Friedrich I Barbarossa
| Friedrich I, zvan Barbarossa | |
|---|---|
| |
| Vladavina | 1191. - 28. septembar 1197. |
| Krunidba | 15. april 1191. Rim |
| Prethodnik | Lotar III |
| Nasljednik | Henrik VI. |
| Supruga | Konstancija, kraljica Sicilije |
| Djeca | |
| Henrik VI. | |
| Dinastija | Hohenstaufen |
| Otac | Friedrich II, vojvoda Švapski |
| Majka | Judita Bavarska |
| Rođenje | oko 1122. Waiblingen ili Weingarten u (Altdorfu) kod Ravensburga |
| Smrt | 10. jun 1190 rijeka Saleph, zapadna Kilikija (Turska) |
| Pokop | crkva sv. Petra Antiohija (Turska) |
Friedrich I., zvan Barbarossa (* oko 1122. u Waiblingenu ili u Weingarten u (Altdorfu) kod Ravensburga; † 10. jun 1190. na rijeci Saleph, u današnoj Turskoj) iz dinastije Hohenstaufen, od 1147. kao Friedrich III. švapski vojvoda, rimsko-njemački kralj od 1152, rimsko-njemački car 1155. - 1190. Nadimak Barbarossa (barba „brada“, rossa „crven/crvenkast“) dobio je u Italiji zbog crvenkaste brade. Jedan je od najpoznatijih srednjovjekovnih vladara.
Ne zna točno kad je rođen Friedrich, jedini izvor o tome kaže da je njegova majka Judita iz kuće Welfa rodila svoje „prvo dijete“ u dvorcu kod Altdorfa, danas Weingarten. Budući da je tada bilo uobičajeno, da majke djecu donose na svijet u svome zavičaju, posve je izvjesno da je Friedrich rođen u zavičaju svoje majke. Doduše nije sigurno da je njezino prvo dijete baš bio Friedrich, jer je tada smrtnost novorođenčadi bila vrlo velika.
Kao sin staufovsko - švapskog vojvode Friedricha II. Jednookog i Welfkinje Judite, kćeri bavarskog vojvode Henrika Crnog, Friedrich je potjecao od tadašnjih dviju najmoćnijih feudalnih dinastija Svetog Rimskog Carstva, koje su usto i bile u stalnim sukobima. Nakon očeve smrti 1147. Friedrich je postao švapski vojvoda - Friedrich III. Čini se da je nastavio politiku svoga oca, - jačanje moći Dinastije Staufen, dok je njegov stric njemački kralj Konrad III. radio obrnuto - nastojaći povećati kraljevsku moć. U sukobima između Konrada i Welfa, Friedrich se izgleda držao po strani, čak je spriječio jedan kraljev pohod protiv Welfa.
Kralj Konrad III. je u katedrali u Speyeru, 27. decembar 1146. objavio da ide u drugi križarski rat. Ubrzo nakon toga i Friedrich III. je svečano obećao da će mu se priključiti, usprkos činjenice da mu je otac, bio teško bolestan. Njemu je povjerio upravljanje vojvodstvom te zaštitu svoje druge žene i njezine djece. Fridrikov otac umro je u aprilu 1147. te je on samo nekoliko dana kasnije kao novi vojvoda Švapske krenuo u Svetu zemlju. Za vrijeme trajanja drugog križarskog rata Friedrich je kao vjeran saveznik kralja Konrada bio čvrsto na njegovoj strani. U septembru 1148. obojica su, vraćajući se iz križarskoga rata kući, stigli u Carigrad gdje su prezimili. Friedrich se u proljeće 1149. vratio u Švapsku.
Nakon iznenadne smrti Konrada III. 15. februara 1152. u Bambergu, Friedrich je već 4. marta 1152. u Frankfurtu na Majni izabran za njemačkoga kralja. Nadbiskup Kölna Arnold II. von Wied ga je 9. marta u Dvorskoj kapeli u Aachenu i okrunio. Takav brz izbor i krunidba može se jedino objasniti činjenicom da je to planirao već Konrad III. prije namjeravanog pohoda na Italiju. To je bio uobičajeni postupak radi osiguranja dinastičkog naslijeđa prije polaska na velika putovanja odnosno u rat odakle se mnogi nisu vratili. Konrad je htio da ga naslijedi osmogodišnji sin Henrik, ali on je umro već 1150. U Friedrichovu korist govorilo je više činjenica: njegovi roditelji bili su iz dvaju suparničkih velikaških obitelji pa je bilo za nadati se da će Friedrich barem djelomično stišati njihove sukobe; također je slovio za mudrog političara i diplomata, odlučnog čovjeka od djela. Sve to doprinijelo je da ga knezovi jednoglasno izaberu.
