Teočak
|
| ||
| [[Datoteka:{{{karta}}}|163px]] | ||
| Entitet | Federacija Bosne i Hercegovine | |
| Kanton/županija | Tuzlanski | |
| Sjedište | Teočak | |
| Načelnik | Taib Muminović | |
| Površina | km² | |
| Stanovništvo - Ukupno - Gustoća |
/km² | |
Teočak je općina u Bosni i Hercegovini, u Tuzlanskom kantonu Federacije BiH. Općina je nastala Daytonskim mirovnim sporazumom, kada je odvojena od bivše općine Ugljevik koja je ostala Republici Srpskoj.
Teočak je smješten na sjeveroistočnim padinama planine Majevice, na nadmorskoj visini od 300 do 600 metara. Čini ga više naselja: Tursunovo Brdo, Stari Teočak, Bilalići, Uzunovići, Jasenje, Ogorelica, Bešići, Luke, Sitno, Jasikovac, Husejnovići, Centar, Sarići, Skakavica, Sniježnica (Snježnica) i Krstac.
Po popisu stanovništva iz 1991. godine broji 7.200 stanovnika (uglavnom Bošnjaci).
Teočak je u dalekoj prošlosti imao veoma važnu ulogu zbog svoje tvrđave i strateškog položaja. Teočak ima takav položaj da se iz njega vide Drina i Sava, Bijeljina i Brčko i mnoga naselja Semberije. U Starom Teočaku su ostaci tvrđave, a uz nju i naselja. Pod samom tvrđavom je džamija za čiju se gradnju spominje ime sultana Fatiha II., poslije zauzimanja tvrđave od Ugara početkom 1474. godine, kada se u osmanlijskoj vlasti spominju tuzlanska područja. Stanovništvo oko Teočaka nekada je bilo katoličko. Do danas su u Teočaku očuvane priče o mađarskoj i rimskoj crkvi i samostanu. U Teočaku su bile dvije nekropole stećaka Mramor i Harci, koje svjedoče o bosanskoj posebnosti, a i do danas su neki od stećaka očuvani. Na obroncima Majevice prema Drini i Semberiji smješten je Teočak, na nadmorskoj visini od 300 do 600 m. Čini ga više zaseoka i to: ST. Teočak, Tursunovo Brdo, Bilalići, Uzanovići, Husejnovići, Jasenje, Jasikovac, Krstac i Sniježnica. Sa sjeverozapada protiče rijeka Janja, sa zapada rječica Rastošnica, sa južne strane uzdiže se Visoka Glavica, jedan od vrhova Majevice i sa istoka rječica Tavna i Tursanovo Brdo. Sa Mejdana (600 m. nadmorske visine) kada je sunčan dan vide se Drina i Loznica, Semberija sa Bijeljinom, Sava i Brčko, te mnoga sela Podrinja, Semberije, Posavine i Majevice.
U St. Teočaku su ostaci staroga grada, za čiju je gradnju vezano ime Teočaka. Legenda kaže da su Zvornički stari grad i ovaj Teočanski, gradile dvije sestre, i kada su završile gradnju razgovarale su, kakve su gradile gradove. Ona što je gradila Zvornički, reče da je kao zvono, te tako dobi ime Zvornik, a što je gradila Teočak, da je kao telećak (tor za telad), te tako dobi ime Teočak. A druga priča kaže da je ova druga rekla Teos, te da tako nastade ime Teočak.
Centar Teočaka je Krstac, za čije ime je vezana legenda koja kaže: da je na jednoj uzvišici bio franjevački samostan, čiji se krst daleko vidio i da je tako dobio ime Krstac. Priča dalje kaže, da je u samostanu bio razboj od zlata za tkanje, i kada su trebali da samostan napuste njegovi žitelji, oni su ga rasklopili i bacili u bunar koji je bio uz samostan i zatrpali ga. Žitelji samostana su nestali jedne noći, tako da lokalitet bunara nije imao ko da označi. Mnogi su poslije tragali za zakopanim zlatom, i zna se iz novijeg doba 1920 do 1925 g. da je pošlo za rukom jednom mještanu Teočaka da na lokalitetu gdje bi trebao da bude samostan, ispod kamene ploče iskopa 3 šipke zlata, teške 7 kg. Ali tadašnja vlast kada je to prijavio, oduzela mu je i rekla da se radi o mesingu i nešto mu minimalno platila.
