Aleksandar Jakir O povijesnim okolnostima i značenju formiranja prve Vlade Federalne Demokratske Hrvatske u travnju 1945. Sažetak: U radu se na temelju dostupne literature i izvora opisuje osnivanje prve Vlade Federalne Demokratske Hrvatske na kraju Drugoga svjetskog rata i iznose razmišljanja iz historiografske perspektive o povijesnom značenju formiranja prve Vlade u Splitu. Kao zanimljiv izvor u članku je predstavljena publikacija koja je objavljena u ljeto 1945. godine pod naslovom Narodna Vlada Hrvatske formirana u gradu Splitu dana 14. travnja 1945. Ključne riječi: ZAVNOH, narodnoslobodilačka borba, Narodna vlada Hrvatske, historiografija Još se na svom Prvom zasjedanju u Otočcu i na Plitvičkim jezerima, 13.-14. lipnja 1943. godine, Predsjedništvo Zemaljskog Antifašističkog Vijeća Narodnog Oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) odredilo kao „najviše političko tijelo narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj“ i predviđalo da će preuzeti „na sebe rukovođenje organima Narodne vlasti, a preko njih, i pomoću ostalih antifašističkih organizacija upravljati svim granama gospodarskog, političkog i socijalnog života u Hrvatskoj“. Dokumenti ZAVNOH-, s povijesnim komentarima, bilješkama, kazalima i kronologijama tiskani su u četiri sveska između 1964. i 1985. u redakciji H. Sirotkovića (izdanje Instituta za historiju radničkog pokreta). Ovdje citirano prema Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske. Zbornik dokumenata 1943., Zagreb 1964., 161. Usp. i Hodimir Sirotković: ZAVNOH Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske – Rasprave i dokumenti. Dom i svijet: Zagreb, 2002. gdje su na str. 275-306 u integralnom obliku objavljeni najvažniji akti ZAVNOH-a koji imaju državnopravno značenje. Usp. i starije radove istog autora, zasigurno jednog od najboljeg poznavatelja tematike, koji su svi objavljeni u Časopisu za suvremenu povijest: „Stvaranje federalne Hrvatske u narodnooslobodilačkoj borbi“ (1971.) i „Konstituiranje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske“ (1973.) i „Državnopravno značenje odluka ZAVNOH-a za izgradnju državnosti Hrvatske u drugom svjetskom ratu“ (1995.). Za formiranje prve vlade u Splitu usp. Hodimir Sirotković: Osnivanje prve vlade Federalne Hrvatske u Splitu 14. travnja 1945. godine. U: M. Ćurin (ur.): Split u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941 – 1945., Split 1981., 1012-1016. U Rezoluciji Drugoga zasjedanja ZAVNOH-a u Plaškom (12.-15. listopada 1943.), kad je donesen proglas o vraćanju Hrvatskoj Istre, Zadra, otoka i drugih teritorija pod talijanskom okupacijom, nalazimo već izričito spominjanje vlasti i uređenja državne zajednice: „Naši su narodi čvrsto odlučili, da ne dopuste da im se nametne bilo kakova vlast, ili režim od bilo koga, tko sa narodom nema veze, i riješili su, da se s oružjem u ruci, na čelu sa svojom, slavom ovjenčanom vojskom i s Antifašističkim Vijećem Narodnog Oslobođenja Jugoslavije i Zemaljskim Antifašističkim Vijećem Narodnog Oslobođenja Hrvatske, suprotstave svakom pokušaju nametanja protunarodnog režima ili vlasti izvana.“ Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske. Zbornik dokumenata, 480. Citirano i kod Marijan Maticka: Problem diskontinuiteta vlasti u Hrvatskoj 1945. U: 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti: zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Hrvatskom Institutu za povijest u Zagrebu 5. i 6. svibnja 2005. (urednici Nada Kisić Kolanović. Mario Jareb i Katarina Spehnjak), Zagreb; Hrvatski institut za povijest 2006., 19-24, ovdje 21. Na Trećem, pak, zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom (8.-9. svibanj 1944.) donesena je Odluka o ZAVNOH-u kao vrhovnom zakonodavnom i izvršnom narodnom predstavničkom tijelu i najvišem organu državne vlasti Demokratske Hrvatske koja će, riječima Andrije Hebranga, sekretara CK KPH i potpredsjednika ZAVNOH-a, „imati socijalnu sadržinu, koja će podrezati krila kapitalu, koji će biti nadziran i u služni naroda“. Nova se vlast naziva „narodnom“ i „demokratskom“ i njezin karakter definiran je ovako: „Ona je demokratska po tome, što počiva na slobodnoj volji naših naroda, što je narod bira i smjenjuje“. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske. Zbornik dokumenata, knj. II, Zagreb 1970., 605. Konačno, na svojoj sjednici u Splitu 14. travnja 1945., Predsjedništvo ZAVNOH-a donosi „Odluku o narodnoj vladi Hrvatske“, koja je ustanovljena kao najviši izvršni i naredbodavni organ državne vlasti u Hrvatskoj. Prije nego što pokušamo iznijeti neka razmišljanja iz historiografske perspektive o povijesnom značenju toga događaja, kad je 14. travnja 1945. u staroj Gradskoj vijećnici na Narodnom trgu u Splitu formirana prva Vlada Federalne Demokratske Hrvatske Literatura nosi, naravno, biljeg vremena u kojemu je nastala, početo od prvih radova koji su se time bavili, usp.: Ferdo Čulinović: Razvitak ZAVNOH-a, Historijski zbornik, Povijesno društvo Hrvatske, Zagreb 1949; Slobodan Žarić: O nekim problemima izgradnje narodne vlasti u Hrvatskoj uoči i neposredno nakon oslobođenja Jugoslavije, Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb 1971; Miroslav Ćurin (ur.): Split u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941 – 1945., Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split 1981; Marin Kuzmić (ur.), Narodna vlada Hrvatske- prigodno izdanje povodom obilježavanja 70. obljetnice formiranja prve narodne vlade Hrvatske u Splitu, Udruga antifašista i antifašističkih boraca Splita, Split 2015. , i prije nego što ćemo razmotriti pitanje da li konstituiranje hrvatske republike na kraju Drugoga svjetskog rata možemo tumačiti kao izraz povijesnog kontinuiteta ili diskontinuiteta Usp. Davorin Rudolf: Stjecanje međunarodnopravne osobnosti Republike Hrvatske 25. lipnja 1991., u: Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, vol. 50 (2013), br. 1, 51-80., i nešto opširnije predstavimo zanimljiv primarni izvor, tj. publikaciju koja je objavljena već u ljeto 1945. godine pod naslovom Narodna Vlada Hrvatske formirana u gradu Splitu dana 14. travnja 1945. Usp. Narodna Vlada Hrvatske formirana u gradu Splitu dana 14. travnja 1945. Državno nakladno poduzeće Hrvatske, 1945. Riječ je o knjizi od 107 stranica teksta. Na kraju knjige, bez paginacije, objavljeno je dodatnih osam fotografija uz ove legende: „Predsjednik ZAVNOH-a Vladimir Nazor obasipan cvijećem prigodom dolaska pred vijećnicu“, „Historijska vijećnica grada Splita, u kojoj je održana sjednica Predsjedništva ZAVNOH-a“, „Predsjednik ZAVNOH-a Vladimir Nazor otvara sjednicu. Desno od njega potpredsjednik Gaži a lijevo potpredsjednik dr. Pribićević“, „Članovi ZAVNOH-a slušaju govornike“, „Narod na Narodnom trgu prati tok vijećanja ZAVNOH-a“, „Nakon proglašenja prve narodne vlade Hrvatske članice AFŽ-a grada Splita predale su narodnim prvoborcima cvijeće“, „Predsjednik ZAVNOH-a Vladimir Nazor i predsjednik narodne vlade Hrvatske rukuju se s narodom“ i „Narodna vlada Hrvatske. U prvom redu predsjednik dr. V. Bakarić i potpredsjednici F. Gaži i dr. Pribićević. Iza njih redom ministri S. Ć. Opačić, A. Berus, D. Brkić, J. Draušnik, D. Čalić, V. Krstulović, dr. U. Stanger i dr. M. Iveković. , neće biti na odmet kratko podsjetiti na temeljne zadaće historiografije. Naime, nedavno je još jednom opravdano istaknuto da povijest kao znanost mora biti slobodna i odgovorna, nadnacionalna, cjelovita i racionalna, i da je njena odlika multiperspektivnost. Nabrojena načela, među ostalima, nalazimo u deklaraciji pod nazivom “Obranimo povijest” Deklaracija “Obranimo povijest”/“Odbranimo historiju”/“Odbranimo istoriju” objavljena u lipnju 2020. dostupna je preko poveznice www.ravnododna.com/objavljena-deklaracija-obranimo-povijest/, a pregled reakcija