Sačuvana je obavijest o Friedrichovu izboru za kralja upućena papi Eugenu III iz koje je vidljiv program njegove vladavine: najviši princip bio je ponovna uspostava privilegija crkve i uzvišenosti Carstva (honor imperii i sacrum imperium). Nije to bila nova misao. Nalazimo ju također i u izbornoj diplomi Konrada III. kao i u jednom papinom pismu opomene iz januara 1152.
Odmah po dolasku na vlast prva mu je briga bila održanje mira u državi. Uz općeniti zakon o državnom miru pokušao je umiriti i moćne feudalce. Tako je Henriku Lavu vratio Bavarsku, a Burgundiju dao bivšem protivniku vojvodi Berchtoldu IV. iz dinastije Zähringen. Prema Crkvi Friedrich je postupao po starim državnim zakonima kao da Wormski konkordat i ne postoji. Investituru (uvođenje u službu) zadržao je za sebe i biskupske stolice popunjavao po političkoj potrebi. Biskupi opet postaju savjetnici, upravni činovnici, čak i kraljevi vojskovođe.
U oktobru 1152. Friedrich je na skupštini u Würzburgu najavio da u jesen 1154. ide u Rim da se okruni za cara. Odmah zatim započeli su pregovori s papom oko uvjeta Fridrikove krunidbe. Rezultat je bio Ugovor u Konstanzu sklopljen u martu 1153. u istoimenom mjestu. Tim ugovorom Friedrich se obvezao da će ugušiti pobunu u Rimu koja je izbila još pri kraju vladavine Konrada III. i grad predati pod papinu vlast; kao i to da neće bez papina odobrenja sklapati mir s ustaničkim Rimljanima kao ni s Normanima, da će osigurati papinu vlast nad Crkvom i da će se odupirati bizantskim teritorijalnim pretenzijama u južnoj Italiji. Papa je sa svoje strane obećao da će Fridrika okruniti za cara i podupirati njegovu vladavinu, da će sve njegove protivnike izopćiti iz Crkve i sudjelovati u protjerivanju Bizantinaca iz južne Italije. Friedrich je također postigao da papa smijeni nadbiskupa Mainza te biskupe Mindena, Hildesheima i Eichstätta, koji su podupirali Welfe i na njihovo mjesto imenuje njemu sklone osobe.
Friedrich je u septembru 1153. unatoč potpisanom ugovoru, - pokrenuo pregovore o savezu s Bizantom. Ponudio je da će se oženiti jednom bizantskom princezom, ali pregovori su ubrzo zapeli. Zato je 9. maja 1154. u Bizant otputovala delegacija na čelu s Anselmom od Havelberga kako bi spasila mogući savez. Delegacija se vratila kući sljedeće godine, a odnos s Bizantom i dalje je ostao nejasan.
Friedrich je u junu 1154. sazvao skupštinu u Goslaru. Na toj skupšti je vojvoda Henrik Lav dobio pravo investiture (uvođenja u službu) biskupa na svojim teritorijima na Baltičkom moru, a obećano mu je i rješenje spora oko Bavarske.
Friedrich je u oktobru 1154. sa vojskom krenuo na Rim. Stanje u južnoj Italiji dotle se promijenilo jer je u februaru iste godine umro sicilijanski kralj Roger II. Novi papa Hadrijan IV. nije priznao njegova sina Vilima I. za kralja, ali ovaj je ipak stupio u pregovore s papom nastojeći da dođe do rješenja. Hadrijan se također bojao moguće bizantske invazije na Italiju te iznova podsjetio Fridrika na uvjete ugovora u Konstanzu. Papa je bio u teškom položaju jer je također bio i u sukobu s ustaničkim Rimljanima i njihovim Senatom. Papa i kralj susreli su se u mjestu Sutri (oko 50 km sjeverno od Rima) i zajedno krenuli prema Rimu. Senat je zatražio od njih da priznaju ustav grada Rima koji je donio, plate 5000 funti zlata te je zastupao gledište da budući car prima krunu od grada Rima, a ne od pape. Friedrich je odlučno odbio ove zahtjeve našto je Rim zatvorio gradska vrata njemu i papi, Vatikan u to doba nije bio unutar rimskih zidina.
Papa Hadrijan IV. okrunio je 18. juna 1155. u Bazilici sv. Petra Fridrika Barbarossu za cara Svetog Rimskog Carstva. Odmah nakon krunidbe Rimljani su podigli ustanak želeći zarobiti papu. Protiv njih su se sve do noći borile careve i papine trupe. Nakon sklopljenog mira Friedrich nije, iako ga je Ugovor u Konstanzu na to obavezivao, intervenirao protiv gradskog stanovništva niti je papi vratio vlast nad gradom. Također je izostao i pohod protiv Normana na Siciliji, iako su to od cara tražili i bizantski poslanici s kojima je Friedrich u Anconi pregovarao o savezu. Protiv pohoda na Normane bili su i knezovi u carevoj pratnji. Pregovori s Bizantom o savezništvu na kraju su propali.