Na Mramoru (dio Krstaca) se nalazi nekropola Bogumilskih stećaka, sve do 1945. g. I danas se nalaze stećci na lokalitetu Bjelovnica i Begova Mejdana. Nedaleko od Mramora, između Jukanovića i Hodžića (dvije manje mahale Krstaca) nalazi se dosta velika kamena ploča, nešto koso postavljena prema sjeveru, na kojoj su uklesane potkovice konja, koziji papci, kokošije i tučje (ćureće) noge (pandže), od nepoznatog umjetnika vajara. Priča kaže da je tu erzelez Alija skočio sa svojim konjima sa Kušleta, a odavde na Brezovo Polje, Nakića Kuli.
Navodi Dr. A. Handžića u knjizi Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, da je džamija pod starim gradom, podignuta na temeljima franjevačkog samostana ne odgovara činjenicama. Krstac je udaljen od Staroga grada 4 do 5 km, gdje se po svim kazivanjima kriju temelji. Kada se opravljala džamija pod Starim gradom, jedan dio temelja su iskopani, ali se ni na kakve temelje nije naišlo. Usmena kazivanja nisu tu locirala samostan. Priča se da je džamiju podigao Sultan Fatih II za posadu grada, a poslije i za stanovništvo. Lokalitet franjevačkog samostana po svim usmenim kazivanjima i imenima zemljišta se mora nalaziti na prostoru od Mramora preko Gaja. Ilazovače, čiji je dio i Karazan i Vinograda, to je sve dužine dva kilometra, lokalitet na Krstacu. Sigurno bi arheološka ispitivanja i iskopavanja na tom lokalitetu to potvrdila.
Neposredno uz tvrđavu nalaze se lokaliteti Šehitluci, Metevizi, Karaula, Numera, Halka Bunar, itd. Priča se da su na Šehitlucima ukopani poginuli u borbama sa braniocima tvrđave Mađarima, bili čak iz Anadolije i drugih krajeva turske carevine. Bili su podignuti nišani sa imenima, prezimenima, godinom rođenja i odakle su. Ali vremenom i ljudskom nemarnošću nišani su polomljeni i raznešeni, tako je ta lijepa dokumentacija, klesana i pisana nestala.
Ispod tvrdjave protiče rječica Tavna, na kojoj se nalazi vodenica koja nosi ime Krvdija, Krndija, za koju se kaže da je dobila ime zbog prolivene krvi branilaca i napadača koja se slijevala u Tavnu i vodenica mljela sa vodom i krvlju, i do danas nosi taj naziv.
Sredinom XV vijeka (1453) godine Usora je obuhvatala još i Zvornik i Teočak. Ugarska Panonska nizija se prirodno prostirala i preko Save u Bosansku Posavinu. Zbog toga je ovu granicu najčešće određivao niz utvrđenih gradova južno od Save, između rijeka Bosne i Drine, raspoređenih poslednjim gorovitim obroncima Majevice prema sjeveru, odnosno njihovim padinama koje prelaze u plodnu Posavsku ravnicu. Može se reći da su uočljive dvije paralelne linije takvih utvrđenja i to:
a) sjevernija: Dobojgrad, Gradačac i Koraj, koja konačno izlazi na grad Mačvu u Mačvi, i
b) južnije: Dobojgrad, Sokograd, srebrenik i Teočak. Kako se između župe Soli i linije spomenutih utvrđenja protezala planina Majevica, ona je u drugoj liniji sa sjevera i sjeveroistoka zaklanjala ovo pdručje. Isto tako ovim područjem nisu prolazili nikakvi značajniji putevi, pa je i stog gledišta to područje bilo prilično zavučeno.