može se naći na portalu historiografija.hr, usp. Reakcije na Deklaraciju “Obranimo povijest” – Historiografija.hr., u kojoj se kao prvo od deset načela ističe da historija nije plod proizvoljnog mišljenja. Ona se, dakako, mora zasnivati na istraživanju povijesnih izvora, njihovom provjeravanju i uspoređivanju, utvrđivanju preciznih i provjerljivih činjenica, njihovoj analizi i sintezi. Sva deset načela koja se navode u spomenutoj deklaraciji su, po mom mišljenju, nadasve važna i točna. U kontekstu ovog kratkog priloga posebno bih želio naglasiti misao i imperativ da povijesna znanost uvijek mora biti disciplina kritičkog mišljenja, da ne smije biti u službi širenja stereotipa i predrasuda, i da nas treba učiti kako se provjerava vjerodostojnost podataka o prošlosti, jer je, na žalost, mnogo primjera u sadašnjosti i prošlosti koji ukazuju na raznorazne pokušaje instrumentalizacije povijesti u političkoj borbi, na manipulacije i zlouporabe prošlosti. U deklaraciji “Obranimo povijest” ističe se što bi trebalo biti razumljivo samo po sebi, a to je da se povijesne činjenice utvrđuju znanstvenom metodologijom. Ono što u javnom prostoru često izaziva oštra suprotstavljanja i sukobe je činjenica da interpretacije tih činjenica, naravno, mogu biti različite, jer ovise o motrištu iz kojeg se gledaju. Kod interpretacije prošlosti morali bi se uvijek uzeti u obzir relevantne činjenice i suprotna mišljenja, bez prikrivanja podatka koji se ne uklapaju u politički poželjnu sliku. Nadalje, važno je naglasiti, kako je također sažeto navedeno u spomenutoj deklaraciji, da historijska znanost mora biti cjelovita i da se iz prošlosti ne smije uzimati samo ono što nam se sviđa i izbacivati ono što ne odgovara trenutnim političkim potrebama. Međutim, u praksi smo, očigledno, često daleko od toga da zbilja uvažimo da ne smije biti politički i ideološki uvjetovanog izbora podobnih i nepodobnih povijesnih razdoblja, država, naroda, društvenih skupina, ideja, pokreta… Ostaje nada da ćemo ipak sazrjeti kao društvo i razumjeti i prihvatiti da povijest nije, i da ne smije biti, mit, ni dogma, ni religija, ni ideologija, ni emocija. Valjda će se postići konsenzus bar u tom pogledu u našem društvu, da zadaća historijske znanosti ne smije biti pokušaj legitimiranja sadašnjih političkih stavova putem „podobne interpretacije“ prošlih vremena. Povjesničari su pozvani da svojim metodama i alatima istražuju prošlost i da je nastoje razumjeti i objasniti iz tadašnjeg konteksta, a radovi mlađe generacije povjesničara ipak ulijevaju nadu da će historiografija i u našem društvu prvenstveno služiti trezvenom suočavanju s prošlošću i dati doprinos „svojevrsnom oslobađanju od nje“. Usp. Marino Badurina: Quo vadis, historiografijo? Povjesničari između ratova i strahova, Domovinski rat u Hrvatskoj između neugodnog konsenzusa i ugodnog kompromisa. U: Ratovi 1990-ih u regionalnim historiografijama: kontroverze, interpretacije, nasljeđe / Husnija Kamberović, Dubravka Stojanović (ur.): Udruženje za modernu historiju, Sarajevo, 2021., 31-42 i radove u zborniku Pred izazovima revizionističkih historiografija: regionalni kontekst: zbornik radova / urednici Milivoj Bešlin, Husnija Kamberović, Adnan Prekić. Sarajevo: Udruženje za modernu historiju, UMHIS, 2020. Zbog toga se čini važnim uvid pripadnika upravo te mlađe generacije povjesničara, koji je ustvrdio da dijalog „ne bi smio biti samo posljedica prihvaćanja različitosti, već njegova pretpostavka. Inače, razmjena historiografskih monologa, kao ogledalo društvene svijesti, predstavljat će samo njeno perpetuiranje.“ Usp. Marino Badurina: Josip Broz Tito u (a)historijskom ogledalu. U: Pred izazovima revizionističkih historiografija: regionalni kontekst: zbornik radova / urednici Milivoj Bešlin, Husnija Kamberović, Adnan Prekić. Sarajevo: Udruženje za modernu historiju, UMHIS, 2020., 185-193, ovdje 193. Možda nas i poznata stara latinska izreka, prema kojoj je povijest „učiteljica života“, može podsjetiti na to, da nam povijest kao humanistička znanost može pomoći ne samo kod boljeg razumijevanja složenosti prošlosti, već i kod toga da se racionalno suočimo sa sadašnjošću i realno procjenjujemo budućnost? Kod Cicerona (De Oratore, II, 36) ova misao izvorno glasi tako da je povijest svjedokinja vremena, svjetlost istine, život uspomena, učiteljica života, a za tu svjedokinju vremena se onda kaže da nas uči „poznavati istine“: Historia vero testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis, qua voce alia nisi oratoris immortalitati commendatur. Pobjeda antifašističkih snaga na kraju četverogodišnje „narodnooslobodilačke borbe” okrunjena je konstituiranjem nove vlasti. Analiza uspjeha Narodnooslobodilačkog pokreta zasigurno upućuje na mnogobrojne faktore koji su utjecali na takav ishod. Među ostalim razlozima taj se uspjeh može tumačiti i kao posljedica nemilosrdnog odnosa okupacijskih režima prema civilnom stanovništvu, koji je poticao spremnost kod mnogih koji su bili izloženi teroru da se priključe pokretu otpora. Popularnosti NOB-a sigurno je doprinijelo i neumorno isticanje demokratskih parola i federalnog načela u organizaciji buduće Jugoslavije, kao i obećanja o boljoj budućnosti. Također je inzistiranje antifašističkog pokreta na beskompromisnoj borbi protiv talijanskog iredentizma sigurno mnogima, naročito u hrvatskim i slovenskim krajevima, bilo prihvatljivo, i dodatno je privlačilo simpatizere. Mnogi izvori upućuju na to da su parole Narodnooslobodilačkog pokreta, koje su obećavali novu, pravedniju i bolju budućnost, te nacionalnu i socijalnu emancipaciju, nailazile na znatnu podršku u širim slojevima društva, tj. među seljačkim stanovništvom, a ta podrška je prema kraju rata jačala, naročito kako se kraj rata nazirao. Istraživanja i radovi koji su nastajali u desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata, na temelju mnogobrojnih relevantnih izvora, upućuju na zaključak da ni fašistički ni ustaški režim u hrvatskim krajevima nikada nisu imali većeg oslonca. Prva temeljita monografija o Drugom svjetskom ratu na području Jugoslavije, iz pera Joze Tomasevich, napisana je već 10 godina nakon kraja rata u SAD-u, usp. Jozo Tomasevich: War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: Occupation and Collaboration Stanford Stanford University Press 2001 (izdanje na hrvatskom jeziku pod naslovom „Rat i revolucija u Jugoslaviji : okupacija i kolaboracija : 1941-1945.“ / preveli s engleskoga Damir Biličić... [et al.]. - Zagreb : Europapress holding [etc.]. 2010. Za prikaz iz perspektive historiografije za vrijeme SFRJ usp. Branko Petranović: AVNOJ - Revolucionarna smena vlasti 1942-1945. Beograd 1976. Procjena Dušana Bilandžića čini se utemeljenom, prema kojoj je uspjeh KPJ „u zaustavljanju međunacionalnog rata ostvaren (…) na sintezi interesa koji su se složili u političkoj platformi KPJ. Titova jugoslavenska sinteza svakom je narodu obećavala posebne i zajedničke interese. Hrvatima, koji su bili egzistencijalno ugroženi od obnove velikosrpske Jugoslavije, obećano je stvaranje federalne države u novoj federaciji, u realnim granicama (…) Za Hrvate je dilema izbora između velikosrpske i federativne Jugoslavije – a trećega rješenja nije bilo – bila lako rješiva, a ljudima je bilo razumljivo da se provući kroz Scile i Haribde može samo sudjelovanjem u Antifašističkoj koaliciji. Ma koliko je narod bio privržen HSS-u, postajalo je sve jasnije da politika čekanja ili podrška režimu vodi u propast.