Ivan Kukuljević Sakcinski
Ivan Kukuljević Sakcinski (Varaždin, 29. svibnja 1816. - Puhakovec, Hrvatsko Zagorje, 1. kolovoza 1889.), hrvatski povjesničar, književnik i političar.
Školovao se u gimnaziji u rodnom Varaždinu i Zagrebu, te na Vojnoj akademiji u Kremsu. Tijekom školovanja počeo je pisati na njemačkom jeziku. Godine 1833. stupio je u vojsku, a već tri godine kasnije (1836.) postao je oficir u Beču. Od 1837. godine, kada je upoznao Gaja, oduševljen je ilirac. Nadimak Sakcinski dodao si je prema majčinoj lozi De Sacch. Godine 1840. dobio je zapovijed za premještaj u Milano. Samo godinu dana kasnije (1841.) podnio je ostavku na oficirsku službu i vratio se u Hrvatsku i uključio se u politički život boreći se protiv mađarizacije i cenzure. Postat će jedan od vođa Ilirskog pokreta. Godine 1845. postao je veliki sudac Varaždinske županije. 1850. godine je, zajedno sa drugim književnicima, potpisao bečki književni dogovor kojim se zalaže za stvaranje zajedničkog književnog jezika Srba i Hrvata. 1861. je postao veliki župan zagrebački. Šest godina kasnije (1867.) smijenjen je i otada se više nije bavio politikom.
Kukuljevićeva politička djelatnost obuhvaća dva različita perioda: do 1850. godine i od 1860. do 1867. godine. Pod Bachovim apsolutizmom (1851. - 1860.) bio je onemogućen politički rad pa je stoga i on u tom periodu bio politički neaktivan. U prvom je razdoblju radikalni pobornik oslobođenja Hrvatske od Austrije i Mađarske i beskompromisni ideolog južnoslavenskog ujedinjenja revolucionarnim putem. Smatrao je kako se oslobođenje i ujedinjenje Južnih Slavena može ostvariti samo borbom, pa je s tim ciljem agitirao među Hrvatima i Srbima u Vojnoj Krajini. Privrženi njegovoj ličnosti graničari u svojim Narodnim zahtijevanjima u proljeće 1848. godine traže da se sloboda i jedinstvo južnoslavenskih naroda ostvare na osnovi ideja Velikog Kukuljevića.
Ivan Kukuljević Sakcinski prvi je progovorio na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru 2. svibnja 1843. godine propagirajući borbu za nacionalno oslobođenje s neobičnom smionošću, zahtijevajući da se hrvatski uvede kao službeni jezik u škole i urede, tako da uvođenje u javni život bude postupno. Dotadašnji govori u hrvatskom Saboru su bili samo na latinskom jeziku. U svom govoru je naglasio pogubnost nadomještanja hrvatskog stranim jezicima. Među ostalim, kazao je:
Mrtvi jezik je rimski, a živi mađarski, njemački i talijanski, to su naši tutori. Živi nam se groze, mrtvi nas drže za grlo, guše nas i nemoćne nas vode i predaju živima u ruke. Zato sam ja toga mnijenja, da bi slavni staleži i redovi na to već jednom misliti počeli, kako da svoj jezik tuđemu pretpostave i njega u javni život uvedu.
Njegov govor je izazvao uzbunu kod austrijskih i mađarskih vlasti te žestoke prigovore „visoke aristokracije”. I ostali njegovi govori u Hrvatskom Saboru i na županijskim skupštinama otkrivaju beskompromisno zalaganje za slobodu i samostalnost Hrvatske, te su stoga mogli biti objavljeni samo u ilegalnom ilirskom listu "Branislav" koji se tiskao u Beogradu, izvan domašaja austro-mađarske cenzure. Na Kukuljevićev prijedlog Hrvatski Sabor 1847. donosi zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika.
U revoluciji 1848. godine Kukuljević se nalazi među radikalnim demokratima. Pod njegovim utjecajem, a protiv izričite carske zapovijedi Jelačić 5. lipnja otvara Hrvatski Sabor koji su bečki dvor i mađarska vlada zabranili. Na Kukuljevićev prijedlog dolazi i do sazivanja Slavenskog kongresa u Pragu. Pored toga on je potakao i detronizaciju Habsburgovaca na devetoj sjednici Hrvatskog Sabora 21. lipnja 1848. godine. No, Kukuljevićev politički rad u drugom razdoblju njegovog političkog djelovanja (poslije gušenja revolucije i Bachova apsolutizma, koji ga je držao pod policijskom prismotrom) u suštoj je suprotnosti s njegovim ranijim antiaustrijskim, slobodarskim i demokratskim držanjem. Kada je 1861. godine postao veliki župan zagrebački on se, kao i još neki bivši Ilirci, stavlja u službu Beča i provodi protuhrvatsku i protujužnoslavensku politiku progoneći svoje prijatelje koji su i dalje ostali vjerni ilirskim idejama. Kada se Austrija nagodila s Mađarskom uklonjen je s mjesta velikog župana.
Unatoč obratu u drugom razdoblju njegovog političkog djelovanja njegovi stihovi, naročito budnice i povijesne pjesme (iz prvog razdoblja njegovog političkog djelovanja) izvršile su golem utjecaj na hrvatski narod. Osnivanjem Društva za povjesnicu jugoslavensku, uređivanjem časopisa Arhiv za Povjesnicu jugoslavensku, te objavljivanjem svojih vrijednih monografija udario je temelje moderne hrvatske historiografije. Prikupio je i izdao brojna vrela za hrvatsku povijest, napisao je biografski leksikon sa 800 životopisa umjetnika, a drži se i pionirom hrvatske znanstvene bibliografije. Ogromnu biblioteku i brojne vrijedne rukopise ostavio je tada Jugoslavenskoj akademiji u Zagrebu, čiji je bio počasni član.
Umro je 1. kolovoza 1889. godine u dvorcu Tuhakovec u Hrvatskom Zagorju.
"Juran i Sofija ili Turci kod Siska" (1839.) - prva hrvatska drama ilirskog razdoblja. Prisjećanje na sisačku pobjedu 1593. Izvedena 1839. u Sisku i 1840. u Zagrebu. Predstavlja konačan proboj štokavskog narječja na pozornice sjeverne Hrvatske.
