OCRTAVANJE NOVOG KANONA

OCRTAVANJE NOVOG KANONA Suzana Marjanić: Kronotop hrvatskoga performansa: od Travelera do danas, udruga Bijeli val, Institut za etnologiju i folkoristiku i Školska knjiga, Zagreb, 2014. Nikica Gilić Područje performansa već dugo nije nepoznanica u kulturnom kanonu. Osvojilo je mnoga institucionalna uporišta, nakon što je uspješno afirmiralo nove prostore za izvedbu, primjerice, izvodeći umjetnost na ulice, ostvarujući time povijesno obećanje takozvanih povijesnih avangardi. Uvlačeći i osviještene gledatelje i slučajne prolaznike u neponovljiv čin kreacije, istovremeno šireći i urušavajući granice umjetničkog stvaralaštva te unutarnje granice među pojednim medijima, logika performansa onemogućuje čvrsto razgraničenje između, primjerice, kolaža, fotografija, filmova ili performansa istog umjetnika (ili iste umjetničke skupine), pa se o mnogim njegovim protagonistima pisalo i iz filmske i iz fotografske i iz likovnjačke perspektive. Pa ipak, mnogo toga o performansu u Hrvatskoj nije nam dovoljno poznato, niti nam je dovoljno dostupno. Heterogeno područje performansa širilo se i na „trulom zapadu“ i na socijalističkom istoku (premda socijalistička, Jugoslavija, doduše, nije baš bila najbolji primjer Istoka Evrope), rušeći mnoga politička i razna druga pravila dominante kulture i običaje javnog iskazivanja, stvarajući centre i u takozvanoj provinciji, odnosno u regijama izvan glavnoga grada. Nezaobilazan i fleksibilan, performans se primjerice, infiltrirao čak i u cjelovečernje filmove autora kao što su Zoran Tadić, Slobodan Šijan, Ante Peterlić ili Dušan Makavejev, a performansi i akcije utjecali su i na brojne druge umjetničke pravce, što je kristalno jasno kada se pogleda čime su se sve bavili autori i grupe obrađeni u Kronotopu hrvatskoga performansa: od Travelera do danas Suzane Marjanić. O naznačenim temama izvedbene i konceptualne umjetnosti te o performansu, dakle, i u nas se pisalo, no nipošto se ne može reći da se pisalo dovoljno. Pojedine su studije i analize, pa i pokoja knjiga o fenomenima izvedbe, dakako, dobrodošle, no sada je već performans toliko razvijena djelatnost i ima toliku tradiciju da nam, pogotovo zbog mladih i novih gledatelja i čitatelja, nužno trebaju i velike, sveobuhvatne sistematizacije. Dakako, čin izvedbe, i kada se zahvati kamerama i drugim oruđima zapisivanja, ne može se uistinu sačuvati, on nepovratno ostaje u sve daljoj i daljoj prošlosti, pa se u proučavanju izvedbenih umjetnosti nužnost pisanja, nužnost što opsežnijeg i detaljnijeg bilježenja i analizaranja, nameće čak i više nego u proučavanju većine drugih umjetnosti. No, kako sistematizirati znanja o takvim, kako se katkada i danas kaže, novim umjetnostima kao što je performans, bogatim i kompleksnim, kritičnim prema starim pravilima stvaralaštva i komunikacije, a k tome nastalim u vrijeme itekako skeptično prema sistematizacijama? Više je mogućih načina, a jedan je (možda najbolji) svakako i pristup vidljiv u Kronotopu hrvatskoga performansa – pisanje fleksibilne, aspektualne enciklopedije, borgesovskog kompendija znanja u kojem će biti povezani složeni, intermedijski i multimedijski fenomeni obuhvaćeni idejom i poetikom performansa. Naravno, takva knjiga ne nastaje preko noći, to znači da mora biti riječ o višegodišnjem, posvećenom i marljivom radu autora (ili grupe autora), radu koji ne može nikada biti gotov, ali time nije manje