Zbog kršenja Ugovora u Konstanzu pogoršali su se odnosi cara i pape što je postalo povodom budućim sukobima. Fridrikov položaj u Italiji se također pogoršao. U Apuliji je naime izbio ustanak protiv Normana kojeg je potpomagao Bizant. No, Normani su uspješno ugušili ustanak i preoteli Bizantincima grad Brindisi. Papa Hadrijan IV. je zbog takvog razvoja događaja stupio u pregovore s Normanima, na kraju je rezultat tih pregovora bio Ugovor u Beneventu sklopljen 1156. Normani su sljedećih godina bili zaštitnici papinstva prije svega u njegovom sukobu s gradom Rimom i time ugrozili carev položaj. Ugovor u Beneventu bio je zato važan korak u razdvajanju papinske i carske vlasti koje su dotada manje ili više usko surađivale.
Nakon što je na skupštini u Goslaru obećao da će naslov bavarskog vojvode pripasti Henriku Lavu, Friedrich je u septembru 1155. počeo pregovore s Henrikom Jasomirgottom o odšteti zbog gubitka Bavarske. Pregovori nisu donijeli rezultata pa je Friedrich u oktobru iste godine dao da bavarski plemići u Regensburgu polože zakletvu vjernosti Henriku Lavu. Vojvodina Bavarska ostala je formalno u rukama Henrika Jasomirgotta još do 8. septemra 1156. Kada on međutim ni tada nije htio predati Bavarsku, izgleda da je oko Duhova iste godine došlo do kompromisa: Babenbergovci (kojima je Jasomirgott pripadao) odrekli su se Bavarske, koju su dobili Welfi, ali zadržali su vojvodsku čast. Morali su se međutim ograničiti na Austriju. Car je također izdao ispravu tzv. Privilegium minus kojom je Austriji dao autonomiju čime su položeni temelji za kasniji samostalan razvoj Austrije i njen uspon.
Friedrich se prije 2. marta 1147. oženio s Adelheid (Adelom)od Vohburga, kćerkom markgrofa Diepolda III. od Vohburga i nasljednicom Egerlanda. Brak je bio bez djece pa je u martu 1153. razvrgnut što Fridrika nije spriječilo da Egerland da svome rođaku Fridriku od Rothenburga. 17. juna 1156. Friedrich se oženio po drugi put i to s maloljetnom Beatrix od Burgundije (* 1145., † 15. novembar 1184. u Jouhéu kod Dolea), kćerkom burgundskoga grofa Rainalda III. To vjenčanje donijelo je Fridriku titulu burgundskoga grofa i omogućilo mu time lakši prelazak preko Alpa na zapadu, ali jedva da je povećalo njegov utjecaj na tom području. 30. jula 1178. okrunjen je u Arlesu za kralja Burgundije, a njegova žena za kraljicu u augustu iste godine u Vienneu.
Friedrich je u ovoj fazi promijenio strukturu vladanja po čitavom Carstvu. Tako je u Italiji prvi put uveden redoviti državni porez fodrum, koji su morali plaćati i talijanski feudalci. To je zajedno s davanjima koja su plaćali talijanski gradovi dalo znatan poticaj razvitku novčane privrede. Promijenila se i struktura vojske. Pored feudalaca koji su na temelju lenske zakletve vjernosti bili dužni služiti u carskoj vojsci pojavljuju se malo-pomalo i plaćenici.
Friedrich je ojačao kraljevsku teritorijalnu moć prije svega proširenjem carstva na Tiringiju i osnivanjem gradova; Pegau i Chemnitz u toj pokrajini.
Prvi pohod vojni pohod u Italiju 1154./55. Friedrich nije poduzeo samo kako bi stekao carsku krunu, nego je, kao i u sljedećih pet vojnih pohoda, također namjeravao učvrstiti neospornu vlast nad carskom Italijom, prije svega nad lombardijskim gradovima. Cilj je bio sačuvati honor imperii što je zapravo značilo vladarska prava cara. S tim u vezi, pojam Sacrum Imperium (sveto Carstvo) nastao je 1157. upravo u staufovskoj kancelariji.
Friedrich je zapravo prije svega htio steći saveznike. Tako se potrudio da poboljša odnose s Babenbergovcima koji su izgubili Bavarsku i bili potisnuti u Austriju poduzevši u ljeto 1157. vojni pohod kako bi na prijestolje vratio poljskog vojvodu Vladislava II., koji je bio u bračnim vezama s Babenbergovcima, ali bez uspjeha. U januaru 1158. dao je češkom vojvodi Vladislavu II., također u srodstvu s Babenbergovcima, kraljevski naslov.