Na temelju do sada poznatih izvora nije se sa sigurnošću moglo utvrditi kada je tuzlansko područje definitivno potpalo pod tursku vlast. U nauci je bilo prihvaćeno stanovište da se to dogodilo 1512. godine. Taj događaj je, naime, povezan sa padom srebreničke banovine, iako se tom prilikom Soli (Tuzla) direktno ne spominje. U pomanjkanju izvora smatralo se, iz čisto logičkih razloga, da je sudbina Soli kao neutvrđenog naselja bila direktno povezana sa sudbinom susjednih utvrđenih gradova Srebrenika i Teočaka. Grad Teočak je, čini se, pao Sigismundu u ruke nešto ranije, vjerovatno već 1405. godine kada je prvi puta bio „zaratio na Bosnu“. On ga je zatim nešto poslije 1427 godine darovao Despotu Đurđu Branokoviću. U sukobu oko Srebrenice između bosanskog kralja Tvrtka II i despota Đurđa koji je prerastao u pravi rat vođen od jeseni 1432. godine do ljeta 1433. godine, kralj je bio poražen negdje kod Zvornika, pa je despot zauzeo oblast Zlatonosovića, koji su bili gospodari Zvornika, i Usore, a sačuvao je Srebrenicu. Od tada se despot Đurađ nazivao gospodarem Zvornika i cijel Usore. Tako su gradovi: Srebrenica, Zvornik, Teočak, kao i oblast Usora došli pod vlast despota. Ali šta je sve ovdje obuhvatala Usora ne može se precizirati. Na temelju već istaknutih činjenica, međutim, vidi se da despoti nisu gospodarili cijelom Usorom nego samo istočnim dijelom te oblasti, što je obuhvatalo teritorij nešto zapadnije od linije Zvornika i Teočaka, izlazeći tako na Savu.
Srednovjekovni gradovi u Usori koje su Turci zatekli i dalje održavali bili su svi građeni od tvrdog materijala. Većina tih gradova sačuvala se do dan danas, i dobro su nam poznati, a to su: Teočak, Srebrenik, Soko i Gradačac. Postojala su, istina, tu još dva srednjovjekovna grada koja su turci zatekli i održavali sve do bečkog rata (1683do1699.). To su: Brčko i Novi kod Brezova Polja, oba na Savi, koji su za vrijeme tog rata bili porušeni. Teritorijalne promjene u korist Turaka u oblasti Usore nastale su ponovo u vezi sa događajima iz 1463. godine. Kako je poznato operacija sultana Mehmeda II u Bosni koja je trajala svega oko 45 dana od početka maja do sredine juna 1463. godine zapečatila je sudbinu bosanske države.
Pojavom sultana u Podrinju, početkom maja, predali su mu se bez borbe Pavlovići i Kovačevići, vjerovatno uslijed vijesti o sklopljenom primirju, što je omogućilo Turcima nesmetan prodor do središta države, samog Bobovca. Zatim neočekivana brza predaja toga grada od strane vojvode Radaka, demoralisala je posade ostalih gradova. Jajce se sultanu predalo bez borbe. Poslije predaje na vjeru kralja Stjepana Tomaševića u Ključu seraskeru Mehmedpaši Andjeloviću, i kraljeva smaknuća u Jajcu, po naređenju sultana, zajedno sa zarobljenim vojvodom Pavlovićem i Kovačevićem, što se dogodilo polovinom juna, predale su se posade i drugih gradova. Naime, kralj je kako navodi Thalloczy, bio prisiljen da izda i proglasi kostelanima bosanskih gradova da se predaju Turcima. Tako se završila tragična sudbina bosanske države i kraljevstva. Sultan Mehmed II postao je time gospodarem Bosne, tj. Kraljeve zamlje, oblasti Pavlovića i Kovačevića i dijela osvojene Hercegovine, po prilici do linije Gacko, Nevesinje, Ljubuški Primorje. Time je svakako bio pao i preostali dio Usorke oblasti, tako da se turska vlast proširila i sjeverno od Tuzle, odnosno na cijelu ravničarsku oblast sjeverno do Majevice između Save i donjih tokova Drine i Bosne.
