Hrvatsko-Muslimanski Sukob Na Području Bugojna: Hrvatski Studiji Sveučilišta U Zagrebu Odjel Za Povijest

Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu
Odjel za povijest
HRVATSKO-MUSLIMANSKI SUKOB NA
PODRUČJU BUGOJNA
Diplomski rad
Kandidat: Tomislav Zrno

Mentor: dr. sc. Ivo Lučić
Zagreb, 20. rujan, 2017.

Sadržaj
1. Uvod ............................................................................................................................ 1.
2. Kontekst raspada Jugoslavije i početak rata u BiH .................................................... 2.
3. Odnos ABiH i HVO-a u Bugojnu u kontekstu prvih sukoba tijekom 1992. godine ... 3.
4. Ustrojstvo vojnih organizacija .................................................................................... 5.
5. Komunikacije i vojni resursi ....................................................................................... 8.
6. Problem 3C .................................................................................................................. 9.
7. Kriminal i paramilitarne skupine ............................................................................... 10.
8. Početna djelovanja ..................................................................................................... 11.
9. Stanje krajem 1992. godine ....................................................................................... 17.
10. Razlozi i posljedice „Vance-Owenovog plana“ ........................................................ 20.
11. Nastavak borbi u 1993. .............................................................................................. 22.
12. Stanje HVO-a Bugojno pred sukob ........................................................................... 28.
13. Početak otvorenog sukoba ......................................................................................... 30.
14. Zaključak ................................................................................................................... 32.
Izvori i literatura .............................................................................................................. 34.
Hrvatsko-muslimanski sukob na području Bugojna
1. Uvod
Hrvatsko-muslimanski (bošnjački) sukob tema je prijepora u historijografiji na području

država bivše Jugoslavije. Zbog svoje slojevitosti i naravi izaziva kontroverze i često potpuno
oprečna tumačenja uzroka i posljedica sukoba. Svaka strana (hrvatska, muslimanska ili neka
treća) često tumači sukob kroz parcijalne poglede što proizlazi iz više razloga. Prije svega
postoje u temeljima suprostavljene teorije o naravi sukoba. Radi li se o sukobu niskog
intenziteta ili o ratu (građanskom ili agresiji Republike Hrvatske na Republiku Bosnu i
Hercegovinu). Uzimanjem u obzir jednu od teorija, automatski se poteže pitanje opravdanosti
odabira jedne od njih. Međusobna optuživanja kako bi „drugi“ ispao krivac a „mi“ žrtva čest
je metanarativ u interpretaciji hrvatsko-muslimanskog sukoba. U opisu sukoba na području
općine Bugojno držimo se postavki interpretacije sukoba Charlesa Shradera i njegove studije
Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni (2004.) koja, iako se oslanja na
tumačenje političkih odluka, izjave glavnih aktera, njihovih deklaracija, ideoloških
tumačenja, ipak najviše uzima u obzir stanje na terenu – brojnost i razmještaj postrojbi,
opremljenost i organizaciju, borbena djelovanja i njihove ishode na bojištu. Cilj ovoga rada
jest analizirati uzroke neslaganja između muslimanske i hrvatske strane te ustvrditi na koji
način je Armija BiH uspjela zauzeti područje Bugojna, tj. na koji način je iz tog istog
područja HVO bio doveden do poraza. Područje Bugojna zahvatio je ratni vihor prije svega
napadom srpskog agresora putem Jugoslavenske Narodne Armije, a kasnije i Vojskom
Republike Srpske. Ono je kao dio srednje Bosne bilo dijelom ekstremno teške ratne situacije
u kojoj su se dvije tek osnovane vojske hrvatske i muslimanske strane zajednički pokušale
obraniti od srpske agresije. Slijedom različitosti političkih ciljeva, međunarodnih pritisaka
(embargo oružja) i sve teže humanitarne situacije, tj. priljeva izbjeglica na područje srednje
Bosne, dvije strane su sve teže surađivale protiv zajedničkog neprijatelja dok se naposlijetku
nisu našle jedna nasuprot drugoj na borbenim crtama. Situacija je bila dodatno komplicirana
kada se uzme u obzir da hrvatska i muslimanska strana nisu surađivale ili se kasnije
sukobljavale u jednakoj mjeri na svakom području. Zato se ovaj rad usredotočava na detaljan,
ali geografski ograničen pristup kako bi pokazao međusobno djelovanje i intenzitet suradnje
te kasnije sukoba Hrvatskog Vijeća Obrane te Armije Bosne i Hercegovine na području
Bugojna.
1
2. Kontekst raspada Jugoslavije i početak rata u BiH
Političko i društveno stanje u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ)

počelo se pogoršavati nakon smrti Josipa Broza Tita 4. svibnja 1980. Kao neprikosnoveni
vođa Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), Tito je bio glavni arbitar i integrativni čimbenik
koji je držao na okupu različite i često suprostavljene politike i društvena kretanja. Njegovim
odlaskom na vidjelo je izišao sav nataloženi naboj društvenog nezadovoljstva u čitavoj
federaciji koji je 80-tih godina 20. stoljeća doveo do konačnog sloma partijskog sistema.
Politička elita nije uspjela iznjedriti pojedinca koji bi mogao nadomjestiti Titovu ličnost, a
sama KPJ je bila prerigidna da odgovori na ideološke konfrotacije i nacionalnu problematiku
poput zahtijevanja SK Srbije na jedinstvu i centralizaciji vlasti nasuprot zahtjevima drugih
saveznih republika na veću autonomiju u okvirima ustava iz 1974. g.1 Opasnost od
velikosrpske ideje postajala je sve veća kako je 1986. godine objavljen tekst proizišao iz
akademskih krugova, danas znan kao Memorandum SANU. Sljedeće 1987. godine, Slobodan
Milošević preuzima kontrolu nad republičkim Savezom komunista i postaje članom
predsjedništva Centralnog komiteta saveza komunista Srbije te zadobiva podršku masa među
srpskim narodom. Mitinzima solidarnosti („događanjima naroda“) srušeni su politički čelnici
Savezne autnomne pokrajine (SAP) Vojvodine, SAP Kosova i SR Crne Gore te su na te
pozicije dovedeni ljudi poslušni Miloševiću. Kulminacija cjelokupne situacije događa se
1989. g. na Gazimestanu gdje je na proslavi 600. godišnjice Kosovske bitke Milošević u
govoru naveo da ni oružane bitke nisu isključene, a masa klicala velikosrpske parole,
najavljujući time krvavi raspad SFRJ. U međuvremenu rušenje Berlinskog zida označio je
pad Istočnog bloka, stvarajući kontekst nestabilnih međunarodnih odnosa i unutardržavnih
prevrata zbog propasti ideologije komunizma i socijalističkog sistema u većini država i
sistema koje su njime bile obilježene. Izvanredni XIV. kongres Saveza Komunista
Jugoslavije u siječnju 1990. g. bio je posljednji put kada su se vodstva saveznih republika
sastala u punom opsegu. Zbog pritisaka srbijanskih predstavnika na odluke kongresa,
slovenska, a zatim i hrvatska delegacija napustile su zasjedanje.2 Ubrzo se u SR Hrvatskoj
legalizira višestranačje i organiziraju prvi višestranački izbori na kojima pobjeđuje Hrvatska
demokratska zajednica (HDZ) na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. Slovenija u srpnju 1990.
proglašava neovisnost, a istog mjeseca Skupština Kosova proglašava nezavisnost. Reakcije
1
LUČIĆ, Ivo, „Bosna i Hercegovina od prvih izbora do međunarodnog priznanja“, u: Časopis za suvremenu
povijest, br. 1., 2008., 114.
2
LUČIĆ, Ivo, Uzroci rata; Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine, Hrvatski institut za povijest,
Zagreb, 2013. 67.
2
građana srpske nacionalnosti u Republici Hrvatskoj3 prerasle su su oružani čin poznat pod
nazivom „Balvan revolucija“ kao nastojanje da se pobunjeni dijelovi Hrvatske (Srpske
autonomne oblasti) priključe uz pomoć JNA jedinstvenoj srpskoj državi.4 Otvorena agresija
JNA i pobunjenih Srba s područja RH te BiH na Hrvatsku počinje 1991. godine.
Bosna i Hercegovina je 1943. definirana kao država triju jednakopravnih naroda. Ona nije
bila „ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska – nego i srpska, i muslimanska, i hrvatska“.5
Takva definicija bila je u suštoj suprotnosti s već tadašnjim poslijeratnim stanjem u kojem je
srpski narod u partizanskom pokretu na području BiH činio većinu i time nakon rata bio
dominantno zastupljen u upravnim strukturama tadašnje republike. Osamdesetih godina na
vidjelo je izišlo stvarno stanje međunacionalnih odnosa u kojem se represivni sustav SFRJ
počeo urušavati, između ostalog i zbog nemogućnosti adekvatnog odgovora na stavove svih
triju naroda o vlastitom percipiranom potlačenom stanju i položaju u državi.6 Bosna i
Hercegovina slijedila je put Hrvatske i Slovenije te je kao odgovor na rješavanje krize u
federaciji uvela višestranačje. Prvim višestranačkim izborima u listopadu 1990. glavne
nacionalne stranke triju naroda – Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), Stranka
demokratske akcije (SDA) te Srpska demokratska stranka (SDS) formirale su vlast u
kohabitaciji zbog nemogućnosti osvajanja većine mjesta u Skupštini. Sučeljeni s programima
koji su se suštinski razlikovali i suprostavljali jedni drugome, SDS izlazi iz Skupštine te u
listopadu 1991. osniva Skupštinu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. U referendumu
srpskog naroda u Bosni i Hercegovini istog mjeseca proglašavaju se srpske autonomne
oblasti te se nakon toga u veljači 1992. osniva Srpska Republika Bosna i Hercegovina.
Preostale dvije stranke, tj. dva naroda bila su primorana na suradnju, pogotovo zato što je
JNA pri kraju 1991. već dobrim dijelom krenula u osvajanje teritorija na području Hrvatske, a
dijelovi Bosne i Hercegovine su također uvedeni u ratni vihor kada je u listopadu 1991. JNA
uništila hrvatsko selo Ravno.7 Predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike BiH Alija
Izetbegović i vođa SDA izjavljuje u televizijskom obraćanju neutralnost BiH u ratu Srbije i
postrojbi JNA protiv Hrvatske, dok istovremeno ta JNA sa svojim sastavnim dijelovima iz
Bosne i Hercegovine kao legalnim postrojbama te socijalističke republike vrši napad na
susjednu zemlju. Prosudba je da je Izetbegović govorio kao lider SDA te je pokušao svoj
3
Izbačen je naziv „socijalistička“ putem amandmana donesenim 25. srpnja.
4
LUČIĆ, Ivo, „Bosna i hercegovina od prvih izbora do međunarodnog priznanja“, 118.
5
LUČIĆ, Ivo, „Je li Bosna i Hercegovina Jugoslavija u malom“ u: STATUS Magazin za političku kulturu i
društvena pitanja, 02/2004, 99.
6
MARIJAN, Davor, „Vještački nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine (1991. - 1995.)“ u:
Časopis za suvremenu povijest, god. 36., br. 2., 2004., 211.
7
LUČIĆ, Ivo, Uzroci rata, 54.
3
narod time distancirati od sukoba Hrvata i Srba.8 Nakon referenduma o nezavisnosti
Republike Bosne i Hercegovine u ožujku 1992. koji je srpsko pučanstvo bojkotiralo, a
bošnjačko i hrvatsko podržalo, BiH proglašava neovisnost. Iako je hrvatski narod glasovao za
neovisnost, zbog stanja inertnosti središnje vlasti naspram vojne agresije, osniva se već u
studenom 1991. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna kao pokušaj obrane i očuvanja opstojnosti
hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Sukobi počinju zaprimati svoj najjači intenzitet
1992. kada JNA, tj. Vojska republike Srpske (VRS)9 osvaja dvije trećine teritorija te provodi
etničko čišćenje na zauzetim područjima. Zbog međunarodnog pritiska težište borbi se
prenijelo s područja Hrvatske na područje Bosne i Hercegovine. Do sredine godine VRS je
opkolio Hrvate i Bošnjake (tada još Muslimani) te ih počeo potiskivati u manje i brojne
enklave.10 Tenzije između Hrvata i Bošnjaka postale su sve veće zbog nefunkcioniranja
središnje vlasti, osnivanja zasebne političke jedinice Hrvata te općenito odvojenog i često
suprostavljenog djelovanja obiju strana.
3. Odnos ABiH i HVO-a u Bugojnu u kontekstu prvih sukoba tijekom 1992. godine
Općina i grad Bugojno smješteni su u centralnom dijelu Skopaljske doline, u središnjoj