Car si je također osigurao naklonost Bremenske nadbiskupije podupirući je u nastojanju da stekne primat nad nordijskom Crkvom, a protiv pape koji je htio da to ima nadbiskupija Lund. Kad je nadbiskup Lunda Eskil vraćajući se iz Rima kroz Burgundiju kući bio zarobljen, Friedrich nije ništa poduzeo da ga oslobodi. Tako je istovremeno pokušao utjecati na sukob oko nasljedstva danskog prijestolja.
Friedrich je u oktobru 1157. sazvao Reichstag (skupštinu) u Besançonu, prije svega da istakne svoja vladarska prava na Burgundiju. Dvojica papinskih legata (poslanika) tražili su puštanje nadbiskupa Eskila koga su u zarobljeništvu držali carevi pristalice. Na skupštini je pročitano pismo pape Hadrijana IV. u kome je on Carstvo opisao rječju beneficium. Ta se riječ mogla prevesti kao leno ili kao dobročinstvo. Rainald od Dassela, od 1156. kancelar Carstva i jedan od carevih najužih savjetnika, tu je riječ preveo kao leno što je značilo da je papa rekao da je Friedrich od njega dobio Carstvo kao papinsko leno te je i time papi podređen. Protiv takvog prijevoda nisu se pobunili prisutni papini legati što je izazvalo sukob. Njihova prtljaga je nakon toga pretražena i u njoj su pronađene mnogobrojne privilegije koje je papa namjeravao podijeliti njemačkim biskupima čime bi otvoreno bio narušen carev suverenitet nad njemačkom Crkvom u korist pape. Te dvije papine provokacije uzrokovale su propagandističku kampanju u kojoj je car stekao potporu većine njemačkih biskupa. Biskupi su zabranili svome kleru da ulaže priziv kod rimske Kurije čime su htjeli poništiti papin utjecaj. Interesi biskupa poklopili su se s carevim interesima jer su htjeli steći nezavisnost njemačke Crkve od Rima.
Protupapinsko raspoloženje nije stišala ni izjava pape Hadrijana IV. u lipnju 1158. da nije mislio leno, nego dobročinstvo (Beneficium: non feudum, sed bonum factum). Papa također nije mogao spriječiti, kontaktirajući Henrika Lava, carev drugi vojni pohod u Italiju.
U septembru 1158. Friedrichova vojska potukla je grad Milano, u novembru car je sazvao skupštinu na Ronkalijskim poljima radi reguliranja uprave u Italiji. Sastavio je komisiju pravnika sa Bolonjskog sveučilišta (poznatom po dobrim pravnicima) koja je sastavila tzv. Ronkalijske zakone. Kao osnova uzeto je rimsko pravo, a carskom pravu dana je prednost pred pravima gradskih komuna (ius commune). One su sad morale tražiti potvrdu svojih prava od cara što je bio povod za kasniju pobunu nekoliko gradova. Ova skupština označila je početak restrukturirane Fridrikove politike prema Italiji.
Na skupštini i u zimskoj pauzi koja je uslijedila sukobile su se careve i papine predodžbe o državi: Nakon što je Friedrich upravnu strukturu Carstva u Italiji proširio i na teritorije i biskupije na koje je pravo polagao papa te započeo pregovore s gradom Rimom, na carski je dvor u proljeće 1159. došla papinska delegacija zahtjevajući od cara da te mjere opozove. Car je odbio s obrazloženjem da biskupi nemaju vlastiti teritorij nego se nalaze na teritoriju Carstva na kojem car ima vrhovni suverenitet. Papa je istovremeno započeo pregovore s Milanom koji je namjeravao povesti novi vojni pohod protiv cara, dok je car s druge strane primio poslanstvo grada Rima, već dugo u sukobu s papom.
Friedrich je papi Hadrijanu IV. poslao Otta von Wittelsbacha. No, prije negoli je on stigao u Rim, papa je umro 1. septembra 1159. Izborna skupština kardinala bila je podijeljena. „Talijanska“ struja izabrala je za papu Rolanda Bandinellija pod imenom Aleksandar III. , a „carska“ Antipapu Viktora IV. . Aleksandra je ipak podržavala većina kardinala, dok je Viktora rimski narod proglasio papom. Friedrich je 1160. sazvao koncil u Paviji kako bi riješio sukob oko izbora. Ta akcija protekla je u znaku „carske ideje“, koju je formulirao Friedrich, pokušavši je nadovezati dijelom na kasnoantičko pravo, ali još jače na tradiciju salijskih careva. Prema toj ideji car je zaštitnik Crkve i treba odlučivati u slučaju sporova oko izbora za papu. No, carevo pravo da sazove koncil bilo je u to doba sporno. Aleksandar III. istodobno je poslao pisma cijelom kršćanskom svijetu kako bi dobio podršku za svoj izbor za papu. Koncil se sastao u veljači 1160. u katedrali u Paviji. Pristašama Aleksandra III. nije bilo dopušteno da dođu na koncil tako da je Viktor, očekivano, potvrđen za papu. Ostala Europa nije, međutim, zbog malog broja sudionika priznala zaključke toga koncila. Prije svega talijanski i francuski kler, ali i dio njemačkog klera, nisu priznavali koncil, a time ni Viktora za papu.