Ugarska protuofaniziva započeta je u jesen 1464. godine u kojoj je učestvovao i kralj Matija okrenula se istočnoj Bosni. Prešavši Savu pod zapovjedništvom Ivana Zapolje ugarska vojska je osvojila grad Srebrenik i još tri grada, najvjerovatnije gradove na Savi: Brčko i Novi, te grad Teočak i pošla uz Drinu. Cilj joj je bio grad Zvornik koji je kao prelazna tačka preko Drine između Bosne i Srbije imao veliku strategisku važnost i upravo predstavljao ključ Drine. Naime smatram da ovdje, po mogućnosti, treba utvrditi šta je bilo sa Teočakom, kada je taj grad potpao pod Tursku vlast. Datum ni približno nije utvrđen, a uzimalo se obično da je dijelio sudbunu ostalih gradova ugarse srebreničke banovine i da je definitivno potpao pod tursku vlast 1512. godine. Međutim, upada u oči činjenica što izvori koji govore o propasti srebreničke banovine ne spominju među najbrojnijim gradovima pored Srebrenika i grad Teočak. Imajući to u vidu kao i činjenicu da bi se tuzlansko područje teško moglo držati cijelo pola vijeka kao i isturena granična zona prema ugarskim posjedima na sjeveru, ako Turci nisu bili gospodari bar jednog utvrđenog grada sjeverno od Zvornika, ne može se drugo pretpostavljati nego da je tuzlansko područje moralo dijeliti sudbinu Teočaka, tj. da su Turci tek osvajanjem Teočaka mogli da zaposjednu tuzlansko područje. Izvor za to ne postoji, ali se čini da je Nikola Iločki (1471. do 1477.) uglarski marioneta, formalni kralj Bosne, koji je faktički posjedovao samo neke gradove usorske banovine, kao i grad Teočak sa istoimenom župom gdje mu je trebalo biti sjedište, a u stvari je stalno sjedio u Budimu, izgubio Teočak još početkom 1474. godine, tj. od kada se Tuzla spominje u turskoj vlasti. Dolaskom pod tursku vlast grad Teočak i cijelo tuzlansko područje morali su čuvati vlasti koje su Turci ovamo naselili. U cijelom kraju došlo je do značajnijih etničkih promena. Mnogo katoličkog stanovništvaa povuko se na sjever. Nestalo je i franjevačkog samostana u Teočaku, čije temelje vjerovatno krije današnja stara džamija pod gradom. Krajem treće decenije XVI vijeka u teočačkoj nahiji je sedam sela, uglavnom oko istoimenog grada, bilo naseljeno vlasima. Starješine knežine, knez teočačke nahije, sjedio je u selu Srednjem Lokanju, gdje je prema turskim popisima, bila podignuta i prva pravoslavna crkva u ovoj oblasti, crkva Grabova, koja se prvi put spominje 1533. godine.
Naprotiv, osvajanjem zvorničkog kadiluka, blizu 100 godina ranije (tj. oko 1460.) pripalo mu je sigurno, svo područje sjeverno od tog grrada, a poslije 1512. godine pripalo mu je i svo područje Save, tj. nahije: Zvornik, Sapna, Spreča, Gostilj, Drametin, Gornja Tuzla, Donja Tuzla, Teočak, Bijeljina, Koraj, Završ, Visori, Jasenica, Srebrenik, Smoluća.
