisa i Serapisa i drugih srodnih božanstava, nađenih u Saloni ukazuje na njihove nekadašnje vlasnike, vjerojatno sljedbenike egipatskih religija.3 Poznati su likovi dvojice malodobnih članova, adepta izidijačke zajednice u Saloni, Aurelija Satrija i njegove sestre Aurelije Satrije, isklesani na akroteriju poklopca s njihova groba (kraj III. ili početak IV. st., Arheološki muzej u Splitu).4 Dvije reprezentativne brončane biste s likom Serapisa i Izide iz Salone (čuvaju se u Kunsthistorisches Museum u Beču gdje su prispjele 1830.) pristajale bi ne samo u kućnom larariju već i u nekom svetištu kao vrijedan, zavjetni dar.5 Pored ovih nalaza, nabrojit ću još poneke naznake koje bi osnažile pretpostavku o postojanju svetišta Izide i Serapisa u Saloni u kojem su vjernici i svećenici obavljali bogoslužje. Glava sfinge Glava sfinge od ružičastog granita, iz ptolomejskog doba, nađena je u Saloni, u sjeveroistočnom uglu grada, kod tzv. Porta Andetria i, što je signifikantno, nedaleko vodovoda (čuva se u Arheološkom muzeju u Splitu inv.br. C 161).12 U neposrednoj blizini nađen je, među ostalim, natpis koji spominje žrtvenike Velikih Majki (Matribus Mag(nis)).13 Nalaz sfinge do sada se nije interpretirao tako da bi se doveo u svezu s nekim hramom u samoj Saloni već se pretpostavlja, premda je poznato mjesto nalaza — Solin, da je sfinga naknadno dopremljena iz Splita gdje je bila dio dekoracije Dioklecijanove palače, što nije vjerojatno.14 No, u literaturi se i dalje provlači tvrdnja da je sfinga dopremljena iz Dioklecijanove palače. Izneseno je i uvjerljivo mišljenje: da je ta glava sfinge „zasad jedinstven salonitanski nalaz koji govori u prilog Dioklecijanove prisutnosti u glavnom gradu provincije pokraj kojeg je sagradio svoju rezidenciju.“15 Prema jednom rukopisu iz XVIII. stoljeća saznaje se o brončanom kipu iz Salone, u međuvremenu izgubljenom, koji je prema opisima predstavljao Izidu koja doji (Isis lactans); zanimljiv je i spomen cvjetnih ukrasa na bazi te skulpture.6 Anonimni autor rukopisa spominje cvjetove šipka (punica malum), no ostaje da se domišljamo: da li se možda radilo o nekom drugom, sličnom cvijetu (lotos?). Predmeti bilo egipatskog porijekla ili njihove imitacije ostavljaju dvojbu: radi li se o naznakama o postojanju štovatelja egipatskih božanstava ili se tek radi o modi, o egiptomaniji? Naime, egiptomanija s njenom egzotičnom tematikom zapuhnula je i Salonu: sačuvana je dječja glava negroidnih obilježja isklesana u crnom granitu;7 na ulomku jedne fontane reljefno su prikazani krokodli, vodeni konj, Pigmeji, itd. Nilotičke scene često su groteskne nerijetko s lascivnim temama;8 na ovomu ulomku fontane rakovica grize Pigmeja za spolovilo, drugom Pigmeju krokodil proždire ruku.9 U Saloni je nađena i bjelokosna kutijica s reljefima na kojima su karikaturalni prizori borbe Pigmeja i ždralova.10 Iz Salone je dospjela u Beč jedna egipatska ili egiptizirajuća figurica koja prikazuje krilatog mladića, s klaftom na glavi, golog tijela, prekrivenog pregačom od pojasa na dolje.11 Od faraonskih vremena pa do u grčko-rimsko doba sfinge se postavljaju pred hramovima kao svojevrsne čuvarice i simboli mudrosti i tajnih znanja16 kako to piše Plutarh17 i Klement Aleksandrijski18. U grčko-rimsko doba sfinge, one staroegipatske, bilo one iz vremena Ptolomejevića, ali i njihove rimske imitacije, kao i druge egipatske starine postavljahu se pred Izidinim i Serapisovim svetištima; npr. uz tzv. Iseo Campense u Rimu, uz Izidin hram u Beneventu, u kompleksu Hadrijanove vile u Tivolima, gdje se, na kanalu zvanom Canopum, nalazio Serapeum.19 Ležeći kip iz rimskog carskog doba, porijeklom iz Iseuma Campense, personifikacija rijeke Nila, prislonio se na sfingu.20 Glava sfinge (Museo Archeologico al Teatro romano di Verona, n. inv. 29055) i druge egipatske starine nađene u Veroni, što je signifikantno, u blizini rijeke, zajedno s drugim nalazima upućuju na postajanje Iseuma.21 Sfinga izrađena od keramike potječe iz hrama Izide u Pompejima.22 Nalaz jednog para sfinga u Cagliariju na Sardiniji upućuje na pretpostavku o postojanju tamošnjeg Iseuma.23 Na otoku Delosu, sfinge su pratile dromos Serapisovog svetišta.24 Sfinga 1 12 Selem1997,104; Buljević et al. 2007, 24–25. 13 Bulić 1909, 67–68; Vilogorac Brčić 2012, 107. 14 Bulić 1908, 101; Bulić, Karaman 1927, 84. 15 Jeličić-Radonić 2011, 24. 16 Herrmann, Hoek 2007, 285–310. Cambi 1971, 85–97; Selem 1972, 13–14, Selem 1997, 64–65; Cambi 2005, 207, sl. 314. 17 Plut. Is. 9.1. 18 Clem. Al. Strom. 5.31.5. 19 Malaise 1972b, 101–111, 187–214, 294–305. 5 Selem 1997, 70–72. 20 Müskens 2017, 98. 6 Nikolanci 1971,119–126; Selem 1997, 76–70. 21 Bolla 2013, 22–23. 22 Adamo Muscettola 1992, 73, cat. 5.2. 23 Cisci 2012, 1; cf. http://museoarcheocagliari.beniculturali.it/ attivita/blog/the-myth-of-cleopatra/. 24 Siard 2007, 196. Drexler 1900, 150; Nikolanci 1971, 124; Budischovsky 1977, 197; Selem 1997, 175. 2 Budischovsky 1977, 29; Selem 1997, 62–63; Torlak 2017, 9–20; CIL IX 3337 3 Selem 1972, 11–20; Bugarski-Mesdjian 2007, passim. 