Raskol se proširio i izvan Carstva, prije svega u Englesku i Francusku. Friedrich je još 1159. pozvao engleskog kralja Henrika II. i francuskog kralja Luja VII. da zajedno riješe papinsko pitanje pokušavajući postići da za papu priznaju njegovog kandidata Antipapu Viktora IV. Oba vladara su, međutim, službeno priznali Aleksandra III. kao papu.
U međuvremenu su se nastavljali sukobi u Italiji. Nakon što je u martu 1162. Milano ponovo kapitulirao i bio razoren, Friedrich je bio na vrhuncu moći u Italiji. Iz takvog povoljnog položaja car je planirao vojni pohod na Siciliju namjeravajući iskoristiti tamošnju pobunu feudalaca. Pripreme su u junu prekinute jer je normanski kralj pobijedio ustanike, a osim toga, sukobi između Pise i Genove vezale su potrebnu flotu.
Friedrich je sada usmjerio pojačane diplomatske napore prema Francuskoj. Cilj je bio ugovor o prijateljstvu i priznanje Viktora IV. protiv Aleksandra III. koji je pobjegao u Francusku. U augustu 1162. dogovoren je susret između cara, kralja i obojice papa na mostu prije rijeke Saône u mjestu Saint-Jean-de-Losne. Ako jedan od papa ne bude prisutan, drugi će biti priznat kao zakonit papa. Aleksandar je međutim odbio doći na susret, pa je Luj VII. izmolio odgodu. Friedrich je sazvao koncil u mjestu planiranog susreta, našto je Luj smatrao da ga dogovor više ne obvezuje. Car nije uspio da na tom koncilu Viktor IV. bude priznat kao zakonit papa. To se smatra jednim od carevih najvećih političkih poraza.
Kad je Viktor IV. umro u aprilu 1164. činilo se da je raskol okončan. Rainald od Dassela je međutim dva dana poslije bez careva znanja dao za papu izabrati kardinala Wida von Crema pod imenom Paskal III.. Taj korak izazvao je masovan otpor, prije svega novoosnovanog Veronskog saveza u sjevernoj Italiji, ali sve više i u Njemačkoj. Mnogobrojni njemački biskupi i svećenici, osobito u Burgundiji, priznali su Aleksandra III. za papu.
Friedrich, sve više u kritičnom položaju, reagirao je pojačanim diplomatskim naporima. U središtu je bio križarski rat za oslobođenje Jeruzalema, zajedno s francuskim i engleskim kraljem. Time je trebao biti okončan sukob između kršćanskih kraljevstava i poboljšan odnos s Aleksandrom III. Rainald von Dassel otputovao je poslije uskrsa 1165. na engleski dvor u Rouen i dogovorio vjenčanje dviju kćeri Henrika II. sa carevim sinom te vojvodom Henrikom Lavom. Daljnji tok pregovora odvijao se međutim neočekivano: Rainald je otputovao dalje na britanske otoke i uvjerio Henrika II. da za papu prizna Paskala III. Razlog toga preokreta bio je kraljev sukob s nadbiskupom Thomasom Becketom.
Odmah po povratku iz Engleske postigao je Rainald da se na skupštini u Würzburgu položi tzv. Würzburška zakletva: car te mnogi knezovi i biskupi, ali ne svi, zakleli su se da Aleksandra III. ili njegova eventualnog nasljednika nikada neće priznati za papu. Pozadina je bio zajednički postupak s Engleskom protiv pape čemu se car nadao. Na skupštini je Friedrich smijenio nadbiskupa Mainza Konrada von Wittelsbacha. Osim toga nastojao je na području oko Salzburga, gdje je Aleksandar III. imao podršku, ojačati svoj položaj.
Istovremeno s političkim sukobima pokušao je car njemačkom dijelu Svetog Rimskog Carstva dati dodatan teološki značaj. 1164. ostaci svetih triju kraljeva preneseni su u Köln. Na Božić 1165. Karlo Veliki u Aachenu je proglašen svetim, da se i na taj način dobije bolja legitimacijska baza, osobito zato jer je Karlo imao važnu ulogu u carskoj ideji Fridrika Barbarosse. Međutim, izvan granica Carstva taj čin jedva da je bio od nekog značaja.
U međuvremenu Würzburška zakletva jedva da je imala djelovanja. Ni engleski kralj Henrik II. nije se okrenuo protiv pape Aleksandra III., prije svega zato jer je poslije ubistva Thomasa Becketa (za što se barem djelomično sumnjičilo i kralja) hitno trebao Aleksandrovu podršku, kojega je osim toga podržavala i većina engleskih biskupa.
