Leonid Brežnjev

Leonid Brežnjev
Vođa Sovjetskog Saveza
Vrijeme na dužnosti 14. oktobar 1964. – 10. novembar 1982.
Prethodnik	Nikita Hruščov
Nasljednik	Jurij Andropov
Lični podaci
Rođenje	Leonid Iljič Brežnjev (1906-12-19) 19. decembar 1906. Kamjanske, Rusko Carstvo (Sada: Ukrajina)
Smrt	10. novembar 1982(1982-11-10) (75 godina) Moskva, SSSR (Sada: Rusija)
Politička stranka	KPSSSR
Supružnik	Viktorija Petrovna
Potpis

Leonid Iljič Brežnjev (ruski: Леонид Ильич Брежнев; 19. decembar 1906 – 10. novembar 1982) bio je vođa Sovjetskog Saveza od 14. oktobra 1964. do smrti 10. novembra 1982.

Mladost

Leonid Brežnjev je rođen 1. januara 1907. godine u mjestu Kamjanske na području Ruskog Carstva (danas Ukrajina). Kako su njegovi roditelji bili ukrajinske nacionalnosti on je zadržao tamošnje manire i narječje cijeli život, a kao Ukrajinac se izjašnjavao sve do 1952. godine kada je to počelo smetati daljnjoj karijeri. U svom rodnom gradu dovršava školovanje za metalurga. Tokom toga školovanja u svojoj 16 godini Brežnjev pristupa komunističkoj omladini imena Komsol koja prima u svoje redove osobe starosti između 14 i 28 godina. Za pristup komunističkoj partiji Brežnjev će morati pričekati sve do 1931. godine kada je napokon udovoljeno njegovom zahtjevu za pristup. Ta 1931. godina na kraju postaje tačka velikog obrata njegovog života kada upoznaje Nikitu Hruščov pod čijom zaštitom će mu karijera iznenada procvjetati. Tokom služenja vojnoj roka 1935-36 godine ovaj mladi komunistički kadar će dobiti konačnu partijsku potvrdu svoje vjernosti kada ga se postavlja za političkog komesara vojne jedinice.

Drugi svjetski rat

Brežnjev kao politički inspektor u Velikom patriotskom ratu 1942.

Po završetku vojnog roka kratko vrijeme je 1936. godine direktor fakulteta koju je pohađao da bi ubrzo iste godine bio poslan na partijsku dužnost u regionalni centar Dnjepropetrovsk (Dnjipro, Ukrajina). Tamo je 1939. godine postavljen za partijskog sekretara zaduženog za lokalnu vojnu industriju što je pozicija na kojoj će dočekati napad Njemačke na Sovjetski Savez. Kao glavni odgovorni za tamošnju vojnu industriju na dan napada dobija dužnost da organizira premještaj lokalnih tvornica važnih za rat na područje Urala. Kako je posao bio dovršen 26. augusta 1941. kada grad Dnjepropetrovsk pada u ruke Nijemaca Brežnjev dobija prekomandu na dužnost političkog komesara u vojnoj jedinici gdje je dodjeljen s službenom titulom brigadnog komesara. Tokom bitke za Staljingrad Brežnjev je postavljen na poziciju zamjenika zapovjednika političkog odjela Zakavkaskog fronta (on se sastoji od 2, a ponekad i 3 sovjetske armije) gdje će ostati sve do prekomande u 1. Ukrajinski front. Na ovoj novoj poziciji gdje stiže s činom pukovnika 1943. godine on ponovno sreće Nikitu Hruščova. Vrlo vjerovatno zahvaljujući tom njihovom starom "velikom prijateljstvu" Leonid Brežnjev iznenada biva unaprijeđen u čin general-majora 1944. godine. Kraj rat ovaj budući vođa partije dočekuje na poziciji načelnika političkog odjela 4 Ukrajinskog fronta.