važan. Metodološko i ostalo znanje takvog autora, naravno, mora biti veoma široko i otvoreno, teatrologinja i antropologinja Suzana Marjanić, evidentno, prava je osoba za takvu zadaću, za takvo pisanje i ova je knjiga očita kruna veoma ozbiljnog i dugotrajnog rada na ocrtavanju obrisa hrvatskog performansa. Kronotop hrvatskog performansa, najkraće rečeno, kapitalno je ostvarenje. Zanimljivo, podjela na tri knjige zasnovana je na količini materijala (fizička ograničenja medija knjige), ne na tri cjeline koje bi se logično razlagale u triptih, pa se tako poglavlje o Vlasti Delimar nastavlja sa zadnjih stranica preko korica prve knjige na korice druge knjige i potom na njene njene prve stranice. Strogo gledano, riječ je o jednoj knjizi, a radi lakše preglednosti (i fizičke razdvojenosti tri dijela složena u lijepoj kutiji) govorit ću o tri knjige. A, s obzirom na bogatstvo i prekretničku vrijednost ovog izdanja, važnim mi se čini pobrojati što se sve u njemu može naći. U knjizi su, naime, obuhvaćene i teorijske odrednice i aspektualni elementi i regionalne odrednice i doprinos ključnih osoba u području performansa u Hrvatskoj. Taj je pristup svakako nedostojan kreativnosti ove knjige, no čini mi se korisnim u fazi njene promocije u zainteresiranoj javnosti. Prva knjiga tako započinje predgovorima filozofa Žarka Paića („Performativno-konceptualni obrat suvremene umjetnosti“), povjesničara umjetnosti Miška Šuvakovića („Performans umetnosti“) i same autorice, Suzane Marjanić („Uvod ili što se može očekivati od ove knjige 'izvedbenih' ideja o performansu“), u kojima se obrazlažu i smisao performativne i konceptualne umjetnosti i koncept knjige. Lakšem snalaženju u knjizi i fenomenu performansa u povijesnom kontekstu služi i veoma koristan grafički prikaz povijesnih fenomena „Kronotopska lenta ili o (ne)mogućnosti povijesnoga slijeda: pregled ili teorijska sabotaža“. Dakako, sam pojam kronotopa u svojim bahtinovskim uzorima opisuje spoj vremenske i prostorne komponente (u književnosti i drugdje), pa je stoga veoma dobro iskorišten u ovom kontekstu – performans ima svoj kronotop kao što možemo reći da su ga imali srednjovjekovni misteriji i prikazanja, karneval ili cirkuske predstave u različitim fazama povijesti. Nakon „kronotopske lente“ slijedi prvo poglavlje Kronotopa „Performans i kinizam i/ili izvedbena linija otpora“, u kojem Marjanić obrazlaže okvire svoje autorsko, veoma utemeljeno, široko i sintetsko shvaćanje performansa, uz prve razgovore s najvažnijim protagonista ovih gibanja (zastupljeni su, u različitim kombinacijama, Damir Bartol Indoš, Vilim Matula, Irma Omero, Roy Ashis, Silvio Vujčić, Dubravko Lapaine, Frane Rogić, Borut Šeparović, Boris Bakal, Alen i Nenad Sinkauz). Drugo poglavlje, „Zenitističke večernje i dadaističke provokacije kao prvi hrvatski (teorijski) performansi“ značajno je prvenstveno zbog pametnog i potrebnog kontekstualiziranja hrvatskog performansa u lokalne tradicijue evropskih avangardnih tendencija, a standardni dio poglavlja s razgovorima donosi viđenja Branimira Donata (jednog od većih poznavatelja avangarde u Hrvatskoj), Borisa Vrge i Gorana Lišnjića. Treće poglavlje, „Zagreb kao izvedbena platforma akcija, interakcija i reakcija“, historiografski obrazlaže izvedbene oblike u Zagrebu, locirane u različitim galerijskim, grupnim i ostalim kontekstima, donoseći i uobičajeno lucidan analitički pregled i razgovore