“ Usp. Dušan Bilandžić: Hrvatska moderna povijest. Golden Marketing Zagreb 1999, 194. U ovom kontekstu svakako valja još jednom naglasiti ključnu činjenicu da je zločinačka politika Hitlerove Njemačke, Mussolinijeve Italije i njenih satelita izazvala masovni otpor. Politika okupacijskih sila u znanstvenoj literaturi dobro je opisana i poznata, a odnosi se na zločinačku teoriju kao i na zločinačku praksu tih režima. Usp. Tomislav Dulić: Utopias of Nation. Local Mass Killing in Bosnia and Herzegovina, 1941–42. Uppsala: Uppsala Universitet; Aleksandar Jakir: Split od travnja 1941. do rujna 1943. godine: mjesto fašističke represije i antifašističkog otpora, u: Drago Roksandić i Ivana Cvijović Javorina (ur.), Split i Vladan Desnica 1918. – 1945.: umjetničko stvaralaštvo između kulture i politike. Zbornik radova sa znanstvenog skupa Desničini susreti 2015., Zagreb: FF-press - Split: Filozofski fakultet 2016., 325-347; Alexander Korb: Im Schatten des Weltkriegs. Massengewalt der Ustaša gegen Serben, Juden und Roma in Kroatien 1941–1945, Verlag des Hamburger Instituts für Sozialforschung. Hamburg; Isti:. Nation-building and mass violence: The Independent State of Croatia, 1941–45, u: The Routledge History of the Holocaust (ur. Jonathan C. Friedman), New York 2011, 291–302; Sabrina P. Ramet (ur.) 2009. Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945. Zbornik radova, Alineja Zagreb i tamo navedenu literaturu. Za povjesničare koji se bave uspostavom i funkcioniranjem Hitlerova „Novog poretka“ i događajima za vrijeme Drugoga svjetskog rata, i čija se istraživanja temelje na poštivanje metodoloških postulata struke, ne može biti nikakve sumnje oko toga da je režim NDH bio jedan od najsurovijih i najkrvavijih satelitskih režima u području utjecaja sila Osovine. Možemo li govoriti o narodnooslobodilačkoj borbi i novoj vlasti koja je uspostavljena na kraju rata bez da spomenemo narav ustaškog režima? Ne može biti nikakve osnovane sumnje da se radilo o terorističkoj i genocidnoj strahovladi koja je u ime zaštite tobože višeg cilja, tj. ustaške Nezavisne Države Hrvatske, počinila strašne zločine nad onima koji su smatrani neprijateljima. Zar narav ustaškog režima nije bila najavljena otkada je u siječnju 1932. godine, znači više od devet godina prije nego što je Paveliću i ustašama dana vlast od strane okupacijskih sila, počela djelovati kao „hrvatska revolucionarna organizacija“? Ustaški režim nedvojbeno je bio usmjeren na stvaranje etnički čiste države, što je rezultiralo masovnim progonima, zatvaranjima i ubojstvima Srba, Židova, Roma i Hrvata neistomišljenika. I najnoviji relevantni istraživački radovi, kojima se nipošto ne može predbaciti da su iz propagandističkih razloga uveličavali broj žrtava, navode zastrašujuće brojke ubijenih na području NDH. Prema tim istraživanjima tijekom četiri godine postojanja NDH smatra se da je ubijeno oko 30.000 Židova i isti broj Roma, dok se za broj stradalih civila Srba navodi brojka oko 217.000. Nadalje, nedvojbeno je činjenica da su glavnina žrtava u Drugom svjetskom ratu bili civili, stradali najviše u političkim, rasnim i nacionalnim progonima i odmazdama. Mnogo civila stradalo je u koncentracijskim logorima (Jasenovac, Stara Gradiška, Jadovno), gdje su vlasti NDH, pristajući i provodeći nacističku rasnu politiku, zatvarale i ubijale Srbe, Židove i Rome kao i politički nepoćudne Hrvate, a dio deportirale i u zloglasne njemačke logore. Civili s područja pod talijanskom okupacijom stradavali su i u talijanskim logorima, a velik broj osoba stradao je i od četničkoga terora. To bi morali biti opće poznate činjenice. Na žalost sve manje je tako, zato ih i u ovom kontekstu, kad želimo prikazati formiranje nove vlasti koja je nastala u borbi protiv tog režima, ponavljamo. Politička snaga koja je pozvala na borbu protiv okupatora, koja se suprotstavila „bratoubilačkom ratu” i najoštrije osuđivala ustaške zločine nad Srbima i četničke zločine nad Hrvatima, i koja će se tijekom rata nametnuti kao vodeća, bila je Komunistička partija. Komunisti su najavljivali i borbu za bolje poslijeratno uređenje zemlje - za demokraciju i međunacionalnu ravnopravnost. U proglasu Centralnog komiteta KPH od 13. srpnja 1941. kao ciljevi Narodnooslobodilačke borbe (NOB-a) proglašavaju se „oslobođenje zemlje od tuđinske vlasti i dominacije” i uspostava „nove demokratske Jugoslavije slobodnih i ravnopravnih naroda, u kojoj će na bazi samoopredjeljenja biti izgrađena i slobodna Hrvatska”. Ivo Goldstein: Hrvatska 1918-2008, Europapress holding, Novi Liber, Zagreb 2008., 284. Međutim, ako želimo doći do cjelovitog povijesnog suda, ne smijemo, naravno, ni izostaviti spomenuti činjenicu da je oslobođenje svijeta od jedva zamisliva naci-fašističkoga barbarstva istovremeno značilo i savezništvo s totalitarnom i ne manje krvavom staljinističkom diktaturom. Tadašnja KPJ je u Staljinovom Usp. monumentalnu znanstvenu biografiju u kojoj se mogu naći i najnoviji uvidi o naravi staljinističkog sistema: Stephen Kotkin: Stalin. Waiting for Hitler 1928–1941. Allen Lane, London 2017. Izvrstan prikaz daje Matko Globačnik, u: HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXXIII (2020), br. 2, str. 437–501. (Prvi svezak Stephen Kotkin: Stalin. Paradoxes of Power 1878–1928. Allen Lane, London 2014.) Sovjetskom Savezu gledala svoj politički uzor i ideal. U ime revolucije i diktature proletarijata mnogi su njeni članovi bili spremni upotrijebiti sva sredstva (a žrtve nisu žalili) da se ostvari „revolucija“. Činjenica je i to da antifašizam nije samostojeća ideja upravo zato što je bio pokret „protiv“ i da su ideju antifašizma podržavali ljudi raznih svjetonazora i uvjerenja: liberali i konzervativci, socijalisti i komunisti, anarhisti i katolici. Ako ćemo ozbiljno i metodički utemeljeno istraživati povijest onda sve to možemo prepoznati na svim razinama. Također, ako želimo cjelovito i istinito govoriti o ciljevima i planovima nove vlasti, koja će prvu Vladu za Hrvatsku formirati 14. travnja 1945. u Splitu, onda moramo spomenuti i metode koje su se primjenjivale protiv stvarnih i zamišljenih neprijatelja. U takav kontekst spada „obračun s narodnim neprijateljima Usp. Aleksandar Jakir/ Paulinka Vulić: Recepcija Bleiburga u hrvatskoj javnosti kao tema povijesnog istraživanja. U: Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu, broj 6/7, Split, 2015., 195-206. kao i suđenja protiv tzv. „kulaka“, koji su kao takvi označeni kao državni neprijatelji. Što je u praksi značila najava: „S oslobođenjem domovine narodna vlada Hrvatske poduzima i poduzet će oštre mjere protiv okupatorovih slugu ustaša i četnika“? Jesu li se zbilja „brižno“ čuvali „sve demokratske tekovine postignute u toku narodno-oslobodilačke borbe u skladu s odlukama II. zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije i odlukama III. zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske“, kako je to najavljivala „Deklaraciju Narodne vlade Hrvatske“ od 22. travnja 1945.? Usp. na prvoj sjednici Narodne vlade donesenu Deklaraciju Narodne vlade Hrvatske od 22. travnja 1945. Na temelju neobjavljene arhivske građe, nedavno je još jednom prikazano Predsjedništvo Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH-a), koje je na temelju čl. 4. Odluke ZAVNOH-a bilo vrhovno zakonodavno i izvršno narodno predstavničko tijelo i najviši organ državne vlasti Federalne Demokratske Hrvatske, na svojoj sjednici održanoj 24. travnja 1945. u Šibeniku donijelo je „Odluku o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj“. Usp. Zdravko Matić: Djelovanje suda za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj 1945. – osvrt na srednjodalmatinski okrug i presudu Mati Podrugu iz Dicma. U: Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 60 (2018), 351-383. Autor se oslanja na dokumente iz Hrvatskog Državnog Arhiva, HR-HDA, fond: Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača – GUZ: 1231/45, kut. 5, Odluka Predsjedništva ZAVNOH-a o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj, Broj: 1057-45., Šibenik, 24. travnja 1945., u potpisu tajnik, M. Počuća