U maju 1166. umro je sicilijanski kralj Vilim I.. Borbe oko nasljedstva učinile su Normane potpuno neefikasnim u talijanskim ratovima tako da papa Aleksandar III. nije mogao računati na njihovu pomoć. Friedrich je iskoristio to stanje i započeo četvrti vojni pohod u Italiju na kojega je još u martu 1166. na skupštini u Ulmu obvezao većinu njemačkih feudalaca. Rainald von Dassel i nadbiskup Mainza Christian krenuli su s vojskom na zapad talijanskog poluotoka protiv Rima i pobijedili u bitki kod Tusculuma, dok je car zauzeo Anconu i prodro do Apulije, 1167. zauzet je Rim. Antipapa Paskal III okrunio je u Bazilici sv. Petra Friedrichovu ženu za caricu, papa Aleksandar III. pobjegao je, preodjeven u hodočasnika, u Benevento. U carevoj vojsci izbila je snažna epidemija (vjerojatno malarija) pokosivši mnoge velikaše i plemiće. U Njemačku su se vratili tek ostaci nekad velike vojske.
Sjevernotalijanski gradovi iskoristili su carev poraz udruživši se 1167. u Lombardski savez koji je podržavao papu Aleksandra III. Savez su snažno poduprli Bizant i Normani.
U Njemačkoj je ovaj poraz imao za posljedicu da je car preuzeo mnoga područja velikaša i plemića koje je pokosila kuga, osobito welfska dobra u Gornjoj Švapskoj. Tako je nastao staufovski odn. kraljevski teritorijalni pojas između welfske Bavarske i područja Zähringovaca oko Freiburga. Istodobno je neka područja prepustio svom polubratu Konradu. Sve to ojačalo je carev utjecaj u središnjoj Njemačkoj.
U toj situaciji pojačao je Friedrich pregovore s papom Aleksandrom III. Nakon smrti Paskala III. u jesen 1168. ipak je ponovo izabran antipapa Kalist III. Car se istodobno pripremao da postigne dogovor s Aleksandrom: Na Duhove 1169. njegov drugorođeni sin Henrik određen je za nasljednika prijestolja kao njemački kralj. Vjerojatno je on trebao priznati Aleksandra, dok je Friedrich ustrajao u svom stavu kako bi se prilikom promjene na prijestolju postigao dogovor. Car je dodatno nastojao da francuski i engleski dvor posreduju između njega i pape.
Friedrich ipak nije provodio samo politiku mirenja nego se nastavio boriti protiv onih koji su mu osporavali vlast. U martu 1172. predbacio je Lombardskom savezu i simpatizerima pape Aleksandra III. da žele rimsko carsko dostojanstvo prenijeti na Bizant. To mu je bio povod za peti pohod u Italiju godine 1174. koji nije bio usmjeren protiv Rima nego isključivo protiv sjevernotalijanskih gradova. Carska vojska nije međutim postigla značajniji uspjeh tako da je već sljedeće godine sklopljeno primirje između cara i Lombardskog saveza. Gradovi su se doduše formalno pokorili, ali odluke je donosio paritetski arbitražni odbor. Dogovor nije bio duga vijeka jer je car zahtjevao uništenje grada Alessandrije, a gradovi su tražili da se u pregovore uključi papa.
U jesen 1175. Friedrich je doveo svježe trupe iz Njemačke. Prije svega Henrik Lav kao najmoćniji knez i vladar Bavarske odbio je caru poslati nove vojnike uvjetujući to prepuštanjem Goslara s bogatim rudnicima srebra. U bitki kod Legnana 29. maja 1176. car je bio poražen. Morao je sklopiti mir sa sjevernotalijanskim gradovima i praktički im priznati autonomiju.
Car je u jesen 1176., nakon posredovanja cistercita, poslao papi Aleksandru III. poslanstvo koje je trebalo dogovoriti mir. Ali papa je htio da se dogovor sklopi između svih sudionika, a to je značilo da pored Lombardskog saveza, u to treba uključiti i ostale talijanske gradove te Siciliju i Bizant. Bizant je međutim ubrzo otpao nakon što je car Manuel I. Komnen 1176. pretrpio poraz od muslimana i time postao preslab da papi bude od koristi. Pregovori su završili međusobnim priznanjem cara i pape, Friedrich je povukao Würzburšku zakletvu, a papa carevo izopćenje iz Crkve. Car je osim toga obećao da će se povući s teritorija koje je zahtjevao papa, a papa je priznao valjanost svih biskupskih ređenja koje su obavili protupape.