4 7 Prijatelj 1954, 29–35. 8 Meyboom, Versluys 2007, 170–208. 9 Cambi 2005, 72, sl. 1001:73; Bugarski-Mesdjian 2007, 322, sl. 20. 10 Abramić 1959, 53–67. 11 Drexler 1900,150; Torlak 2017, 16, 13, sl.14. 47 monumenta marmore aereque perenniora camaz 03 je pronađena i u hramu egipatskih božanstva u Maratonu (lokalitet Brexiza).25 U Solunu, gdje su bili uvriježeni egipatski kultovi, nađena je i jedna sfinga u svetištu koje se u literaturi navodi kao Sarapieion.26 U tom gradu, na Galerijevom slavoluku prikazani su tetrarsi zajedno s Izidom i Serapisom.27 Pred Serapeumom u Aleksandriji, u blizini Dioklecijanova stupa, još bdiju sfinge.28 Na čuvenoj fresci iz Herkulanuma s prikazom bogoslužja pred Izidinim hramom na čijem se podijumu nalaze dvije sfinge.29 Pretpostavljam, po analogiji, da je i ova sfinga iz Solina bila sastavni dio inscenacije oko Izidinog / Serapisovg svetišta u Saloni. ma koje se raspliću.34 Kao analogiju iz Dalmacije spominjem figuru Izide na bočnoj strani žrtvenika iz Zadra (II. st. sada u Veroni u Museo Lapidario Maffeiano), čija se kosa s uvojcima spušta do ramena. Na desnoj, bočnoj strani istog žrtvenika su prikazani Liber i Libera, skupa s dvije stajaće muške figure (Anubis i Harpokrat?); na lijevoj strani su Izida i Serapis. Kako se čita na natpisu sa žrtvenika, Publije Kvintije Paris ispunio je zavjet Izidi i Serapisu, Liberu i Liberi, za ozdravljenje svog sina Skapula.35 Po načinu pletenja kose slična je glava Priske iz poligonalnog hrama (Splitska katedrala) u Dioklecijanovoj palači.36 Kao analogiju može se navesti i mali reljef u Museo Egizo u Torinu. s prikazom šćućurene IzideAfrodite koja uređuje (cijedi) mokre vlasi (Cat. 1668 RCGE 20500).37 Prikaz jedne sljedbenice božice Izide? Među likovima sa salonitanskih grobišnih spomenika kao članicu izidijačke zajednice moglo bi se možda prepoznati Statiju Ursulu čije je poprsje isklesano u reljefu na steli, ugrađenoj kao spoliji na jednoj kući u Vranjicu (u ulici Dom don Frane Bulića 1). Stelu je Statiji Ursuli podigao, čita(lo) se na natpisu, njezin suprug Aurelije Tit. Po stilskim obilježjima ovo prilično rustično, nevješto isklesano poprjseje bista datira u kraj III. i početke IV. stoljeća, dakle u doba tetrarha. Kako je to zapaženo pokojnica je prikazana s nesvakidašnjom frizurom, gotovo neuredne kose, raspuštene kose.30 Takva neuobičajena frizura je motiv koji upućuje na pretpostavku da je pokojnica možda bila štovateljica Izide. Naime, članice vjerske zajednice štovateljica Izide, tzv. isiacae, njene svećenice, one inicirane u misterije, mystae, slijedile su svoju božicu načinom češljanja, odijevanja, ali i po drugim atributima31; na prsima, pod grudima, mogu imati karakteristični čvor s kojim privezuju plašt; u jednoj ruci drže sistrum, a u drugoj vrč ili situlu, ili pak cistu.32 No, na steli Statije Ursule, osim frizure nije bilo drugih naznaka i atributa po kojima bi se mogla sa sigurnošću identificirati kao Izidina sljedbenica. Takozvani Venerin hram u istočnom, proširenom dijelu Salone kod tzv. Porta Andetria E. Dyggve, upućeni istraživač Salone, zabilježio je ostatke hrama prostilnog tipa u novom, proširenom dijelu grada, uz njegov sjeveroistočni ugao, nedaleko od tzv. Porta Andetria.38 S obzirom da je, kako se navodi, u blizini nađen kip Venere s Kupidonom (Erosom), s bazom na kojoj je natpis VENER(I) VICTR(ICI) pretpostavio je se da je taj hram možda bio posvećen upravo božici Veneri pobjednici; kip datira u III. stoljeće.39 Prema obilježjima ukrasa i arhitektonskih ulomaka zaključuje se da je hram bio u funkciji u doba vladavine cara Dioklecijana.40 U tom proširenom, istočnom dijelu grada, u tzv. Urbs orientalis, arheološki nalazi ukazuju na postojanje još jednog hrama iz Dioklecijanovog vremena. Kamene česti s tog hrama ugrađene su kao spoliji, kao građevinski materijal u korito kanaliziranog toka jednog kraka rječice Jadra, pučki Rike (antički Salon). Tamo je nađena i baza za monumentalnu skulpturu, s natpisom na kojem je spomenuta Dioklecijanova supruga Aurelija Priska.41 Ulomci s florealnim ukrasima — ostaci akroterija(?) s takozvanog Venerinog hrama Usporedbe radi, sa stelom Statije Ursule, zbog sličnih frizura, spominjem tek dva reljefa s antičkih grobnih spomenika: reljef s likom Sosibie, kćerke Eubiosa iz deme Kephisia (II.st. Museum of Fine Arts u Bostonu),33 te reljef na kom je prikazana Lamia Viboullia raspletene kose s uvojcima koji izgledaju kao da su mokri (II. st., Arheološki muzej u Pireju), vlažni od pomada, slični pletenica- Sačuvano je nekoliko ulomaka mramornih arhitektonskih ukrasa (pretpostavlja se, da su to ostaci akroterija) iz takozvanog Venerinog hrama. Radi se o ukrasima u obliku traka sa cvijećem unutar svojevrsnih prstena (voluta). Zanimljivo je što su ti ukrasi između traka i cvjetova (rozeta) prošupljeni poput prozorske 25 34 Walters 1988, 47. 35 Kako je to već protumačeno par Liber i Libera analogni su paru Izida-Serapis, odnosno Ozirisu; Istančana analiza cf. Drexler 1900, 145–148; Budischovsky 1977, 178.179; Selem 1997, 49–59; Giunio 2005, 215; CIL III 2903. 