i predsjednik ZAVNOH-a Vladimir Nazor. Radilo se o posebnoj kategoriji sudova sa sjedištima pri Okružnim narodnooslobodilačkim odborima (NOO-a), koji su djelovali od 24. travnja 1945. do 8. rujna 1945., kada su ukinuti Zakonom o izmjenama Odluke o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj, a njihovo poslovanje u svoju su nadležnost preuzeli okružni sudovi. , kako je djelovao također već u travnju 45. osnovani „Sud za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj“. „Odluku o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj“ donijelo je predsjedništvo ZAVNOH-a na svojoj sjednici 24. travnja 1945. u Šibeniku. Objavljena je u zbirci dokumenata Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske. Zbornik dokumenata 1945. (od 1. siječnja do 25. srpnja), Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb, 1985., 650-653. Čl. 2 Odluke propisuje da se „zločinom ili prestupom“ smatra i „politička, propagandna, kulturna, umjetnička, privredna, administrativna i druga suradnja s okupatorom i domaćim izdajicama“. Također se kao zločin tretiralo „svako održavanje prisnih i prijateljskih odnosa sa pripadnicima okupatorske vojske i vlasti“. Evidentno je da je taj sud služio kao sredstvo obračuna s onima koje je nova vlast smatrala „državnim neprijateljima i narodnim izdajicama“, a ustanovljen je već deset dana nakon formiranja prve Vlade Demokratske Federalne Hrvatske. Zaključak se čini utemeljenim da se nije sudilo samo onima koji su doista surađivali s okupatorom ili simpatizirali ustašku vlast. Pod „posebnim povećalom“ bili su i oni „koji su u vrijeme Narodnooslobodilačke borbe (NOB-a) bili pasivni i/ili neutralni promatrači te se nisu priključili ni jednoj strani u ratu, već su ostali do kraja neutralni.“ Konstatacija se čini točnom, da su najveću cijenu platili oni „koji su se bavili privatnim obrtom ili su bili vlasnici niza nekretnina i posjedovali veliku imovinu. Trebalo je cjelokupnu imovinu podruštveniti, provesti eksproprijaciju i nacionalizaciju na temelju zakona.“ Za metode represije koje je primjenjivale revolucionarne komunističke vlasti u razdoblju od 1944. do 1946. godine usp. Jera Vodušek Starič: Kako su komunisti osvojili vlast 1944. – 1946., Zagreb, 2006.; Zdenko Radelić: Hrvatska u Jugoslaviji 1945. – 1991., od zajedništva do razlaza, Zagreb, 2006. Međutim, umanjuje li to civilizacijski značaj narodnooslobodilačke borbe i važnost konstituiranja nove vlasti, koja se jasno odredila kao negacija ustaške vlasti? Kad pogledamo, kako se danas u hrvatskoj javnosti uglavnom govori i piše o antifašističkom povijesnom nasljeđu, čini se da je tom nasljeđu i sjećanju na njega namijenjena uloga da životari negdje na margini, što je u potpunom nesrazmjeru s realnim povijesnim iskustvom koje je obilježeno masovnim otporom fašističkoj odnosno nacističkoj okupaciji i kvislinškom režimu. Antifašističko nasljeđe, čini se, guta zaborav nakon što je došlo do prevrednovanja Narodnooslobodilačke borbe koja se, izgleda, sve više jedino sagledava kao uvod u komunističku diktaturu nakon 1945., mada preambula Ustava RH jasno navodi da je državna opstojnost hrvatskoga naroda, kako glasi tekst, potvrđena u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.). Pokušaji da se antifašizam danas prikaže samo kao nekakav ideološki anakronizam i relikt komunističkog jednoumlja s toga su u direktnoj opreci s ustavom današnje Republike Hrvatske. Zar nije povijesna činjenica da je današnja hrvatska republika utemeljena i na odlukama ZAVNOH-a? Nije li vodeća politička snaga u tom procesu doista bila Komunistička partija pod vodstvom Josipa Broza Tita, koliko god se to danas ne uklapalo u dominantni povijesni narativ? Raspoloživi izvori jasno govore o tome da su osnivačku skupštinu ZAVNOH-a pripremale organizacije KPH zajedno s narodnooslobodilačkim odborima, s tim da je među vijećnicima bilo i predstavnika lijevog krila predratne Hrvatske seljačke stranke i Srpske demokratske stranke. Osnivačka skupština ZAVNOH-a započela je 13. lipnja 1943. u Otočcu, a radni dio je održan 14. lipnja na Plitvičkim jezerima (na šumskom proplanku blizu jezera Labudovac). Taj prijelomni povijesni događaj anticipirao je svojim odlukama daljnji razvoj, koji će za manje od dvije godine dovesti do formiranja Prve narodne vlade u Splitu. Možemo se, uostalom, složiti s ocjenom, koja prevladava u historiografiji (ali se različito interpretira), da je „vlast, koja je pod dominacijom KPJ/KPH uspostavljena u Hrvatskoj godine 1945., bila u potpunom diskontinuitetu s prijašnjim oblicima vlasti na hrvatskom područjima“. Nova vlast, kao što to i današnji ustav RH navodi u svojoj preambuli, nedvojbeno je bila „neposredna negacija vlasti NDH, ali i vlasti iz razdoblja Kraljevine Jugoslavije, odnosno Banovine Hrvatske.“ Nesumnjivo su „Narodnooslobodilački odbori postali (…) stvarni organi vlasti koju je inicirala i kontrolirala KPJ/KPH. Postupno se izgrađivala i struktura viših organa vlasti. Karakteristično je da oni od političkih predstavničkih tijela prerastaju u vrhovne zakonodavne i izvršne organe vlasti. Ponajprije se oblikuje na razini Jugoslavije (AVNOJ), a zatim i pojedinih njezinih zemalja, pa tako i Hrvatske (ZAVNOH).“ Usp. Maticka, Problemi diskontinuiteta, 19. Doista se može reći da je završetak tog procesa u proljeće 1945. označavao povijesnu razdjelnicu. Stvaranje na tisuće narodnooslobodilačkih odbora tzv. NOO-a za vrijeme NOB-a, koji su često nazvani izvornim oblicima revolucionarne vlasti, upućuje na zaključak da je snaga zaključaka ZAVNOH-a izvirala iz podrške koji su politički ciljevi partizanske borbe uživali u širim društvenim slojevima, tako da interpretacije ne djeluju uvjerljivo prema kojima je stvaranje nove vlasti jedino bila neka vrsta „boljševičkog puča“. Prvi se narodno-oslobodilački odbori u Hrvatskoj javljaju već u kolovozu 1941. godine, a potkraj 1942. godine na svim oslobođenim teritorijima bilo ih je već 1600. Ta mreža organa narodnooslobodilačkog pokreta rapidno se širila. Prema istraživanjima Hodimira Sirotkovića već su u drugoj godini rata djelovala 3 okružna, odnosno privremeno okružna NOO-a, kao i 47 kotarska, 161 općinska, 2 gradska, 1373 mjesna i 23 „akciona“ NOO-a. Ukupno je, dakle, tad već djelovalo 1609 NOO-a. Broj se do polovice 1943. popeo na 1800, da bi krajem te godine dosegnuo čak 4596 registriranih narodnooslobodilačkih odbora svih vrsta na oslobođenom, poluoslobođenom, pa čak i na okupiranim područjima Hrvatske. Tad su položeni antifašistički temelji nove države. Opravdanom se stoga čini konstatacija da se ustroj Federalne Države Hrvatske razvijao u Narodnooslobodilačkom pokretu. Otkada se 1. ožujka 1943. u ličkom selu Ponori (kod Korenice) sastao Inicijativni odbor hrvatskog revolucionarnog sabora, koji je bio sastavljen od članova AVNOJ-a iz Hrvatske, politički cilj bio je zadan da ZAVNOH preuzme funkcije „privremenog najvišeg organa narodne vlasti". Istovremeno, dok se u bitkama na Sutjesci ginulo, hrvatski partizani su 13. i 14. lipnja 1943. na novooslobođenom području u Otočcu i na Plitvicama formirali vrhovno predstavničko tijelo za Hrvatsku kao federalnu jedinicu buduće Jugoslavije. Isticalo se da ZAVNOH okuplja sve rodoljubive i demokratske snage, bez obzira na nacionalnu, političku i vjersku pripadnost. Za predsjednika ZAVNOH-a bio je izabran slavni pjesnik Vladimir Nazor. ZAVNOH je praktički od svog osnutka obavljao mnoge poslove najvišeg organa vlasti u Hrvatskoj i nadzirao je funkcioniranje značajnog broja Narodnooslobodilačkih odbora na području pod kontrolom Narodnooslobodilačke vojske. Poslovnikom o radu narodnooslobodilačkih odbora koji je tada usvojen, reorganiziran je rad NOO-a. U rezoluciji koju je ZAVNOH donio odlučno se osuđuju „bivši reakcionarni režimi" Kraljevine Jugoslavije