Bosni. Grad okružuje brdsko-planinsko područje pokriveno šumama (vrhovi Kalin i Rudina
na sjeveroistoku, Raduša na jugu te Velika Šuljaga na jugozapadu). Kroz Skopaljsku dolinu
protječe rijeka Vrbas koja prati ravničarsko zemljište. Bugojno kao prometno čvorište
povezuje središnji dio Bosne sa zapadnim dijelom Hercegovine preko prijevoja Kupreška
vrata i središnjim dijelom Hercegovine preko Gornjeg Vakufa. Preko Donjeg Vakufa
povezuje sjever Bosne, a preko Novog Travnika na istoku povezano je s glavnim gradom
Sarajevom. Spomenuta mjesta prema kojima je grad povezan (Kupres, Donji Vakuf, Gornji
Vakuf i Novi Travnik) ujedno su i općine s kojima se Bugojno dodiruje te će svaka od njih
imati svoju specifičnu ulogu u sukobu. Ukupan broj ljudi prema popisu stanovništva iz 1991.
iznosio je 46 889 stanovnika. Od toga su Bošnjaci činili 42%, Hrvati 34%, Srbi 18% te se
ostatak od ukupno 5% stanovništva izjašnjavalo po nekoj drugoj nacionalnosti. Sam centar
grada sačinjavao je gotovo jednak broj Bošnjaka i Hrvata te nešto manji broj Srba. U okolnim
naseljima bilo je većinsko bošnjačko stanovništvo s iznimkom južnog dijela općine gdje su
8
MARIJAN, „Vještački nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine (1991. - 1995.)“, 216.
9
Od 21. svibnja postrojbe JNA u Srpskoj republici BiH postaju Vojska republike Srpske.
10
SHRADER, Charles, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, Vojna povijest 1992. – 1994.,
Golden marketing, Zagreb, 2004., 39.
4
bila smještena neka naselja s većinskim hrvatskim stanovništvom dok je srpskih naselja bilo
samo nekoliko, što odgovara i njihovoj brojnosti u općini. Izuzevši gradski dio, vidljiva je
etno-konfesionalna podjeljenost karakteristična za taj kraj, a koja svoje korijene vuče još iz
prethodnih razdoblja i vezana je za formiranje nacionalnih identiteta u BiH i okolnih
zemalja.11
Prvi višestranački izbori BiH održani u studenom 1990. iznijeli su na vidjelo podijeljenost po
nacionalnoj osnovi te su tadašnje nacionalne stranke osvojile većinu skupštinskih mjesta.
Neobično je to što je HDZ, iako predstavnik drugog po veličini naroda u Bugojnu, osvojio 21
zastupničko mjesto. To je jedno mjesto više od SDA s osvojenih 20 mjesta, dok je SDS
osvojio 9 mjesta.12 Ostale stranke osvojile su 10 mjesta. Nakon što je formirana zajednica
„HZ HB“ odluku o pristupanju zajednici potpisao je 12. studenog 1991. i Vladimir Šoljić,
predsjednik općine Bugojno na sastanku Hercegovačke i Travničke regionalne zajednice.
Situacija je ostala relativno mirna sve do 14. svibnja 1992. kada Vladimir Šoljić, kao
predsjednik HDZ-a Bugojno, prekida sjednicu. Nakon toga u gradu se osniva HVO Bugojno
kao vojna komponenta Hrvata u općini. Kadrovi SDS-a također napuštaju općinske organe
vlasti, a Bošnjaci osnivaju Muslimansko vijeće obrane (MVO) kao ekvivalent hrvatskim
snagama.13
4. Ustrojstvo vojnih organizacija
Te snage sadržane u JNA kroz 6. korpus te još 80 do 120 tisuća paramilitarnih snaga SDS-a
ostavile su gotovo golu od oružja vlast i ostatak neokupiranih dijelova. Preuzimali su
kontrolu nad Teritorijalnom obranom u mjestima te koristili već poznatu strukturu TO-a kako
bi kasnije formirali svoju nacionalnu vojsku. Bosanskohercegovački Hrvati osjećali su se
tijekom 1991. nezaštićeno pa su shodno osnivanju svoje političke jedinice HZ HB kasnije
službeno osnovali i Hrvatsko vijeće obrane kao vojnu komponentu nove zajednice i to 8.
travnja 1992. HVO Bugojno našlo se prvotno pod zapovjedništvom na područje Srednje
Bosne u operativnoj zoni (sektoru) broj 1 koju su sačinjavale općine Bugojno, Gornji Vakuf,
11
DŽAJA, Srećko M., Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Ziral 2. dopunjeno izadnje, Mostar,
1999., 11-19.
12
MUŠINBEGOVIĆ, Hasib, Boj odbrana Bugojna 1993., Biljeg d.o.o., Sarajevo, 2011., 16.
13
MUŠINBEGOVIĆ, Boj odbrana Bugojna 1993., 16.
5
Jablanica, Konjic, Kupres i Prozor sa sjedištem u Gornjem Vakufu.14 Kasnije će se Bugojno
kroz formiranje četiriju Operativnih zona (grupa) naći u Operativnoj zoni Sjeverozapadna
Hercegovina (OZ SZH) sa sjedištem u Tomislavgradu.15 U travnju 1992. godine za
predsjednika HVO-a Bugojno izabran je Vladimir Šoljić, koji je ujedno obnašao funkciju
gradonačelnika Bugojna. Zapovjednikom tamošnje 104. brigade HVO-a „Eugen Kvaternik“
imenovan je Ivica Lučić. Treba uzeti u obzir i činjenicu da je 21. srpnja potpisan Sporazum o
prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Time su
stvoreni uvjeti za suradnju dviju oružanih snaga na prostoru Bosne i Hercegovine.
Predsjedništvo je 8. kolovoza 1992. prihvatilo HVO kao sastavni dio Armije RBiH, no do
konkretne suradnje nije došlo. Razlozi su bili pogledi na budućnost Bosne i Hercegovine u
kojima je bošnjačka strana bila optuživana za unitarizam, a hrvatska strana za krivicu
tadašnjeg stanja, suradnju sa srpskim agresorom i planiranjem pripajanja teritorija Bosne i
Hercegovine Republici Hrvatskoj.16 Shodno tom dogovoru, HVO je bio legalna vojna
postrojba na području Republike Bosne i Hercegovine.
Kako službenog djelovanja vlade u Sarajevu po vojnom pitanju nije bilo, već su se prije
osnovale organizacije Bošnjaka kasnije poznate pod nazivom Patriotska liga. Osnovana je u
proljeće 1991. godine kao stranačka paravojna postrojba SDA.17 Nakon osnivanja HVO-a,
reagiralo je i Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine te je objavilo da postoji
neposredna opasnost od izbijanja rata.18 Isto to Predsjedništvo donosi naredbu 8. travnja
1992. po kojoj bi sve oružane formacije na području RBiH trebale ući u novu Teritorijalnu
obranu Bosne i Hercegovine.19 Sve do tada bošnjačka strana djelovala je tajno kroz Patriotsku
ligu Bugojno: „U Bugojnu i okolini djeluje više naoružanih sastava organizovanih kroz
Patriotsku ligu o kojoj se veoma dugo nije znalo ništa jer je djelovala u strogoj ilegali.“20 U
travnju se raspalo zajedničko zapovjedništvo Bugojna nakon nepunih mjesec dana koje je, po
14
http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih
/437.pdf u: BELJO, Mijo, „Sukobi Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane u Gornjem
Vakufu tijekom 1992. godine“, u: Časopis za suvremenu povijest, god. 48., br. 2., 2016., 389-410.
15
http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/agresija_do_1992/%20782.pdf
16
MARIJAN, „Vještački nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine (1991. - 1995.)“, 231.;
POLUTAK, Mustafa, „Zaključak: 1993. godina – odbrana na tri fronta“, 134., u: 1993, - prelomna godina rata
za odbranu Bosne i Hercegovine, [ur. POLUTAK, Mustafa] Udruga za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i
Hercegovinu, Sarajevo, 2011.
17
18
SHRADER, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, 66.
19
HALILOVIĆ, Sefer, Lukava strategija, Maršal d.o.o., Sarajevo, 1997., 122.
20
SVITANJE POBJEDE, Općinski odbor Udruženja za zaštitu tekovina borbe BiH,
https://www.youtube.com/watch?v=a-UWx2vC89E (zadnji pristup 6. kolovoza 2017.); MUŠINBEGOVIĆ, 20
tvrdi kako je Patriotska liga „pratila razvoj situacije“, ali da je odluka o naoružavanju i formiranju naoružanih
jedinica došla tek sredinom ožujka.
6
riječima Abdulaha Jeleča, tadašnjeg načelnika obrane Štaba odbrane Bugojna, to doživjelo
zbog različitih ciljeva Hrvata i Bošnjaka u gradu. Hrvatski izvori također potvrđuju
postojanje suradnje samo „na papiru“ dok HVO i TO formiraju paralelno postrojbe te ih
samostalno opremaju i naoružavaju.21 U Bugojnu se tada osniva Opštinski stožer odbrane s
dvije bojne na čijem je čelu bio Senad Dautović,22 a predstavnik civilne vlasti bio je Dževad
Mlaćo, predsjednik Ratnog predsjedništva Bugojna.23 Naredbom Predsjedništva RBiH 23.
lipnja TO mijenja naziv u Armiju Republike Bosne i Hercegovine (Armija BiH). Tek se
krajem godine uspijeva potpuno oformiti čitava struktura putem pet korpusnih stožera i njima
pripadajućih općinskih stožera. Općinski stožer Bugojno pripao je 3. korpusu, formalno
osnovanim tek 1. prosinca 1992., a sjedište korpusa nalazilo se u Zenici. Daljnja faza
organiziranja proizišla je upravo iz 3. korpusa. Naredbom njezina zapovjednika Envera
Hadžihasanovića u ožujku korpusi su se dijelili na četiri operativne grupe s pripadajućim
brigadama. Bugojno je pripadalo operativnoj zoni Zapad (OG Zapad), koja je uključivala
područje Bugojna i Donjeg Vakufa, a zapovjednik joj je bio Selmo Cikotić. U njezinom
sastavu djelovale su 307. brdsko-planinska brigada Bugojno, 308. brdsko-planinska brigada
Novi Travnik te 317. brdsko-planinska brigada Gornji Vakuf.24
Brojnost. brigada Armije BiH osnivanih zbog priljeva izbjeglica imala je za posljedicu
njihovo korištenje po potrebi na bojištu. Tako su nakon pada Donjeg Vakufa u svibnju i
Jajca u listopadu 1992. izbjeglice služile za popunu i osnivanje brigada koje su mogle biti
korištene po potrebi. Upravo je takava slučaj bio s OZ Bugojno u čijim brigadama djeluju
borci iz Donjeg Vakufa u sastavu 307. brigade i manji dio u sastavu 317. brigade. Sve do
formalnog osnutka 370. donjevakufske brigade ti ljudi bili su mobilna grupacija koja je slana
gdje je trebalo, a posebice su se istakli u sukobima u Gornjem Vakufu u listopadu 1992. i
siječnju 1993. To znači da su tijekom hrvatsko-muslimanskog sukoba te brigade djelovale
neovisno o svom mjestu nastanka, a neke nisu čak ni nastale na području čije su ime nosile.
Takav je primjer 370. Slavne brdske brigade (370. Sbbr): „Brigada je formirana 21. oktobra
21
https://www.youtube.com/watch?v=z7bf1NyvYAU&t=69s (zadnji pristup. 7. kolovoza 2017.); 13. VI. 1992.
22
Izvori korišteni u radu nalaze se na mrežnim stranicama portala http://www.slobodanpraljak.com -,
(http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/%20OPERATIVNA%20ZONA%
20SJEVEROISTOCNA%20HERCEGOVINA%20ZBORNO%20PODRUCJE%20TOMISLAVGRAD/operativ
na_zona_sjeveroistocna_hercegovina_zborno_podrucje_tomislavgrad.pdf (zadnji pristup 12. kolovoza. 2017.)
(dalje u tekstu: Operativna zona Sjeveroistočna Hercegovina), 14.VI.
23
„Optužnica Handžić i Dautović“, Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, Posebni odjel za ratne zločine, Broj:
KT-RZ 162/05, Sarajevo, 07. 12. 2007., , u: http://www.justice-report.com/bh/struktura-lica/dautovic-senad-
vesti-analize-i-stavovi (zadnji pristup 7. kolovoza 2017.) ; http://www.rama-prozor.info/clanak/mlaco-i-cikotic-
pred-optuznicom/448 (zadnji pristup 7. kolovoza 2017.);
24
SHRADER, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni 71.; MUŠINBEGOVIĆ, 41.
7
1993. godine u Bugojnu. U sastav brigade su ušli dijelovi jedinica 307. mtbr popunjeni
ljudstvom sa prostora općine Donji Vakuf i manjim dijelom drugih općina, i jedinice
rasformiranog Općinskog štaba odbrane Donji Vakuf. Jedinice koje su ušle u sastav brigade
imale su bogato ratno iskustvo u odbrani prostora općine Bugojno i slobodnih dijelova općine
Donji Vakuf od napada srpskog agresora tokom 1992. i 1993. godine, odbrani grada i općine
Bugojno od napada HVO u julu 1993. godine i pružanju pomoći susjednim jedinicama, prije
svega na gornjevakufskom pravcu. Odmah po formiranju brigada se angažuje u borbi sa
snagama HVO na gornjevakufskom pravcu i sa srpskim agresorom na kupreškom i vrbaskom
pravcu.“25
5. Komunikacije i vojni resursi
Temeljna strategijska obilježja sukoba bili su prometne komunikacije i vojni resursi.

Središnja Bosna je zbog svojeg reljefa bila specifična po svojim planinskim i teško
dostupnim dijelovima. Od vitalne je važnosti bilo kontrolirati glavne komunikacijske pravce
između naselja u dolinama jer bi u alternativnom slučaju dolazilo do uspostavljanja teško
prolaznih sporednih putova. Topografija krša te oštra klima ograničava gradnju prometnica
na doline i prijevoje. Prometovanje vozilima teže je zimi, a duboki snijeg, blato, preplavljeni
potoci i odroni zemlje znatno otežavaju kretanje.26 Bugojno je bilo ograničeno već od svibnja
1992. prema sjeveru zbog zauzimanja Donjeg Vakufa od strane VRS-a, dok je smjer prema
Gornjem Vakufu i Jablanici bio slabije korišten i prije nego je Armija BiH zauzela
Bugojno.27 Glavna linija prometovanja nalazila se istočno od grada. Prema području srednje
Bosne iz Hercegovine tekla je rutom Diamond (Prozor – Gornji Vakuf – Novi Travnik –
Putićevo).28 Nijedna strana od 14. travnja 1993. nije mogla efektivno nadzirati tu rutu jer je
svaka držala samo neki njezin dio.29
Vojni resursi bili su glavni ciljevi obiju strana. Uvođenjem embarga u rujnu 1991., Vijeće
sigurnosti UN-a osakatilo je mogućnosti HVO-a i Armije BiH-a u suprostavljanju srpskom
agresoru koji je uza sebe imao JNA kao standardne državne vojske s pretpostavljenim
logističkim prednostima. Pored kontrole naoružanja Teritorijalne obrane, svaka strana žurila
25
Edin RAMIĆ, Kupreška operacija jesen 1994, Bugojno, 2003., 72.
26
27
28
UNPROFOR je dao tajne nazive glavnim prometnicama kojima se prometovalo tijekom sukoba u BiH, u:
29
8
je u zauzimanju tvornica i daljnjoj proizvodnji kako bi logistički opskrbila vlastitu vojsku
temeljnim i ključnim naoružanjem i streljivom. Iako je Armija BiH uspjela zauzeti većinu
vojno-industrijskih postrojenja tokom 1991. i 1992., ona ključna ostala su u posjedu HVO-a.
Tvornica „Slobodan Princip Seljo“ u Vitezu proizvodila je eksploziv nepohodan za topovske
i minobacačke granate, a ostala je u posjedu HVO-a sve do potpisivanja Washingtonskog
sporazuma.30 Tvornica „Slavko Rodić“ proizvodila je protutenkovske i protupješačke mine,
upaljače za rakete, mine i ručne bacače. Zbog toga je bila ciljem ne samo HVO-a i Armije
BiH-a, već i ciljem VRS-a koji je svojim akcijama u svibnju pokušao zauzeti tvornicu.31
Srpsko stanovništvo naoružavalo se iz skladišta JNA koja je organizirala vježbe rezervista