Zvornički sandžak u XVI vijeku bio je administrativno podijeljen na 31 nahiju, od koji su se 21 nalazile na bosanskoj strani, i to (od juga prema sjeveru) Šubin, Srebrenica, Budimir (ludmer), Kušlat, Zvornik, Gostilj, Spreča, Dramešin), Sapna, Teočak, Bijeljina, Koraj, Završ, Gornja Tuzla, Donja Tuzla, Vislori, Jasenica, Smoluća, Srebrenik, Soko i nenaviše (Gradačac), dok se na srbijanskoj strani nalazilo 10 naihija i to: Branik, Gošćenica, Krupanj, Bohorina, Jadar, Ptičar, Rađevina, Šabac, Donja i Gornja Mačva.
Kadiluk Bijeljina spominje se prvi puta 02. avgusta 1580. godine a formiran je, svakako, kada i susjedna dva kadiluka, između februara 1572. godine i kraja te godine. Pripale su mu osim Bijeljine još nahije Koraj i Teočak.
Takve sudsko administratina podjela u zvorničkom sandžaku kakva je ovdje prikazana nije se mijenjala do kraja XVI vijeka tj. nije došlo do formiranja novih kadiluka.
U četvrtom deceniju XVI vijeka po svojoj važnosti, donosno po broju, angažnovanih posada, pored Zvornika se 120 stalnih mustahfiza dolaze gradovi u sjevernom dijelu ovog sandžaka: Teočak 55, Srebrenik 46 i Soko 32 mustahfiza, Šabac koga su još čuvali ulufedžije, morao je imati više od 37 mustahfiza, koliko ih se ovdje spominje 1548. godine, zatim je grad Srebrenica 1533. godine imao 40 stalnih mustahfiza. Ti gradovi su po svojoj arhitekturi bili značajniji od ostali.
Već sredinom vijeka promijenio se redoslijed važnosti tih gradova. Čim je sjeverni dio sandžaka prestao biti serhat, tj. čim se turska vlast bila proširila u Slavoniju, izgubili su znatno od svoje strategijske važnosti gradovi: Teočak, Srebrenik i Soko, kao što su ranije gubili na svojoj važnosti južniji gradovi pomicanjem sjeverne granice sandžaka. Tako je 1548. godine Teočak sa 55 mustahfiza spao na 22, Srebrenik sa 46 na 21 i Soko sa 33 na 19 mustahfiza. Do te su godine preostalih pet gradova (Šaba, Noća, Novi, Brčko i Gradačac) po karakteru posada prestali biti granični gradovi, tj. dobili su stalne mustahfize, timerlije. Po broju posada imali su te godine slijedeći raspored: Zvornik sa 107, Srebrenik i Šabac po 37, Teočak 22, Srebrenik 21, Soko 19, Novi 14, Kušlat 12, Gradačac 10, Perin 9, Noćaj 8 i Brčko 12 mustahfiza. Prema tome cjelokupan broj gradskih posada u 12 spomenutih gradova sredinom toga vijeka iznosio je 308 stalnih mustahfiza, naprema maksimalnom broju od 417 operativnih vojnika u sandžaku. Taj odnos u brojonoj snazi posada u pojedinim gradovima zadržao se i kasnije, pokazujući izvjesnu tedenciju opadanja.
U dijelovima Usore i Podrinju koji su bili u vlasti despota (granice moguće utvrditi) pristalice bosanske crkve održale su se i poslije 1450. godine. Franjevci sa tog područja koji su imali samostane u Teočaku, Zvorniku i Srebrenici očito su pokušali da donekle slijede metode koje su provođene u ostaloj Bosni, tj. da prevode patarene u katoličku vjeru.
Isto tako politika pape, odnosno franjevačke vikerije u Bosni u pogledu podizanja franjevačkih samostana, ukazuje na to da je morao postojati poseban razlog što je ta papina vojska u ovoj oblasti kao nigdje u Bosni bila gusto naseljena (Zvornik, Teočak, Bijeljina, Koraj, Gornja Tuzla, Donja Tuzla, Modriča).