36 Babić 2018, 215–244. 37 Wardle 2010, 100; cf. http://collezioni.museoegizio.it/useumPlus?service= ExternalInterface&module=collection&objectId=103748& viewType=detailView. 38 Dyggve 1951, 6-8; 1996, 29–30; Jeličić-Radonić 2011, 19–23. Steinhauer 2009, 284–285; Mazurek 2018, 629, Fig. 21.; cf. http://anaskafi.blogspot.hr/2017/06/blog-post_4.html. 26 Vickers 1972, 164. 27 Seston 1946, 250–254; Salditt-Trappmann 1970, 47, Pl. 22, Fig. 41; Witt 1997, 239; Tran tam Tinh 1983, 262; Selem 1997, 42; Christodoulou 2015, 190–191, 201, Fig. 10 i 11. 28 Herrmann, Hoek 2007, 287, sl. 1.2. 29 cf. https://commons.wikimedia.org/wiki/ Catalogue_of_the_Museo_Archeologico_di_Napoli_ (inventory_MANN)#/media/File:R%C3%B6 mischer_Gottesdienst_zur_Ehre_Isis.jpg. 30 Maršić 2011, 29, Fig 3.; Stelu nismo uspjeli naći na svom mjestu, jer je pročelje kuće nedavno ožbukano, tako da je stela vjerojatno prekrivena žbukom. 39 Lanza 1856, 38–39, T. 4: 7; Cambi 2005, 154, sl. 227; Jeličić-Radonić 2011, 14–15. 31 Nachtergael 1981, 584–606. 40 Jeličić-Radonić 2011, 14. 32 Malaise 1992, 29–361. 41 Jeličić-Radonić 2007, 5–25; 2009, 307–322. 33 Walters 1988, 35; cf. http://www.mfa.org/collections/ object/grave-stele-of-sosibia-daughter-of-eubios-ofthe-deme-of-kephisia-151274. 48 naznake za mogući iseum/serapeum u saLoni ivo babić rešetke.42 Spominjem da su također perforirani keramički akroteriji sa Izidinog hrama u Pompejima, premda nisu nimalo slični ovim ulomcima iz Salone.43 Vitice su, izgleda, puzale i savijale se po zaobljenom zabatu Izidinog hrama, tzv. Iseuma, na Campo Marzio (Campus Martius). Naime, na Vespazijanovoj velikoj, brončanoj kovanici prikazan je Izidin hram (vjerojatno je to upravo tzv. Iseo Campense obnovljen u doba Flavijevaca).55 U zabatu je Izida-Sothis (zvijezda Sirius) prikazana kako jaši na psu (zviježđe Velikog Psa). Prikazani hram je prostilnog tipa, tetrastil, s visokim podnožjem kao i većina Izidinih i Serapisovih hramova. Uz stepenište je parapet; a uz celu je sa svake strane po jedan kip i polegla životinja (sfinge?). Zabat završava s plitkim lukom (tzv. fronton arrondi) kakvi imaju poneki hramovi Serapisa i Izide. Takvog je oblika, na primjer, zabat na malom hramu prikazanom na čuvenom mozaiku s nilotičkim prizorima iz hrama Fortune Primigenije u Palestrini.56 Oslonac, zbog kontrapunkta, za kip Venere Victrix iz Salone, izgleda kako uobičajeni trupac, deblo no iz njega, iz duplje, valja naglasiti, izlazi čitavi grm s mnoštvom listova sa strane i sa stiliziranim cvijećem (ruže?); dakle ne radi se o „stablu s bogato razgranatom krošnjom“ kako se navodi u literaturi. Valjda nije slučajno da je glava Kupidona (s desnom rukom pruža majci jabuku) doslovno pod ružama, da parafraziramo poznati izraz sub rosa koji se tiče čuvanja tajni. Vitice s cvjetovima uobičajen su dekorativni motiv u rimskoj umjetnosti, na primjer na arhitravima s Trajanova foruma u Rimu. Svakako najsavršenije izrade su vitice i cvijeće na ogradnim zidovima Ara pacis. S fitomorfnim motivom, izvedenim u štukaturi, ukrašene su prostorije u tzv. Terme del foro u Pompejima. Vitice i cvjetovi savijaju se, primjerice, uz natpisno polje poznatog tropeja iz Garduna. Cvjetovi-rozete, unutar prstena kojeg zatvaraju volute, često se apliciraju i na žrtvenicima bogovima i božicama.44 Cvjetni motivi ponavljaju se i na grobnim žrtvenicima i edikulama, poput zabata ili poput akroterija.45 Četiri obavijene rozete, primjerice, nalaze se na vrhu grobnog žrtvenika Lucija Ganija Proklina iz Salone; s rozetama pružaju se na gornjem dijelu monumentalne are Pomponije Vere iz Salone.46 Zabat s rozetama nalazi se, primjerice, na grobnoj ari Izidine sljedbenice (svećenice?) po imenu Cantinea Procla (Museo Nazionale delle Terme).47 Na okvirima slika prikazanih na freskama u trijemu oko Izidinog hrama središnji i bočni akroteriji okvira imaju također oblik voluta s cvijetom u sredini.48 Florealni motivi su česti ukrasi na grobnim spomenicima, valjda ne samo zbog dekorativnih razloga, kao uobičajeni radionički uzorak koji se nudio naručiocima. Za smućenog promatrača nadgrobnog spomenika, čak se i banalni dekorativni motivi lako promeću u znamenja s rojevima konotacija, pogotovo lišće i cvijeće koje i upućuju na kratkotrajnost života ali podstiču i utjehe s varavim nadama u uskrsnuće. Viticama, mahunama i cvjetovima (lotosa?), prekriven je, primjerice, spomenuti poklopac s grobnice dvoje maloljetnih, salonitanskih Izidinih adepta, Aurelija Satrija i njegove sestre Aurelije Maksime.49 Moguća posveta hrama U mnogim obredima, što je dakako antropološka konstanta, pa i u onima Izide i Serapisa veliku je ulogu imalo cvijeće. S vijencima od cvijeća kitili su se poklonici Izide i Serapisa.50 Na kipu Izide iz Pompeja, na glavi joj je dijadem s tri ruže.51 Sačuvani su kipovi Izide i njenih sljedbenica s vijencima u ruci, ili pak obješeni preko prsiju, poneki veoma dugi, gotovo do