i Banovine Hrvatske te se ističe potreba izgradnje nove narodne vlasti u cijeloj Hrvatskoj kao jamstvo za novu demokratsku Hrvatsku u okviru nove demokratske Jugoslavije. Slijedom odluka Drugog zasjedanja AVNOJ-a iz studenoga 1943. koje su nalagale organiziranje vrhovne vlasti u pojedinim federalnim jedinicama, konstituirala se i vrhovna vlast u dijelu Hrvatske pod kontrolom NOV-a. Događalo se to postupno, već prema tome kada su prilike i ratne operacije to dopuštale. Stoga se na Trećem zasjedanju u Topuskom, 8. i 9. svibnja 1944. godine, ZAVNOH i formalno proglasio vrhovnim zakonodavnim i izvršnim narodnim predstavničkim tijelom i najvišim organom državne vlasti demokratske Hrvatske. Tada je osnovan i treći organ vlasti, Narodna vlada Hrvatske, ali je njezino stvarno formiranje odgođeno te je njezine funkcije preuzeo ZAVNOH. Goldstein, Hrvatska 1918-2008, 309, 327-328. Za razumijevanje tog procesa važna je već spomenuta činjenica da je od kraja 1943. godine bilo aktivno čak 4596 Narodnooslobodilačkih odbora (NOO-a). Na širem zagrebačkom području djelovalo je 1147 NOO-a, 699 u Slavoniji, 703 u Dalmaciji, 491 u Istri, 178 u Pokuplju, 247 na Baniji, 278 u Lici, 318 na Kordunu, 183 u Gorskom kotaru, 266 u Hrvatskom primorju i 86 u karlovačkom okružju. Administrativna se podjela partizanske Hrvatske za početak svibnja 1945. može navesti ovako: „1. Oblasni NOO za Dalmaciju sa 8 okružnih NOO-a (Dubrovnik, Srednjodalmatinsko otočje, Biokovsko-neretvanski, Srednja Dalmacija, Šibenik, Zadar, Knin i Centralni odbor Zbjega u El Shattu (Egipat)). 2. Oblasni odbor NOO za Istru sa 4 okružna NOO-a (Buzet, Pula, Pazin i Rijeka). 3. Oblasni NOO Zagrebačke oblasti sa 5 okružnih NOO-a (Zagreb, Krapina, Varaždin, Bjelovar, Moslavina). 4. Oblasni NOO Slavonija sa 5 okružnih NOO-a (Nova Gradiška, Virovitica, Našice, Slav. Brod, Osijek). Izvan tih područja organizirano je još 7 samostalnih okružnih NOO-a, koji neposredno komuniciraju s organima ZAVNOH-a. To su sljedeći okružni NOO-i: za Hrvatsko primorje, Gorski kotar, Liku, Kordun, Baniju, Pokuplje, te okružni NOO Cazin, koji je od ožujka 1944. bio privremeno uključen u operativno područje Glavnog štaba Hrvatske pa djeluje pod upravnom nadležnosti ZAVNOH-a.“ Sirotković, ZAVNOH, 272. Ocjena se, dakle, čini utemeljena prema kojoj navedene činjenice o izgradnji vlastitog aparata vlasti ZAVNOH-a u Narodnooslobodilačkoj borbi upućuju na povijesnu činjenicu da je Hrvatska uspjela izgraditi politički i pravno „sve bitne elemente vlastitog državnog bića u okviru Demokratske Federativne Jugoslavije“. Taj je proces, nakon što je Narodna vlade osnovana u Splitu, dovršen osnivanjem Vrhovnog suda i Narodnog sabora Usp. Nenad Bukvić: Privid demokracije. Sabor u prvim godinama komunističke Hrvatske (1945.-1953.) Hrvatski državni arhiv, Zagreb 2018. (kad se 25. srpnja 1945. ZAVNOH sastaje na svom Četvrtom zasjedanju u sabornici na Markovu trgu u Zagrebu, što se može tumačiti kao pokušaj nove vlasti da izrazi povijesni kontinuitet hrvatskoga zakonodavnog tijela kao predstavnika državnog suvereniteta Hrvatske). Prema tome, ne može biti osnovane sumnje da je ZAVNOH bio „temelj na kojemu se kasnije gradila Narodna Republika Hrvatska i Socijalistička Republika Hrvatska“, kao što je naposljetku „plebiscitarnom voljom hrvatskog naroda, nastala (…) njegova samostalna demokratska Republika Hrvatska“. Sirotković, ZAVNOH, 272-274. Ovu povijesnu činjenicu istaknuo je i prvi predsjednik RH, Franjo Tuđman, kako proizlazi iz ovog citata: „U antifašističkom pokretu stvorena je zavnohovska federalna država Hrvatska, i političko-ustavna osnova jugoslavenske federacije kao zajednice ravnopravnih naroda s pravom samoodređenja. I upravo ta stečevina antifašizma davala nam je pravne pretpostavke za izlaz iz Jugoslavije i proglašavanje nezavisnosti.“ Poslanica predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana u prigodi Dana državnosti i 5. obljetnice samostalne hrvatske države, Vjesnik, 31. svibnja 1995, str. 2, ovdje cit. prema Sirotković, ZAVNOH, 274. No, jasno je da se povijesni procesi o kojima ovdje govorimo, i koji su doveli do konstituiranja hrvatske republike na antifašističkim temeljima, moraju sagledavati u tadašnjem širem kontekstu. Početkom ožujka 1945. godine najprije je osnovana vlada Demokratske Federativne Jugoslavije, kao koalicijska vlada, sastavljena od predstavnika Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) i predstavnika kraljevske vlade. (Ovdje zbog ograničenog prostora ne možemo detaljnije opisati političke procese koji su se odvijali za vrijeme rata i naposljetku osigurali dominaciju KP unutar tzv. „Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte“ (JNOF), koja za Hrvatsku osnovana u svibnju 1944. godine u Topuskom. Antifašističke organizacije koje je Narodnooslobodilački pokret osnivao tijekom rata (USAOJ, AFŽ) automatski su postale članice JNOF-a, baš kao i KP, pa su svojim aktivizmom gušile eventualnu djelatnost drugih koalicijskih stranaka. Sredinom 1943. godine, kada je osnivan ZAVNOH, približno polovica njegovih vijećnika bih su HSS-ovci, SDS-ovci i vanpartijci, pa je i predsjednik (Vladimir Nazor) bio vanpartijac, ali mehanizam upravljanja bio je takav da su sve odluke donosili potpredsjednik Andrija Hebrang, tajnik Pajo Gregorić, član predsjedništva Šime Balen i drugi istaknuti komunisti. S maršalom i glavnim komandantom Josipom Brozom Titom na čelu, koji je istovremeno obnašao funkcije predsjednika Ministarskog savjeta i ministra obrana, na kraju rata nije moglo biti nikakve dvojbe oko toga koja se snaga spremala osvojiti vlast na cijelom području Jugoslavije. Bivši ban Banovine Hrvatske, Ivan Šubašić, kao ministar vanjskih poslova u vladi nove Demokratske Federativne Jugoslavije, kao i ostali predstavnici građanskih stranaka, usprkos deklaracijama koji su pozivali na okupljanje svih snaga koje se nisu kompromitirale suradnjom s neprijateljem i naglašavanju demokratskih načela, da će biti „očuvane sve demokratske tekovine izražene u strukturi narodne vlasti”, da će se “osigurati puna sloboda i pomoć privatnoj inicijativi u privredi” te da će se razvijati „prijateljski odnosi sa saveznicima” vrlo brzo su izgurani iz političkog života druge Jugoslavije koja je prema sovjetskom modelu krenula u „socijalističku izgradnju“. ) U svakom slučaju stvaranje „Narodne vlade Hrvatske“ u Splitu Lista mandatara koju je predložio dr. Vladimir Bakarić usvojena je jednoglasno od strane Predsjedništva. Federalna Hrvatska je dobila svoju prvu narodnu vladu, sastavljenu od: predsjednika dr. Vladimira Bakarića; potpredsjednika Franje Gažija i dr. Rade Pribićevića; ministra unutarnjih poslova Vicka Krstulovića; ministra pravosuđa Duška Brkića; ministra prosvjete Ante Vrkljana; ministrice financija Anke Berus; ministra industrije i rudarstva dr. Mladena Ivekovića; ministra trgovine i opskrbe Dušana Čalića; ministra poljoprivrede i šumarstva Tome Čikovića; ministra narodnog zdravlja dr. Aleksandra Koharovića; ministra socijalne politike Jurice Draušnika; ministra građevina Stanka Ćanice-Opačića; ministra obalnog pomorstva, ribolova i lokalnog prometa dr. Uliksa Stangera. Ovdje prema podatcima objavljeni u Narodna vlada Hrvatske formirana u gradu Splitu dana 14. travnja 1945., Državno nakladno poduzeće Hrvatske, Zagreb 1945. Popis i u Marin Kuzmić (ur.), Narodna vlada Hrvatske - prigodno izdanje povodom obilježavanja 70. obljetnice formiranja prve narodne vlade Hrvatske u Splitu, Udruga antifašista i antifašističkih boraca Splita, Split 2015. se mora sagledati u gore označenom povijesnom kontekstu, s tim da se Odluka o formiranju Vlade, naravno, mora smjestiti i u kontekst oslobođenja Dalmacije. Usp. Nikola Anić: Povijest Osmog korpusa Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske: 1943.