tijekom 1991. godine, dok je u 1992. naoružanje dovoženo i dijeljeno po domovima.
Hrvatsko stanovništvo naoružavalo se od sredine 1991. kroz HDZ koji je prikupljao novčana
sredstva da bi naoružanje zatim kupovao u Grudama.32 Primarni izvor naoružanja bio je
Glavni stožer HVO-a u Grudama. Prema navodima historiografije bošnjačke provenijencije,
GS HVO-a u Grudama opskrbljivao je oružjem i Bošnjake u Bugojnu. Također, tvornica
„Slavko Rodić“ podjednako je proizvodila i opskrbljivala HVO i Armiju BiH u općini.33
6. Problem 3C
Glavna boljka vojnih sustava HVO-a i Armije BiH-a ticala se uopće samog ustrojstva i
profesionalnosti. Nedostajao im je „...učinkovit sustav zapovijedanja, nadzora i
komunikacija. Za obje strane je 3C34 bio ključni problem, osobito glede nadzora nad
kriminalnim i ekstremističkim elementima i snagama za posebne operacije, jer nisu
odgovarali kroz uobičajeni zapovjedni lanac.“35 Sama mladost njihovih organizacijskih
struktura uvjetovala je određene greške u radu, a pogotovo zbog neadekvatnog te mladog
kadra koji je dragovoljno pristupao na pozicije. Bugojanski HVO imao je problem u
općinskom stožeru zbog organizacijske manjkavosti: „Pored ostalog i zbog nedostatka
pismenih zapovjedi o imenovanju ljudi na najodgovornije funkcije, pa se ne zna tko što treba
30
31
Na istom mjestu
32
33
http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/ SUKOB_ABiH_i_HVO-
OZUJAK_1993.g/VANCE-OWEN-PLAN-OZUJAK.html (zadnji pristup 12. kolovoza. 2017.).
34
Command, control and communication (eng. – Zapovjedništvo, nadzor i komunikacije).
35
9
da radi“.36 Također je problem bio utjecaj lokalnih političkih struktura koja je utjecala na
vojna pitanja, postavljanja zapovjednika i sl. Zamršen je slučaj bugojanskog HVO-a i civilne
vlasti u kojima je, po dosadašnjim saznanjima, civilna i vojna vlast bila u međusobnom
sukobu radi privatnih interesa.37
Sistem dvojne vlasti na određenom području dodatno je komplicirao odnos već ionako
zamršenog slučaja uprave HZ HB nad Bugojnom. Naime, Bugojno se nalazilo u zoni
odgovornosti operativne zone SZH sa sjedištem u Tomislavgradu, a politički je pripadalo
Travničkoj regionalnoj zajednici koja je geografski bila dijelom operativne zone Srednja
Bosna. Same operativne zone nisu nikada uspjele postići dobru komunikaciju i uvezanost u
svom djelovanju pa su i takve okolnosti uvjetovale donošenje političkih i vojnih odluka često
nevezanih za vrhovne strukture vlasti. S druge strane, Armija BiH držala je Bugojno u zoni
odgovornosti 3. korpusa koji je obuhvaćao središnju Bosnu, uključujući i Gornji Vakuf.
Način djelovanja općinskih stožera bio je takav da su zapovjednici bili u isto vrijeme i
članovi Ratnog predsjedništva općine te su znali po pravilima slijediti odluke i naredbe
samog predsjednika općine. Zbog toga su znali djelovati na način – „na našoj Općini nema
problema a što druga općina ima neka rješava sama probleme. To je za oružanu borbu bila
opasna filozofija.“38 Riječi zapovjednika 3. korpusa indikativne su za uvid u narav djelovanja
bošnjačkih vlasti koje su također imale problem oko donošenja odluka i načina upravljanja.
7. Kriminal i paramilitarne skupine
Zbog već navedenih faktora neadekvatnih uvjeta nastanka dviju vojnih organizacija te i same
kaotičnosti ratnih događanja, javilo se plodno tlo i za kriminalne radnje koje su u velikoj
mjeri utjecale na ishode političkih i ratnih zbivanja. Određene vojne skupine posebnih
namjena u svoje aktivnosti uključivale su nasilje nad ljudima i imovinom, ubojstva, trgovinu
„na crno“ te druge nezakonite djelatnosti. Središnje vlasti, a i lokalne, često nisu imale
kontrolu nad njima zbog nedovoljne discipline koja je proizlazila iz kriminalne naravi tih
skupina ili vjersko-ideološke podloge. Karakteristični slučajevi za područje Bugojno bili su
na obje strane. Na ruti Diamond djelovala je muslimanska banda pod vodstvom tzv. Parage, a
36
Operativna zona Sjeveroistočna Hercegovina, 13. VI. 1992.
37
http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/%20Anex_genezi_sukoba_hvo_i
_abih9/12402.pdf (zadnji pristup 12. kolovoza. 2017.).
38
HADŽIHASANOVIĆ, Enver, „Najznačajnija borbena dejstva u zoni odgovornosti 3. korpusa u 1993.
godini“, 69., u: 1993, - prelomna godina rata za odbranu Bosne i Hercegovine.
10
zvala se „Riblja glava“. Postrojba je često pljačkala humanitarne konvoje pod zaštitom UN-
a.39 Navodno je u lipnju 1992. uspjela zatočiti do 50-ak pripadnika HVO-a i smjestiti ih u
džamiju u Gornjem Vakufu.40 No, veći utjecaj na samom bojištu imala je skupina
mudžahedina sjeverno od grada na lokaciji Ravno Rostovo koja je po svemu sudeći djelovala
neovisno o 3. korpusu pod čijim područjem je djelovala. Južno od grada djelovala je kasnije
uspostavljena paramilitarna jedinica s Paić Polja pod vodstvom Vinka Žuljevica „Klice“. O
tim dvjema jedinicama bit će više riječi kasnije kada će se objasniti i kontekst u kojem su
djelovale.
8. Početna djelovanja
Početna djelovanja, tada još, JNA prema Bugojnu uslijedila su 6. svibnja djelovanjima 19.
partizanske brigade Banjalučkog korpusa. Zadatak te postrojbe uključivao je između ostaloga
zasposjedanje obližnjeg Kupresa, Donjeg Vakufa te Bugojna s ciljem zaposjedanja Kupreških
vrata kao strateške pozicije koja omogućuje nadzor i kontrolu šireg područja te tvornice u
Bugojnu „Slavko Rodić“. Srbi koji su živjeli na tim područjima bili su pozivani na
mobilizaciju u JNA.41 Ona je krajem ožujka te početkom travnja ostvarila kontrolu nad
pravcem Bugojno – Kupres kod Čipuljića, mjesta s većinskim srpskim stanovništvom uz
samu tvornicu „Slavko Rodić“ te Koprivnicu, šumovito područje sjeveroistočno od
Kupreških vrata. Uz to, osvojena je i sporedna komunikacija Bugojno – Kupres južno od
Bugojna kod sela Donji i Gornji Mračaj.42 Djelovanja JNA početkom travnja na obližnjem
području bila su usmjerena na zaposjedanje Kupreške visoravni kao strateške točke. Zbog
nemogućnosti dogovora oko podjele područja na Mirovnoj konferenciji o Jugoslaviji Kupres
se našao na udaru srpskih snaga. Brojčano slabiji HVO i Hrvatske obrambene snage (HOS)
nisu bile u mogućnosti suprostaviti se brojnijem i tehnički nadmoćnijem protivniku.43 JNA je
8. travnja uspjela osvojiti Kupres i okolna područja te rastjerati hrvatsko i muslimansko
stanovništvo. Lokalna djelovanja u tom periodu vršila je Patriotska liga Prusac, koja je dva
puta, 5. i 20. travnja, napala JNA na sporednoj komunikaciji koja spaja Kupres i Gornji
Vakuf sjeverno od Bugojna. Uspostavljen je sistem obrane prema Kupresu koji nije imao
39
40
41
RAMIĆ, Kupreška operacija jesen 1994, 72.
42
43
MARIJAN, Davor, „Borbe za Kupres u travnju 1992.“, u: Polemos, Časopis za interdisciplinarna istraživanja
rata i mira, vol. III, br. 5, 2000., 46.
11
značajnih strateških promjena sve do 1994. Snage VRS-a i srpske snage TO Bugojno 25.
svibnja tijekom dana su u civilnoj odjeći i s naoružanjem vršili kontrolu prometa kroz naselje
Čipuljići. U noći su upućivane patrole prema tvornici „Slavko Rodić“ s ciljem zauzimanja
samog kompleksa, no napad na taj objekt nije uspio.44
Dva dana prije, 23. svibnja Donji Vakuf došao je pod kontrolu VRS-a. „SDS je u saradnji sa
JNA provodio samosvojnu politiku: radio je na formiranju „srpske općine Donji Vakuf“,
podjeli Stanice javne bezbjednosti Donji Vakuf po nacionalnoj osnovi i formiranju „srpske
milicije“; na vojnom planu aktivirao je 19. ('partizansku') brigadu, koju je popunio isključivo
srpskim stanovništvom Donjeg Vakufa, Bugojna, Kupresa i okolnih općina. U gradu su
vršena hapšenja, fizička zlostavljanja Bošnjaka, te oružane provokacije od strane rezervista.
Vrhunac zastrašivanja predstavljalo je rušenje mosta na rijeci Vrbas u samom gradu, na putu
prema Bugojnu. Sve ove aktivnosti pogodovale su da se proglasi opća javna mobilizacija na
području općine Donji Vakuf što je uzrokovalo egzodus bošnjačkog stanovništva iz Donjeg
Vakufa u Bugojno.“45 Bugojno je od tada dobilo veliki broj vojno sposobnih muškaraca,
većinom Bošnjaka. Lokalni HVO iz Gornjeg Vakufa u lipnju 20. i 21., u svojim izvještajima
iznosi brojku od 12 000 izbjeglica koji su iselili u obližnje općine, među ostalim i u Bugojno
(kasnije će ta brojka biti povećana na 14 000 izbjeglica koje se nalaze samo u Bugojnu).46
Navodi da „ukoliko se još naoružaju, onda ne prijeti opasnost samo našoj općini nego i
susjednim (Bugojno, N. Travnik, Travnik) a naš je zaključak da smo im mi prvi neprijatelj pa
tek onda četnici.“47 Neprijateljstva i sukobi hrvatskih i bošnjačkih snaga počeli su se javljati u
nekoliko bližih općina – Prozoru i Gornjem Vakufu, a imala su potencijal prenijeti klicu
razdora u ostala područja zbog nemogućnosti zajedničkog djelovanja paralelnih vojnih i
civilnih struktura.
Kako zajedničko zapovjedništvo nije djelovalo i dvije strane u gradu su zasebno djelovale na
bojištu raspodjelivši zone i crte prema neprijatelju. Od polovice svibnja jedinice TO RBiH
držale su zonu na sjeveru prema Donjem Vakufu, dok je HVO držao zonu prema Kupresu, s
iznimkom crte Mala Šuljaga-selo Prusac pod nadzorom TO RBiH. Različita situacija bila je u
gradu gdje su jedinice obiju strana bile izmješane po javnim objektima, po principu „ko je
44
45
46
http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/%20SUKOB_ABiH_i_HVO-
VELJACA_1993.g/551.pdf (zadnji pristup 12. kolovoza. 2017.).
47
MARIJAN, Davor, “Sukob HVO-a i ABiH u Prozoru, u listopadu 1992.“, Časopis za suvremenu povijest,
god. 38., br. 2, 2006., 386.
12
prije ušao njegovo“.48 To je bio značaj faktor u dinamici odnosa HVO i Armije BiH-a koji je
pridonio jačanju tenzija zbog čestih ispada, provokacija, sitnih zločina i nedjela. Često
kretanje i susreti jedinica jedne i druge strane moralo je izazvati takve postupke s obzirom na
sve uzavreliju atmosferu koja je stvarala razdor i nepovjerenje među njima.
Tokom svibnja jedinice TO RBiH-a su u obrani od snaga VRS-a. One su 20. i 21. svibnja
uspjele zaustaviti napad VRS-a iz pravca Donjeg Vakufa. Tijekom toga mjeseca HVO još
nije bio spreman za borbena djelovanja jer je tek 23. svibnja uspio postrojiti javno u gradu
svoju 1. bojnu naoružanu i u uniformama. Nakon tog događaja, Bugojno i njegovo šire
područje po prvi puta granatira srpska strana. Prijetnja od novoformirane jedinice HVO-a
natjerala je jednu manju paravojnu jedinicu SDS-a iz Čipuljića da napusti područje s većinom
stanovništva naselja. Jedinice HVO-a ubrzo su stavile naselje pod svoju kontrolu, a navodno
su i većinu kuća spalili da bi odvratili bošnjačke izbjeglice od naseljavanja u napuštene
domove.49
Nešto manjih akcija opet su izvele jedinice TO-a kada su 12. i lipnja zauzele sjeveroistočni
dio bugojanske općine, time pomaknuvši crtu obrane više prema sjeveru.50 U međuvremenu,
stanje u širem području postaje sve lošije zbog formiranja većeg broja borbenih jedinica. To
je diglo tenzije ne samo u Bugojnu već i susjednom Gornjem Vakufu. HVO je bio zabrinut za
nastanak novih jedinica TO-a jer: „Što se bolje opremaju i naoružavaju, to one sve više
stvaraju probleme za postrojbe HVO-a na ovom području i potencijalnu opasnost da dođe do
međusobnog sukoba.“51 Također je sumnja padala na djelovanje obavještajnih krugova koje
su mogle dodatno komplicirati situaciju.52
Srpanj je donio zajedničko djelovanje postrojbi HVO-a i TO-a Bugojno kada su zajedno
očistili područje dvaju manjih sela prema sjeveru zbog čega je VRS preko radio veza svoje
postrojbe upozoravao da se priprema za napad snaga iz Bugojna na Donji Vakuf.53 HVO je u
tom mjesecu stvorio kontrolne punktove na glavnim prometnicama koje vode van grada –
sela Vrbanja, Humac, Bristovi i Čipuljići. Punktove je inače postavljala svaka strana u
sukobu, a oni su im omogućavali kontrolu prometovanja ljudi i robe na terenu koji je bio
teško prohodan ako bi ga netko htio prijeći brdovitim zemljištem pored glavnih prometnica.
48
49
Na istom mjestu.
50
51
52
53
Operativna zona Sjeveroistočna Hercegovina, 7. VII. 1992.
13
Uspostavljen je sigurnosni pojas oko grada, no napravljen je bez suradnje s Armijom BiH