koljena.52 U grčko-rimsko doba Izidi je bio posvećen ružin cvijet; ruža je posvećena i Afroditi.53 Za ružom kao otkrivenjem ljepote i spasa, tragao je Lucije, lik iz Apulejevog romana Metamorfoze ili Zlatni magarac.54 Postavlja se pitanje o posveti hrama iako je iznesena pretpostavka da je bio posvećen Veneri pobjednici zbog kipa nađenog u blizini. Venera mora da je bila osobito čašćena u Saloni, Natpisi spominju i vjerske zajednice, kognacije (podsjećaju na kršćanske bratovštine i na članove potomaka utemeljitelja pojedinih crkava s pravom patronata) posvećene štovanju božice Venere pobjednice (Venus Victrix).57 Još jedan je kip Venere nađen u Saloni. Predstavljao je napola golu mladu ženu koja, sudeći po opisima, kao da je završila s kupanjem (Aphrodite anadyomene?). Ovaj kip pronađen u Saloni, prodan je 1804. godine u Ankonu.58 Hram za kojeg se pretpostavlja da je bio posvećen Venus Victrix, možda je bio posvećen Izidi, odnosno Izidi-Veneri (Afroditi). Na takvu hipotezu upućuje i sama lokacija hrama u perifernom dijelu grada. Naime, na rubnim i vangradskim lokacijama često se nalaze svetišta naknadno prihvaćenih božanstava.59 U antičkom sinkretizmu poistovjećuju se egipatska i grčko-rimska božanstva. Tako se asimiliraju Venera (Afrodita) i Izida.60 Apulej, inici- 42 Dyggve 1996, T.I: 8 a i b. 55 Cf. Malaise 1972b, 208–210. 43 Adamo Muscettola 1992, 72,cat.4.5. i 4.6. 56 44 Nekoliko fotografija žrtvenika donosi Sanader 2008, passim 45 Paci, Marengo, Antolini 2013, 127–128. O tipu hramova posvećenih Izidi i Serapisu cf. Malaise 1972a, 239; cf. https://it.wikipedia.org/wiki/Mosaico_del_Nilo#/media/File: Nile_mosaic_in_Palestrina_detail_6.jpg. 46 Cambi 2005, 82, 90, sl. 116, 127. 57 Bekavac 2013, passim. 47 Müskens 2017, 150; Portantier 2011, 71–95. 58 Concina 1809, 57–58. 48 Sampaolo 1992, kat. jed. 1, 15, 43, 44, 104. 49 Cambi 1971, 92; Selem 1997, Tab.VI i i Tab.VII. 50 Tran tam Tinh 1983, 22–23. 51 Adamo Muscettola 1992, 65. 52 Walters 1988, 16, 26, 29, 44, 100; Eingartner 1991, 72, sl. 52, 92, 95, 138, 148, 149. 53 Malaise 1992, 131. 54 Fick-Michel 1991, passim. 59 Selem 1997, 176. 60 cf. Kuntić-Makvić 2008, 335–348. 49 monumenta marmore aereque perenniora camaz 03 ran u kult Izide s udivljenjem i strahopoštovanjem koristi slične izraze kao i Lukrecije Kar, kao i one iz egipatskih himna i litanija, kad uzvisuje Veneru, odnosno Izidu, kao pokretača sveukupne prirode, kao ishodište svih elemenata.61 Izida, božica sa tisuću imena, sama je otkrila da je slave i pod imenom Afrodite s Pafosa.62 Izida-Afrodita prikazuje se ponekad u egzibicionističkim pozama — anasyrménè, podignutih halja, također i sasvim razgolićena.63 Kako piše Herodot razdragane su hodočasnice ploveći Nilom u svakom gradu uz obalu podizale suknje.64 Salonitaska Venus Victrix, svojom impostacijom ne očituje sramežljivost, svojstvenu tipu Venera pudica, već dapače ona ne skriva svoje čari. Strasni, pogotovo mladi vjernik može ostati osupnut ukazanjem njene ljepote. Za ovaj kip Venus Victrix iz Salone zamijećeno je da podsjeća na nage Menade u scenama dionizijske berbe.65 Hramovi Izide i Afrodite u Dionu (Makedonija, Grčka) nalaze se u istom sakralnom kompleksu s jarkom s vodom.66 U Trezenu (Argolida) hramovi Izide i Afrodite nalazili su se u blizini.67 U hramu egipatskih božanstava u Maratonu očigledno je, među ostalim, štovanje Izide-Afrodite na što upućuje kip božice Izide s ružama u ruci (drugi božičini kipovi s tog istog svetišta ne drže ruže).68 Stoga bi kip iz Salone koji predstavlja Venus Victrix mogao upućivati i na kult Izide. Naime, Izida se također spominje s epitetom victrix; svladala je Seta, brani od zlih sila, donosi pobjedu nad neprijateljima.69 Žrtvenik iz nalazišta Spodnja Hajdina, kod Ptuja (antički Poetovio) posvećen je Serapisu i Izidi pobjednici.70 Na spomenutom poklopcu groba Aurelija Satrija i njegove sestre Aurelije, na natpisu se čita također ime Izide pobjednice … ET IS(idis) VIC(tricis).71 Na povezivanje Venere s Izidom upućuje, izgleda, jedan natpis iz Blata na Korčuli na kojem se spominje Venus Pelagia i njen hram.72 Naime, Izida se zaziva kao Pelagia, kao gospodarica morskih pučina i zaštitnica moreplovaca.73 Izidin sin Harpokrat podsjeća na Afroditinog (Venerinog) sina Erosa (Kupidona); obojica se prikazuje se kao djeca, a i Harpokrat je ponekad prikazan krilat, na primjer na figurici iz Louvra74, te na onoj iz Museum of Fine Art u Bostonu.75 Venus Victrix iz Salone, prikazana je s Erosom-Kupidonom, sa svojim nestašnim sinom (puer aeternus), pa stoga podstiče asocijacije na pobjede u ljubavnim bojevima i na raspojasane Menade, Bakhantice (Bakhe). Njen drugi sin Prijap, izrodila ga je s Dionisom76, imao je u Saloni svoj hram, naknadno proširen, kako se to čita na jednom natpisu, ugrađenom kao spolij u istočne zidine Salone.77 Kip Venere pobjednice iz Salone relativno je malih dimenzija, bez glave koja nije sačuvana, visok je 1,35 m, dakle nešto manji od prirodne veličine, te stoga možda nije bio središnji idol u