Kada govorimo o katoličkoj crkvi i njenim pristalicama u ovoj oblasti moramo zapravo govoriti samo o franjevcima i njihovom djelovanju jer su oni tu predstavljali jedino katoličko svećenstvo. Vjeruje se da su prvi franjevci došli najprije u Bosansko Podrinje još krajem XIII vijeka. Spomenuto je da je još godine 1291. srpski kralj Stefan Dragutin, koji se, kako neki tvrde, jedno vijeme priznavao katolikom, zamolio papu da mu pošalje nekoliko učenika franjevaca vještih jeziku. Ali organizovan rad franjevaca započeo je ovdje tek poslije osnivanja franjevačke vikarije u Bosni, koja je utemeljena oko 1340. godine.
Iako, dakle, raspolažemo sa znatno kasnijim izvorima za područje grada Teočaka moglo, se ipak, tvrditi da je dolazak turske vlasti prouzrokovao krupne etničke promjene. Taj grad koji se nalazio na glavnoj komunikaciji morao je privremeno potpasti pod tursku vlast kao i Zvornik, oko 1460. godine. Zatim ga je Matija Korvin bio povratio u jesen 1464. godine, pa je ponovo i definitivno morao potpasti pod tursku, vlast nešto prije početka 1474. godine, od kada se u turskoj vlasti spominje tuzlansko područje. U tome prelaznom periodu nastala je u Teočaku katolička crkva sa franjevačkim samostanom, koju spominje još Bartol Pizanski (prije 1378. god.), a o kojoj ništa pobliže ne znamo. U njoj se nešto prije propasti Despotovine (1459.) gile navodno pohranjene kosti Sv. Luke evangelist, prenesene iz Smedereva, a padom Teočaka prenešene dalje u Jajce. Današnja džamija koja se nalazi pri samom ulazu u utvrđeni grad čini se da krije temelje spomenute crkve. Izgleda sudeći po osnovi, da je ona podignuta na temeljima nekadašnje crkve. I stanovništvo oko Teočaka bilo je nekada uglavnom katoličko. Do danas su u tom području očuvane tradicije o Mađarima (tj. katolcima), kao nekadašnjim stanovnicima tog kraja. Tredicija spominje da su nekada na posjedu u selu Pilici postojali mađarski vinogradi. Tu je očuvano još jedno interesantno predanje po kojem je i rječica Tavna nekada nazivana Ljeljena ili Bijela Rijeka. Treba spomenuti da nije do sada uoće poznat spomen Tavne (rječice područja) u srednjevjekovnim izvorima, pa nije isključeno da je ta riječica ranije imala drugo ime, tj. da se nazivala Ljeljana ili Bila Rijeka. Treba istaknuti i to da se u neposrednoj blizini, nešto sjevernije od Tavne, potok koji protiče kroz Koraj naziva Bijela Rijeka (U XVI vijeku nazivan Bili Potok, a slična imena i danas nose riječice u tom užem području, kao Bijela Bukovica i Crna Bukovica desne pritoke Gnjice, kao što je i rječica Bijeli Potok). Dakle slična imena rijeka (kao što je Bijela Rijeka), bila su u ovom području uobičajena. Da je naziv Tavna mogao zaista da dođe sa dolaskom turske vlasti govore druge indicije. Još u prvoj polovini XVI vijeka dva sela istočno i zapadno od Teočaka nazivana su imanom Tavna, tj. selo Tavna ili Krćina, i selo Tavna ili Jasikovac), dakle cijelo jedno šire područje tako je nazivano a njega su, kako se iz tih popisa vidi u cjelini naselili Vlasi. Već sami dupli nazivi pojedini naselja jasno govore o starom i novom stanovništvu, tj. jedan je naziv zatečen, a drugi donosi doseljeno stanovništvo. Sličnih toponima sa dva naziva ima u tuzlanskoj široj oblasti više. I današnje naselje Ugljevik imalo je dva naziva. U dva perpisa, iz 1533. godine u 1548. godine, zabilježeno je: selo Ugljevik ili Dolina Laba. Teško je objasniti kako je nastao naziv Dolina Laba, da li je to zatečeni ili donešeni naziv. Postoje i konkretniji podaci o doseljavanju Vlaha dolaskom turske vlasti u ovo i druga područja u ovoj oblasti, pa i podaci o tome odakle se doseljavaju. Ovdje želimo istaknuti da je ranije katoličko stanovništvo oko Teočaka dobrim dijelom potisnuto već samim dolaskom turske vlasti, kada je nestala i spomenuta crkva ispod grada. U turskim popisima, počevši od 1533. godine, bilo, ipak evidentno maleno gradsko podgrađe, varoš grada Teočaka sa ukupno 35 kuća, od čega 24 kršćanske kuće i 11 muslimanskih kuća. Prema tome, izvjesno kršćansko stanovništvo, koje nije bilo vlaško, postojalo je u tom podgrađu i kasnije.