-1945., Udruga antifašističkih boraca i antifašista Grada, Split 2004; Isti: Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske: 1941. – 1945., Zagreb 2005. Oslobođenje Splita 26. listopada 1944. godine bilo je od velike važnosti za Narodnooslobodilački pokret. Split je bio prvi od većih gradova Jugoslavije koji su oslobođeni bez pomoći vanjskih snaga (imao je važno vojno značenje radi svoje strateški povoljne pozicije, ali i zbog ljudskih i materijalnih resursa potrebnih za daljnju ofenzivu prema unutrašnjosti). Iz Splita, Narodnooslobodilačka vojska nastavlja borbu preko Trogira, Šibenika pa sve do Knina gdje su se vodile zadnje bitke za oslobođenje Dalmacije. Kninska operacija započela je 16. studenog i trajala sve do 3. prosinca 1944. godine i označila je kraj nacističke okupacije Dalmacije. Nakon oslobođenja Dalmacije, Predsjedništvo ZAVNOH-a donosi odluku prema kojoj se u siječnju 1945. godine premješta iz Topuskog u Šibenik, gdje se vrše pripreme oko preuzimanja ovlasti u novooslobođenim krajevima. Nakon već spomenutog sporazuma Tito-Šubašić dolazi do formiranja Privremene vlade Demokratske Federativne Jugoslavije 7. ožujka 1945. godine. Odmah nakon osnutka, Privremena vlada je objavila Deklaraciju u kojoj se ističe nastavljanje političkog programa Narodnooslobodilačke borbe i angažiranje svih snaga u zemlji za što brže protjerivanje neprijatelja iz zemlje. U Deklaraciji se ističe ravnopravnosti svih naroda Jugoslavije i osnivanje federalnih jedinica po nacionalnom principu. U skladu s tim, predsjedništvo AVNOJ-a donosi Uputstva o osnovnim načelima za sastav vlada federalnih jedinica. Temeljem „Uputstava o formiranju vlada federativnih jedinica“ predsjedništva AVNOJ-a od 5. travnja 1945., ZAVNOH donosi odluku da se na izvanrednom zasjedanju, koje će se održati 14. travnja 1945. godine u Splitu, konstituira Narodna vlada. Prva Narodna vlada Hrvatske, sastavljena od predsjednika dr. Vladimira Bakarića, potpredsjednika Franje Gažija i dr. Rade Pribičevića te jedanaest resornih ministara, proglašena je naposljetku u staroj splitskoj Gradskoj vijećnici. Vlada je imala sljedeća ministarstva: unutrašnjih poslova, pravosuđa, prosvjete, financija, industrije i rudarstva, trgovine i opskrbe, poljoprivrede i šumarstva, narodnog zdravlja i socijalne politike te obalskog pomorstva, ribarstva i brodskog saobraćaja. Bila je sastavljena kao vlada JNOF-a Hrvatske i djelovala je u Dalmaciji sve do oslobođenja Zagreba. Prva sjednica vlade federalne Hrvatske održana je 22. travnja, i tada je donesena „Deklaracija Narodne vlade Hrvatske“. U Deklaraciji se naglašava da se stvaranje „prve narodne vlade Hrvatske još u toku samog oslobodilačkog rata protiv tudjinske okupacije“ smatra „dokazom (…), da se neotudjivana, a tako dugo nepriznavana prava hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost ostvaruju nezadrživom snagom. Kao rezultat borbe hrvatskog naroda za slobodu i u toku oslobodilačkog rata ostvarilo se i njegovo pravo na vlastitu narodnu vladu.“ Usp. Deklaracija Narodne vlade Hrvatske od 22.04. 45., ovdje cit. prema Narodna Vlada Hrvatske, 91-94, 91. Prva rečenica glasi: „Ukazom Predsjedništva Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobodjenja Hrvatske od 14. travnja 1945. imenovana Narodna vlada Hrvatske preuzela je u Hrvatskoj vodjenje državnih poslova svoje kompetencije.“ Nova vlada se 20. svibnja 1945. premješta u glavni grad Hrvatske, Zagreb. Kao što je već rečeno, u srpnju 1945. godine, u sabornici na Markovu trgu u Zagrebu, ZAVNOH je organizirao svoje Četvrto zasjedanje na kojem je promijenio ime u Narodni sabor Hrvatske. Time je ZAVNOH završio svoje ratno djelovanje, a promjenom imena naglasio povijesni kontinuitet hrvatskoga zakonodavnog tijela kao predstavnika suvereniteta Hrvatske. Ustav nove Jugoslavije iz 1946., nastao po modelu ustava SSSR-a iz 1936., u svom je prvom članku državu definirao kao zajednicu „ravnopravnih naroda, koji su na osnovi prava na samoopredjeljenje, uključujući pravo na odcjepljenje, izrazili svoju volju da žive zajedno u federativnoj državi”. Od veljače 1946. godine uvodi se službeni naziv „Narodna Republika Hrvatska“ (NR Hrvatska). Početkom 1947. godine Ustavotvorni sabor Narodne Republike Hrvatske proglasio je hrvatski ustav kao potvrdu državnog postojanja Hrvatske, odnosno njezina suvereniteta u sklopu FNRJ-a. Naglašeno je da se ustav NR Hrvatske zasniva na „interesima radničke klase bratstva i jedinstva hrvatskog i srpskog naroda i ostalih narodnosti koji žive na tlu Hrvatske i jednakopravnosti građana". Vlada svoje funkcije obavlja sve do 1953. godine kada njene poslove preuzima tijelo pod nazivom „Izvršno vijeće Sabora“. Pogledajmo za kraj ovoga prikaza, kako je osnivanje Vlade opisano iz perspektive nove vlasti u istoimenoj knjizi, koja je već u ljeto 1945. izašla iz tiska. Zadaća publikacije, koja je bila bogato opremljena fotografijama (još prije nego što na 5. stranici započinje tekst objavljena je fotografija preko cijele stranice ispod koje je pisalo „Dr. Vladimir Bakarić Predsjednik Narodne vlade Hrvatske“), očito se sastojala u tome da za šire čitateljstvo popularizira ovaj događaj od 14. travnja 1945. u Splitu, za koji su i mnogi suvremenici bili uvjereni da se radi o povijesnom događaju. Knjiga predstavlja zanimljiv izvor, iz kojega možemo saznati štošta o tadašnjim političkim porukama, kao i o tome kako se pokušalo prikazati atmosferu koja je vladala u Splitu prilikom osnivanja Vlade. Tekst je podijeljen u 25 poglavlja Pojedina poglavlja knjige Narodna Vlada Hrvatske formirana u gradu Splitu dana 14. travnja 1945. (Državno nakladno poduzeće Hrvatske, 1945.) naslovljena su: „Izvanredna sjednica Predsjedništva Zemaljskog Antifašističkog Vijeća Narodnog Oslobođenja Hrvatske u Splitu 14. travnja 1945.“ (5-9), „Predsjednik ZAVNOH-a Vladimir Nazor otvara sjednicu“ (10-11), „Dnevni red sjednice“ (12), „Referat tajnika Jedinstvene Narodnooslobodilačke Fronte Hrvatske dra Vladimira Bakarića“ (13-32), „Govor predsjednika Izvršnog odbora HSS Franje Gažija“ (33-34), „Govor predstavnika Komunističke partije Hrvatske Karla Mrazovića“ (35-37), “Govor predsjednika Srpskog kluba vijećnika ZAVNOH-a, dra Rade Pribićevića“ (38-42), „Govor ministra za Hrvatsku u Vladi Demokratske Federativne Jugoslavije i prvog tajnika ZAVNOH-a dra Paje Gregorića“ (43-44), „Govor ministra narodnog zdravlja središnje vlade dra Zlatana Sremca“ (45-47), „Govor tajnika Izvršnog odbora HSS Ante Vrkljana“ (48-51), „Govor člana predsjedništva ZAVNOH-a mons. Svetozara Ritiga“(52-54), „Govor predsjednice Antifašističke fronte žena Hrvatske Meca Gržetić“ (55-56), „Govor političkog komesara Glavnog štaba Hrvatske Rade Žigića“ (57-58), „Govor člana Srpskog kluba vijećnika ZAVNOH-a pukovnika Stanka Ćanice Opačića“ (59-62), „Govor tajnika Srpskog kluba vijećnika ZAVNOH-a Dušana Brkića“ (63-65), „Govor člana Izvršnog odbora JNOF-e Hrvatske Vicka Krstulovića“ (66-68), „Drugi govor predsjednika ZAVNOH-a Vladimira Nazora“ (69-71), „Odluka o Narodnoj Vladi Hrvatske“ (72-75), „Sastav Narodne Vlade Hrvatske“ (76-78), „Čestitka šibenskog biskupa dra Jerolima Milete“(79), „Govor zamjenika episkopa dalmatinskog prote Macure“(80-82), „Članovi Narodne vlade Hrvatske medju narodom“(83-86), „Svečana zakletva članova Narodne vlade Hrvatske“ (87-90), „Deklaracija Narodne Vlade Hrvatske“ (91-94), „Životopisi članova Narodne vlade Hrvatske“ (95-107). , i mahom su objavljeni tekstovi govora koji su toga dana izrečeni u Splitu prilikom formiranja Prve vlade, a objavljene su i usvojene odluke i biografije članova vlade, kao i veći broj fotografija. Tekstovi i slike stvaraju dojam da su članovi predsjedništva ZAVNOH-a, koji su 14. travnja 1945. godine iz Šibenika stigli u „herojski Split“ Svi citati u ovom dijelu