zbog čega je HVO bio optuživan za uspostavu ekonomske blokade i kontrole protoka roba u
općini.54
VRS je u tijeku sljedećeg mjeseca počeo zamjetno koristiti topništvo i minobacače što je za
grad i branitelje grada bilo iznimno naporno i teško. Iz smjera Kupresa djelovao je od 13.
kolovoza u razdoblju od tri dana po obližnjim naseljima zapadno od Bugojna te po samom
gradu. Taj topnički napad vjerojatno je služio kao omekšavanje crta prije samog napada
pješaštva jer je već poslije toga na komunikaciji Kupres-Bugojno VRS čistio zapreke i
pribiližavao se Bugojnu. Već kojih 5 km zapadno od grada vodile su se žestoke borbe kako bi
se spriječio napad na obližnja naselja. Naravno, treba uzeti u obzir kada se govori o blizini
neprijatelja da je područje srednje Bosne specifično po tome što su se naselja pod kontrolom
protivnika nalazila vrlo blizu jedno drugome. Primjerice, zračna udaljenost Kupresa i
Bugojna iznosi svega desetak kilometara. Svaki napad je zato izazivao napetost u naseljima
koja su bila pod prijetnjom zauzimanja druge vojne sile. Napad je ipak zaustavljen te je
zauzeto područje vraćeno pod kontrolu HVO-a.55
Ubrzo nakon tog napada, 17. kolovoza, protivnik je djelovao iz smjera Donjeg Vakufa na
selo Prusac, sjeveroistočno od Bugojna. U ovom je napadu koristio oklop, ali bezuspješno.
HVO je uspio tada vratiti svoje položaje, a postrojbe VRS-a su se morale povući te su imale
značajne gubitke (jedan uništen tenk, 11 poginulih i 37 ranjenih).56 U međuvremenu, situacija
u Gornjem Vakufu je sve gora zbog incidenata na relaciji HVO-OS BiH Prozor. Napadi
kopnenim putem i to s oklopnim jedinicama očito nisu urodili plodom. Bez obzira na svu
tehničku premoć, bojište srednje Bosne nije bilo isto kao bojište koje je primjerice omogućilo
zauzimanje Kupresa. Oklop je mogao puno lakše manevrirati po krševitom polju u okruženju
Kupresa nego u kotlinama koje su vodile do Bugojna. Od 30. kolovoza do 1.rujna, VRS je
napao iz smjera „Stara vila Koprivnica“ u početku s topničkom vatrom. Granate su padale na
prve linije obrane, ali i na sam grad. Trodnevna ofenziva je ipak završila neuspješno, no HVO
je uspio u tom okršaju izići ispred svojih položaja te zauzeti Vučju glavu i Malu Šuljagu,
dominantne položaje 5 km istočno od Kupresa s kojih je mogao nadzirati Kupres i dio
Kupreškog polja.
54
55
56
MUŠINBEGOVIĆ, Boj odbrana Bugojna 1993., 22.; Operativna zona Sjeveroistočna Hercegovina, 17. VII.
1992.
14
VRS je 22. kolovoza napao avijacijom postrojenja namjenske proizvodnje UNIS Bugojno.
Napadi su izvršeni 10. rujna i 26. rujna, u kojima su mete bile ponovno industrijska
postrojenja. Takvi napadi trajali su još nekoliko puta u listopadu, no nisu imale značajnijeg
učinka.57 U međuvremenu sve su više počeli zaoštravati odnosi između HVO i od tada OS
BiH koji je uspio oformiti u svim općinama operativne zone SZH svoje općinske stožere
obrane. Tenzije je bilo nemoguće izbjeći u datim okolnostima. Priljev izbjeglica s područja u
kojima su srpske snage uspostavile punu kontrolu nije bio riješen. Veliki priljev mladih i
vojno sposobnih stanovnika kojima su domovi uništeni označavalo je veliki problem na
zgusnutom životnom prostoru. Nijedna strana nije bila dovoljno jaka da mirnim sredstvima
uspostavi prevlast. Zbog tenzija već prisutnih u Gornjem Vakufu, Prozoru i ostalim
općinama, bili su održani u pregovori u Tomislavgradu 13. listopada. Zdenko Šiljeg,
zapovjednik operativne zone SZH sudjelovao je na zajedničkom sastanku na koji su trebali
doći predstavnici Armije BiH iz Konjica, Jablanice, Gornjeg Vakufa, Bugojna i Prozora.
Pokušali su postići mirno rješavanje aktualnih problema, no nikakav dogovor nije postignut
jer je došao samo predstavnik Armije BiH iz Jablanice „iako su prethodno bili svi voljni da
dođu“58.
U hrvatskom naselju Stup pored Sarajeva 17. listopada odvila se akcija Armije BiH na to
naselje te zatim gotovo potpuno uništenje naselja od strane VRS-a. To je rezultiralo daljnjim
narušavanjem odnosa u čitavoj Bosni i Hercegovini. Također su se dogodili oružani napadi
na zapovjednike HVO-a, a zatim je zbog incidenta na benzinskoj kod Novog Travnika, 18.
listopada započela pucnjava te je napadnut Stožer HVO-a koji je branilo 30 vojnika. Sukob je
nakon četiri dana zaustavljen pregovorima i primirjem. Uslijedio je napad Armije BiH na
Prozor 23. listopada u kojem je Armija doživjela potpuni neuspjeh. Iz tog sukoba se
naknadno moglo iščitati, putem zaplijenjene dokumentacije da su prethodne akcije Armije
BiH bile isplanirane te da su svoje poraze propagandno pokušali iskoristiti kako bi ocrnili
HVO, ali i Republiku Hrvatsku.59 „Na osnovu zaplijenjenog uskladištenog oružja TO je
imala više oružja nego su mogli imati ljudi, i pored toga još prije dvadeset dana pripadnici
Armije BiH su uvijek prije polaska na teren tražili oružje od HVO-a.“60 Zaključak HVO-a
prema tadašnjim raspoloživim podacima bio je da su muslimanske snage imale za cilj
57
58
MARIJAN, “Sukob HVO-a i ABiH u Prozoru, u listopadu 1992.“, 49.
59
LUČIĆ, Ivo, „Povod i početak hrvatsko-muslimanskog rata 1993. godine u BiH“, u: TUĐMAN, Miroslav,
Tuđmanov arhiv, 3. knjiga, „Godina sukoba 1993.“, [ur. TUĐMAN, Miroslav, ur. 3. knjige LUČIĆ, Ivo],
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2015., 30.
60
Biješka 108. (HDA, ZDRBIH: HVO HZ H-B, VOS, Str.pov.br. 07/-49/92 od 26. 10. 1992.,. Obavještajno
izvješće br 89/92), u: MARIJAN, “Sukob HVO-a i ABiH u Prozoru, u listopadu 1992.“, 395.
15
ovladati prometnicama i hidrocentralama na području Prozora. Kontrolom prometnica Hrvati
srednje Bosne pali bi u nemilost njihovih snaga, a kontrolom hidroelektrana nadzirali bi i
ovladali energetskim sustavom u južnom dijelu Hrvatske i HZ H-B.61 Ovaj događaj
muslimanska historiografija obično uzima kao početak hrvatsko-muslimanskog sukoba.
Odmah nakon izbijanja sukoba cilj Glavnog stožera HVO-a bio je da se pregovorima mirno
razriješi situacija. Već 23. listopada pokušava se uspostaviti kontakt s Armijom BiH kako bi
dogovorili prekid vatre, prestanak kretanja snaga s drugih područja te osnivanje mješovitih
skupina za praćenje stanja. Od početka samih pregovora situacija nije slutila na dobro. Oko
15 sati ubijena su dvojica pripadnika HVO-a u Gornjem Vakufu što je dovelo do oružanog
okršaja. Armija BiH koja je bila u gradu, a imala je snagu jačine bojne, u potpunosti je
napustila crtu obrane prema VRS.62 Ni jednoj ni drugoj strani u pregovorima nije odgovaralo
takvo stanje pa su reagirali s ciljem smirivanja sukoba u svojim područjima. No, ni naredbe
načelnika štaba vrhovne komande Armije BiH Sefera Halilovića nisu urodile plodom da se
odmah prestane s borbenim djelovanjima. Do prekida vatre ipak je naposlijetku došlo
djelovanjem Zapovjedništva Operativne zone SZH te Okružnog štaba ABiH iz Zenice.
Bojnik Jure (Jürgen) Shmit iz birgade Kralj Tomislav teško je prohodnim putem došao do
Bugojna i javio Zapovjedništu Operativne zone SZH da se vode povremeni sukobi u Gornjem
Vakufu te da je stanje i dalje kritično.63 Na sastanku u Bugojnu dogovoren je prekid vatre i
primirje od 48 sati. U tom vremenu postrojbe HVO-a trebale su se povući s područja Gornjeg
Vakufa, a jedna od nabitnijh zadaća bila je osigurati zajedničke punktove za prolazak konvoja
za Jajce.
Jajce se u tom trenutku nalazilo pod opsadom VRS-a koji je bio brojčano i tehnički
nadmoćniji. Po zapovijedi generala Praljka, topništvo iz Bugojna i Gornjeg Vakufa pokušalo
je pomoći opkoljenom Jajcu, no bez većih uspjeha.64 Protivnik je ustinu bio prejak. Unatoč
tome, HVO, HOS i TO u gradu odolijevali su učestalim napadima sve do noći 29. listopada
kada su u grad ušle postrojbe VRS-a. Prethodno tomu, postrojbe HVO-a iz različitih općina
putovale su u pomoć opkoljenom gradu. Komplikacije su uslijedile kada su zbog nesuglasica
i lokalnih sukoba HVO-a i Armije BiH te postrojbe bile zaustavljene na punktovima pod
kontrolom lokalne Armije BiH. „Postrojba iz središnje Bosne s oko 150 vojnika zaustavljena
je 20. listopada 1992. na kontrolnoj točki ABiH u Ahmićima i nije mogla doći u pomoć Jajcu.
61
Operativna zona Sjeveroistočna Hercegovina, 26. X. 1992.
62
63
64
16
Isto tako, postrojba HVO-a nacionalno mješovitog sastava koja je 28. listopada krenula iz
Gruda u pomoć braniteljima Jajca bila je u putu zaustavljana, opstruirana i nije uspjela na
vrijeme ući u Jajce koje je u noći s 29. na 30. listopada palo. Časnici HVO-a optužili su
muslimansku stranu za pad Jajca, jer su se postrojbe ABiH u večernjim satima 26. listopada
1992. po zapovijedi povukle s položaja. Prema informacijama kojima su raspolagale
institucije HVO-a, zapovijed za povlačenje je preko jednoga od zapovijednika ABiH u
središnjoj Bosni Džemala Merdana došla izravno od Sefera Halilovića. Kasnije su, prema
ustaljenom obrascu, muslimanski mediji optužili HVO za povlačenje i pad Jajca.“65 Padom
Jajca u listopadu došlo je do velikog priljeva izbjeglica na područje Bugojna. Brojke govore o
nekih 30 000 izbjeglica. Veliki dio muslimanskih izbjeglica naseljava se u Srednju Bosnu,
dio njih dolazi u Bugojno. Uzevši u obzir izbjeglice iz Donjeg Vakufa, Bugojnu su se nakon
listopada promijenili etnički omjeri stanovništva u isključivu korist muslimanske strane.
Govori o tome i činjenica da su se na prostoru Operativne grupe Zapad uspjele osnovati
brigade boraca izbjeglih iz tih krajeva, 370. donjevakufsku koja je formalizirana krajem
1993., te 305. Jajačka brigada formalizirana krajem 1992.
9. Stanje krajem 1992. godine
Jedna „povoljna“ stvar u cijeloj cituaciji je stvaranje pat pozicije između snaga VRS-a i
HVO-a. HVO se uspio oduprijeti protivniku prije dolaska snaga UNPROFOR-a koje su
natjerale srpsku stranu na prestanak osvajanja teritorija. To je također vrijeme kada Armija
BiH nije bila ni dobro organizirana. Crte koje su se stekle krajem 1992. nisu se oko Bugojna
bitnije mijenjale do zauzimanja Kupresa 1994., što je HVO-u omogućilo svojevrsni predah
protiv jednog neprijatelja dok mu doslovno pored njega prijeti i sukobljava se dojučerašnji
saveznik. Stanje na bojišnici krajem godine za Bugojno bilo je otprilike ovakvo: „Borbena
situacija na i oko teritorije općine Bugojno, krajem 1992., bila je takva da je sa sjevera,
zapada, i jugo-zapada općina bila u okruženju srpskog agresora, dok su sjeveroistočna putna
komunikacija, prema Novom Travniku i jugo-istočna putna komunikacija, prema Gornjem
Vakufu- bile pod kontrolom snaga HVO Bugojno. U tom periodu linije odbrane su već bile
stabilne. Na donjevakufskom pravcu, od objekta Sabljari do objekta Mala Šuljaga, odbranu
su izvodile jedinice Armije RBiH, a na kupreškom pravcu, od objekta Mala Šuljaga do
objekta Humac- jedinice HVO. Na donjevakufskom pravcu to je bila linijska odbrana, sa
65
LUČIĆ, „Povod i početak hrvatsko-muslimanskog rata 1993. godine u BiH“, 31.
17
dobro uređenim objektima za dejstvo i zaštitu ljudstva, dok je HVO na kupreškom pravcu
odbranu organizirao, uglavnom sistemom otpornih tačaka. Ukupna dužina linije odbrane
prema srspkom agresoru iznosila je oko 35 km, od toga su jedinice Armije RBiH pokrivale
oko 20 km,a HVO oko 15 km.“66
Što se tiče opremljenosti i razmještaja snaga HVO-a, ono je u toj situaciji imalo oko 2090
ljudi u brigadi „Eugen Kvaternik“ pod svojom formalnom upravom.67 Procjene ABiH govore
okvirno o 2500 ljudi, od kojih je 1500 dobro opremljeno. Također uzima u obzir i naoružano
stanovništvo po selima i radnike po firmama. Od artiljerije brigada je u svom sastavu držala
dva VBR-a, dvije haubice 122mm, jednu haubicu 105mm, pet „zisova“, šest minobacača
120mm te šest minobacača 82 mm. Od pokretnog teškog naoružanja brigada je imala tenk
(nepoznati model) te dva oklopna transportera. Od specijalnih jedinica, postojala je
protuoklopna jedinica Garavi te jedan interventni vod. Izvori ABiH također govore o
jedinicama „sa strane“, ali ne preciziraju točno koje.68
Daljni napori HVO-a da dogovorom s Armijom BiH uspostavi stabilnost na zajedničkim