hramu, već je valjda predstavljao kakav zavjetni prinos. Usporedbe radi u Izidinom hramu u Pompejima nađeno je više kipova među ostalim i figurica Dionisa (visok 105,4 cm), božanstva koje interpretatio graeca poistovjećuje s Ozirisom78; u trijemu je stajao mali kip Aphrodite anadyomene prikazane polugole kako cijedi svoju mokru kosu (visoka svega 70,5 cm)79. Na otoku Delosu, u sklopu od više hramova posvećenih Serapisu nađeni su ulomci keramički figurica Aphrodite anadyomene; na jednom tamošnjem natpisu spominje se Izida-Afrodita.80 Poznati kip tzv. Venus Esquilina (Musei Capitolini, Rim). pokušava se prepoznati kao Isis-Aphrodite, ili kao Drusilla-Isis-Aphrodite;81 na pretpostavku da se radi možda o Kleopatri prikazanoj kao Izida navodi figura kobre koja se savila uz posudu.82 U duhu sinkretizma, poklapaju se i pretapaju vjerski entiteti (fantazmi), božanstva sličnih prerogativa, povezani tek lepršavim asocijacijama i analogijama. S tendencijom prema henotizmu mnoge se božice supsumiraju pod zbirnim imenom Izide.83 Magna Mater, Kibela također se povezuje s Izidom.84 Ove se dvije božice ponegdje štuju u susjednim ili u zajedničkim svetištima.85 Kako pjeva egipatski svećenik Izidor iz Medinet Madi (I. st. p. n. e.) Tračani nazivahu Izidu Majkom Bogova.86 Moguće je da je i u Saloni došlo do asimiliranja kulta Venere, Izide i Magne Mater.87 Na velikoj površini istočnog dijela grada mora da je još bilo svetišta, većih i manjih hramova, ili čak sakralnih kompleksa, posebno Magne Mater (Kible), koji se spominju na više salonitanskih natpisa (poznato je čak sedam krnjih kipova s njenim likom).88 Kult Magne Mater širi se u Saloni, kako je to obrazloženo, usporedno s kultom Venere.89 Najviše njenih svetišta nalazilo se izgleda uz unutrašnju stranu istočnih bedema od kojih se neka na natpisima izrijekom navode kao hramovi, dakle kao veća zdanja za razliku od onih manjih, koji se spominjanju kao edikule. 61 Fick-Michel 1991, 88, 93. 76 Paus. 9.31. 62 Apul. Met. 11.5.1. 77 Mardešić 1999, 148. 63 Morris, 2007, 220. 78 Adamo Muscettola 1992, 63–64, cat. 3.7. 64 Hdt. 2.60. 79 65 Cambi 2005, 153. Malaise 1972a, 180; Adamo Muscettola 1992,70, cat. 3.8.; Moorman 2007, 154. cf. https://www.museoarcheologiconapoli.it/it/ sale-e-sezioni-espositive/tempio-di-iside/. 66 Mylonopoulos 2008, 17. 67 Cf. Paus. 2.32. 68 Steinhauer 2009, 290; Mazurek 2018, Fig.6; Fig.17. Isis-Demeter; Fig.23. Isis unica 80 Wardle 2010, 100–104. 81 cf. Müskens 2017, 27, 110. 69 Witt 1997, 268; Malaise 1972a, 169–188. 82 70 Selem 1972, 33. cf. https://es.wikipedia.org/wiki/Venus_Esquilina#/media/File: 0_V%C3%A9nus_de_l%27Esquilin_-_Musei_Capitolini_-_Rome.JPG. 71 Cambi 1971, 89; Selem 1972, 14. 83 Turcan 2007, 73–88. 72 Sanader 2008, 173; CIL III 3066. 84 Selem 1972, 67. 73 Bricault 2006, 104–105. 85 Bricault 2019, 265–284. 74 https://en.wiktionary.org/wiki/Harpocrates#/media/File: Harpocratic_Eros_Louvre_Myr805.jpg. 86 Mazurek 2018, 636. 87 Na tu mogućnost upozorava Bekavac 2013, 200, bilj. 54. http://www.mfa.org/collections/object/ statuette-of-eros-as-harpocrates-carrying-a-cornucopia-152113. 88 Selem 1972, 11–12, 67; Nikoloska, Vilogorac Brčić 2014, passim. 89 Bekavac 2013,199. 75 50 naznake za mogući iseum/serapeum u saLoni ivo babić Religiozno osjećanje akvatičkog prostora Kroz cijeli tzv. Urbs orientalis protjecali su rukavci Jadra.90 Kao što je poznato, vode su igrale veliku ulogu u kultovima Izide, Ozirisa i Serapisa. Zato se u njihovim hramovima, ili uz njih, nalaze bunari, nilometri, bazeni, kanali, kripte s vodom koja je trebala simbolizirati svetu vodu Nila. Ulazni hodnici u kripte s vodom često se lome pod pravim kutom.91 Pred svetištem Izide u Meseniji pruža se jarak u obliku golemog slova Π tako da se dvaput lomi pod pravim kutom; da se radi o kripti s vodom zaključuje se i po nalazu keramičkih cijevi.92 Usporedbe radi, spominjem da se i u poligonalnom hramu Dioklecijanove palače (Splitska katedrala) prilazni hodnik u kriptu sv. Lucije s čudotvornom vodom, lomi također pod pravim kutom.93 Svetište egipatskih božanstava u Maratonu nalazi se u krajoliku s močvarama, potocima i bujicama;94 uz svetište pružao se dugi kanal koji je, pretpostavlja se, evocirao nilski rukavac Canopum.95 Takav mora da je bio nekoć istočni dio Salone prije negoli su u antičko doba regulirane tamošnje vode i plićaci. Obala uz južine zidine, luka Salone, tijekom srednjeg vijeka zasuta je naplavinama Jadra koji je izmijenio svoj tok i ušće; tek toponim Jezerine prenosi uspomene na močvare, koje su ponovo prekrile jugoistočni rub grada (nasute početkom XX. st.).96 Možda su u antičko doba, u ovom dijelu Salone korito Jadra ili neki od njegovih kanala imali i simboličko-religiozno značenje poput Euripusa u Rimu, Kanopa-rukavca na ušću Nila u Egiptu i u Tivoliju, ili poput rijeke Selinus koja protječe, kanalizirana pod hramskim kompleksom u Pergamonu u kojem su se također štovala egipatska božanstva.97 Prostor istočnog dijela Salone bio je, izgleda, također zasićen ne samo vlagom već i sakralnim nabojima. 