s veoma širokim rasponom sudionika scene. Tu su, u različitim kombinacijama (kao dio grupe ili samostalno) intervjuirani Oliver Frljić, Boris Čeko, Željko Jerman, Zlatko Kopljar, Vlado Martek, Mario Kovač, Marijana Stanić, Marijan Molnar, Bojan Gagić, Goran Borojević, Darko Ljubić, Mladen Stilinović, Goran Trbuljak, Davor Butković, Pavle Vranjican, Vladimir Gudac, Jadranka Vinterhaler, Boris Bućan, Ivan Ladislav Galeta, Željko Kipke, Željko Borčić, Boris Demur, Vesna Janković, Marko Strpić, Nena i Braco Dimitrijević te Nikolina Majdak. Četvrtim poglavljem započinje serija detaljnih portreta najvažnijih osoba, aspekata, grupa i akcija za povijest hrvatskog performansa, izbor smjerokaza za razumijevanje labirinta, a prvo takvo poglavlje (nipošto iznenađujuće) pripada Antoniu Laueru, odnosno Tomislavu Gotovcu. Naslovljeno je „Antonio G. Lauer ili 'Ja sam usamljeni nosorog. HATARI!'“ i u njemu Suzana Marjanić, kao veoma upućen i kompetentan tumač pristupa Gotovčevom radu i u izvedbama, a u sekciji razgovora uvršteni su sam Gotovac, ali i njegovi suradnici te članovi obitelji – Marijan Špoljar, Hrvoje Šercar, Sarah Gotovac, Zora Cazi-Gotovac i Darko Šimičić. Gotovac zaslužuje posebno poglavlje u ovoj knjizi i bogatstvom opusa i utjecajem i činjenicama povijesnog kontkesta. Iduće je poglavlje Kronotopa posvećeno ženskoj energiji koja se u prostoru performansa u Hrvatskoj itekako afirmirala, potpuno promijenivši kulturalne i rodovske parametre iz ranijih izvedbenih ili likovnih žanrova i institucija. Nakon pregedno-analitičkog dijela poglavlja slijedi, dakako, dio s intervjuima, gdje su objavljeni (opet u različitim kombinacijama) autoričini razgovori s Vlastom Delimar, Milanom Božićem, Sanjom Iveković, Vlastom Žanić, Ivanom Popović, Ksenijom Kordić, Tanjom Dabo, Dunjom Knebl, Kristinom Leko, Milijanom Babić, Anom Franjić, Majom Kovač, Ksenijom Turčić i Glorijom Oreb. U ovom poglavlju, usred samostalnog razgovora s Vlastom Delimar (prvi razgovor u tom poglavlju je zajednički s bliskim suradnicima Delimar i Božićem), započinje i druga knjiga Kronotopa hrvatskoga performansa Suzane Marjanić, u kojoj se dovršava poglavlje o ženskom aspektu stvaralaštva, nakon čega slijedi šesto poglavlje o fenomenu Kugle, pod nazivom „Kugla glumište vs. Indoševa Kugla ili tzv. meka i tvrda frakcija“. Tu su, nakon interpretativnog dijela poglavlja, intervjuirani, dakako, sam Damir Bartol Indoš (u više navrata i posebno opsežno), potom Branko Sušac, Nebojša Borojević, Anica Vlašić-Anić, Zlatko Burić, Emil Matešić, Tanja Vrvilo, Željko Zorica i Udarna grupa Poskok. U skladu s već spominjanom regionalnom razgranatošću knjige, iduće, sedmo poglavlje započinje mali put po centrima performansa u Hrvatskoj. „Akcijski mitoslov ili o intervencionističkim korekcijama: Crveni, zeleni, Crni, Žuti Peristil“ bavi se poviješću performansa u Splitu, često usidrenih oko mitskog prostora Peristila, ali prisutnih i u širem okružju toga grada, uz intervjue s Vladimirom Dodigom Trokutoom, Sinišom Labrovićem, Zlatanom Dumanićem, Ivicom Jakšićem Pukom, Igorom Grubićem, Antom Kuštrom, Petrom Grimanijem, Markom Markovićem, Sandrom Sterle, Hrvojem Cokarićem, Borisom Šitumom, Frankom Bušićem, Alemkom Đivoje te Željkom Barišićem. Određenom manom organizacije knjige moglo bi se nazvati to što nije, zbog lakšeg snalaženja čitatelja, posebno označen ovaj regionalni dio knjige (odnosno, što nije i