područjima nisu urodili velikim plodom. Razlika je bila, kao i uvijek, u tome što je centralna
vlast mogla zapovijediti određenu akciju ili djelovanje, a djelovanje lokalnih snaga pokazalo
bi nešto ublaženu verziju toga ili ne bi uopće djelovala po toj zapovijedi. Uzroci tomu mogu
ležati u lošoj komunikaciji, samovolji lokalnih zapovjednika ili pak u čistom zadovoljavanju
forme zajedničkog djelovanja. Potonje se u naknadnoj interpretaciji čini najizglednijim,
pogotovo kada se uzme u obzir čitava srednja Bosna koja će u narednim mjesecima doživjeti
svu moć relativno dobro organizirane i snažne Armije BiH. Dogovori koji će uslijediti
između dviju strana najčešće će biti izigrani od strane Armije BiH. Njezina taktičko-
operativna zamisao poklapala se s onom političkom i strateškom zamisli. Te zamisli,
otkrivene daljnjim postupcima na bojištu srednje Bosne su sljedeće:
1. Preuzeti kontrolu nad komunikacijskim pravcima sjever – jug kroz srednjobosanske

enklave bosanskih Hrvata, te tako povezati snage ABiH sjeverno od doline Lašve,
Kozice i Lepenice sa snagama na jugu, kako bi Muslimani osigurali komunikacijski
pravac prema vanjskom svijetu.
66
RAMIĆ, Edin, Ratni put 307. bbr/707. sbbr., neobjavljeno, 23., u: MUŠINBEGOVIĆ, Boj odbrana Bugojna
1993, 23.
67
Operativna zona Sjeveroistočna Hercegovina, 8. XI. 1992.
68
Operativna zona Sjeveroistočna Hercegovina, 20. I. 1993.
18
2. Preuzeti kontrolu nad vojnoindustrijskim postrojenjima u srednjoj Bosni (tvornica
eksploziva SPS i Vitezu, te tvornice u Travniku i Novom Travniku) i u okolici
(tvornice u Bugojnu, Gornjem Vakufu, Prozoru, Jablanici i Hadžićima, u ostale), kako
bi se ABiH naoružala za rat protiv Srba.
3. Opkoliti enklavu bosanskih Hrvata u srednjoj Bosni i podijeliti je na manje dijelove
koje će zatim biti lakše pojedinačno likvidirati, te tako očistiti Hrvate iz srednje Bosne
i osigurati prostor za smještaj muslimanskih izbjeglica koje su Srbi protjerali iz drugih
područja.69
Unatoč već načetom i otkrivenom planu djelovanja Armije BiH, ne prestaje djelovanje
zapovjednog vrha HVO-a za smirivanjem situacije. Prema zapovijedi generala Praljka 6.
studenog imale su se uspostaviti zajednički punktovi u roku od 48 sati te formirati zajedničke
patrole za kontrolu kretanja i ponašanja pripadnika vojnih postrojbi. Na području općine
Prozor uveo se policijski sat, a sve druge vojne aktivnosti morale su prestati. U narednim
mjesecima pokazat će se na nekoliko primjera koliko je bilo nepoštivanja dogovora od strane
Armije BiH te kakve je posljedice to imalo za područja u kojem zajedničkih djelovanja za
smirenje tenzija nije bilo.
U međuvremenu VRS ponovno aktivno djeluje na području Bugojna zauzimanjem područja

Male Šuljage koja je prema procjenama HVO-a bila ključna točka obrane grada.
Postavljanjem oklopa na toj koti srpska snaga mogla je djelovati po gradu kao potpora
potencijalnim ofenzivnim naporima iz smjera Donjeg Vakufa.70 Zatim je 17. studenog
uslijedilo intenzivno granatiranje grada i česti pješački prodori poduprti tenkovima i
oklopnim trasnporterima pridošlim s Livanjskog, Glamočkog i i Kupreškog polja. U obrani
su sudjelovale i brigade Kralj Tomislav iz Tomislavgrada te brigada Petar Krešimir IV. iz
Livna. Izvještaji HVO-a s kraja mjeseca zaključno donose da je glavnina napada od 25.
studenog uspješno odbijena te da su borbe prestale krajem samog mjeseca bez značajnijeg
pomaka crte.71
Od početka prosinca postojali su određeni napori i zajednička djelovanja HVO-a i Armije

BiH u cilju združene obrane prema VRS-u te u cilju preveniranja međusobnih incidenata.
69
SHRADER, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni,115.
70
Operativna zona Sjeveroistočna Hercegovina, 15. XI. 1992.
71
Operativna zona Sjeveroistočna Hercegovina, 25. XI – 2. XII. 1992.
19
Stanje u Bugojnu stabiliziralo se s obzirom na jenjavanje sukoba u susjednim općinama te
početku suradnje između zapovjedništava u samom gradu. Zadnje granatiranje VRS-a na grad
dogodilo se 2. prosinca iz pravca Gornjeg Vakufa te već spomenutim oklopom s Male
Šuljage koji je nakon toka djelovanja povučen. Prema izvještajima koje je slao pukovnik
Andrić kao pretpostavljeni zapovjednik zajedničkog zapovjedništva Armije BiH i HVO-a u
Bugojnu i Gornjem Vakufu, postojala je određena razlika u suradnji u tim dvjema općinama.
Naime, dok je s Bugojnom od početka prosinca suradnja bila konstruktivna, u Gornjem
Vakufu do suradnje nije moglo doći. Zapovjednik OS BiH Bugojno, Senad Dautović pokazao
je volju za suradnju, iako su se poteškoće javljale na razini nadređenog mu zapovjedništva iz
Zenice. Unatoč tome, mogli su izdraditi bolje utvrđene položaje prema VRS-u, uvesti
zajedničke patrole vojne policije koje u praksi i jesu djelovale zajednički. Druga priča bila je
sa zapovjednikom OS BiH Gornji Vakuf, Fahrudinom Agićem. Treba uzeti u obzir da je
uspostavljanje suradnje u namjanju ruku otežalo prethodno razdoblje sukoba na tom
području. Razina nepovjerenja očito je bila na visokoj razini, s obzirom da su se izrađivali
položaji usmjereni prema hrvatskom naselju Košute u Gornjem Vakufu te generalno
nepoštivanje dogovorenih zadaća. Kao razlog pukovnik Andrić navodi kako Agić ne može
izvršavati zapovjedi zajedničkog zapovjedništva bez odobrenja onoga Armije BiH u Zenici.
No, kada usporedimo da je tom zapovjedništvu bio odgovoran i Dautović iz Bugojna,
postavlja se pitanje zašto se na jednoj lokaciji odobrava suradnja, dok se na drugoj priprema
za novi sukob. Argumentirat ćemo ovdje da je, sukladno širem sklopu događanja, Armija BiH
taktički cjepkala područje sukoba. Na taj način mogla je lokalizirati borbu te dovoditi
pojačanja iz onih krajeva gdje vlada „mir i suradnja“ između Armije BiH te HVO-a. U prilog
tome ide i činjenica da su razmještane snage iz područja na kojima sukoba još nije bilo. HVO
spominje izmještaje vojnika iz Bugojna te pripadnike Armije BiH iz Jajca (305. bbr) koji su u
Gornjem Vakufu imali svoj stožer,72 smještanje 300 vojnika iz Zenice u selu Bojska iznad
Gornjeg Vakufa.
10. Razlozi i posljedice „Vance-Owenovog plana“
Međunarodna zajednica bila je prisutna u ratu u BiH putem svojih diplomatskih predstavnika
te putem postrojbi UNPROFOR-a smještenima i u Republici Hrvatskoj. Svojim
72
Stožer 305. bbr. dijelio je objekt s HDZ-om Gornjeg Vakufa. Od najranije 10.1. njihov stožer se izmješta „na
povoljniju poziciju gdje bi mogli pripremati svoje planove i biti neometani od organa HDZ-a i postrojbi HVO-
a“. u: Operativna zona Sjeveroistočna Hercegovina, 25. XI – 2. XII. 1992.
20
posredovanjem imala je zadaću spriječiti rat putem mirovnih pregovora. Zadnji mirovni
pregovori od 26. do 28. kolovoza 1992., poznati kao Londonska konferencija, nisu dali
rješenje, već ponudili poticaj tim pregovorima, kako je rekao lord Carrington predstavnik te
konferencije. Do tog vremena srpska strana je stavila preko dvije trećine teritorija BiH pod
svoju kontrolu te je održala takvo stanje pri dolasku mirovnih snaga UN-a. Zbog rastućih
tenzija između hrvatske i muslimanske strane saziva se već 3. rujna 1992. Ženevska
konferencija u kojoj je lorda Carringtona kao europskog predstavnika zamjenio lord Owen.
Zatim su Ujedinjeni narodi 8. listopada imenovali Cyrusa Vancea za svog posrednika u
Hrvatskoj i BiH.73 Dva predstavnika, Cyrus Vance i lord David Owen, stvorili su plan o
decentralizaciji teritorija BiH na deset provincija. Taj plan trebao je razdvojiti strane u
sukobu na način da se svaka od tri vojske povuku u predložene provincije. Razgovori i
pregovori trajali su do Washingtonskog dogovora u ožujku 1994., a ovdje ćemo se dotaknuti
perioda do 31. ožujka 1993. Za srpsku stranu planom su bile predviđene tri provincije, dok bi
drugih šest (ne računajući Sarajevo) po tri pripalo hrvatskoj i muslimanskoj strani. Na taj
način sukob između postrojbi HVO-a i Armije BiH bi se izbjegao, jer bi time uslijedilo
zapovjedno podređivanje Armije BiH HVO-u u provincijama s većinskim hrvatskim
stanovništvo te podređivanje HVO-a postrojbama Armije BiH u provincijama s većinskim
muslimanskim stanovništvom.74 Međutim, odbacivanje Vance-Owenovog plana imalo je
dublje uzroke od (isključivo) srpskog protivljenja. Prema mišljenju Owena, ključni razlog
neuspjeha plana bilo je američko protivljenje, koje je onemogućilo provedbu plana. Također,
i muslimanska strana je prema planu bila vrlo rezervirana. Izetbegović se planu dugo
suprotstavljao, naglašavajući kako je zemljovid neprihvatljiv, jer nagrađuje srpsko etničko
čišćenje. Isti argument protiv prihvaćanja plana imala je i američka diplomacija. Prema tome,
do 25. ožujka, odnosno do trenutka dok ga Izetbegović kao legitimni predstavnik
muslimanske strane nije potpisao, Vance-Owenov plan bio je potpisan samo od hrvatske
strane.75 Tomu je uslijedila i zapovijed ministra obrane Bože Rajića koji je 16. siječnja izdao
zapovijed o provedbi Vance-Owenovog plana. Njega je bila prihvatila samo hrvatska strana,
stoga je takva odluka bila protumačena kao iskorištavanje povoljnog trenutka za HVO da
ovlada pretpostavljenim područjima. Tu zapovijed je tri dana kasnije Predsjedništvo
73
BORAS, Franjo, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 1990. – 1996., Mostar, 2002,
108.
74
OWEN, David, Balkanska odiseja, Hrvatska sveučilišna naklada / Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1998,
128.-129.
75
Na istom mjestu, 132.
21
Republike Bosne i Hercegovine proglasilo nevažećom.76 Zbog toga je Izetbegović zauzeo
stav da je hrvatska strana u svim lokalnim incidentima zapravo napala muslimansku i time
težila razgradnji suvereniteta Bosne i Hercegovine iako ga je deklarativno podržavala.77
11. Nastavak borbi u 1993.
Siječanj donosi borbe između HVO-a i Armije BiH u Gornjem Vakufu što se naravno
prenijelo na situaciju u Bugojnu. Muslimanski vojnici i civili vezani poznanstvima s onima s
kojima su otišli boriti se u Gornji Vakuf nisu mogli bez emocija promatrati situaciju u
susjednoj općini. Zato su u gradu zamjećivani pripadnici Armije BiH kako naoružani prolaze
ulicama grada.78 Presretnuta zapovijed srpskog štaba 2. krajiškog korpusa, zapovjedništva 7.
motorizirane brigade u Kupresu iznosi podatak od već nekoliko dana poznate sitaucije da
srpska strana naizmjenično granatira HVO i Armiju BiH. Sve u cilju dodatne zavade između
dviju sukobljenih strana na području Gornjeg Vakufa – „Onim komšijama dajete
ravnomjerno tokom noći porciju konzervi jednako jednima i drugima, svakome isto da se ne
ljute.“79 Zajedljiva naredba govori koliko je VRS mogao po strani promatrati situaciju te
dolijevati ulje na vatru u cilju iscrpljivanja svojih protivnika. Nakon uspostavljanja stabilnih
linija na granici Kupresa i Bugojna, VRS je djelovao s minimalnim naporima i bez žrtava, a s
potencijalno velikom dobiti. Sukob je sredinom mjeseca počeo jenjavati u korist HVO-a.
Glavnina snaga Armije BiH je razbijena, a u gradu je zavladala velika panika među
muslimanskim vojnicima te dezertiranje. Pesimistična analiza HVO-a iznosi slijedeće:
„Zaključak je to da je glavnina snaga A. BiH razbijena i da se ne može suprostaviti našim
snagama, ali pretpostavljam da će i organizatori i izvršioci ovih sukoba pokušati iscenirati
iste u drugim mjestima u prvom redu N. Travnik i Bugojno. Suština svega je to da iz ovog
debelu korist izvlače Srbi, a cilj im je zauzimanje teritorija bez borbe.“ U tom kontekstu dio
vojske Armije BiH prijetilo je napuštanjem položaja i odlaskom u Gornji Vakuf. To je
utjecalo na samu čvrstinu obrane Bugojna, a može se ustvrditi da je u tom trenutku moral
Armije BiH Bugojno bio na svojim najnižim granama.80 Daljni napori muslimanske strane
bili su da se pruži pomoć snagama 4. korpusa (brigada Neretvica) „s ciljem nanošenja
76
M. Tuđman, I. Bilić, Istina o Bosni i Hercegovini: Dokumenti, Slovo M, Zagreb, 2005, 206-207.
77
Više o Izetbegovićevom viđenju sukoba u: 77 A. Izetbegović, Sjećanja : Autobiografski zapis, TKD
Šahinpašić, Sarajevo, 2001.
78
Operativna zona Sjeveroistočna Hercegovina, 14. 1.1993.
79
Operativna zona Sjeveroistočna Hercegovina, 17. 1. 1993.
80
22
gubitaka neprijatelju, preuzimanja borbene tehnike i zauzimanja objekta „Makljen“ radi
spriječavanja dovođenja svježih snaga iz zapadne Hercegovine na G. Vakuf.“81 Primjer
pokazuje da su svi navedeni napori Armije BiH imali za cilj probrano lokalno djelovanje s
ciljem zauzimanja i odcjepljenja područja te istjerivanje HVO-a. Neuspjeli pokušaj
zauzimanja Gornjeg Vakufa opet je doveo dvije strane za pregovarački stol s UNPROFOR-
om kao posrednikom. Pregovori su počeli 13. siječnja u Prozoru, k tome u lošem okruženju s
obzirom na pogibiju jednog UN-ovog vojnika snajperskim hicem. Također, snapjerska paljba
djelovala je i tijekom samih pregovora koji su trajali do 22. siječnja. Percepcija pukovnika
Adrića, koji je i sam ranjen nakon odlaska s pregovora, bila je da Armija BiH samo verbalno
pristaje na odredbe pregovora, dok u međuvremenu topništvom i pješadijom djeluje na
određenim područjima (Pajić Polje).82 Dovođenjem pješačkih postrojbi iz područja Zenice i
Travnika (o. 3 000 boraca) potvrdila su prethodna predviđanja o namjerama muslimanske
strane.
Smirivanjem stanja u veljači, HVO je uspio donekle predahnuti. Vrijeme zime