90 Mardešić 2003, 75–81; Marasović et al. 2015, 131, sl.1. 91 Wild 1981, 19, 26, 59; Kleibl 2007, 207–223. 92 Themelis 2001, 105. 93 Pored postojećeg bunara u kripti je postojao još jedan manji bunar uz nekadašnji oltar pored kojeg se u tlu nalazila četverokutna keramička cijev iz rimskog doba kako je to zabilježio arheolog L. Jelilć, (ciev rimska od opeke) cf. Duplačić 2007, 191. 94 Steinhauer 2009, 25–29. 95 Interpretacije i opširnu literaturu o svetištu cf. Matricon-Thomas 2011, 126.; Mazurek 2018, 611–644. 96 Kirigin 2012, 59–85. 97 Wild 1981, 57; Salditt-Trappmann 1970, 1–24; Mylonopoulos 2008, 64–65. 51 monumenta marmore aereque perenniora camaz 03 BIBLIOGRaFIJa Abramić 1959 — M. Abramić, Pigmeji i ždralovi, Zbornik za umetnostno zgodovino 5/6, 1959, 53–67. Dyggve 1996 — E.Dyggve, Povijest salonitanskog kršćanstva, Književni krug Split, 1996. Adamo Muscettola 1992 — S. Adamo Muscettola, La decorazione architettonica e l’arredo, in Alla ricerca di Iside. Analisi, Studi e restauri dell’Iseo pompeiano nel Museo di Napoli, ARTI, 1992, 63–100. Eingartner 1991 — J. Eingartner, Isis und ihre Dienerinnen in der Kunst der römischen Kaiserzeit, Mnemosyne, Supplements 115, Brill, 1991. Babić 2018 — I. Babić, Aurelija Priska kao Izida, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku 111, 2018, 215–244. Bekavac 2013 — S. Bekavac, Uloga metroačkih kognacija u Saloni, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku 106, 2013, 187–203. Bolla 2013 — M. Bolla, Arte e cultura dell’antico Egitto nel Museo archeologico di Verona, Museo Archeologico di Verona, 2007. Bricault 2006 — L. Bricault, Isis, Dame des flots, Aegyptiaca Leodiensia 7, De Boccard, 2006. Bricault 2019 — L. Bricault, Mater Deum et Isis, Pallas: revue d’etudes antiques 84, Université de Toulouse. Faculté des Lettres, 2010, 265–284. Budischovsky 1977 — M. C. Budischovsky, La diffusion des cultes isiaques autour de la Mer Adiatique, I. Inscriptions et monuments, Études préliminaires aux religions orientales dans l’Empire romain 61, Brill, 1977. Bugarski-Mesdjian 2007 — A. Bugarski-Mesdjian, Traces d’Égypte en Dalmatie romaine: Culte, mode et pouvoir, in Bricault, L., Versluys M. J., Meyboom, P. G. P. (eds.) Nile into Tiber: Egypt in the Roman World, Proceedings of the IIIrd International Conference of Isis Studies May 11–14, 2005, Religions in the Graeco-Roman World 159, Faculty of Archaeology, Leiden University, 2007, 289–328. Bulić 1908 — F. Bulić, Materiale e provenienza della pietra, delle colonine, nonchè delle sfingi del Palazzo di Diocleziano a Spalato e delle colonne ecc. Delle basiliche cristiane a Salona, Bullettino di archeologia e storia dalmata 31, 1908, 86–127. Fick-Michel 1991 — N. Fick-Michel, Art et Mystique dans les Métamorphoses d’Apulée, Collection de l’Institut des Sciences et Techniques de l’Antiquité, 1991. Giunio 2005 — A. K. Giunio, Religion and myth on monuments from Zadar and surroundings in the archaeological museum in Zadar, in Sanader, M., Rendić Miočević, A. (eds.), Akti VIII Međunarodnog kolokvija o problemima Rimskog provincijalnog umjetničkog stvaralaštva, Zagreb, 5.– 8. V. 2003, Golden marketing — Tehnička knjiga, 2005, 213–222. Herrmann, Hoek 2007 — J. Herrmann, A. van den Hoek, The Sphinx: Sculpture as a Theological Symbol in Plutarch and Clement of Alexandria, in Hilhorst, A., H. van Kooten, G. (eds.), The Wisdom of Egypt: Jewish, Early Christian and Gnostic Essays in Honour of Gerard P. Luttikhuizen, Ancient Judaism and Early Christianity 59, Brill, 2007, 285–310. Jeličić-Radonić 2007 — J. Jeličić-Radonić, AVRELIA PRISCA, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 41, 2007, 5–25. Jeličić-Radonić 2009 — J. Jeličić-Radonić, Dioklecijan i salonitanska Urbs orientalis, in Cambi, N. (ed.), Dioklecijan, tetrarhija i Dioklecijanova palača o 1700. obljetnici postojanja, Književni krug Split, 2009, 307–322. Jeličić-Radonić 2011 — J. Jeličić-Radonić, Hram Dioklecijanova doba kod Porta Andetria u Saloni, Prilozi povijesti umjetnostu Dalmaciji 42, 2011, 19–23. Kirigin 2012 — B. Kirigin, Salona i more - neke napomene, in Jurković, M., Milošević, A. (eds.), Munuscula in honorem Željko Rapanić, Sveučilište u Zagrebu, Međunarodni istraživački centar za kasnu antiku i srednji vijek, 2012, 59–85. Bulić 1909 — F. Bulić, Iscrzioni inedite, Bullettino di archeologia e storia dalmata 32, 1909, 58–73. Kleibl 2007 — K. Kleibl, Water-crypts in Sanctuaries of Graeco-Egyptian Deities of the Graeco-Roman Period in the Mediterranean, in Endreffy, K., Gúlyás, A. (eds.), Proceedings of the Fourth Central European Conference of Young Egyptologists, Budapest, 31 August–2 September 2006, Hungarian Studia Aegyptiaca 18, 2007, 207–223. Bulić, Karaman 1927 — F. Bulić, Lj. Karaman, Palača cara Dioklecijana u Splitu, Matica hrvatska, 1927. Kuntić-Makvić 2008 — B. Kuntić-Makvić, Η ΕΙΚΩΝ Η ΚΑΛΗ, Archaeologia Adriatica 11, 2008, 335–348. Buljević et al. 2007 — Z. Buljević, M. Bonačić