U nahiji Teočaku čije je središte bio utvrđeni istoimeni grad pri izvoru Tavne i koja je obuhvatala 11 sela Vlasi su naseljavali 7, uglavnom. značajnih sela: Rudine (Srednji Lokanj), Vrh Lokanj, Gornji Lokanj, Branjevo (Donji Lokanj), Dolnja Pihlica /D.pilica), Gornja Pihlica i Orahovo Selište, svega 151 kuća sa 140 taia. Ali uporište Vlaha bilo je ovdje jako, a datira i odavno, kako je već istaknuto, jer su i vlaška neselja koja su formalno pripadala zvoničkoj nahiji, odnosno knezu u Trbosilju, faktički spadala u područje ove nahije tj. Tavna ili Krćina, Tavna ili Jasikovac i Glavičica.
Ovdje je bila istovjetna situacija kao i u načvanskoj banovini koja je kao i srebrenička banovina bila prethodno u vlasti Mađara, pa je poslije turskog zaposjedanja masovno naseljena Vlasima. Da se u Podrinje i Posavinu u drugoj polovini XV i u XVI vijeku doselilo novo stanovništvo iz Hercegovine, Crne Gore i zapadne Srbije postoji više dokaza. Sukcesivno dokidanje vlaških povlastica između 1476. i 1533. godine, po pojedinim područija od juga prema sjeveru, i to prvo u Brveniku, zatim u području oko Srebrenice, pa u naihiji Dremetinu, jasno govori o kretanju vlaha u tom pravcu.
Stari grad koji se nalazi u Starom Teočaku sagrađen je 1548.godine. Pored njega iste godine nikla je i Fethija džamija prema zamisli sultana Bajazita II. Ovi prostori bili su poprište žestokih borbi između Turaka i Mađara. U zadnjim borbama polovicom 16. stoljeća gradom su ovladali Turci, koji su prilikom povlačenja sve otvore na Starom gradu zazidali. Taj je grad od povlačenja Turaka s ovih prostora do danas ostao netaknut.
Još 1990. godine Mirko Babić, sadašnji direktor bijeljinskog muzeja, započeo je arheološka ispitivanja na ovom mjestu. Međutim, ratni sukobi spriječili su ga da okonča ispitivanja na ovom spomeniku bosanskohercehovačke kulture koji je registriran kod Zemaljskog zavoda u Sarajevu 1959. godine. Među Teočanima kruže razne priče, kao na primjer da je u unutrašnjosti Starog grada turska vojska ostavila veće količine zlata i drugih vrijednih eksponata iz tog doba. Ni jedan prilaz koji vodi u unutrašnjost stare zidine već više od 450 godina nije otvaran. Mještani su radoznali što se krije unutar utvrde, ali s obzirom na to da se radi o spomeniku kulture bilo koji pokušaj štete na ovom objektu bio bi sankcioniran kaznenim mjerama. Mještani Starog Teočaka, koji su najbliži Starom gradu, tvrde da su neki od njih na ovom prostoru pronalazili eksponate iz 16. stoljeća kao što su razne vrste oruđa, zemljane posude, a da je bilo slučajeva i nalaska dukata u podnožju grada.
- Teocak.ba Arhivirano 2017-07-30 na Wayback Machine-u