onemogućavalo je bilo kakvo napadno djelovanje većih postrojbi.83 Zato je to razdbolje bilo u
znaku relativnog mirovanja na borbenim crtama. No, sve je jača postajala Armija BiH –
„Jedan od bitnih faktora koji odlučuje o sukobima ili miru u Bugojnu bit će naša sposobnost
da se obranimo...iz razloga jer postrojbe A. BiH djeluju agresivnije, organiziranije, brojnije
su i bolje pripremljene sa točno isplaniranim akcijama.“ Istovjetna je situacija bila u Bugojnu
u kojem su se dvije strane na lokalnoj razini pokušale dogovoriti oko poštivanja primirja.
Trebalo je krenuti u rad s mješovitim komisijama, zatrpavanjima rovova koja nisu okrenuta
prema VRS-u, discipliranjem vlastitih vojnika, te možda najbitnijim stavkama – uklanjanjem
punktova te povlačenjem postrojbi koje su došle „sa strane“.84 Ubrzo su takve komisije
započele s radom i krenuli se zatrpavati rovovi, no nije automatski nastala sloga zbog toga.
Dolazi do manjeg incidenta na punktu Armije BiH pored sela Vrbanja kojeg su izgleda
izazvali pripadnici postrojbe „Bruno Bušić“. Uz to, nove snage se i dalje malo po malo uvode
iz drugih područja kao pojačanje.85 U samom gradu palile su se hrvatske kuće te isticali
muslimanski simboli na njima, a na punktovima koje je držala Armija BiH bilo je pljačke i
razbojstava. Izvještaji obiju strana govore o oduzetim vozilima vojne policije HVO-a na
punktu kod Ravnog Rostva upućena u Vitez 26. veljače. Prevozila su MTS te i neka sredstva
81
82
83
Operativna zona Sjeveroistočna Hercegovina, 7. III. 1993.
84
Operativna zona Sjeveroistočna Hercegovina, 10. II. 1993.
85
23
(oružje, novčana gotovina) nenavedena na popisu za transport. Vozila su oteli mudžahedini iz
17. motorizirane brigade koja, po svemu sudeći, nije surađivala sa zapovjedništvom Armije
BiH u Bugojnu. To je navelo zapovjednika Dautovića da se obrati vrhu 3. korpusa, Enveru
Hadžihasanoviću radi smirivanja situacije.86 Dva dana poslije policajci su pušteni, a teret
oduzet.87 Nije sasvim jasno zato jesu li svi ti incidenti bili dio plana koji je dolazio sa
zapovjednog vrha, no sasvim sigurno su se uklapali u situaciju koju je planirala i izvršavala
Armija BiH. Nedugo nakon gore spomenutih pregovora i postupaka u cilju smirivanja
situacije, dovedeni su tenkovi (nepoznati broj) u područje Bugojna koje su usmjerili prema
crtama koje drži HVO.88
Ožujak je nosio nastavak mirnije situacija s obzirom da se situacija u Gornjem Vakufu

donekle smirila. Samo je jedno značajnije djelovanje Armije BiH bilo u tom mjesecu, a to je
zauzimanje kote Crni Vrh, sjeverozapadno od grada, s koje se mogao kontrolirati gotovo
čitavi teren bugojanske općine.89 Od 13. ožujka ponovno je počeo biti aktivan VRS s
topničkim udarima po gradu, a u sklopu šireg djelovanja koje je obuhvaćalo prostor
livanjskog i tomislavgradskog bojišta.90 Izvještaj pomoćnika zapovjednika Armije BiH prema
Zenici upozorava na potrebe smirivanja tenzija i sprečavanja bilo kakvih nesuglasica koje bi
mogle dovesti do sukoba. Iako je stanje u gradu relativno mirno na relaciji između vojnih
snaga, prema njemu bilo je potrebno uvijek biti na borbenoj spremnosti. Muslimanske
izbjeglice su zauzimale ili detonirale objekte u kojima su prethodno boravili stanovnici
srpskog porijekla, a spominjao je i djelovanje HVO-ovih grupa vojnika koje dižu u zrak
privatne ugostiteljske objekte u gradu.91 Situacija je zato u ožujku bila mirna na bojištu, no
život u gradu bio je daleko od mirnog.
Situacija se pogoršava u travnju kada djelovanja Armije BiH u obližnjim mjestima dolaze do
najvećeg izražaja. Naime, nakon sukoba koji je počeo u siječnju 1993. u Gornjem Vakufu,
sukob se prenio u srednju Bosnu. Nakon Ženevskih pregovora, uslijedio je sukob za teritorije
u tom dijelu BiH. Sukob u Zenici 17. travnja doveo je do napada Armije BiH na HVO u
gradu. Time je Armija BiH uspjela razbiti HVO na tom području te etnički očistiti grad. Taj
86
http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/%20SUKOB_ABiH_i_HVO-
VELJACA_1993.g/551.pdf (zadnji pristup 12. kolovoza. 2017.); Operativna zona Sjeveroistočna Hercegovina,
27. II. 1993.
87
88
89
Operativna zona Sjeveroistočna Hercegovina, 12. III. 1993.
90
Operativna zona Sjeveroistočna Hercegovina, 16. III. 1993., 23. III. 1993.
91
http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/RATNI%20DOKUMENTI%20A
BiH/RATNI%20DOKUMENTI%20ABiH%201/450.pdf (zadnji pristup 12. kolovoza. 2017.).
24
obrazac prenio se na ostala područja, čime je HVO istjeran s većine dijelova srednje Bosne.92
Zbog naseljavanja izbjeglica iz Donjeg Vakufa situacija je postala sve nemirinija. Nasilno
zauzimanje srpskih kuća istraživale su mještovite komisije, no bez uspjeha.93 Dodatak tome
su bili incidenti poput ubojstva dvojice Hrvata na putu Bugojno-Ravno-Rostovo te incidenti u
susjednim općinam poput Novog Travnika, Prozora i Gornjeg Vakufa.94 Djelovanja Armije
BiH su procjenjena da u Bugojnu „korak po korak, neupadljivo i sračunato obnavlja (Armija
BiH, op. T.Z.) shemu rasporeda snaga iz perioda sukoba u Uskoplju“.95 Ta shema rasporeda
nije uopće bila adekvatna za obranu od VRS-a što je dodatno zabrinulo lokalni HVO.
Smirivanjem stanja u Prozoru, smirile su se i tenzije u Bugojnu, no s kratkoročnim
djelovanjem.96
Nastavak sličnih djelovanja i njihovo pojačavanje dolazi u svibnju kada Armija BiH
intenzivira svoja djelovanja u cilju utvrđivanja svojih položaja prema HVO-u na području
Bugojna. Zauzimanje novih položaja imalo je za povratnu reakciju kod dijelova HVO-a da
napuste svoje položaje, jer su se muslimanski vojnici smjestili njima iza leđa. Time se HVO
našao između deklariranog i potencijalnog protivnika. Zbog toga je opet održan sastanak na
razini zajedničkog zapovjedništva. Prema zaključcima toga sastanka, postrojbe Armije BiH
imale su se povući iz zone odgovornosti brigade Eugen Kvaternik, zatrpati svi rovovi koji
nisu u funkciji obrane od VRS-a te uvesti red u gradu djelovanjem isključivo kroz zajedničke
grupe vojne policije i MUP-a. Finalno, oba zapovjedništva imala su dati nedvosmisleno i
javno priopćenje da sukoba u gradu između HVO-a i Armije BiH neće biti.97 Sada je i u
Bugojnu, kao i prethodno i Gornjem Vakufu, dogovor često ostajao samo dogovor, bez
zajedničkog djelovanja. Nedolaskom članova Armije BiH u zajedničkim komisijama na
teren, pokazalo se da suradnja polagano prestaje. Ako je ima, onda se maskira na način da se
muslimanski vojnici izmještaju s punktova prije nego naiđe zajednička komisija kako bi
zamaskirali stvarno stanje na terenu.98 Uz to, opet je prisutno nekontrolirano djelovanje
mudžahedina na punktovima kod Ravnog Rostova. Ovaj put nisu uhapšeni samo pripadnici
HVO-a, među kojima je bio i sam pukovnik Andrić već i pripadnici Armije BiH koji su
92
93
Operativna zona Sjeveroistočna Hercegovina, 18. IV. 1993.
94
95
96
Operativna zona Sjeveroistočna Hercegovina, 22. i 23. IV. 1993.
97
Operativna zona Sjeveroistočna Hercegovina, 3. V. 1993.
98
25
djelovali u zajedničkim komisijama.99 Pismo generala bojnika Milivoja Petkovića načelniku
ŠVK Armije BiH Seferu Haliloviću100 kojemu apelira da se takvo nešto ponovno ne dogodi,
bila je uobičajena stvar, ne samo za Armiju BiH, već ćemo kasnije vidjeti i za sami HVO. U
svibnju Armija BiH, suprotno samom dogovoru o micanju svojih postrojbi s problematičnih
položaja, zauzima dominantne kote u okolici Bugojna. Zauzela je položaj Garačkih podova
zapadno prema Kupresu, Dubovik južno od grada je ostao u njezinoj kontroli, jugoistočno je
zauzeta Vučja kosa i Oštrika te Suhodol koji je gledao i prema Gornjem Vakufu. 101 Uzevši u
obzir da je istočno Travnik u kojem se već vršio jak pritisak na hrvatsko stanovništvo da iseli,
na sjeveru srpski Donji Vakuf, a prema tim položajima postrojbe Armije BiH (dominantna
kota Vučja glava), Bugojno se već u svibnju našlo u gotovo potpunom okruženju
muslimanskih snaga. Tijekom mjeseca odvijale su se pripreme uvezivanja Armije BiH
Bugojna s 317. gornjevakufskom brigadom koje se očekivale pokret po izbijanju snaga iz
Sarajeva na stratešku točku Igman kako bi kasnije krenuli na pravac Konjica i Mostara.102
Sama Armija BiH imala je viđenje sukoba koje je vodilo ka sukobu kao jedinom rješenju.
Izvještaj Štaba odbrane Bugojna Komandi 3. korpusa pokazuje da su borci nezadovoljni
hrvatskom stranom koja je vodila glavnu riječ što se tiče opskrbe grada. Blokada razne robe i
dostupnosti informacija stvarala je sve veću psihozu kod boraca koje je zapovjedništvo
pokušavalo smiriti da ne izazovu neželjen sukob. Težilo se smirivanju situacije kroz
upoznavanje vojnika sa situacijom i potrebi discipline među vojnicima. Situaciju je dodatno
začinio incident 19. svibnja u kojem su alkoholizirana četiri pripadnika HVO-a napala
interventni vod MUP-a. S obzirom na „povoljan ishod“ incidenta, tj. ranjavanje tih četiriju
pripadnika, incident nije prerastao u veći sukob.103 S druge strane, snage Armije BiH
gomilale su se u gradu te je VOS upozoravao da i mala iskra može izazvati sukob. Postojala
je sumnja da su incidenti dirigirani od vrha 3. korpusa kako bi se muslimanska strana
prikazala žrtvom.104 Logika takvog objašnjenja ne drži previše vodu kada se pogleda
prethodni sukob u Prozoru u kojem zapljenjena dokumentacija pokazuje sasvim suprotno. U
99
http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/SUKOB_ABiH_i_HVO-
SVIBANJ_1993.g/101.pdf (zadnji pristup 12. kolovoza. 2017.).
100
Sam Sefer Halilović bio je protiv djelovanja islamskih ekstremista pod okrliljem Armije BiH, te je zbog toga
bio i u sukobu s Alijom Izetbegovićem koji je pravdao, prema Halilovićevim navodima, da su ti mudžahedini
bili potrebni kako bi se nabavio kapital iz prijateljskih islamskih zemalja; u:
https://www.youtube.com/watch?v=Ua0fBJKlUPU (zadnji pristup 12. kolovoza. 2017.).
101
Operativna zona Sjeveroistočna Hercegovina, 7. V., 12. V. 1993.
102
103
http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/RATNI%20DOKUMENTI%20
ABiH/RATNI%20DOKUMENTI%20ABiH%201/907.pdf (zadnji pristup 12. kolovoza. 2017.).
104
26
slučaju Bugojna, dovoljno je uvidjeti kakav je bio taktički razmještaj postrojbi i brojnost
Armije BiH naspram HVO-a. Nije bilo nikakvog smisla da HVO započne sukob kada se
nalazio u potpunom okruženju s dominantnih točaka. Brojnost jedinica pridošlih iz okolnih
područja davala je Armiji BiH na samouvjerenosti i sigurnosti. Njezina brojčana nadmoć i
pozivanje na vojno razrješenje sukoba je poticalo na izazivanje incidenata. Muslimanska
strana gledala je na razrješenje sukoba samo putem vojnog i političkog poraza HVO-a i HZ
HB.105 Sva okolna osvajanja Armije BiH u srednjoj Bosni navještavala su da je Bugojno bilo
krajnji dio obuhvata u istjeravanju HVO-a i hrvatskog stanovništva s tog područja. U
međuvremenu, situacija je postajala sve kompleksnija u odnosima što svjedoče i procjene
HVO-a Bugojno. On je smatrao mogućim likvidacije čelnika Armije BiH Bugojno od
vlastitog političkog vodstva jer je vojno vodstvo Bugojna bilo za mirno razrješenje problema.
Zbog kojih razloga, teško je reći bez puno dubljih uvida u odonose između zapovjedništava
dviju vojski u gradu kojima je bilo iz ovog ili onog razloga u interesu da se vojni sukob na
području bugojanske općine ne dogodi. 106
Bez obzira na takva razmatranja, činjenično stanje na terenu nije se moglo zanemariti. U
ratnom košmaru koji je okruživao općinu i grad te s pridošlim muslimanskim izbjeglicama
formiranima u jedinice veličine brigada, jednostavno nije bilo moguće spriječiti sukob.
Događaji u lipnju uvelike će doprinijeti kaotičnom stanju koje je u svakom trenutku bilo u
mogućnosti da izbije u otvoreni sukob. Javljaju se sve češći incidenti i obračuni između
patrola Armije BiH i HVO-a koje su zapravo najbolji pokazatelj da nije više bilo moguće
ostvariti suradnju voljom političkih i vojnih aktera na lokalnoj razini. Koliko je bilo takvih
incidenata, teško je za odrediti. Izvori s hrvatske strane govore da divlji punktovi niču
posvuda i to najvjerojatnije s ciljem onemogućavanja rada mješovitih patrola koje bivaju
razoružane i maltretirane.107 Činjenica jest da je Armija BiH (odnosno snage MOS-a) svim
tim aktima: „rasporedom svojih postrojbi, rasporedom punktova i blokadom komunikacija
izvršile potpuno okruženje i blokadu grada, a time onemogućile manevar i djelotvornost
postrojbi HVO-a unutar tog okruženja. Incidentne situacije u gradu mogu eskalirati i u
otvoreni oružani sukob.“108 Selo Vrbanja, koje će kasnije biti poprište loše izvedene akcije
određenih jedinica HVO-a, bilo je okruženo od početka mjeseca rovovima Armije BiH
okrenutima prema hrvatskim kućama. Tenzije su dodatno porasle izgonom hrvatskog
105
106
107
108
27
pučanstva od preko tisuću civila iz sela Margetića u selo Pećine sela općine Travnik koji su
se kretali prema Bugojnu. Na punktovima su te iste izbjeglice bile maltretirane od strane
Armije BiH i nije im bio dopušten prolazak. Koliko je daleko išlo stvaranje ratne psihoze,
potvrđuje izvješće HVO-a u koje citira navodni govor Mate Bobana na radiju BiH. U njemu
Boban naređuje osvajanje Jablanice, Bugojna i Gornjeg Vakufa, i to prema mišljenju GS HV-
a da napad bude istvoremeno izveden te uz navodnu podršku VRS-a. Sam plan je
nevjerojatan iz perspektive koja uzima u obzir gore navedene uvide u brojnost i razmještaj
snaga Armije BiH u Bugojnu te njihovo okolno djelovanje. Krajem mjeseca HVO je došao
do informacija da se priprema velika akcija za oslobođenje Bugojna. 109 Procjene su bile, da
ako Bugojno padne u muslimanske ruke, Armija BiH će biti u mogućnosti kontrolirati čitav
prostor od Zenice preko Travnika, Bugojna, Gornjeg Vakufa te dijela prozorske općine do
Konjica. Time bi presjekli upravu HZ HB na dva dijela, ostavivši Hrvate srednje Bosne u
preostalim enklavama.110 Toga je bio svjestan i zapovjednik brigade Eugen Kvaternik koji je
strahovao od napada na Bugojno zbog borbi Armije BiH sa VRS-om na Vučjoj glavi.
Prestankom tih borbi koje su muslimanske snage uspjele dobiti, Armija bi lako mogla napasti
HVO u Bugojnu i protjerati cjelokupno hrvatsko stanovništvo.111 Krajnje okruženje općine
Bugojno dogodilo se porazom HVO-a i protjerivanjem hrvatskog stanovništva s područja
Travnika sredinom lipnja te kasnijim porazom HVO- i na području Novog Travnika sve do
Fojnice početkom srpnja. U tom trenutku lašvanska i lepenička dolina postale su enklave
okružene postrojbama Armije BiH.112
12. Stanje HVO-a Bugojno pred sukob
HVO Bugojno ne samo da je bilo u podređenom položaju s obzirom na brojnost i razmještaj