Politička karijera

Kada Brežnjev u augustu 1946. godine napušta Crvenu Armiju oje general-major i ratni junak, što mu uz pomoć Hruščova daruje temelje za buduću uspješnu karijeru. Prvi novi položaj mu tako postaje mjesto Prvog sekretara partije Zaporožja koje će on ubrzo zamjeti za identični položaj u rodnoj regiji Dnjipropetrovska. Napokon izlaz iz mnoštva sličnih gradski i općinskih sekretara Brežnjev doživljava 1950. godine kada postaje Prvi sekretar Centralnog Komitera Moldavije. Prije Staljinove smrti ovaj sada uspješan sovjetski političar postaje sekretar Centralnog Komiteta SSSR-a i kandidat za člana Prezidijuma. Tokom borbe za vlast Maljenkov-Hruščov njegov prijatelj ga je bio prisiljen žrtvovati izbacivanjem iz Centralnog Komiteta. Da bi ga se potom izbacilo iz budućih borbi i spletki u Moskvi tokom ove borbe za vlast koja će potrajati do 1955. godine Brežnjeva se šalje u Kazahstan najprije na mjesto drugog sekretara partije, a nakon pobjede Hruščova na prvo. Tokom 1956. godine to prijateljstvo dobija svoju ponovnu potvrdu kada je Brežnjev ponovno postavljen na mjesto sekretara Centralnog Komiteta SSSR-a. Tokom pokušaja svrgavanja Hruščova 1957. godine on podržava svoga prijatelja što mu donosi novo unapređenje i položaj člana Politibiroa. Na toj poziciji Brežnjev će nastaviti podržavati svog prijatelja sve do 1962 godine kada nastupaju promjene. U međuvremenu 1960. godine postaje predsjednik SSSR-a što je bez obzira na ime zvučne titule bila u stvarnosti samo ceremonijalna dužnost. Od 1963. godine većina članova Politbiroa je došlo do zaključka kako Hruščov više šteti nego koristi državi. U tadašnjoj "malenoj" zavjeri prisililo se Frol Kozlova da odstupi se svog položaja potencijalnog nasljednika šefa države i da ga prepusti Brežnjevu. Do prave smjene šefa države dolazi tek 14. oktobra 1964 kada zavjera Suslov-Kosigin-Brežnjev postiže puni uspjeh i smjenjuje Hruščova.

Vlast

Brežnjev i američki predsjednik Gerald Ford u Vladivostoku, novembar 1974.

Nakon te smjene svog zaštitnika Leonid Brežnjev je postao Generalni sekretar KP SSSR-a. Tim državnim udarom se ubrzo stvorila situacija kakve nikada niti prije niti poslije nije bilo u historiji Sovjetskog Saveza. U strahu od stvaranja novog velikog vođe ostali zavjerenici nisu imali nikakvu namjeru prepustiti Brežnjevu vlast u državi tako da se ubrzo oformio neslužbeni trijumfirat. Mihail Suslov je dobio zadatak održavanje pune kontrole na ideologijom komunističke partije i tajnom policijom (KGB) dok je Aleksej Kosigin dobio zadatak upravljanja vladom, a Brežnjev je postao nominalni šef države (iako ne i predsjednik jer ga je Hruščov smijenio 1964) i šef partije (koji nema veze s ideologijom). Svi "trijumfiri" su se složili o potrebi širenja komunizma finansijskom podrškom komunističkim pokretima u svijetu (i vojnom podrškom afričkim komunističkim vladama), održavanja status quo u Evropi i zaštiti teritorijalnog integriteta Sovjetskog Saveza. Gotovo odmah po stupanju na vlast Brežnjev drži govor kojom poziva na vraćanje socijalizmu koji je postojao prije Hruščovljevih reformi. Kako bi dokazao to promjenu u razmišljanju novog rukovodstva on svoju želju da postane nasljednik Staljina dokazuje uzimajući za sebe titulu generalnog sekretara koju je uvijek koristio njegov uzor. U skladu s tim počela su ponovno zatvaranja čiji broj će ipak preostali trijumfiri blokirati da se ne bi došlo do nekadašnjih čistki. Tokom Češkog proljeća 1968. Brežnjev organizira vojnu intervenciju za povratak komunističkog režima, nakon čega objavljuje svoju doktrinu.

Tokom vladavine Hruščova je došlo do pogoršanja odnosa s Kinom oko, za obične ljude nepotrebnog, pitanja lider koje države je lider komunizma. Kako je pokušaj mirenja iz 1965. propao dolazi do daljnjeg pogoršanja odnosa koje će izazvati kratkotrajni rat 1969. čiju će daljnju eskalaciju spriječiti Kosigin ličnom intervencijom. Bez obzira na taj strah općeg rata sada se Kina okreće SAD-u, što dovodi u Moskvi do panike i potrebe opuštanja napetosti u odnosima s Washingtonom. Takav razvoj događaja stvara tokom sedamdesetih godina politiku detanta, potpisivanje sporazuma SALT radi ograničenja nuklearnog oružja i sporazuma u Helsinkiju, gdje SAD priznaje SSSR-u kontrolu nad istočnom Evropom, ali također traži da on poštuje ljudska prava. Istovremeno, s takvim vanjskopolitičkim promjenama unutar Sovjetskog Saveza nastavljala se borba za vlast protiv Suslova i Kosigina, koji su htjeli blokirati jačanje kulta ličnosti državnog vođe. Kao godina koja označava preokret se najčešće navodi 1977, kada Brežnjev napokon uspijeva smjeniti Podgornog, koji je bio predsjednik SSSR-a, kako bi zauzeo njegovu poziciju. Sada napokon postaje vodeći trijumfir iako još ima neka ograničenja vlasti.