više drugih poglavlja sličnog usmjerenja okupljeno u veće cjeline). Osmo poglavlje, „Dubrovačka scena performansa: od Lazareta do Rodiona“ nastavlja s pokrivanjem centara performansa u Hrvatskoj, a u njemu su intervjuirani Slaven Tolj, Božidar Jurjević, Rodion – Stjepan Grbić, Kristian Al-Droubi, Boris Kadin, Pasko Burđelez, Ervin Babić i Boris Kadin. U devetom je poglavlju pak na dnevnom redu Istra, pod naslovom „Performerska Istra ili rad-koncept i rad činjenica“, a iz te su veoma žive scene intervjuirani Josip Ivančić Pino, Tatjana Tomić, Xena L. Župančić, Dean Zahtila, David Belas, Iva Đorđević, Šikuti Machine, Refik Saliji Fiko, Darko Brajković Đepeto Njapo, Tomislav Brajnović, Robert Sošić, David Belas, Noel Šuran i Zoran Todorović Todor. Napokon, treća knjiga Kronotopa hrvatskoga performansa započinje desetim poglavljem, posvećenim performerskim zbivanjima u Rijeci, pod naslovom „Deset godina M.M.C.-a Palach: povijest, praksa i teorija riječke performerske i akcionističke scene“, s očekivanim isticanjem važnosti kluba Palach. U poglavlju su intervjuirani Damir Čargonja Čarli, Krešo Mustać, Branko Cerovac, Damir Stojnić, Krešo Kovačiček, Neda Šimić-Božinović, Damir Martinović Mrle, Sven Stilinović, Tajči Čekada, Zlatko Kutnjak, Zoran Štajdohar Zoff, Davor Dundara, Predrag Kraljević Kralj, Marija Štrajh, Marina Jurjević i Nemanja Cvijanović. Jedanaesto poglavlje bavi se sasvim drugim kutkom Republike Hrvatske, onim najistočnijim, pod naslovom „Melankolija provincije ili o bivšoj baranjskoj i sadašnjoj osječkoj performerskoj sceni“ – iz ovog su kruga intervjuirani Kata Mijatović, Zoran Pavelić, Ivan Faktor, Boris Šincek, Spartak Dulić, Dragomir Križić, Ivan Šeremet, Stjepan Pete File, Ivan Glišić i Branko Kostelnik. Dvanestim poglavljem, „Varaždinska scena performansa ili Dan/i hrvatskoga performansa“ završava, nazovimo ga tako, regionalistički dio knjige, a ovdje su vođeni razgovori s Ivanom Mesekom, Vlatkom Vincekom, Darwinom Butkovićem, Alenom Novoselcem i Lukom Bunićem. Preostala područja i poglavlja knjige bave se fenomenima možda najvažnijim za novije razdoblje, ocrtavajući veoma dobro parametre suvremenog performansa. U trinaestom poglavlju „“Re-performans“ kao re-enactment, re-construction, re-playing i re-doing: ili o tome kako „čovjek ne može dva puta napraviti samoubojstvo““ knjiga se bavi (postmodernom?) praksom ponavljanja neponovljivog performansa, a dio s razgovorima obuhvaća Marijana Crtalića, Josipa Zankija, Boženu Končić Badurina, Olivera Frljića, Tomislava Gotovca i Marija Kovača. Neka mi bude dopušteno spomenuti kako sam prije nekoliko godina bio prilično zbunjen kao slučajan prolaznik, vidjevši mladog Tomislava Gotovca kako gol trči Zagrebom. u vrijeme kada je Gotovac bio gospodin potpuno sijede brade. Naravno, zapravo sam naletio na glumca Milivoja Beadera koji je „ponovno izveo“ Gotovčevu neponovljivu izvedbu u režiji Marija Kovača, zaradivši (baš kao i Gotovac nekoliko desetljeća ranije) prekršajnu prijavu zbog svoje javne izvedbe. Četrnaesto poglavlje „Akcionistički intervencionizam ili akcije, akcije-objekti i izložbe-akcije“ obuhvaća opis rada i razgovore s Oliverom Frljićem, Božidarom Katićem, Daliborom Martinisom, Sinišom Labrovćem, Marijanom Crtalićem i Markom Markovićem, a petnaesto poglavlje „Izvedba protesta ili jedina realna opcija – generalni štrajk“ osobito snažno otvara scenu performansa prema dihotomijama