svojih snaga, nego se našlo u nezavidnoj situaciji upravljačkog rasula u napotrebnijim
trenutcima. Ovdje se vraćamo na već spomenuti problem kriminalnih i paramilitarnih
skupina. One su zbog dostupnosti izvora manje dodirnuti s „muslimanske strane“, dok o
skupinama „hrvatske strane“ ipak možemo više reći s obzirom na to da nisu mogli biti
zaobiđeni u službenim izvještajima HVO-a. Kao prvo, civilni dio HVO-a te brigada Eugen
109
110
LIPANJ_1993.g/RAT_U_BIH_lipanj/532.html (zadnji pristup 12. kolovoza. 2017.).
111
112
28
Kvaternik imale su problem u poštivanju zapovjednog lanca i efektivnoj komunikaciji koja se
može očitovati po međusobnim optužbama za raznorazna nedjela kojima je jedna strana
optuživala drugu. Slučaj je bio dodatno zamršen zbog samog nefunkcioniranja ljudi u vrhu
vlasti, prije svega između Vladimira Šoljića kao predsjednika HVO-a, te njegova zamjenika
Ante Bagarića koji su se međusobno optuživali po pitanju privatiziranja poslova HVO-a
Bugojno. Ne ulazeći u dublje razloge neslaganja koje bi zahtjevalo obimnu istragu, možemo
ustvrditi da su njih dvojica bili suprostavljene strane preko kojih su bili povezani ostali
pojedinici i interesne skupine. To je imalo veliki odraz na borbenim linijama, jer su same
postrojbe bile iznimno lošeg morala te su u nekim trenutcima i birale stranu kojoj bi se
priklonile. Dio boraca nezadovoljnih vodstvom brigade priklonilo se naoružanoj skupini s
područja Pajić polje čiji je vođa bio Vinko Žuljević „Klica“.113 Ona je uspostavljala vlastite
punktove na kojima je vršila pljačke i otmice. Slučaj zaustavljanja i fizičkog zlostavljanja
jednog pripadnika brigade na punktu u Pajić polju koji je izvijestio zapovjednik brigade Ivica
Lučić prema Glavnom stožeru u Mostaru dovoljno govori o mogućnosti efektivne kontrole.114
Sam Lučić morao se obratiti višim instancama zbog nemogućnosti discipliniranja te
uklanjanja neposlušnih i kriminalnih skupina u svom području djelovanja. To je upravo
problem efektivnog zapovijedanja, komunikacije i kontrole koje je odlikovalo cjelokupno
područje srednje Bosne u koje je smješteno HVO Bugojno. Da priča ne izgleda tako
bezazleno potvrđuju nam to i daljnji izvještaji upućeni GS-u u Mostaru.115 Navodi da je
„došlo do osipanja brigade, povećanja broja dezertera, smanjenja morala vojnika, kriminal u
porastu itd.“ Prema izvještaju, ta postrojba se uspjela ugasiti, ali se gotovo isti problem javio
s uspostavom nove postrojbe „Gorani“ po zapovijedi pukovnika Šiljega. Ta nova postrojba
očito se nije previše razlikovala od prethodne s obzirom da je bila „okupljena oko 20-ak
najgorih kriminalaca skopaljske doline“ čime će „još jače i brutalnije biti nastavljena pljačka
u području Pajić polja“. Jedinicu je također vodio „Klica“ kojemu su privatnici na tom
području morali plaćati poseban porez, a postojala je i osnovana sumnja da je postrojba
trgovala s drugim sličnim kriminalnim postrojbama s muslimanske strane.116 Koliko ti navodi
rezoniraju istinom, teže je provjeriti, no to područje očito nije bilo sigurno niti je bilo pod
kontrolom brigade. Dodatan problem koji je iznutra slabio brigadu bile su liste za likvidaciju
113
http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abi
h11/13056.pdf (zadnji pristup 12. kolovoza. 2017.).
114
115
116
29
na kojima su se nalazili časnici i ugledni građani, a iste su bile dostavljane muslimanima u
Gornjem Vakufu. To je rezultiralo napuštanjima položaja i odlaskom časnika iz
zapovjedništva zbog bojazni za vlasititi život i za živote njihovih obitelji.
13. Početak otvorenog sukoba
Uslijed sve većih tenzija između dvija strana u gradu, pojačali su se i manji incidenti s obiju
strana u vidu provociranja, pljačke te čak i ubojstava.117 Oružani incident koji je potpalio
vatru sukoba dogodio se 17. srpnja u naselju Vrbanja. Kako je svaka strana postavljala
punktove na svoju ruku te su k tome postojale i paravojne jedinice, uvijek je bio izvjestan
problem prolaska kroz takve punktove. Loklano stanovništvo (pripadnici Armije BiH te
MUP-a BiH na odmoru) muslimanske nacionalnosti postavilo je svoj punkt na pravcu prema
Bugojnu. Vozilo HVO-a s pripadnicima jedinica za posebne namjene nasilno je pokušalo
proći punkt pri čemu su poginula dvojica pripadnika HVO-a. Nakon toga dolazi do
uspostavljanja mješovite komisije sa zadatkom da osigura prohodnost komunikacije
Bugojno-Gornji Vakuf. Prema muslimanskim izvorima, pripadnici MUP-a HZ HB u toj
patroli razoružali su pripadnike MUP-a RBiH netom prije dolaska na samo mjesto incidenta.
Uz sudjelovanje pridošlih pripadnika HVO-a, muslimanska strana je fizički zlostavljana, a
njihova tijela su kasnije pronađena u rijeci Vrbas.118
Opći sukobom od 18. srpnja, započele su višednevne borbe jedinica HVO-a te Armije BiH na
području Bugojna. Smještaj jedinica prema muslimanskim izvorima govori slijedeće:
„Armija je svoje glavne snage primakla linijama odbrane prema SCA. Simbolične snage je
držala u samom gradu, uglavnom prostorne strukture. HVO je svoje glavne snage držao u
gradu a simbolične po otpornim tačkma prema SCA, s kojim je od početka 1993. bio gotovo
neprekidno u statusu 'primirja'....Bez stvarnih manevarskih mogućnosti po unutrašnjim
pravcima unutar omeđenog prostora, bez fizičke veze sa postrojbama HVO Gornjeg Vakufa i
Novog Travnika – može se zaključiti da je HVO imao slabiji taktički položaj u odnosu na
jedinice Armije BiH.“119 Hrvatska strana upravo je htjela to spajanje, no kako ćemo vidjeti,
neće joj poći za rukom. Naime, „Osnova plana je bila da se s postojećim snagama u gradu
blokira isti a da ostale snage izvrše spajanje s postrojbama iz G. Vakufa. Planom je
117
118
119
30
predviđeno da snage HVO-a u gradu, s postojećim rezervama rane, vode i streljiva, mogu
izdržati petnaestak dana što bi bilo dovoljno za spajanje naših snaga s snagama iz G. Vakufa.
Planom je također predviđeno moguće izvlačenje vojaka iz grada i to za svaku postrojbu
posebno.“120 O broju vojnika s jedne i druge strane valja prići s oprezom. Okvirno je svaka
strana imala 2 000 ljudi, svaka u svojoj brigadi, te su postojale i pridružene jedinice.
Konkretno Bugojanska domobranska pukovnija s hrvatske strane (nepoznat broj) te jedinice
Općinskog Štaba odbrane Bugojno s otprilike 750 boraca.121 Već smo naveli da je veliki
problem brigade „Eugen Kvaternik“ bio odziv samih vojnika zbog problema s paramilitarnim
jedinicama na jugu općine. S druge strane, muslimanske strane mogle su koristiti svoju
donjevakufsku brigadu te ostale jedinice po potrebi, s obzirom da do vremena ovoga sukoba,
ona nije bila formalizirana. Pitanje na kraju ostaje koliki je točan broj boraca s jedne i druge
strane zaista bio.
Borbe koje su uslijedile ubrzo su pokazale taktičku premoć Armije BiH kroz ostvarene
dominantne položaje te nemogućnosti HVO-a da održi svoje položaje te uvede pojačanja u
ljudstvu i materijalno-tehničkim stredstvima. Operativni izvještaji obiju strana122 govore da
su se u periodu od 19. do 21. srpnja vodile najžešće borbe na svim crtama u kojima je
muslimanska strana ubrzo preuzela veći dio grada, ostavivši dijelove HVO-a u manjim
područjima koja su se držala bez pojačanja još nekoliko dana.123 Prema zapovijedi
zapovjednika OZ S/Z H puk Željka Šiljega jedinice brig „Eugen Kvaternik“ morale su očisiti
i ovladati selima Bevrnjići, Garačići, Vesela, Vapoć, Sultanovići, Crniče i Vrbanja te time
uspostaviti dubinu obrane.124 Akcija se otela kontroli kada je pri čišćenju sela Vrbanja
ubijeno 50-ak civila pri čemu se do sada pouzdano ne zna zapovijedna odgovornost toga
zločina. Nakon te akcije koja je bila povezana s pokušajem uvezivanja s postrojbama u
Gornjem Vakufu, HVO Bugojno ostao je zatvoren u manjim područjima u gradu. Bolnica je
bila odsječena te komunikacije sa preostalim dijelovima postrojbe. Muslimanski napadi
počinju sa svih strana dovođenjem dijelova 7. muslimanske brigade, kako tvrde izvještaji.125
120
121
122
Izvještaji muslimanske strane odnose se na prenesene izvještaje Informativne službe Armije RBiH Bugojno,
OpŠo Bugojno te Komande OG Zapad – u: MUŠINBEGOVIĆ, Boj odbrana Bugojna 1993. 59-96.
123
124
125
31
Smjerovi napada svih snaga Armije BiH u djelovanju na dan 21. srpnja dolazili su sa Ravnog
Rostova, iz smjera Novog Travnika i Zenice te s područja Vrbanje na jugu gdje su se
postrojbe Armije htjele uvezati sa svojima u Gornjem Vakufu. HVO je u tom trenutku pod
hitno tražio pojačanja na Gračanicu jer s preostalim snagam nije mogao izdržati. Već 23.
srpnja snage HVO-a našle su se u potpunom okruženju u manjim preostalim dijelovima koje
su po procjenama bile održive još najviše dva dana.126 Do 25. srpnja u gradu su ostala samo
sjedišta 2. bojne hrvatskih snaga te snage vojne policije u hotelu Kalin. Ostatak je ostao
raspršen u manjim naseljima. Već se u to vrijeme počelo ozbiljno razmatrati o evakuaciji
prema srpskoj strani jer su se hrvatske snage našle u potpunom okruženju.127 Nakon što je
Armija BiH uspjela slomiti i ostale točke otpora, 28. srpnja hrvatske snage povukle su se
preko sjevernih dijelova koji su bili pod kontrolom VRS-a.128 Ostatak zarobljenih snaga i
civila ostali su zatočeni na brojnim lokacijama i logorima u gradu.129
14. Zaključak
Sukob na području Bugojna posljedica je djelovanja nekoliko faktora. Prije svega,