Ekonomija i način vladanja

Američki predsjednik Jimmy Carter i Brežnjev potpisuju SALT II pakt u Beču, 15. juni 1979.

U svojoj konzervativnoj politici Brežnjev se odlučio odreći većine nužnih ekonomskih reformi iz doba Hruščova vraćajući se na politiku teške industrije i utrke u naoružanju iz doba Staljina. Rezultat toga je postala stalna stagnacija ekonomije koja nije bila u stanju niti približno pratiti razvoj kapitalističkih društava. Poljoprivreda, koja je postigla kakav-takav uspjeh otvaranjem novih područja za obradu tokom režima prethodnika, sada propada zbog nedostatnih ulaganja, što se ponavlja u svim ostalim granama privrede. Čak i zdravstvo te stambena politika, što je najosnovnije u svakom socijalističkom društvu, doživljavaju stagnaciju. Jedino što napreduje u takvoj atmosferi jest broj birokrata što gotovo sigurno ima veze borbama frakcija unutar komunističke partije tako da svaka od njih želi namjestiti svoje ljude na odgovarajuća mjesta u državnoj upravi.

S druge strane Brežnjev uživa u svojoj situaciji rušeći redovno moral svojih saradnika. Ovaj državni vođa SSSR-a je više nego iko prije ili kasnije patio od kompleksa vlastite veličine što je dovodilo do neugodnih situacija. Dok država propagira parole u stilu "svi smo jednaki", on kupuje sebi luksuznu zapadnu robu trošeći na to devize kojih SSSR-a nema dovoljno za kupovinu državi potrebnih stvari. Gotovo odmah stupajući na vlast Leonid Brežnjev dolazi u sukob s vojnim herojima iz Drugog svjetskog rata šaljući ih prisilno u penziju jer govore neistine kako su oni odigrali važnu ulogu u konačnoj pobjedi. Iz perspektive Brežnjeva svatko zna kako je on i samo on odgovoran za ovu pobjedu u ratu dok svi ovi nepoznati maršali imena Žukov, Konev ne rade ništa druge nego mu kradu zasluženu slavu. U skladu s takvim mišljenjem o sebi on je patio od želje da dobije što veći broj priznanja za razne zasluge. Zbog toga je uspio postati jedan od ljudi s najvećim brojem medalja u historiji. U skladu s takvim svojim stanjem uma on zahtjeva povećanje broja lansiranja letjelica u svemir kako bi dobio zavist cijelog svijeta za svoje uspješno upravljanje državom. To će na kraju dovesti do redovitih nesreća koje su posljedica nedovoljnih kontrola prije lansiranja što većeg broja letjelica u što kraćem vremenu.

Smrt

Pobjeda Brežnjeva tokom unutarstranačkih borbi je ubrzo postala pirova pošto se njegovo zdrastveno stanje počelo pogoršavati, a vlast će se ponovno vratiti u ruke Kosigina i Suslova. Kako se tokom cijele vladavine nije bavio unutrašnjom politikom (osim kadrovskih borbi) tako se i sada pred kraj života ništa nije promijenilo. Dok on potpisuje sporazum SALT II i šalje nelegalno vojsku u Afganistan (bez dopuštenja Politbiroa) ne razmišlja o posljedicama po ekonomiju, a američki odgovor dovodi državu u probleme kada se proglašava embargo na prodaju žita SSSR-u. Od 1980. godine Brežnjev je usamljeni, izolirani starac koji je okružen dužnosnicima što zahtjevaju promjene kojima se on protivi. Niti smrt Kosigina 1980. i Suslova 1982. godine to ne mijenjaju pošto vlast pada u ruke Andropova i prije smrti tadašnjeg vođe. Leonid Brežnjev umire nakon duge i teške bolesti 10. novembra 1982. godine u Moskvi.

Vanjski linkovi

• Leonid Brežnjev na Wikimedia Commonsu

Stranačke/partijske dužnosti
Prethodno Nikita Hruščov	Vođa Sovjetskog Saveza 1964–1982	Poslije  Juri Andropov