Amir Husak

Počevši sa revoltom obespravljenih radnika u Tuzli, val masovnih protesta proširio se u februaru 2014. cijelom Bosnom i Hercegovinom. U naletu opravdanog bijesa demonstranti su palili zgrade i urede vlada, poslavši glasnu i jasnu poruku korumpiranoj vladajućoj eliti: sada je dosta! Bio je to čin građanske hrabrosti i odlučnosti koji je ulivao strahopoštovanje. Ovaj izuzetan trenutak političke osviještenosti probudio je nadu i signalizovao da bi se stvari mogle početi mijenjati. Kao dokumentarista porijeklom iz Bosne – ali sa stalnim boravkom u SAD-u – i kao neko ko ima izražen interes za kulturni i društveni život zemlje, osjetio sam da je neizmjerno važno da zabilježim kreativnu životnost ovog revolta i osvrnem se na različite izraze nezadovoljstva koji su se proširili poput divljeg požara u samo nekoliko dana. Uslijedio je niz razmjena i saradnji, uključujući i istraživanje na licu mjesta, te projekt dokumentovanja koji je poslužio kao osnova za izložbu pod nazivom "Ništa više nije isto: Kultura krize i društvene promjene u Bosni i Hercegovini". Pored isticanja i dokumentovanja kulturnih izričaja ovog centralnog trenutka u novijoj historiji države, izložba je također bila pokušaj da se interveniše i odgovori na poziv za radikalne promjene. Ovaj esej je moj lični osvrt na iskustvo iz kojeg je nastala izložba "Ništa više nije isto", te kreativnu realizaciju, politiku i društvenu dinamiku koja je bila aktuelna. Pišem ga iz kompleksne perspektive jednog umjetnika-dokumentariste, amatera sociologa, aktiviste i nevoljkog etnologa.

The utopian promise of the digital era and the seemingly open, democratic power of the Internet have raised the hopes of activists and documentarians alike. The immediacy, reciprocity and accessibility of the emergent communication technologies appeared to be particularly suitable for media projects that aspire to mobilise for action, engage communities, and challenge the existing power structures in order to have direct influence on policy making. Over the last ten years, a whole new crop of documentary projects involving new modalities and unorthodox ways of knowledge production came into existence. Interestingly, the rise of this particular form coincided with the global economic crisis and a number of social and political upheavals of epochal proportions. Documentary representation, like all other forms of cultural expression, was not immune to those shifts. This article looks at the ensuing crisis of representation as linked to contemporary documentary practice, and examines some of the ways the new, web-based forms of documentary use polyvocality to engage their audience, build communities, and mobilise in struggles for social change. It features several examples and draws on the existing documentary theory, as well as the implicit, yet rarely invoked, links to the so-called " relational art " .

Crisis, Art, Action (Kriza, Umjetnost, Akcija), Irfan Hošić and Amir Husak (Eds.), with texts by Hrvoje Juric, Jasmina Merz, Serhat Karakayali & Ozge Yaka, Sefik Tatlic, Hajrudin Hromadzic, Aneta Stojnic, Irfan Hosic, and Refik Hodzic, Bihać/Sarajevo: Gradska Galerija, 2016. ISBN 978-9958-9416-5-8