presjecanja performansa (i akcije) s izravnom metodog političkog i drugog javnog djelovanja, pri čemu se ambivalencija i paradoksi pozicije tako shvaćene izvedbe mogu smatrati paradigmatskima za čitavo područje obrađeno u knjizi. Rekao bih stoga da ovo poglavlje nije samo zadnje nego je u određenom smislu i zaključno. U ovom se poglavlju razgovara sa Silvijom Juranić, Kornelm Šeperom, grupom MASA iz Splita, Aleksandrom Battistom Ilićem te Ivanom Keser Battista. Knjiga još sadrži „Zahvalu“, opsežan popis literature te „Indeks umjetnika/ica perormansa kao i osoba i životinja s njima životno-aktancijalno prožetima, ne nužno i vezanima“, veoma koristan (zapravo, nezaobilazan) za snalaženje u ovakvom izdanju. Ima li ova knjiga mana? Dakako, svatko tko je pisao ili priređivao tekst dulji od sto kartica zna da su propusti i greške neizbježni, no to je sada sekundarna tema. Autorica, inače, u zahvali zaslužnima moli sve čitatelje da joj uočene greške (dakako, dokle god je živa) jave na mejl adresu suzana@ief.hr. Performans je, po svojoj konceptualnoj prirodi, smješten na sjecištu izvedbe, eksperimentalnog filma, proširenih medija, videoumjetnosti i srodnih fenomena, tako da će ova knjiga biti važna i ljubiteljima konceptuale, i svima koji se zanimaju za izvedbene prakse i za film i za likovnu umjetnost, na tragu poznatog i tek na prvi pogled paradoksalnog zapažanja da se eksperimentalni film i videoumjetnost približavaju likovnoj umjetnosti ponajviše tada kada se koriste izvedbenim postupcima. Performans je, u svijetu i u nas, dakako, nastao negdje na margini umjetničkog stvaralaštva no, kao što se može vidjeti i u ovoj knjizi, postupno se razvijao u pravcu svojevrsne kanonizacije. Nama iz filmske branše, recimo, Tomislav Gotovac (Antonio Lauer), Ivan Ladislava Galeta, Ivan Faktor, Šikuti Machine (odnosno Elvis Lenić), Dalibor Martinis i, dakako, Sanja Iveković (pa čak i Mario Kovač), među najpoznatijim su junacima ove knjige, no i njihov ćemo filmski ili videorad bolje razumjeti u kontekstu poetike performansa, koje su i oni doživljavali kao svoje prirodno okružje i kojom su se služili i u stvaranju svojih pokretnih slika i u njihovoj javnoj prezentaciji. Ili, kao što autorica kaže u uvodu jednog od razgovora: „Sa Sanjom Iveković razgovaramo o njezinim performansima, s time da je performans uvijek bio samo jedan oblik njezina umjetničkog rada, odnosno o tome kako su performativni elementi u videoprodukciji i u videoinstalacijama bili i ostali važna karakteristika njezine umjetnosti“ (str. 623). Dakle, mnoge će se struke (i njihovi studenti) služiti Kronotopom hrvatskoga performansa. Nastala u vrijeme kada se neke književne nagrade u Hrvatskoj ukidaju pod tragikomičnom izlikom manjka ozbiljnih izdanja u Hrvatskoj, trotomna knjiga Suzane Marjanić izgleda kao životno djelo autorice a, srećom, pred njom se nalaze još desetljeća rada. Od Kronotopa hrvatskoga performansa mnogi će ubuduće kretati u svoja istraživanja, a s obzirom na sveobuhvatne vrline ove knjige, fenomenalan spoj sadržaja i forme, uz autoricu vrijedi istaknuti barem dio ostalih koji su zaslužni za njen uspjeh, primjerice dizajnere (i prelamače) Marka Hrastovca, Luku Reichera i Almu Šavar, dizajnera ovitka Darija Devića, art-direktoricu Lanu Grahek, urednika građe i oblikovanja Damira Bralića, urednice izdanja Višnju Rogošić i Miroslavu Vučić i brojne druge uredničke i tehničke radnike.