karakteristika cijelog hrvatsko-muslimanskog sukoba na području srednje Bosne jest
djelovanje dviju nedavno nastalih i relativno neorganiziranih vojnih organizacija na
geografski preklapajućem području. Druga stvar, priljev izbjeglica koji se dogodio kao
posljedica etničkog čiščenja VRS-a s područja Donjeg Vakufa u svibnju 1992. te Jajca u
listopadu iste godine, potpalio je sve napetiji odnos hrvatske i muslimanske strane u Bugojnu.
Zbog podjednake nemoći u ovladavanju čitavim područjem Bugojna, ali i ostalih obližnjih
područja, te dvije strane bile su primorane na suradnju imajući u vidu njima zajedničkog
agresora. Tenzije koje su se rasle i padale sve do konačnog sukoba bile su uzrokom kako
vanjskih incidenata i sukoba, tako i unutarnjim neslaganjem između Armije BiH te HVO-a.
Uz to popratni ratni vihor je bio karakterističan po nemogućnosti uspostave realne
komunikacije i sustava zapovijedanja unutar Operativne Zone Sjeverozapadna Hercegovina
te također unutar same brigade Eugen Kvaternik kojoj prijetio strukturni i kadrovski slom
126
h8/10108.pdf (zadnji pristup 12. kolovoza. 2017.);
http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih8
/10040.pdf (zadnji pristup 12. kolovoza. 2017.).
127
128
129
„Optužnica Handžić i Dautović“, Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, Posebni odjel za ratne zločine, Broj:
KT-RZ 162/05.
32
unutar lanca zapovijedanja zbog međusobnih optuživanja za razna nedjela. Armija BiH je od
kroz sukobe u Prozoru, Gornjem Vakufu, zatim Travniku i ostalim susjednim područjima
otkriva svoj način djelovanja. Okruženjem hrvatskih područja u manje enklave Armija BiH
koristila je po potrebi veći dio svojih snaga u napadnim djelovanjima, dok je u drugima
pokušavala održati status quo kako ne bi takvim postupcima razvukla svoje snage i time se
nepotrebno iscrpljivala. Bez obzira na „prijateljske“ deklarativne izjave i postupke jedne i
druge strane u Bugojnu, činjenica ostaje da je Armija BiH polagano zauzimala dominantne
položaje u okolici Bugojna. Time joj je bilo omogućeno da na taktički vrlo povoljan način
započne sukob i uspješno ga završi. Razloga za započinjanje sukoba u cilju osvajanja
Bugojna nije moglo biti od strane HVO-a Bugojno iz slijedećih razloga – nisu imali dovoljnu
unutarnju koheziju postrojbe; komunikacije i potencijalni priljevi pojačanja su bili vrlo upitna
stvar zbog okruženja Armije BiH; iz toga proizlazi da su gotovo sve dominatne pozicije
taktičkog značaja držale postrojbe Armije, a ne HVO-a; dotok ratno sposobnih muslimanskih
izbjeglica omogućio je Armiji brojnost i svježinu u duljem periodu djelovanja. Zbog toga
jedini mogući zaključak za većinu incidenata s „hrvatske“ strane jest da su oni posljedica
kaotičnog, partikularnog i privatnim interesima vođenog djelovanja. Sukladno tome,
neodrživa je teza da je HVO imao plan napada ili naum da u takvom stanju poduzme ozbiljne
radnje u cilju zauzimanja bugojanskog područja.
33
Izvori:
Video materijali
https://www.youtube.com/watch?v=Ua0fBJKlUPU
https://www.youtube.com/watch?v=z7bf1NyvYAU&t=69s
Internetski portali:
http://www.justice-report.com/bh/struktura-lica/dautovic-senad-vesti-analize-i-stavovi
http://www.rama-prozor.info/clanak/mlaco-i-cikotic-pred-optuznicom/448
Baza dokumenata generala Slobodana Praljka:
http://www.slobodanpraljak.com/
Literatura:
1993. – prelomna godina rata za odbranu Bosne i Hercegovine, [ur. POLUTAK, Mustafa]
Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, 2011.
BELJO, Mijo, „Sukobi Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane u
Gornjem Vakufu tijekom 1992. godine“, u: Časopis za suvremenu povijest, god. 48., br. 2.,
2016., 389-410.
BORAS, Franjo, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 1990. –

1996., Mostar, 2002.
DŽAJA, Srećko M., Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Ziral 2. dopunjeno

izadnje, Mostar, 1999.
HALILOVIĆ, Sefer, Lukava strategija, Maršal d.o.o., Sarajevo, 1997.
IZETBEGOVIĆ, Alija, Sjećanja : Autobiografski zapis, TKD Šahinpašić, Sarajevo,

2001.MUŠINBEGOVIĆ, Hasib, Boj odbrana Bugojna 1993., Biljeg d.o.o., Sarajevo, 2011.
LUČIĆ, Ivo, „Bosna i Hercegovina od prvih izbora do međunarodnog priznanja“, u: Časopis

za suvremenu povijest, br. 1., 2008., 1-308.
LUČIĆ, Ivo, „Je li Bosna i Hercegovina Jugoslavija u malom“ u: STATUS Magazin za

političku kulturu i društvena pitanja, 02/2004
34
LUČIĆ, Ivo, „Povod i početak hrvatsko-muslimanskog rata 1993. godine u BiH“
u:Tuđmanov arhiv, 3. knjiga, „Godina sukoba 1993.“, [ur. TUĐMAN, Miroslav, ur. 3. knjige
LUČIĆ, Ivo], Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2015.
LUČIĆ, Ivo, Uzroci rata; Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine, Hrvatski institut za
povijest, Zagreb, 2013.
MARIJAN, Davor, „Borbe za Kupres u travnju 1992.“, u: Polemos, Časopis za

interdisciplinarna istraživanja rata i mira, vol. III, br. 5, 2000., 11-49.
MARIJAN, Davor, “Sukob HVO-a i ABiH u Prozoru, u listopadu 1992.“, Časopis za

suvremenu povijest, god. 38., br. 2, 2006. 379-402.
MARIJAN, Davor, „Vještački nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine (1991.
- 1995.)“ u: Časopis za suvremenu povijest, god. 36., br. 2., 2004., 211-247.
MUŠINBEGOVIĆ, Hasib, Boj odbrana Bugojna 1993., Biljeg d.o.o., Sarajevo, 2011.
OWEN, David, Balkanska odiseja, Hrvatska sveučilišna naklada / Hrvatski institut za

povijest, Zagreb, 1998.
RAMIĆ, Edin, Kupreška operacija jesen 1994, Bugojno, 2003.
RAMIĆ, Edin, Ratni put 307. bbr/707. sbbr., neobjavljeno, 23., u: MUŠINBEGOVIĆ, Boj
odbrana Bugojna 1993.
SHRADER, Charles, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, Vojna povijest

1992. – 1994., Golden marketing, Zagreb, 2004.
TUĐMAN, Miroslav, BILIĆ, Ivan, Istina o Bosni i Hercegovini: Dokumenti, Slovo M,

Zagreb, 2005.
35
Sažetak rada
U radu se analizira stanje koje je zahvatilo područje Bugojna tokom agresije JNA, tj, VRS-a
od travnja 1992. godine do srpnja 1993. kada su se na tom području sukobile hrvatska i
muslimanska strana. Posebna pozornost usmjerena je na djelovanje i suradnju Armije Bosne i
Hercegovine te Hrvatskog vijeća obrane u bugojanskom području te uzrok preuzimanja toga
područja od muslimanske strane. Prema dostupnoj dokumentaciji koja ukazuje na taktičku
nadmoć Armije Bosne i Hercegovine u tom području te brojačnu slabost i nemogućnost
efektivnog zapovijedanja u jedinicama Hrvatskog vijeća obrane rad ukazuje na
neutemeljenost tvrdnji da je hrvatska strana imala motiv i operativnu mogućnost da započne
sukobe sa muslimanskom stranom.
Ključne riječi: hrvatsko-muslimanski sukob, Bugojno, Armija Republike Bosne i

Hercegovine, Hrvatsko vijeće obrane
36

Hrvatsko-Muslimanski Sukob Na Području Bugojna: Hrvatski Studiji Sveučilišta U Zagrebu Odjel Za Povijest

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Hrvatsko-Muslimanski Sukob Na Području Bugojna: Hrvatski Studiji Sveučilišta U Zagrebu Odjel Za Povijest

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Hrvatsko-Muslimanski Sukob Na Području Bugojna: Hrvatski Studiji Sveučilišta U Zagrebu Odjel Za Povijest

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu

Kandidat: Tomislav Zrno

Zagreb, 20. rujan, 2017.

Hrvatsko-muslimanski (bošnjački) sukob tema je prijepora u historijografiji na području

Političko i društveno stanje u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ)

Općina i grad Bugojno smješteni su u centralnom dijelu Skopaljske doline, u središnjoj

4. Ustrojstvo vojnih organizacija

5. Komunikacije i vojni resursi

Temeljna strategijska obilježja sukoba bili su prometne komunikacije i vojni resursi.

Srpsko stanovništvo naoružavalo se iz skladišta JNA koja je organizirala vježbe rezervista

7. Kriminal i paramilitarne skupine

9. Stanje krajem 1992. godine

Daljni napori HVO-a da dogovorom s Armijom BiH uspostavi stabilnost na zajedničkim

1. Preuzeti kontrolu nad komunikacijskim pravcima sjever – jug kroz srednjobosanske

U međuvremenu VRS ponovno aktivno djeluje na području Bugojna zauzimanjem područja

Od početka prosinca postojali su određeni napori i zajednička djelovanja HVO-a i Armije

10. Razlozi i posljedice „Vance-Owenovog plana“

11. Nastavak borbi u 1993.

Smirivanjem stanja u veljači, HVO je uspio donekle predahnuti. Vrijeme zime

Ožujak je nosio nastavak mirnije situacija s obzirom da se situacija u Gornjem Vakufu

12. Stanje HVO-a Bugojno pred sukob

HVO Bugojno ne samo da je bilo u podređenom položaju s obzirom na brojnost i razmještaj

13. Početak otvorenog sukoba

Sukob na području Bugojna posljedica je djelovanja nekoliko faktora. Prije svega,

Baza dokumenata generala Slobodana Praljka:

BORAS, Franjo, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 1990. –

DŽAJA, Srećko M., Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Ziral 2. dopunjeno

HALILOVIĆ, Sefer, Lukava strategija, Maršal d.o.o., Sarajevo, 1997.

IZETBEGOVIĆ, Alija, Sjećanja : Autobiografski zapis, TKD Šahinpašić, Sarajevo,

LUČIĆ, Ivo, „Bosna i Hercegovina od prvih izbora do međunarodnog priznanja“, u: Časopis

LUČIĆ, Ivo, „Je li Bosna i Hercegovina Jugoslavija u malom“ u: STATUS Magazin za

povijest, Zagreb, 2013.

MARIJAN, Davor, „Borbe za Kupres u travnju 1992.“, u: Polemos, Časopis za

MARIJAN, Davor, “Sukob HVO-a i ABiH u Prozoru, u listopadu 1992.“, Časopis za

OWEN, David, Balkanska odiseja, Hrvatska sveučilišna naklada / Hrvatski institut za

RAMIĆ, Edin, Kupreška operacija jesen 1994, Bugojno, 2003.

SHRADER, Charles, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, Vojna povijest

TUĐMAN, Miroslav, BILIĆ, Ivan, Istina o Bosni i Hercegovini: Dokumenti, Slovo M,

Ključne riječi: hrvatsko-muslimanski sukob, Bugojno, Armija Republike Bosne i

You might also like