se mogu naći u knjizi Narodna Vlada Hrvatske formirana u gradu Splitu dana 14. travnja 1945., cit. ovdje na str. 5, nadalje će se navoditi kao „Narodna Vlada, 5“., koji je bio okićen „hrvatskim, srpskim i jugoslavenskim zastavama s crvenom petokrakom“, dočekani s velikim oduševljenjem. Sastanak je održan u staroj splitskoj Gradskoj vijećnici, gdje su kao počasni gosti bili prisutni i pojedini vojni komandanti, povjerenici odjela ZAVNOH-a, članovi Izvršnog odbora Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Hrvatske, članovi Izvršnog odbora HSS, Srpskog kluba vijećnika ZAVNOH-a, predstavnici Komunističke partije, crkveni predstojnici, i izaslanici sinjske Alke. Za predsjedničkim stolom, uz predsjednika Vladimira Nazora, mjesta zauzimaju Frano Gaži, predsjednik Izvršnog odbora HSS-a i dr. Rade Pribićević, predsjednik Srpskog kluba vijećnika ZAVNOH-a. Sjednicu otvara Vladimir Nazor koji je započeo zasjedanje govorom o budućoj vladi „koja će voditi sve poslove i upravljati zemljom, dok opće glasovanje ne dade čitavom narodu mogućnost, da na izborima odredi sam ljude“. U svom govoru Nazor naglašava važnu ulogu grada Splita i njegovih stanovnika u Narodnooslobodilačkoj borbi i pjesnički dodaje: „Sudjeno je, da ta naša nova vlada nastane usred proljeća, izmedju Uskrsa i Gjurgjev-dana, u drevnom i starom gradu Splitu. Jest, u Dalmaciji, koja je kolijevka hrvatske državne ideje i hrvatske kulture, i u kojoj se je najviše osjećalo, da su Srbi i Hrvati braća, kojima je koračati skupa, u sreći i nesreći. Jest, u gradu Splitu, što je u drevno vrijeme osjetio, a i vidio hrvatske kraljeve, koji su se u obližnjem Solinu krunili (i ploče s imenima njihovih najbližih otkopavaju se na solinskom tlu); u gradu Splitu, koji se uvijek opirao okupatorima i pokazao smjelost i odvažnost u najtežim časovima našeg narodnog ustanka.“ Isto, 11. Na dnevnom redu sastanka našli su se izvještaji o trenutnoj vojnoj situaciji, prijedlog odluke o Narodnoj vladi Hrvatske te njeno imenovanje. Na sastanku u Splitu prisustvovalo je dvadeset i pet članova Predsjedništva od njih trideset i dva, što je bilo dovoljan kvorum za vijećanje. U „referatu tajnika Jedinstvene Narodno-oslobodilačke Fronte Hrvatske, dra Vladimira Bakarića“, budućeg prvog predsjednika Vlade, Bakarić je govorio o zadnjoj fazi rata i „perspektivi skorog oslobodjenja zemlje“. Prema Bakariću, ta je perspektiva nalagala „da naše izvršne organe vlasti izdignemo i učinimo efikasnijim i s većim autoritetom (…) i potrebu formiranja najvišeg izvršnog organa narodne vlasti – narodne vlade“. Svoj govor završava riječima: „Svi uslovi za stvaranje takve vlade su ovdje. Mi imademo dovoljno oslobodjenog teritorija, dovoljno narodnog povjerenja, dovoljno smo čvrsti, imademo dovoljno čvrstinu organizacija, da takva narodna vlada može biti faktička, prava narodna vlast u Hrvatskoj“ koja će biti „na čelu naših naroda u svim daljnjim tegobama.“ Isto, 18 i 31. Dobar primjer, u kojoj su mjeri govornici bili svjesni povijesnog trenutka, predstavlja „Govor člana predsjedništva ZAVNOH-a mons. Svetozara Ritiga“ Usp. novu monografiju o Svetozaru Rittigu: Margareta Matijević: Između partizana i „pristojnosti“. Život i doba Svetozara Rittiga (1873.-1961.) Zagreb; Slavonski Brod: Plejada; Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2019. , u kojemu se NOB naziva „najzamašnij(om) historijsk(om) činjenic(om) od seobe i krštenja slavenskih naroda na Balkanu. Mi stojimo danas ujedinjeni i spoljašnje oslobodjeni i tim je izvršen vjekovni zadatak naših naroda od 1000 godina. Narodni heroj maršal Josip Broz Tito je najveći vojnik, političar, državnik, što ga je naš narod rodio. (…) U današnjem narodnom pokretu postignuto je daleko više nego što su mogli ikada očekivati razbijeni južni slavenski narodi iz perspektive svoje tužne hiljadugodišnje povijesti. (…) hrvatsko svećenstvo u svojoj jezgri prijanja uz oslobodilački pokret. Mnogi svećenici su članovi Narodno oslobodilačkih odbora, Jedinstvene narodne fronte, Oblasnih i Okružnih Odbora, ali kako su ove organizacije nužno skrovite, obistinjuje se stara riječ, da se dobar glas daleko čuje, ali loši još dalje, te ona četica odmetničkih ljudi zasjenjuje onu ogromnu većinu rodoljubnih, koji vjerno stoje uz svoj narod.“ Narodna vlada, 52-54. Nakon toga na red dolaze govori ostalih članova Predsjedništva koji su zaključeni drugim govorom predsjednika Vladimira Nazora, u kojem se Nazor posebno osvrće na način glasovanja kojim su se birali vijećnici, ne „gumenim kuglicama“, nego su „glasovi birački za nas one kaplje, one milijarde kapi krvi, koje su iz žila naših momaka pale na bojnim poljima“. Isto, 71. „Odluka o Narodnoj vladi Hrvatske“ Isto, 72-74. prihvaćena je od strane Predsjedništva jednoglasno i u cijelosti. Prema toj Odluci, Narodna vlada Hrvatske se prihvaća kao „najviši izvršni i naredbodavni organ državne vlasti u Hrvatskoj“, sastavljena od predsjednika vlade, dva potpredsjednika vlade i resornih ministara, a koju imenuje Predsjedništvo ZAVNOH-a. Nakon usvajanja točaka dnevnog reda koje su se odnosile na analizu trenutnog vojno-političkog stanja koju je izložio Vladimir Bakarić i prijedloga Odluke o Narodnoj vladi Hrvatske, na red dolazi imenovanje vlade. Iako je odluka o sastavu vlade povjerena dr. Vladimiru Bakariću, o njoj se već prije raspravljalo na sjednici Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske 30. ožujka 1945. godine i 10. travnja iste godine na sjednici Izvršnog odbora Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Hrvatske. Pitanje sastava vlade odnosilo se na pozicije koje će preuzeti članovi Komunističke partije Hrvatske te HSS kao vanpartijski suradnik. Odlučeno je da bi, s obzirom da je Komunistička partija najvećim dijelom organizirala i vodila narodnooslobodilačku borbu, predsjednik vlade trebao biti komunist i Hrvat. Prvi potpredsjednik vlade bi trebao biti Hrvat i član HSS-a, kako bi se iskazala spremnost na međusobnu suradnju i odalo priznanje stranci koja je također sudjelovala u antifašističkoj borbi. Mjesto drugog potpredsjednika i ministra pravosuđa bi trebao preuzeti Srbin, unutarnje poslove komunisti, te član HSS-a ministarstvo prosvjete. Dan nakon izbora, to jest 15. travnja 1945. godine, članovi predsjedništva i resorni ministri novooformljene vlade Federalne Hrvatske polažu zakletvu, ponavljajući za predsjednikom Vladimirom Nazorom ove riječi : „Zaklinjem se čašću svoga naroda da ću vjerno i neumorno služiti narodu, da ću svoje dužnosti vršiti savjesno i predano, čuvajući i braneći slobodu i nezavisnost, bratstvo i jedinstvo svih naroda Jugoslavije i sve ostale tekovine Narodnooslobodilačke borbe, za napredak federalne Hrvatske i demokratske i federativne Jugoslavije.“ Isto, 88. Zaključno možemo ustvrditi da su ishod Drugog svjetskog rata i pobjeda antifašističkih snaga Usp. Miljan Milkić: War Strategies and Diplomatic Tactics: The End of World War II in Yugoslavia. U: Harpld E. Raugh, Jr. (ur): Past through Present: Thoughts on Military Hitory at the Strategic, Operational, and Tactical Levels of War. Wien/Vienna 2013., 143-152. označili prekretnicu u državnom uređenju Jugoslavije i za formiranje hrvatske republike. Nova se država izgrađuje na federativnoj osnovi kao Demokratska Federativna Jugoslavija. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske djelovalo je kao najviše predstavničko tijelo tijekom narodnooslobodilačke borbe na području Hrvatske. Uloga ZAVNOH-a i njegove odluke bile su od krucijalnog značaja i za nastanak nove vlade. Kao dio nove Jugoslavije, Federativna Hrvatska stvara svoju vladu. U praksi, Vlada na početku nije imala veću samostalnosti u upravi, i bila je odgovorna Vladi Demokratske Federativne Jugoslavije. Usp. Nenad Bukvić: Zapisnici Vlade Narodne Republike Hrvatske 1945. – 1953., Hrvatski državni arhiv, Zagreb 2018. No, činjenica je da je u Splitu toga 14. travnja 1945. godine donesena Odluka o stvaranju Narodne vlade Federativne Hrvatske koja će u narednom periodu sve više preuzeti i stvarnu ulogu najvišeg izvršnog organa Prve hrvatske republike, koja označava prijelomnu točku u povijesnom procesu stvaranja moderne hrvatske državnosti. Usp. Dragutin Lalović: Hrvatska Druga republika i njezine državotvorne kušnje. U: Politička misao XXXVIII (2001.), br. 1, 12-25. Literatura: Nikola Anić: Povijest Osmog korpusa Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske: 1943.-1945., Udruga antifašističkih boraca i antifašista Grada, Split 2004. Isti: Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske: 1941. – 1945., Zagreb 2005. Marino Badurina: Quo vadis, historiografijo? Povjesničari između ratova i strahova, Domovinski rat u Hrvatskoj između neugodnog konsenzusa i ugodnog kompromisa. U: Ratovi 1990-ih u regionalnim historiografijama: kontroverze, interpretacije, nasljeđe / Husnija Kamberović, Dubravka Stojanović (ur.): Udruženje za modernu historiju, Sarajevo, 2021., 31-42. Marino Badurina: Josip Broz Tito u (a)historijskom ogledalu. U: Pred izazovima revizionističkih historiografija: regionalni kontekst: zbornik radova / urednici Milivoj Bešlin, Husnija Kamberović, Adnan Prekić. Sarajevo: Udruženje za modernu historiju, UMHIS, 2020., 185-193. Milivoj Bešlin, Husnija Kamberović, Adnan Prekić (ur.): Pred izazovima revizionističkih historiografija: regionalni kontekst: zbornik radova. Sarajevo: Udruženje za modernu historiju, UMHIS, 2020. Dušan Bilandžić: Hrvatska moderna povijest. Golden Marketing Zagreb 1999. Nenad Bukvić: Zapisnici Vlade Narodne Republike Hrvatske 1945. – 1953., Hrvatski državni arhiv, Zagreb 2018. Isti: Privid demokracije. Sabor u prvim godinama komunističke Hrvatske (1945.-1953.) Hrvatski državni arhiv, Zagreb 2018. Miroslav Ćurin (ur.): Split u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941 – 1945., Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split 1981. Ferdo Čulinović: Razvitak ZAVNOH-a, Historijski zbornik, Povijesno društvo Hrvatske, Zagreb 1949. Tomislav Dulić: Utopias of Nation. Local Mass Killing in Bosnia and Herzegovina, 1941–42. Uppsala: Uppsala Universitet 2005. Matko Globačnik, Stephen Kotkin: Stalin. Waiting for Hitler 1928–1941. Allen Lane, London 2017, u: HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXXIII (2020), br. 2, str. 437–501. Ivo Goldstein: Hrvatska 1918-2008, Europapress holding, Novi Liber, Zagreb 2008. Aleksandar Jakir: Split od travnja 1941. do rujna 1943. godine: mjesto fašističke represije i antifašističkog otpora, u: Drago Roksandić i Ivana Cvijović Javorina (ur.), Split i Vladan Desnica 1918. – 1945.: umjetničko stvaralaštvo između kulture i politike. Zbornik radova sa znanstvenog skupa Desničini susreti 2015., Zagreb: FF-press - Split: Filozofski fakultet 2016., 325-347. Aleksandar Jakir/ Paulinka Vulić: Recepcija Bleiburga u hrvatskoj javnosti kao tema povijesnog istraživanja. U: Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu, broj 6/7, Split, 2015., 195-206. Alexander Korb: Im Schatten des Weltkriegs. Massengewalt der Ustaša gegen Serben, Juden und Roma in Kroatien 1941–1945, Verlag des Hamburger Instituts für Sozialforschung. Hamburg 2013. Isti:. Nation-building and mass violence: The Independent State of Croatia, 1941–45, u: The Routledge History of the Holocaust (ur. Jonathan C. Friedman), New York 2011, 291–302. Marin Kuzmić (ur.); Narodna vlada Hrvatske- prigodno izdanje povodom obilježavanja 70. obljetnice formiranja prve narodne vlade Hrvatske u Splitu, Udruga antifašista i antifašističkih boraca Splita, Split 2015. Dragutin Lalović: Hrvatska Druga republika i njezine državotvorne kušnje. U: Politička misao XXXVIII (2001.), br. 1, 12-25. Marijan Maticka: Problem diskontinuiteta vlasti u Hrvatskoj 1945. U: 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti: zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Hrvatskom Institutu za povijest u Zagrebu 5. i 6. svibnja 2005. (urednici Nada Kisić Kolanović. Mario Jareb i Katarina Spehnjak), Zagreb; Hrvatski institut za povijest 2006., 19-24. Zdravko Matić: Djelovanje suda za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj 1945. – osvrt na srednjodalmatinski okrug i presudu Mati Podrugu iz Dicma. U: Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 60 (2018), 351-383. Margareta Matijević: Između partizana i „pristojnosti“. Život i doba Svetozara Rittiga (1873.-1961.) Zagreb; Slavonski Brod: Plejada; Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2019. Miljan Milkić: War Strategies and Diplomatic Tactics: The End of World War II in Yugoslavia. U: Harpld E. Raugh, Jr. (ur): Past through Present: Thoughts on Military Hitory at the Strategic, Operational, and Tactical Levels of War. Wien/Vienna 2013., 143-152. Narodna Vlada Hrvatske formirana u gradu Splitu dana 14. travnja 1945. Državno nakladno poduzeće Hrvatske, 1945. Branko Petranović: AVNOJ - Revolucionarna smena vlasti 1942-1945. Beograd 1976. Zdenko Radelić: Hrvatska u Jugoslaviji 1945. – 1991., od zajedništva do razlaza, Zagreb, 2006. Sabrina P. Ramet (ur.): Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945. Zbornik radova, Alineja Zagreb 2009. Davorin Rudolf: Stjecanje međunarodnopravne osobnosti Republike Hrvatske 25. lipnja 1991., u: Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, vol. 50 (2013), br. 1, 51-80. Hodimir Sirotković: ZAVNOH Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske – Rasprave i dokumenti. Dom i svijet: Zagreb, 2002. Hodimir Sirotković: Osnivanje prve vlade Federalne Hrvatske u Splitu 14. travnja 1945. godine. U: M. Ćurin (ur.): Split u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941 – 1945., Split 1981., 1012-1016. Jozo Tomasevich: War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: Occupation and Collaboration Stanford Stanford University Press 2001 (izdanje na hrvatskom jeziku pod naslovom „Rat i revolucija u Jugoslaviji : okupacija i kolaboracija : 1941-1945.“ / preveli s engleskoga Damir Biličić... [et al.]. - Zagreb : Europapress holding [etc.]. 2010 Jera Vodušek Starič: Kako su komunisti osvojili vlast 1944. – 1946., Zagreb, 2006. Slobodan Žarić: O nekim problemima izgradnje narodne vlasti u Hrvatskoj uoči i neposredno nakon oslobođenja Jugoslavije, Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb 1971. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske. Zbornik dokumenata 1943., Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb 1964. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske. Zbornik dokumenata, knj. II, Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb 1970. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske. Zbornik dokumenata 1945. (od 1. siječnja do 25. srpnja), Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb, 1985. Aleksandar Jakir Resume: On the Historical Circumstances and Significance of the Formation of the First Government of the Federal Democratic Croatia in April 1945 Summary: Based on available literature and sources, the paper deals with the establishment of the first government of the Federal Democratic of Croatia at the end of WW II and presents reflections from a historiographical perspective on the historical significance of the formation of this so-calles People's Government in Split. As an interesting source a publication is presented in the paper that was published in the summer of 1945 under the title „The People's Government of Croatia formed in the city of Split on April 14, 1945“. Keywords: ZAVNOH, State Anti-fascist Council for the National Liberation of Croatia, National Liberation War, People's Government of Croatia, historiography 22