Ti dogovori nisu međutim obuhvatili ni talijanske gradove ni Siciliju. S njima je car dalje pregovarao. Caru je pritom uspjelo da papa odustane od nekih teritorijalnih zahtjeva. Sa Lombardskim savezom sklopljen je mir u trajanju od šest godina, a sa sicilijanskim kraljem Vilimom II. mir u trajanju od 15 godina. Papa Aleksandar III. i car susreli su 1177. u Veneciji i sklopili Venecijanski mir. Papa je na putu u Veneciju, prema pisanju jednog suvremenog kroničara, 13. marta 1177 ušao na bijelom konju u Zadar gdje ga je dočekalo svećenstvo i narod gromko pjevajući.
Državnopravni značaj tih mirovnih ugovora je historijski sporan. S jedne strane car je morao praktički odustati od svojih maksimalističkih zahtjeva. Povećano je razdvajanje između talijanskog i njemačkog dijela Svetog Rimskog Carstva. Pitanje tko ima veći vladarski autoritet, car ili papa, ostalo je nerazjašnjeno, iako je iz sukoba papa izašao ojačan, a car oslabljen. Car je prije svega morao odustati od pretenzija da vlada Rimom. S druge strane, postalo je jasno da je i papa itekako bio zainteresiran da postigne dogovor s carem čime je bila oslabljen položaj njegovih lombardskih saveznika u budućim mirovnim pregovorima.
Nakon isteka mirovnog ugovora u Veneciji car je 1183. s Lombardskim savezom sklopio mir u Konstanzu. Friedrich je doduše morao pristati na mnoge zahtjeve sjevernotalijanskih gradova, ali je istodobno čvrsto uključio Lombardski savez u strukture Carstva. Savez je postao jedna vrsta interesnog udruženja sjevernotalijanskih gradova koje legitimira car. Caru je uspjelo regalije pretvoriti u redovita novčana davanja tih gradova čime su carska prava doduše bila znatno manja od prava salijskih careva, ali car je ipak participirao u njihovu bogatstvu i imao moćniji položaj nego njegov prethodnik Konrad III. Lombardski gradovi dobili su pravo biranja konzula kojega je međutim svakih pet godina ponovo morao postaviti car. U godinama nakon sklapanja mira Toskana se počela razvijati u novi gradski centar moći. Carstvo je sada, kao nadomjestak za pretrpljene gubitke u Lombardiji, počelo u srednjoj Italiji graditi svoju poziciju.
Koliko su obje strane bile zadovoljne nađenim kompromisom svjedoči i činjenica da se krajem januara 1186. , za vrijeme careva šestog i posljednjeg vojnog pohoda u Italiju, njegov sin Henrik VI. u Milanu vjenčao s Konstancom, tetom sicilskog kralja Vilima II. Normani su se nadali da će tako osigurati trajni mir s carem i priznanje njihova kraljevstva, a Friedrich se nadao da će njegova dinastija naslijediti Normansko kraljevstvo na Siciliji budući da je Vilim II. bio bez djece. Nakon vjenčanja uslijedila je Henrikova krunidba za kralja koja je jako podsjećala na carsku krunidbu. To mu je trebalo osigurati nasljedstvo Sicilije na temelju vlastite snage, a ne kao suprugu nasljednice Sicilije. Friedrich je od pape Lucija III više puta tražio da on još za njegova života okruni njegova sina Henrika za cara. No tek papa Klement III je 1188. okrunio Henrika VI. za cara.
Posljednjih godina Fridrikove vladavine sve se više pogoršavao njegov odnos sa welfskim rođakom, bavarskim vojvodom Henrikom Lavom. Najviše zbog Henrikovog odbijanja da za vrijeme petog vojnog pohoda na Italiju pošalje caru nove vojnike. U januaru 1179. car je na skupštini u Wormsu optužio Lava zbog različitih prijestupa. Henrik Lav odmah je podigao protutužbu u kojoj je osim cara optužio i njegova saveznika nadbiskupa Kölna, za pustošenje kraja oko Hamelna. Do saslušanja nije došlo jer se Henrik Lav nije pojavio ni na jednom sudskom terminu. Nakon prvog izrečenog progonstva 1179., u januaru 1180. izrečeno je nad Henrikom Lavom progonstvo za područje cijelog Carstva, a svi njegovi posjedi bili su zaplijenjeni i podijeljeni na sljedeći način: Henrikovi sjevernonjemački posjedi podijeljeni su na dva dijela, vojvodstvo Vestfaliju, koje je dobio nadbiskup Kölna Philipp von Heinsberg, i Sasku, koju je dobio Bernhard von Anhalt. Za bavarskog vojvodu Friedrich je u septembru 1180. postavio Otta von Wittelsbacha.
Henrik Lav se pokušao vojno suprotstaviti carevoj presudi, ali se nakon poraza u novembru 1181. morao pokoriti caru. Osuđen je još jednom, ovaj put na tri godine progonstva.