Mandinić, A. Duplančić, S.Ivčević, D. Kliškić, A. Piteša, Split u Arheološkome muzeju u Splitu, Arheološki muzej Split, 2007. Lanza 1856 — F. Lanza, Monumenti salonitani inediti, Österreichische Akademie der Wissenschaften, 1856. Cambi 1971 — N. Cambi, Nove potvrde egipatskih kultova u antičkoj provinciji Dalmaciji, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 65–67 (1963–1965), 1971, 85–112. Cambi 2005 — N. Cambi, Kiparstvo rimske Dalmacije, Književni krug Split, 2005. Mazurek 2018 — L. A. Mazurek, The Middle Platonic Isis: Text and Image in the Sanctuary of the Egyptian Gods at Herodes Atticus’ Marathon Villa, American Journal of Archaeology 122/4, 2018, 611–644. Malaise 1972a — M. Malaise, Les conditions de pénétration et de diffusion des cultes égyptiens en Italie, Études préliminaires aux religions orientales dans l’Empire romain 22, Brill, 1972. Christodoulou 2015 — P. Christodoulou, Sarapis, Isis and the Eperor, Romanising Oriental Gods?, in Nikoloska, A., Müeskens, S. (eds.), Religious transformations in the Balkan provinces in the Roman period. New finds and novel perspectives, Proceedings of the International Symposium, Skopje, 18–21 September 2013, Macedonian Academy of Sciences and Arts, Universiteit Leiden, 2015, 167–215. Malaise 1972b — M. Malaise, Inventaire préliminaire des documents égyptiens découverts en Italie, Études préliminaires aux religions orientales dans l’Empire romain 21, Brill, 1972. Cisci 2012 — S. Cisci, Cagliari — indagini archeologiche presso il bastione di Santa Caterina, The Journal of Fasti Online, Associazione Internazionale di Archeologia Classica, 2012, 1–13, http://www.fastionline.org/docs/ FOLDER-it-2012-264.pdf, (22. 4. 2019). Marasović et al. 2015 — K. Marasović, S. Perojević, J. Margeta, M. Katić, D.Bojanić, Istraživanje salonitanskog akvedukta, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 109, 2014–2015, 129–154. Concina 1809 — J. de Concina, Viaggio nella Dalmazia litorale, Tipografia di Liberale Vendrame, 1809. Drexler 1900 — W. Drexler, Il culto delle divinità egiziane in Dalmazia, Viestnik Hrvatskoga arheološkoga društva 23, 1900, 145–158. Duplačić 2007 — A. Duplačić, Arhivsko-bibliografski podaci o nekim splitskim spomenicima iz Arheološkog muzeja, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 100, 2007, 171–220. Dyggve 1951 — E. Dyggve, History of Salonitan Christianity, Instituttet for Sammenlignende Kulturforskning, 1951. 52 Malaise 1992 — M. Malaise, Toilette et garde-robes des dieux, Annuaires de l’École pratique des hautes études 101, 1992, 125–131. Mardešić 1999 — J. Mardešić, Istočni trakt gradskih zidina Salone, Opuscula archaeologica 23–24, 1999–2000, 143–153. Mardešić 2003 — J. Mardešić, Salona i Salon, Histria Antiqua 10, 2003, 75–81. Maršić 2011 — D. Maršić, Rimske portretne stele iz Vranjica, Tusculum 4, 2011, 27–42. Matricon-Thomas 2011 — E. Matricon-Thomas, Recherches sur les cultes orientaux à Athènes, du Ve siècle avant J.-C. au IVe siècle après J.- C. Religions en contact dans la cité athénienne, Vol. 2, PhD thesis, Université Jean Monnet— Saint-Etienne, 2011. naznake za mogući iseum/serapeum u saLoni ivo babić Meyboom, Versluys 2007 — P. G. Meyboom, M. J. Versluys, The meaning of Dwarfs in Nilotic scenes, in Bricault, L., Versluys M. J., Meyboom, P. G. P. (eds.), Nile into Tiber: Egypt in the Roman World, Proceedings of the IIIrd International Conference of Isis Studies May 11–14, 2005, Religions in the Graeco-Roman World 159, Faculty of Archaeology, Leiden University, 2007, 170–208. Themelis 2001 — P. Themelis, The Cult of Isis at Ancient Messene, Bibliotheca Isiaca 2, 2011, 97–109. Moorman 2007 — E. M. Moorman, The Temple of Isis at Pompeii, in Bricault, L., Versluys M. J., Meyboom, P. G. P. (eds.), Nile into Tiber: Egypt in the Roman World, Proceedings of the IIIrd International Conference of Isis Studies May 11–14, 2005, Religions in the Graeco-Roman World 159, Faculty of Archaeology, Leiden University, 2007, 137–134. Müskens 2017 — S. W. G. Müskens, Egypt beyond representation: materials and materiality of Aegyptiaca Romana, Leiden University Press, 2017. Morris 2007 — E. F. Morris, Sacred and Obscene Laughter in “The Contendings of Horus and Seth”, in Egyptian Inversions of Everyday Life, and in the Context of Cultic Competition, in Schneider, T., Szpakowska, K. (eds.), Egyptian Stories: A British Egyptological Tribute to Alan B. Lloyd on the Occasion of His Retirement, Alter Orient und Altes Testament Veröffentlichungen zur Kultur und Geschichte des Alten Orients und des Alten Testaments 347, Ugarit-Verlag, 2007, 197–224. Mylonopoulos 2008 — J. Mylonopoulos, The Dynamics of Ritual Space in the Hellenistic and Roman East, Kernos Revue internationale et pluridisciplinaire de religion grecque antique 21, 2008, 1–38, https://journals.openedition.org/kernos/1601, (26. 4. 