Friedrich je 1189. iz Regensburga krenuo u treći križarski rat. Na tom pohodu 1190. trebali su ga slijediti i francuski kralj Filip II August i engleski kralj Ričard I Lavlje Srce, vlast u Carstvu preuzeo je carev sin Henrik VI. kao regent.
Car je s vojskom krenuo niz Dunav preko Balkana. U Ugarskoj je sina Fridrika V Švapskog zaručio s Konstancom, kćerkom ugarsko-hrvatskog kralja Bele III. U martu 1190. careva vojska je kod Galipolja prešla u Malu Aziju.
Friedrich je u dvjema bitkama pobijedio Seldžuke. 10. juna 1190. car se kod grada Seleucije u zapadnoj Kilikiji utopio u rijeci Saleph. Točne okolnosti njegove smrti nisu nikad razjašnjene: po jednoj od saga on se želio osvježiti nakon jahanja i ušao u rijeku da se okupa; po drugoj sagi - utopio se prilikom prelaženja rijeke, jer ga je prestrašeni konj zbacio, a težina oklopa povukla na dno. Danas se čak misli da je car zbog ljetne vrućine i svojih godina kupajući se u ledenoj planinskoj rijeci pretrpio srčani udar. Fridrikovo srce i utroba pokopani su u gradu Tarzu, tijelo u Antiohiji, a kosti u Tiru.
- Monumenta Germaniae Historica, Diplomata regum et imperatorum Germaniae, Bd. X/1-5, Friderici I. Diplomata, bearbeitet von Heinrich Appelt, Hannover 1975-1990.
- Ottonis et Rahewini Gesta Friderici I. imperatoris, herausgegeben von Georg Wait und Bernhard von Simson, Hannover 1997 (Nachdruck).
- opći prikazi
- Odilo Engels: Die Staufer. 8. Auflage, Stuttgart 2005, ISBN 3-17-017997-7. (standardno djelo za razdoblje Staufovaca, vidi tamo daljnju literaturu)
- Wilhelm von Giesebrecht: Geschichte der deutschen Kaiserzeit. Bde. V (1880) und VI (1895). Bd. VI herausgegeben und fortgesetzt von B. von Simson (naginje romantičarskom prikazivanju Staufovaca)
- Knut Görich: Die Ehre Friedrich Barbarossas. Kommunikation, Konflikt und politisches Handeln im 12. Jahrhundert. Darmstadt 2001. ISBN 3-534-15168-2.
- Hagen Keller: Zwischen regionaler Begrenzung und universalem Horizont. Deutschland im Imperium der Salier und Staufer 1024–1250. Propyläen Geschichte Deutschlands. Bd 2. Berlin 1986. ISBN 3-549-05812-8
- Heinz Krieg: Herrscherdarstellung in der Stauferzeit. Friedrich Barbarossa im Spiegel seiner Urkunden und der staufischen Geschichtsschreibung. Ostfildern 2003, ISBN 3-7995-6760-7.
- Heinz Löwe: Die Staufer als Könige und Kaiser. U: Die Zeit der Staufer. Geschichte - Kunst - Kultur. Bd 3. (Aufsätze). Hrsg. vom Württembergischen Landesmuseum, Stuttgart 1977, S. 21–34.
- Stefan Weinfurter (Hrsg.): Stauferreich im Wandel. Ordnungsvorstellungen und Politik in der Zeit Friedrich Barbarossas. Stuttgart 2002, ISBN 3-7995-4260-4.
- Christian Uebach: Die Ratgeber Friedrich Barbarossas (1152–1167). Marburg 2008, ISBN 978-3-8288-9580-5. (recenzija)
- biografije
- Heinrich Appelt: Friedrich Barbarossa (1152–1190). U: Helmut Beumann (Hrsg.): Kaisergestalten des Mittelalters. 2. Auflage. München 1985, ISBN 3-406-30279-3, S. 177–198.
- Joachim Ehlers: Friedrich I. U: Bernd Schneidmüller/Stefan Weinfurter (Hrsg.): Die deutschen Herrscher des Mittelalters, Historische Porträts von Heinrich I. bis Maximilian I. München 2003, ISBN 3-406-50958-4, S. 232–257
- Johannes Laudag: Friedrich Barbarossa. Eine Biographie. Regensburg 2009. ISBN 978-3-7917-2167-5.
- Ferdinand Opll: Friedrich Barbarossa. 3. Aufl., Darmstadt 1998, ISBN 3-534-04131-3.
- Regesta Imperii Fridrika I.
- genealogie-mittelalter.de Arhivirano 2006-11-04 na Wayback Machine-u
- Isprava iz Gelnhäusena (Ed. Stuart Jenks) iz 1180. Arhivirano 2006-09-07 na Wayback Machine-u
| Prethodnik: Lotar III |
rimsko-njemački car (1152. - 1190.) | Nasljednik: Henrik VI. |
.svg)