2018). Nachtergael 1981 — G. Nachtergael, La chevelure d’Isis, L’antiquité classique 50/1–2, 1981, 584–606. Nikolanci 1971 — M. Nikolanci, Jedna izgubljena Izida iz Salone, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 65–67, 1971, 119–126. Nikoloska, Vilogorac Brčić 2014 — A. Nikoloska, I. Vilogorac Brčić, Velika Majka Bogova na spomenicima iz Hrvatske, Radovi — Zavod za hrvatsku povijest 46, 2014, 103–128. Torlak 2017 — A. Torlak, Antički salonitanski spomenici Ivana Grubića Jablana, Peristil 60, 2017, 9–20. Tran tam Tinh 1983 — V. Tran tam Tinh, Sérapis debout : Corpus des monuments de Sérapis et étude iconographique, Études préliminaires aux religions orientales dans l’Empire romain 94, Brill, 1983. Turcan 2007 — R. Turcan, Isis gréco-romaine et l’hénothéisme féminin, in Bricault, L., Versluys M. J., Meyboom, P. G. P. (eds.), Nile into Tiber: Egypt in the Roman World, Proceedings of the IIIrd International Conference of Isis Studies May 11–14, 2005, Religions in the Graeco-Roman World 159, Faculty of Archaeology, Leiden University, 2007, 73–88. Vickers 1972 — M. Vickers, Hellenistic Thessaloniki, Journal of Hellenic Studies 92, 1972, 156–170. Vilogorac Brčić 2012 — I. Vilogorac Brčić, Metroaca Salonitana, in Selem, P, Viligorac Brčić, I. (eds.), Religionum Orientalium monumenta et inscriptiones Salonitani (ROMIS), Znakovi i riječi. Signa et litterae 3, FF press, 2012, 79–154. Walters 1988 — E. J. Walters, Attic Grave Reliefs That Represent Women in the Dress of Isis Source, Hesperia Supplements 22, 1988, 135–188. Wardle 2010 — M. E. Wardle, Naked and Unashamed:A Study of the Aphrodite Anadyomene in the Greco-Roman World, PhD thesis, Duke University, 2010, https://dukespace.lib.duke.edu/dspace/ bitstream/handle/10161/3120/nakedandunashamedfinalsubmission. pdf?sequence=1, (23. 6. 2019). Wild 1981 — R. A. Wild, Water in the worship of Isis and Sarapis, Études préliminaires aux religions orientales dans l’Empire romain 87, Brill, 1981. Witt 1997 — R. E. Witt, Isis in the Ancient World, Johns Hopkins University Press, 1997. Paci, Marengo, Antolini 2013 — G. Paci, S. M. Marengo, S.Antolini, Temi iconografici nelle epigrafi funerarie: un caso di studio, la regio V, Picenum, Sylloge Epigraphica Barcinonensis 11, 2013, 111–152. Portantier 2011 — G. M. Portantier, La devoción a Isis entre las mujeres: una perspectiva epigráfica, Argos 34, 2011, 71–95. Prijatelj 1954 — K. Prijatelj, Einige hellenistische Elemente in der Skulptur des antiken Salona, Archaeologia Iugoslavica 1, 1954, 29–35. Salditt-Trappmann 1970 — R. Salditt-Trappmann, Tempel der ägyptischen Götter in Griechenland und an der Westküste Kleinasiens, Études préliminaires aux religions orientales dans l’Empire romain 15, Brill, 1970. Sampaolo 1992 — V. Sampaolo. La decorazione pittorica in Alla ricerca di Iside. Analisi, Studi e restauri dell’Iseo pompeiano nel Museo di Napoli, 1992, 23–52. Sanader 2008 — M. Sanader, O antičkim kultovima u Hrvatskoj, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 101, 2008, 157–186. Selem 1972 — P. Selem, Egipatski bogovi u rimskom Iliriku, Godišnjak Centra za balkanološka istraživanja 7, 1972, 5–104. Selem 1997 — P. Selem, Izidin trag — egipatski kultni spomenici u rimskom Iliriku, Književni krug Split, 1997. Seston 1946 — W. Seston, Dioclétien et la Tétrarchie. I. Guerres et réformes (284–300), de Boccard, 1946. Siard 2007 — H. Siard, L’Hydreion du Sarapieion C de Délos: la divinisation de l’eau dans un sanctuaire isiaque, in Bricault, L., Versluys M. J., Meyboom, P. G. P. (eds.), Nile into Tiber: Egypt in the Roman World, Proceedings of the IIIrd International Conference of Isis Studies May 11–14, 2005, Religions in the Graeco-Roman World 159, Faculty of Archaeology, Leiden University, 2007, 417–447. Steinhauer 2009 — G. Steinhauer, Marathon and the Archaeological Museum, John S. Latsis Public Benefit Foundation, OLKOS, 2009. 53 monumenta marmore aereque perenniora slika 1 54 camaz 03 naznake za mogući iseum/serapeum u saLoni slika 2 slika 4 slika 3 SLikA 1 Glava sfinge iz Salone, Arheološki muzej u Splitu. (snimio T. Seser) SLikA 2 Statija Ursula na steli iz Vranjica. (snimio D. Maršić) SLikA 3 Izidina sljedbenica Lamia Viboullia, detalj s grobnog spomeniku u Arheološkom muzej u Solunu. (preuzeto iz Matricon-Thomas 2011) SLikA 4 Stela iz rimskog doba posvećena Izidi-Afroditi, Museo egizio, Torino. (snimio Nicola Dell’Aquila) 55 monumenta marmore aereque perenniora camaz 03 slika 5 SLikA 5 Arhitektonski ulomci s cvjetnim motivom; ostaci akroterija(?) iz tzv. Venerinog hrama u Saloni. (arhiv E. Dyggve) SLikA 6 Grobna ara Izidine svećenice zvane Cantinea Procla, Museo Nazionale delle Terme. (preuzeto iz Portantier 2011) SLikA 7 Vespazijanova brončana kovanica s prikazom Izidinog hrama, vjerojatno tzv. Iseo Campense. (preuzeto iz Malaise 1972) SLikA 8 Donji dio kipa Venere pobjednice iz Salone, Arheološki muzej u Splitu. (snimio I.Babić) SLikA 9 Kip Izide-Afrodite iz svetišta egipatskih božanstva na Maratonu (detalj), Brexiza. (preuzeto iz Steinhauer 2009) slika 7 56 slika 6 naznake za mogući iseum/serapeum u saLoni ivo babić slika 8 slika 9 57 9 789538 143267 250,00 kn